Legende vezane za utvrde

Svaka legenda počiva na nekom dijelu povijesne zbilje. U legendi nije baš sve izmišljeno. Postoji neki povod zašto je legenda nastala. Kao podloga stvaranju legende poslužio je neki stvarni događaj. Legende se prenose iz generacije u generaciju. Kroz vrijeme njihov sadržaj se mijenja, te se na taj način udaljava od povijesne podloge.
Za mnoge utvrde, dvorce i povijesne ličnosti do danas su sačuvane misteriozne priče i legende. Opsjedali su ih duhovi, posjećivali anđeli, vile…

Naša najstarija legenda je legenda o Crnoj kraljici. Legende govore da je uvijek bila obučena u crno, te da je bila jako zla.

(Izvor: kulturni-turizam.com)

Gavran
Pripovjeda narod da je crna kraljíca, stanujući u Medvedgradu, imala jednog ogromnog crnog gavrana, kog je osobilo ljubila i njegovala, te s kojim je čitavoj okolici zadavala veliki strah. Kadgod bi se naime na nekog razljutila, ili kad bi netko od njezinih podložnikah štogod skrivio, običavala bi ona zapovjediti svome gavranu da tog čovjeka napadne. Gavran bi onda razljućen poletio na takog čovjeka i stao bi mu derati meso, vaditi oči, čupati kosu, obrve i brkove, i tako bi ga dugo mučio dok bi isti čovjek pod njegovim pandžama ili umro ili sav nemoćan te izranjen ostao ležati. Kadkad bi običavala crna kraljica istoga gavrana pustiti takodjer za šalu na svoje dvorjane, no ovi su se znali od njega obraniti.

Mliječnica
Nedaleko od Medvedgrada prema sjeveru, pored puta koji vodi prema sv. Jakovu, nalazilo se vrelo sa bistom tekućom vodom, pored kojeg je kako je narod pričao stajao marof (imanje s poljima i gospodarskim zgradama) i mliječnica crne kraljice, a pokraj vrela i njezino kupalište. Često bi ovamo dolazila sama ili u pratnji, te bi se kupala u bistroj vodi, a katkad i u čistom mlijeku i tako održavala zdravlje i ljepotu.
Kraljičin zdenac
Bilo jednom da su uslijed velike suše usahnula sva vrela i zdenci na Medvednici. Sva osim dubokog zdenca na Medvedgradu kojim je gospodarila Crna kraljica. Narod izmučen od žeđi uputi se k Crnoj kraljici na Medvedgrad i zamoli je vode. No kraljica bi zle ćudi i seljacima vodu uskrati! Žedan narod sav izmučen prepusti se milosti i nemilosti šume koja je tada bila prepuna medvjeda i drugih divljih zvijeri. Kad je narod došao do ovog mjesta, spazi vrelo koje tu prije nije postojalo. Napiju se vode, a zdenac Crne kraljice nato usahnu.
Legende o Crnoj kraljici i njezinim ljubavnicima vezane su uz nekoliko starih gradova (spominju se Medvedgrad, Susedgrad, Cesargrad, Samobor i Mali Kalnik). Kažu da je ljubovala sa plemićima i vrbovala ih da joj daju svoje zlato, nakon što bi ih iskoristila plemići bi misterijozno nestajali, priča se da ih je bacala s vrha kule u provaliju.
Legenda o Malom Kalniku i Crnoj kraljici
Nekako je najbliža istini priča da je u starom gradu Malom Kalniku ljubovala sa svojim kaštelanom (upraviteljem imanja) Neuhauselom. Ovaj se, naravno, osilio kao da je moćni vlastelin i počeo terorizirati okolne plemiće. Plemići su se požalili samom Kralju Sigismunudu Luksembuškom koji je kaštelana otpustio, a nevjernu kraljicu koja je obrukala čitavo kraljevstvo dao zatočiti u jednom gradu u Češkoj.
Legenda dalje govori kako je njezino krvavo zlato zakopano negdje oko Malog Kalnika, a njezine podanice zmije još i dan danas čuvaju to blago.

Legenda o Velikom Kalniku – kalničkim šljivarima


Prema legedni kralj Bela IV bježeći pred tatarima sklonio se u kamenitu utvrdu Veliki Kalnik, koju je bilo nemoguće osvojiti. Tatari su nešto kasnije stigli do Kalnika te iako nisu znali da se u utvrdi skriva Kralj okružili su utvrdu i danima je opsjedali ne bi li se njeni branitelji zbog gladi i iscrpljenosti predali.
Legenda dalje priča ovako:
«U tmini u noćnim satima, kada su mongolske straže drijemale i tako smanjile pozornost, neke ljudske sjene s granama na leđima, primicale su se zidinama grada. Na opće iznenađenje branitelja, koji su sve to promatrali s visokih kula, očekujući neku novu tatarsku podvalu, poletješe prema zidinama šljivove grane bogate plodom. Tada su shvatili da ih to narod hrani, podržava i pomaže. Ponovilo se to više puta. Sočne šljive pridigle su im snagu i srčanost za borbu. Stoga su Tatari odustali od daljnje opsade i krenuli dalje put Jadrana u potjeri za kraljem. Kada su Mongoli doživjeli poraz na Grobničkom polju, u čast pobjede ali i iz zahvalnosti kralj Bela IV, proglasio je žitelje kalničkog kraja – plemenitašima, koje su ubrzo njihovi zavidnici, osobito križevački purgeri, podrugljivo nazivali – plemićima – šljivarima».
(Izvor: tz.kalnik.hr)

Vila spasila Okić

12140155_435495323319402_1594604287897744748_o

 

(Fotografija Darko Antolković)

Okić se nalazi na obroncima Plešivice, na pola puta između Jastrebarskog i Samobora. Stari je to grad, te se prvi put spominje 1193. godine. Bio je u vlasništvu Frankopana, Erdodya, a Turci su ga tri puta pokušali osvojiti. Grad su napadale i druge vojske, ali ga nikada nisu osvojile.
Legenda koja se sačuvala je priča o planinskoj vili koja je spasila Okić od Turaka. Kako bi osvojili grad, a zauzeti grad bi značilo nadgledati cijeli kraj, Turci su došli pod grad kako bi zauzeli kulu. Branitelji Okića vješto su odoljevali napadima i odbijali Turske napade. Nakon tri godine okićkim braniteljima je ponestalo hrane, a pomoći niotkud. Svjesni da im je otpor bez hrane uzaludan, stali su vjećati šta napraviti. Dok su vjećali, pred njima se pojavila planinska vila s Plešivice, te ima kaže da preostalu hranu spuste i daju Turcima. Turke je zbunilo jer su pomislili da branitelji u kuli imaju toliko hrane da je čak spuštaju neprijateljima. Zbog toga su prekinuli napad i neobavljena posla se vratili kući.

Kula Nehaj

(Izvor: tz-senj.hr)

Za kulu Nehaj vezana je legenda o podzemnom prolazu kojim je povezana sa gradom, koji je služio kao tajna komunikacija građana i Uskoka. Tajna opstanka vojnika u kuli je upravo u tom prolazu, tunelu ili labirintu pod zemljom. Kroz taj prolaz mještani su vojnicima nosili hranu, ali i prenosili ranjenike.
Legenda kaže da se ulaz u tunel nalazi u malom dvorištu u središtu kule. Prolaz je spajao kulu i senjsku katedralu koja se nalazi u središtu Senja. Za isti prolaz postoji još jedna legenda o djevojčici Zori Riđokosoj. Legenda kaže da je Zora Riđokosa bila vođa družine siročadi, koji su preživljavali kradući od bogatih, ali ih nikada nisu ulovili jer su se skrivali u tom prolazu.

Legenda o Ružica gradu

(Izvor: orahovica.hr)

Govore da je u davna vremena na ovome mjestu postojalo vilinsko sjelo, gdje se noću sastajaše vile, spravljajući svoje čarobne napitke plešući i pjevajući. Onda se neki velikaš drznuo i baš na proplanku njihova sijela odlučio sazidati grad, pa dovlačeći drvlje i kamenje uništi njihovu livadu.
Vile odluče; što danju bi sagrađeno – noću će porušiti. Tako i učiniše. Ali jednoga dana silnik se dosjeti; da zaštiti gradilište, razapne veliku mrežu u koju se jedne noći saplete najljepša od svih vila imenom Ružica. Opaki velikaš odluči se na strašnu kaznu. Uziđe je u podignute stijene i nastavi gradnju. Vile u svojoj osveti bace prokletstvo na grad. U vrijeme slavlja, prilikom dovršetka radova s glavne kule odroni se veliki kamen, zdrobivši pod sobom okrutnog vlastelina.
Po nesretnoj vili grad dobije ime – Ružica grad, koji ostade sve do današnjih dana.
(Izvor: povijesni roman „San u močvari – legenda o picoku“ – Marinko Ivanišević)

Legenda o Grebengradskom zvonu
Kapela-zvonik u Kamenoj Gorici važan je dio kulturno-povijesne baštine novomarofskog kraja. Spomenuti objekt najvjerojatnije potječe iz srednjeg vijeka i bio je dio vojnih fortifikacija Grebengrada. Pretpostavlja se kako je postojala vizualna komunikacija objekta s utvrdom na Grebengradu. U narodu postoji legenda kako je u požaru koji je 1710. godine zahvatio utvrdu Grebengrad, iz kapele spašeno zvono, koje je preneseno upravo u fortifikaciju u Kamenoj Gorici. Mještani pričaju kako je od kamene fortifikacije nastala kapela sa zvonikom, a Grebengradsko zvono spašavalo je vinograde i polja od olujnih oblaka.

Crna Paka
Prva u potpunosti istražena i konzervirana srednjovjekovna utvrda šireg područja upravo je ona u mjestu Paka kraj Novog Marofa. Utvrda je sagrađena u 13. stoljeću, na brdu visokom 310 metara. Upravo se uz Paku veže nekolicina legendi i priča koje neki mještani ovog malog mjesta i danas pričaju. Staro ime ovog brdovitog kraja, Crna Paka, gotovo je već zaboravljeno, a veže se uz sjećanja na razbojnike koji su u sumrak iz zasjede pljačkali putnike na cesti uskoj i okruženoj brdima. Mještani taj uski prolaz koriste i danas, a poznat je kao Tijesna Paka.

Legenda o rimskom gradu na Gradišću, govori o lijepoj djevojci koja je urokom pretvorena u zmiju koja u ustima nosi zlatan ključ grada i čeka mladog mlinara da ju za punog mjeseca izbavi od zle sudbine. Lokalitet Gradišće kod zaseoka Matušini arheološko je nalazište sa složenom arhitekturom iz bakrenog doba u čijem podnožju protječe rijeka Lonja.
(Izvor: M. Šimek: Burg Paka- KAJ, XLV, Zagreb 1- 2 (2012)

(Izvor legendi: tz-novi-marof.hr)

Legende Vezane za Veliki Tabor

(Fotografija Darko Antolković)

Tijekom pet stoljeća i nešto, nastale su nevjerojatne priče o raznim sablastima u Velikom Taboru; o jezivom stenjanju za olujnih noći, o povorci kostura uoči Svih svetih, o ukletom kaštelanu, o bijelim prikazama, o ponoćnom lupanju na gradskim vratima, crnom psu, zakopanom blagu te o duhu lijepe i nesretne Veronike, seljanke iz Desinića.

Legenda o Veroniki Desinićkoj

(Izvor: viatica-travel.hr)

U dugim zimskim olujnim noćima uz zov i krik velike sove, po koji puta se čuje jecanje Veronike Desinićke nekad lijepe seoske djevojke koja je u petnaestom stoljeću živjela u slikovitom selu Desiniću podno, gordog Velikog Tabora, u kojem je stolovao moćni ban Hrvatske grof Herman II Celjski. Njegov mladi i stasiti sin Fridrih, jašući očevim posjedima, zagleda se u ljepoticu Veroniku i ne samo zagleda, već i čvrsto zaljubi. Ljubakanje mladih nije bilo po volji ocu Hermanu, tada europskom moćniku te se suprotstavi ljubavi mladih. Mladi pak, odlučni u svojoj ljubavi, pobjegoše u grad Fridrihštajn u Sloveniji, u blizini Kočevja, na granici uz Gorski kotar. Lijepi i donekle utvrđeni grad sagradio je stari Herman upravo za svog sina Fridriha kao lovačku kuću, pa je tako i građevina dobila ime po mladom Fridrihu. I tu usred gustih šuma bogatih divljači, srnama, divokozama; jelenima i tetrijebima, zaštićeni debelim zidovima, mladi su ljubavnici obavili svoj pir.

Nažalost, medeni mjesec nije dugo trajao. Stari je grof Herman ubrzo doznao gdje mu je sin i odmah je uputio vojsku s nalogom da uhvate mlade ljubavnike. No Fridrih ipak uspije spasiti Veroniku iz obruča, te je uputi da bježi preko Gorskog kotara, Pokuplja, Moslavine, Bilogore i Kalnika, sve do seoca Sveta Margita, gdje se Veronika sakrije kod jednog seljaka kod kojeg je ponekad i sam Fridrih znao prespavati kada bi se predugo zadržao u lovu u tom području bogatom prepelicama, trčkama, fazanima i divljim patkama. Fridrih nije mogao umaći očevoj vojsci, te ga vojnici privedoše nakon nekoliko dana u Veliki Tabor. Razjareni otac nije ga želio niti pogledati, već dade nalog vojsci da nesretnog sina odmah sprovedu u Celje i tamo ga zatvore u jednu visoku kulu, koja je u tlocrtu imala 8×8 metara, a visoka je bila oko 23 m. Kula je bez krova, a vrata i prozor odmah, pošto su u kulu ubacili mladog Fridriha, zazidaju i ostave samo jedan otvor kroz koji su nesretnom Fridrihu ubacivali hranu. Tu je Fridrih proboravio četiri godine kada ga je otac odlučio osloboditi.

Nažalost, kada su Fridriha pustili van iz kule, koja je po njemu dobila ime, te se i danas naziva Fridrihova kula ili slovenski Fridrihov stolp bio je psihički i fizički nesposoban za život te ga povijest više i ne spominje, Veronika također nije imala sreće Hermanovi žbiri ubrzo su doznali za nju i javili Hermanu, a ovaj pošalje vojnike koji je uhvate i privedu u Veliki Tabor gdje je zatvore u mali zatvor bez prozora, na ulazu u dvorište grada. Ban Herman odmah pozove suce porotnike i optuži nesretnu Veroniku da je coprnica koje je zavela njegovog sina. Suci se prihvatiše posla i otpočnu saslušavati ubogu Veroniku. Istraživanje je trajalo puna dva dana i predvečer drugog dana suci izjaviše: Gospodine bane! Na ovoj djevojci nema nikakve krivice, a kamoli zločina. Jedino što gaji veliku ljubav prema vašem sinu Fridrihu. No presvijetli bane! Ljubav nije nikad bila grijeh, a kamoli zločin. Ljubav je jedna od najljepših ljudskih vrlina! Time je naš posao presvijetli bane završen.

Suci krenu prema izlazu i još nisu pravo ni zamakli za vratima kada je grof Herman dao nalog kaštelanu Dvora da Veroniku smjesta udave: Kaštelan izda naloge, a sluge poslušaše te na sredinu Dvora iznesu poveću kacu (drveni sud) u koju nasuše vodu. Uhvate nesretnu Veroniku, gurnu njenu glavu u vodu i sačekaju dok se posljednji mjehurići zraka ne smire. Potom mrtvo tijelo izvade iz kace i krenu ka prvom katu, gdje mrtvo tijelo zazidaju u zid koji spaja zidove peterokutne kule s ulaznim dijelom.

Čisteći 1982. godine sve prostorije Dvora našli smo jednu lubanju, za koju je utvrđeno da pripada ženskoj osobi. Da li je to lubanja nesretne Veronike ne možemo ni tvrditi ni negirati, već samo reći: Veroniki Desinićkoj neka je vječni mir i pokoj!

U kolovozu 1993. godine
Prof. Josip Štimac

(Izvor: gresna-gorica.com)

Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Uncategorized i označen sa , , , , , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s