Kaštel Bisag – grad

DSC_0490-2
Fotografije: Darko Antolković
Tekst: Radivoje Jovičić, više konzervator-restaurator

Istražujući povijest i tekstove vezane za Bisag grad pronašao sam prilog akademskog kipara Radivoje Jovičića, višeg konzervatora-restauratora u kojem nudi svoja rješenja vezana za obnovu Bisag grada.

kartaVojna karta, arhiv R. Jovičić

Možemo li zaštititi od daljeg propadanja ostatke Wasserburga Bisag – grada ili možda čak sakupiti snage da ga i obnovimo ?

Između mjesta Komina (Zagrebačka županija) i Huma Brezničkog (Varaždinska županija,), u selu Bisag, općina Breznica, nalazi se sasvim zarasla u trnje, zapuštena ruševina Bisag – grada sa dvorskom kapelom, dijelom wasserburgskog šanca, žitnicom i ruševinom štale.

DSC_0518Žitnica izvan obrambenog šanca, znatno bolje je opstala od samog Kaštela, pa bi se u njoj mogao organizirati nekakav punktza promociju i tok obnove Bisag -grada

Selo Bisag je danas župno središte, na dobroj je razvojnoj perspektivi, jer kroz selo prolazi novi autoput Zagreb – Varaždin – Budimpešta. Okruženje nikako ne može biti pasivno u modernom smislu jer je demografski impulsivno, a i baštinjeno tlo je obećavajuće po onoj tradicijskoj verziji prirode hraniteljice, to jest „sve što u selu Bisagu u zemlju zabodu iz nje nešto korisno izraste”.

U širem okruženju, od Bosne do Slovenije, imamo veliki broj ruševina ali uglavnom na nepraktičnim i nepristupačnim položajima, koje su mimoišli civilizacijski i moderni tranzitni tokovi. Ali je neuobičajeno da srednjevjekovni kaštel na frenkventnom položaju i to još wasserburg kao što je Bisag – grad, bude deprimirajuća ruševina. Tim gore što lokalitet nije napušten u vrijeme davnih turskih osvajanja i paleža, nego je sve do prije 70 godina bio u upotrebi. Osim u daljoj povijesti i u skorije vrijeme su ga obilježile značajne kulturne i povijesne ličnosti. Bisag – grad je na vrijednom i atraktivnom položaju a ovako je katastrofalno završio !

Korov je kao nekakva neman, „direktnim korijenom iz afričke džungle izbio na ovu stranu i zagušio svaki djelić zidina, tako da se uopće nema pregled pozicije Kaštela. Ispod debelog sloja zelenila nastaje mračno vlažište koje izrazito ubrzava eroziju ziđa.

Kada zimi opadne lišće korova onda se pojave opstali zidovi. Najbolje je sačuvana prizmatična istaka na zapadnoj strani zidine (kapela Sv. Florijana) između dvije okrugle polu raspadnute ugaone kule.

DSC_0526Pogled na kapelu sv. Florijana
DSC_0508Svod kapele
DSC_0505Unutrašnjost kapele
DSC_0504DSC_0504
DSC_0506DSC_0509DSC_0510Ostaci freski
DSC_0507Prozor kapele

Bilo je nekoliko romantičnih pokušaja da se senzibilizira javnost za ovaj spomenik kulture, češće inicirane sa lokalne razine, ali šanse za uspjeh su bile male jer je odmah bilo vidljivo da se neće moći stvoriti kritičnu masu, najprije na lokalno kulturnoj razini, među titularima vlasništva pa onda niti u institucijama, koje sa sadašnjom komercijalnom sviješću reagiraju samo na projekte koji pokažu lobističku moć, a ostali mogu slobodno da se raspadnu i nestanu.

Ravničarske utvrde kvadratičnog tlocrta vuku svoj korijen od praistorijskog te Rimskog logora, tako da kod nas postoji veći broj wasserburga sa ugaonim kulama i većim ili manjim dvorištem.

Izvorno obrambeni Wasserburg Bifzak ili Bikszad  je u 16. stoljeću prvi puta prepravljan a u 18. st. barokiziran u ulogu obrambeno – stambenog dvorca sa nekoliko ladanjskih ugodnosti. Odnosi se to na povećanje kapele, probijanje velikih prozora na mjestima nišanskih šliceva, balkon i terasa, i nekoliko visinskih nadozida. U 20.- om stoljeću (točnije od 1899) imamo fotografski zabilježeno nekoliko faza promjena na dvorcu. U 20.-to stoljeće dvorac je ušao kao barokno oblikovan dvorac – utvrda kakav je prthodeno
trajao blizu dva stoljeća. Taj oblik prilično vjerno vidimo na slici Bisag – grada, Julijane Erdody Drašković iz 1890. godine.

dras_bisagVeduta Bisag-grada. Naslikala Julijana pl. Erdedy – Drašković, kraj 19. st. arhiva R. Jovičić

Karakteristični detalji su: Gledan an face, od dominantnog,nad ulaznog tornja, lijeva i desna strana su volumenski asimetrične na barokni način. Lijeva, jugoistočna strana jedina u cijelom dvorcu je bila na dva kata a okrugla kula najveća i po presjeku i po visini, dok je sjeveroistočna strana bila jednokatna a kula gotovo uključena u zidove, a u pokrovu na njoj cilindrični stožac se gotovo gubio krovu.

Uspoređujući sa crtežom prethodne vedute, vidimo da je desno krilo sa sjeverozapadnom kulom u stvari ostalo izvorno a da je toranj nadograđen i podignut najviši objekt kao lijevo krilo i povećana je jugoistočna kula, da bude dominantna.

Pogledom sa suprotne, zapadne strane na kaštel – dvorac, apsida kapele koja je istaknuta van ravni zidine, je prizmatična i nije centralno pozicionirana nego više u lijevo, to jest, sjeverozapadna ugaona kula je bliže a jugozapadna kula dalje od kapele. Sa te desne, strane je vjerojatno pri pretvaranju burga u dvorac učinjena ugodna ladanjska terasa sa trijemom u razini kata.

Jugozapad je očito bio ladanjski najatraktivniji jer je i sa južne strane ugaone kule kroz zidinu bio također probijen balkon, sa kojeg se gledalo na jezero, šanac i u daljinu niz tok Lonje, prema jugu.

Nad krovom apside je bio slikovit, elegantan barokni zvonik od drveta, sav obložen daščanom šindrom, uključujući i lijepu baroknu lukovicu na vrhu. Po njegovom položaju, može se zaključiti da se zvonilo potezanjem konopa direktno iz srede kapele, ispred oltara.

Svi radovi na djelomičnom rušenju i novom oblikovanju dvorca između dva svjetska rata, 20.- og stoljeća, nisu bili na tragu vrednovanja kvalitetnog naslijeđa.

bisaggradRušenje prednjeg dijela Bisag – grada, odmah nakon I svjet. Rata. Vidljivo je da su zidine bile zdrave i bez pukotina, pa je time vidljiva šteta i niska razina svijesti o vrijednosti baštine, arhiva R. Jovičić
bisaggrad2 bisaggrad1Stanje prednjeg, istočnog lica dvorca ( 1931. god.), kako je izgledao u vrijeme kada ga je kupio književnik Milan Begović te 1943. nakon što su ga osvojili i spalili partizani, arhiva R. Jovičić
razradaAnaliza R. Jovičić , Razgrađivanje Bisaga, arhiva R. Jovičić

Povijesni osvrt o Bisag – gradu

Kaštel Bisag – grad, sagradili su plemeniti Bisaški najvjerojatnije sredinom 14. st. Više puta je redizajniran i dograđivan na istim temeljima.

Tokom svojeg dugog trajanja, usljed ženidbenih veza, smjenjivala su se prezimena gospodara. Bili su to plemići raznih loza a najdulje su ga držali plemeniti Patačići. Sadašnja ruševina je ostatak baroknog stanja uobličenog u 18. st. prije nego su ga kupili, grofovi Draškovići.

DSC_0494-2

DSC_0496DSC_0529DSC_0519Od roda Draškovića, Bisag – gradom je prvi zagospodario Grof Karlo Drašković (1807-1858), a u sljedećoj generaciji ga nasljeđuje sin, Grof Josip Drašković. U vremenu gospodarenja Bisag – gradom, rod Draškovića ima izrazito disponiranog predstavnika u Ilirskom pokretu ( Hrvatski narodni preporod), Grofa, Janka Draškovića (1770 -1856). Naročiti zanos Preporodom i vojnom Bana Josipa Jelačića pokazao je i Grof Juraj Drašković (1804 -1889). Uz slavne grofove loze Draškovića, banove, biskupe i uglednike javnog života, iz pozicije Bisag – grada kulturu su kvalitetno promicale i dvije žene: Julijana pl. Erdody – Drašković (1847 – 1901), obrazovana slikarica i Elizabeta pl. Drašković, kronologinja prijelaza 19-20 st. kao fotografkinja ladanjskog života.

Romantika Grofa Edgara Bourreea de Corberona, u Bisag – gradu o 150 -oj godišnjici njegove smrti (20. 08.1861 – 2011)

Osim uglednih vlasnika, ovaj Kaštel je svojom ličnošću obilježio i gost, „dotepenec” dobrostojeći francuski pustolov Grof Edgar Bouree de Corberon, savjetnik i prijatelj Bana Josipa Jelačića, promotor i poticatelj hrvatske kulture i obrazovanja. Djelovao je iz svojega dvorca Januševca te kasnije kao gost, stanar iz Bisag – grada. U duhu tadašnjeg romantizma, Grof je poželio da ga se, nakon svih putešesvija po svijetu, pokopa u Bisag – gradu, iako ga je smrt zatekla nedaleko od Beča, 1861., ipak mu je tijelo dovezeno i položeno u kriptu Draškovića ispod ove Kapele Sv. Florijana i kao nekakav „kusur” ostao je do danas jedini u zatrpanoj kripti kapele Bisag – grada.

Mogao bi nam ovaj podatak djelovati egzotično ako ne poznajemo 19. stoljeće, njegovu povijest i plemenitaški romantični fatalizam kao način življenja. Grof Edgar Bouree de Corberon je „George Gordon Byron, Bisag – grada”.

U vrijeme francusko – napoleonske vlasti u ovim krajevima (1809 -15.), E. Corberon je imao 3-10 godina pa prema tome turbulentni ratni događaji sa početka 19. st. nisu bili njegovo vrijeme . Ali sredinom 19. st. Hrvati nisu bili sretni sa statusom svoje nacije u oformljivanju, pod Habzburškom Austrijom, a naročito kasnijom Austro – Ugarskom. Intelektualci su već 15-20 godina nakon odlaska Francuza osnovali Ilirski pokret, baziran na nazivu Napoleonovih Ilirskih pokrajina. Elementi francuske i sveslavenske kulture su cijelim tokom 19. st. bili simpatizirani kod Hrvata. Tako su Hrvatski Ilirci pokazali simpatije prema francuskim intelektualcima, romantičarima koje danas doživljavamo pustolovima. Simpatija je bila uzvraćena od Grofa Corberona. Grof se u stvari zove Bourre i nije došao iz neke zabite rupe nego iz Corberona, prekrasnog malog mjesta, daleko od Diona koliko je Januševec ili Bisag daleko od Zagreba.

Bisag – grad kao inspiracija za književnika Milana Begovića

U 20-om stoljeću je došlo do vlasničkoga nereda nad Bisag – gradom, a od 1931. godine, preostalim dijelom nekadašnjeg Kaštela, u derutnom stanju, na kraće vrijeme (oko 10 godina) gospodari poznati književnik Milan Begović.

On se u tih 10 godina obilato materijalno istrošio a sa slabim uspjehom obnove Dvorca. Vremenom je pisao tekstove kojima je priznao da je u ovaj zahvat, avanturu ušao neoprezno, zanesen romantičnom vizurom kao nekakvom zavodljivom kulisom iza koje je bio nepopravivi nered. Razbolio se i preživio moždani udar, nakon čega se početkom II svj. rata vratio živjeti u Zagrebu.

Moglo bi se reći da je Milan Begović ipak kapitalizirao iz života u dvorcu na literarno inspiracijskoj strani, jer su mu djela napisana u Bisag – gradu jače emocionalno zgusnuta, što je sa vremenske distance prepoznato kao literarna erotizacija života, srodno sa suvremenikom, slikarom Milivojem Uzelcem, također sklonom putenom, razuzdanom životu između dva svjetska rata, 20-og stoljeća.

bisag3Pogled na Bisag-grad od žitnice, sa istoka, preko drvenog mosta. Kada je književnik Milan Begović uselio 1931. godine, cijele ove strane Kaštela zajedno sa nadulaznim tornjem više nije bilo, arhiva R. Jovičić

Koristeći se ozračjem Dvorca i njegovog zaležanog kulturnog taloga, kao svojevrsnim eliksirom mladosti, Begović naglašenije erotizira svoje literarne teme, uključujući i motive u Operi „Ero sa onoga svijeta”, koju je Jakov Gotovac uglazbio a za koju je Milan Begović napisao tekst (libreto), upravo sjedeći u Bisag-gradu. Već tim, relativno skorim kulturnim događajem na nacionalnoj razini, zaslužuje ovaj lokalitet kvalitetno održavanje i informativnu obilježbu.

DSC_0525DSC_0522





Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Utvrde i označen sa , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

3 odgovora na Kaštel Bisag – grad

  1. mladen hruškovec napisao:

    Rođen sam u Tkalcu, južno od Bisaga, vidio sam ga kao pučkoškolac 1947. dok su mu ruševine bile u relativno dobrom stanju. Nadao sam se da će doći vrijeme njegove obnove, ali do danas ništa. A trebalo bi, upravo zato što je na dobrom položaju pa bi obnova bila jednostavnija. Valjalo bi ga obnoviti zbog povijesti ovoga kraja.

    Sviđa mi se

  2. Mate Sušac napisao:

    Što će partizani drugo nego žariti i paliti. Trebalo bi da ga neopartizani obnove! Ili će, pod kapom antifašizma rušiti i dalje.

    Sviđa mi se

    • Radivoje Jovičić napisao:

      Mate Sušac , pričaš gluposti ! Bisag grad je doživio devastaciju rušenjem i razvoženjem građe nakon što ga je Draškovićima zaplijenila Mađarska banka te zemlju i kaštel segmentalno rasprodavala, po sistemu koliko tko želi platiti. Prednju, glavnu vizuru su rušili lokalni kupci građe, a mislim da su to bili Grošinići (vjerovatno Zelinski).
      Begović, kada se boležljiv vratio u Zagreb, iznajmio je tokom 2. svjetskog rata, preostali i djelomično obnovljeni dio , ni manje ni više nego Njemačkoj okupacionoj komandi za lokalni teren !
      Pa šta se moglo očekivati od Partizana nego da pri uspjehu da na prepad osvoje gnijezdo drskog okupatora nego da gnijezdo razruše i spale, da se ovi nemaju u što vratiti ?! A ti sada tu pametuješ, kao kobajagi zločesti Partizani su samo uništavali ?!

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s