Dvorac Erdödy-Rubido – Gornja Rijeka

Image

Fotografije: Gordana Ležaić

Tekst izvor:os-srerdody-gornjarijeka /krizevci.net


Početkom 20. stoljeća plemićko dobro Gornja Rijeka sačinjavali su: dvorac i dvorište s gospodarskim zgradama, dva perivoja, kuća kod dvorca, kuće br. 9, 10 i 11, kuću i mlin u Brdovini, šumu i ribnjak u Vranči, šumu, vinograd i sjenokošu u Nepomucenu, oranice, sjenokoše i pašnjake u Pofukima te šumu Brezje u Kiš-Martonu. Dvorac u Gornjoj Rijeci izgradio je, na mjestu stare kurije, između 1650. i 1663. Vladislav Orehoczy mlađi. U sjeveroistočnoj kuli nalazila se do 1946. godine kapela Sv. Ivana Nepomuka koju je dala urediti Amalija grofica Harbuval-Chamaré. Odobrenjem zagrebačkog biskupa Aleksandra Alagovića (1760.-1837.) dvorska kapela u Gornjoj Rijeci postala je 1830. godine javna. Kapela je dobila orgulje i sakristiju 1866., a zvono je donešeno iz župne crkve 1928. godine. Rokoko oltar-tabernakul s dva anđela i s kipom Sv. Ivana Nepomuka nalazi se od 1946. godine u župnoj crkvi u Gornjoj Rijeci. Od brojnih vlasnika i stanovnika plemićkog dvorca u Gornjoj Rijeci najslavnije i najpoznatije ime bila je Sidonija pl. Rubido rođ. grofica Erdödy.

Image

Image

Image

Od vremena nastanka do danas dvorac je prošao kroz četiri velike graditeljske faze i niz manjih arhitektonskih zahvata. Najprije je jednokatna pravokutna stara kurija dograđena i pretvorena u katni trokrilni “castellum” (kaštel) sa četiri ugaone kule. Prema opisu iz 1731. godine, dvorac je imao osam soba na katu i tri u prizemlju, dva spremišta i dvije kuhinje. Oko dvorca su bile različite zgrade (staje, sjenici i spremišta), a istočno i južno od dvorca nalazio se voćnjak. Kasnijih su godina dvorac i perivoj adaptirali i renovirali vlasnici koji su kroz njega prošli. Tako je obnova s kraja 18. stoljeća, kada je vlasnik Gornje Rijeke bio Ivan Chamaré, dala dvorcu tipična barokna obilježja, a za vladavine primadone Sidonije, krajem 19. stoljeća, vanjsko (glavno) pročelje istočnog krila dobiva historicističke znakove (nazupčani krovni završetak) te se izvode manji arhitektonski zahvati (bojanje pročelja okerastom bojom).

Image

Image

Današnji tlocrt dvorca ima oblik slova U sa hodnikom prema dvorištu i sobama prema vanjskim pročeljima. Dvokrako stubište na spoju južnog i istočnog krila te vretenasto u sjevernom krilu, služili su vertikalnoj komunikaciji u dvorcu. Stubište na spoju sjevernog i istočnog krila je novije. Sve su prizemne prostorije svođene bačvastim svodovima sa susvodnicama, a hodnik s križnim svodovima. Na katu su svođeni: glavna dvorana sa zrcalnim svodom i dvije male prostorije na kraju hodnika sjevernog krila.

Glavna dvorana i dvije kule tri su prepoznatljiva prostora dvorca. Budući da je cijeli dvorac devastiran, malo je izvornog interijera ostalo u njemu. Dio namještaja iz dvorca nalazi se u jednoj kući u Gornjoj Rijeci kamo ga je preselio posljednji vlasnik Antun Turk.

Image

Image

Perivoj

Prostorno-pejzažna koncepcija dvorca i njegova neposrednog okoliša odaje barokne naznake (duge aleje i putevi) koje se i danas čitaju u prostoru, a osobito su nazočne na katastarskoj karti iz 1860. godine. Osobito se ističu tri aleje: jedna okomita na istočno pročelje dvorca (glavni prilaz dvorcu) i dvije usporedne s glavnim pročeljem od kojih je jedna nastavak regionalne ceste i vodi do ulaza u dvorac, a druga vodi prema središtu sela i župnoj crkvi.

Ispred glavnog (istočnog) pročelja dvorca nalazio se cvjetnjak površine oko 800 m2, a južno od dvorca prostirao se mali perivoj veličine oko jednog hektara. Južno od perivoja bio je vrt. U već spomenutom opisu iz 1731. godine ne govori se o perivoju već se spominju povrtnjak sa čardakom (paviljon) i voćnjak istočno od povrtnjaka. Povrtnjak je u 19. stoljeću preoblikovan u uresni vrt romantičarsko-historicističkih obilježja pa mu pristaje naziv perivoj. Na jugu je završavao s povrtnjakom, a na sjevernom rubu perivoj je završavao s južnim pročeljem dvorca i s jednom zgradom križnog tlocrta (možda zimski vrt – oranžerija). Istočni i zapadni rub perivoja bio je zasađen drvećem. Slika je to perivoja iz sredine 19. stoljeća, koja je i danas prepoznatljiva u prostoru, ali krajnje osiromašena.

Zapušten i uništen okoliš dvorca (perivoj, vrt, voćnjak, aleje) obnovljen je 1956. godine, ali bez poštivanja povijesnih vrijednosti i vrtno-perivojne tradicije. Uređen je park na livadi sjeverno od prilazne aleje dvorcu gdje do tada on nije postojao. Od starih stabala ostalo je samo nekoliko smreka, a sve drugo je novoposađeno drveće i grmlje. U perivoju ispred glavnog pročelja dvorca izvedeno je 1970. godine maleno jezero i postavljen je spomenik kipara E. Bohutinskog kao sjećanje na dječji logor u Drugom svjetskom ratu.

Danas u dvorcu od inventara nije ništa sačuvano. Inventar iz toga vremena rokoko oltar-tabernakul nalazi se od 1946.g. u župnoj crkvi u G. Rijeci. Kapela je uništena 1946.g. Tokom 19.st. uređuje se okolni park u brižno uređen perivoj, od kojeg je ostala samo kratka aleja pred pročeljem.

Image

Grofica Sidonija Rubido- Erdödy

Image

Grofica Sidonija Erdödy rođena je 7. veljače 1819. u Zagrebu, od roditelja grof Karla (Dragutina) Erdödy i Henriette Harbuval et Chamare. Uz Sidoniju obitelj je imala i sinove Stjepana i Juricu (Đuru) i kći Aleksandrinu. U Razvoru pokraj Kumrovca u Hrvatskom zagorju, provela svoje djetinjstvo, iako neki tvrde da je tamo čak i rođena. Roditelji su joj pružili izuzetno obrazovanje, pa je tako Sidonija uz strane jezike (francuski, njemački, latinski) koje je morao poznavati svaki pripadnik plemstva učila i hrvatski što u ono doba baš i nije bilo uobičajeno. Glazbena poduka bila je povjerena supružnicima Karlitzky (gđa. Karlitzky bila je operna pjevačica njemačkog kazališta u Zagrebu, a njen suprug prvi guslač zagrebačke opere). Vrlo rano Sidonija je ušla u društveni život i priključila se ilirkom pokretu. Već 1833. u dobi od samo 14. godina u zagrebačkoj Streljani izvela je Gajevu budnicu “Još Hrvatska ni propala” uz neviđene ovacije publike. Bilo je to zaista nevjerojatno čudo jer su se sve kazališne i ine kulturne priredbe onoga doba izvodile isključivo na njemačkom jeziku. Time su životni put i slava mlađahne grofice bili osigurani. Godinu dana kasnije u Zagrebu je boravila proslavljena berlinska operna diva Ennes koja je kraće vrijeme ostala na dvorcu grofova Erdödy podučavajući Sidoniju u pjevanju. U drugoj polovini 30.-ih i prvoj polovini 40.-ih godina XIX. st. nastavlja se intenzivna kulturna i društvena djelatnost Sidonije. Prilikom boravka u Beču 1839. do 1841. bilo joj je ponuđeno da postane pjevačica bečke Opere, što je ona odbila kao neprilično za jednu groficu. O tadašnjoj njenoj slavi najbolje govori i podatak da se njen lik našao na onodobnim igračim kartama, a Sidonija je jedina žena koju je Vlaho Bukovac naslikao na zastoru Hrvatskog narodnog kazališta (na toj slici poznatoj kao “Hrvatski narodni preporod” Sidonija je naslikana u pratnji Ivana Kukuljevića Sakcinskog). Sredinom 40.-ih godina često je izvodila pojedine arije iz buduće opere Ljubav i zloba na brojnim koncertima koje su održavali ilirci. Vrhunac svoje slave doživjela je na praizvedbi prve hrvatske opere “Ljubav i zloba” Vatroslava Lisinskog koja je održana 28. III. 1846. u Zagrebu. Sidonija je tom prilikom pjevala lik Ljubice. Nakon praizvedbe Sidonija je istu ulogu odpjevala još sedam ili osam puta (29. i 31. III, 2, 4, 19 i 24. IV, te 23 a možda i 24 X. iste godine). Zanimljivo je da je Sidonija uz svog brata Stjepana jedina od obitelji Erdödy pristala uz ilirski pokret, dok su svi ostali članovi obitelji bili promađarski orjentirani. Sidonija je također bila jedna od rijetkih žena koja se istinski priključila i mogli bismo čak reći odigrala jednu od glavnih uloga u ilirskom pokretu. Nakon Revolucije 1848. društveni angažman popularne grofice prestaje pod pritiskom Bachova apsolutizma, da bi 1861., nakon ponovnog uspostavljanja građanskih sloboda, Sidonija bila izabrana za pokroviteljicu Hrvatskog glazbenog zavoda.

Usprkos brojnim obavezama na kulturnom planu Sidonija je vodila uzoran obiteljski život. Godine 1843. u Mariji Bistrici udala se za svog velikog obožavatelja Antuna pl. Rubido od Zagroja. U tom se braku rodilo dvoje djece Milutin (koji je umro još u djetinjstvu o dobi od 10 godina) i Radoslav. Sretan brak trajao je samo dvadesetak godina jer je Antun Rubido preminuo 21. 4. 1863. Nakon muževljeve smrti Sidonija se povlaći u dvorac Gornja Rijeka kojeg je stekla 1858. godine, i tamo nastavlja u miru živjeti sa svojim sinom Radoslavom vodeći uzorno gospodarstvo i pomažući okolnim seljacima. Sidonija Rubido Erdödy umrla je 17. veljače 1884. u dobi od 65 godina. Pokopana je četiri dana kasnije u obiteljskoj grobnici pokraj župne crkve u Gornjoj Rijeci, gdje se i danas nalazi njena grobna ploča, zajedno sa svojim mužem i djecom. Njezin sin Radoslav, za razliku od svoje majke, postao je privrženi sljedbenik režima bana Khuena Hedervaryja.

Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Dvorci i označen sa , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s