Jelengrad i Košutgrad – Dva moslavačka stara grada

dr.sc. Tajana Pleše, Petar Sekulić – Odjel za kopnenu arheologiju, HR restauratorski zavod
Izvor: Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu br. 30/2013.
JelengradPogled na Jelengrad iz zraka (Izvor: T. Pleše, “Lupercal M.T. j.d.o.o. arhiv HRZ-a, 2014.)
Tijekom 2012. godine započela su sustavna arheološka istraživanja Jelengrada i Košutgrada, dvaju kasnosrednjovjekovnih gradova na Moslavačkoj gori. Iako su oba grada nesumnjivo imala značajnu ulogu u onodobnom kulturno-povijesnom krajobrazu, nakon napuštanja krajem 16. stoljeća ostali su prepušteni vegetaciji i neumitnom zubu vremena, u potpunosti izvan fokusa znanstvenog interesa. Cilj ove prve sezone istraživanja bio je njihovo raščišćavanje od vegetacije te urušene građe, potvrđivanje stratigrafske slike te izrada nacrtne dokumentacije.

POSJED MOSLAVINA NEKAD I DANAS

“Moslavačka gora smjestila se između rijeka Čazme, Ilove i Lonje, kao otok usred prostrane ravnice duge i do 100 km. Proteže se od planina Hrvatskog zagorja do Požeškog gorja”.  Područje Moslavačke gore sa svojom je okolicom bilo tijekom kasnog srednjovjekovlja podijeljeno na tri administrativna područja – Garić, Gračenicu i Moslavinu (Pisk 2012: 38). Za razliku od Garića i Gračenice, koji su od 13. stoljeća bili samostalna upravna područja (komitat ili distrikt) u sklopu Šomođske (te kasnije Križevačke) županije, Moslavina je već krajem 12. stoljeća postala privatno vlastelinstvo plemića Makarija (N. Klaić 1976: 263; Pisk 2012: 38). Toponim pod kojim se u suvremenoj historiografiji podrazumijeva posjed Moslavina, u poznatim se pisanim vrelima pojavljuje u sljedećim oblicima: Monoslou, Munozlou, Monislou, Munuzlov, Monozlou, Monoszlo, Monozlov i Monoslov. Naziv se najčešće tumači kao izvedenica muškog imena Mojslav ili Manislav, za kojeg se smatra kako je bio jedan od starih posjednika na ovom području, a koji je prema nekim autorima čak i bio osnivač starog grada Moslavina (Pavičić 1968: 44; Kruhek 2002: 94; Nikolić Jakus 2011: 272). U vrijeme vladavine hrvatsko-ugarskog kralja Bele III. (1172. – 1196.) spominje se u pisanim vrelima knez (comes) Makarije de Monoszlou, koji se smatra rodonačelnikom obitelji Moslavačkih (Bösendorfer 1950: 27; Bedić 2002: 49; Nikolić Jakus 2011: 271). Prema (poznatim) sačuvanim ispravama čini se kako je već Makarijev otac (nama nepoznatog imena) dobio pravo na prihode od ubiranja maturine s posjeda Moslavine (Nikolić Jakus 2011: 273). Sam je Makarije bio nositelj visokih dvorskih časti te se spominje kao dvorski sudac (comes curalis) i banovac (vicebanus) te župan Szolnoka u Mađarskoj (Nikolić Jakus 2011: 273). S obzirom na to kako ne postoje dokazi o genealoškim vezama između Mojslava i Makarija, čini se izglednim kako je rod ime preuzeo od posjeda, pogotovo zato što se ne koriste tim imenom od početka (Nikolić Jakus 2011: 272). Moslavina je ujedno i naziv starog grada Makarijevića, smještenog na rubnim obroncima Moslavačke gore (danas na prostoru neuropsihijatrijske bolnice “Dr. Ivan Barbot” u Popovači). U suvremenoj hrvatskoj i mađarskoj historiografiji prevladava teorija prema kojoj su sljednici plemićkog roda Moslavačkih ili Moslavinskih (de Monoszlo) bili Čupori Moslavački, koji se pod tim imenom prvi put spominju u vrelima u drugoj polovini 14. stoljeća. Nakon sukoba između članova obitelji Moslavačkih, kao vlasnik starog grada i najvećeg dijela posjeda Moslavine spominje se početkom 14. stoljeća Petar II. Moslavački. Njemu je kralj Karlo Robert oduzeo vlastelinstvo jer se priklonio protivnicima Anžuvinaca (Nikolić Jakus 2011: 280–281). Oduzeto je vlastelinstvo 1316. godine bilo ustupljeno banu Ivanu Baboniću, no u sačuvanim se ispravama vidi kako je ban Mikac 1327. godine ponovno predao stari grad i vlastelinstvo Moslavinu (…castrum Mo-nozlou inferius cum omnibus pertinentiis suis propriis…) sinovima Stjepana Babonića u zamjenu za oduzeti stari grad Steničnjak (CD VIII: 439–442; CD IX: 358–360). Nastavak sukoba obitelji Babonić s kraljem doveo je do njihova priklanjanja Habsburgovcima, što je rezultiralo gubitkom preostalih posjeda među kojima je bila i Moslavina (Kekez 2012: 129). Prema sačuvanim se vrelima može zaključiti kako su vlastelinstvo i stari grad Moslavina nakon 1334. godine bili u vlasništvu Stjepana III. i Nikole III., sinova Stjepana II. od Moslavine (Nikolić Jakus 2011: 281). Iako je za sada nepoznato kako je spomenuta obitelj Moslavačkih stekla posjed Moslavina, može se pretpostaviti kako je Nikola III. prije 1321. godine ušao u službu bana Ivana Babonića, čme su bili stvoreni preduvjeti za preuzimanje predmetnog posjeda u vrijeme nadolazećih političkih previranja (CD IX: 358–360). Gotovo je sigurno kako je gore spomenuti Stjepan II. bio prvi nositelj prezimena Čupor Moslavački, koje je u vrijeme njegovih sinova preraslo u ime jedne od najznačajnijih plemićkih obitelji kasnosrednjovjekovne Slavonije (Nikolić Jakus 2011: 280). Prema trenutačnim saznanjima utemeljenim na (poznatim) sačuvanim pisanim vrelima čini se kako su pripadnici jedne od grana obitelji Moslavačkih kroz burno razdoblje prve četvrtine 14. stoljeća uspjeli vratiti izgubljeni posjed Moslavina. Tijekom 14. i 15. stojeća prostirali su se posjedi Čupora Moslavačkih između rijeka Čazme, Lonje i Save te su obuhvaćali oko 24 naselja (Pisk 2007a: 107; Dočkal 1955: 54). Na području vlastelinstva Moslavina, uz istoimeni stari grad, nalazila su se još dva stara grada, smještena na samoj Moslavačkoj gori – Jelengrad i Košutgrad. Nadalje, prema sačuvanim (i poznatim) vrelima može se zaključiti kako su se na vlastelinstvu nalazila i barem dva trgovišta (oppidum) – Moslavina (podno starog grada Moslavine) i Podgrađe (podno Košutgrada) (Adamček 1980: 171) (karta 1).

karta1Karta 1 Pretpostavljene granice kasnosrednjovjekovnog posjeda Moslavina u 13. i 14. stoljeću (priređeno prema Pisk 2007.)

Nakon smrti posljednjega muškog pripadnika obitelji Čupora Moslavačkih Stjepana VI. krajem 1492. ili početkom 1493. godine, a unatoč njegovoj oporuci, odlukom kralja Vladislava II. Jagelovića svi su njihovi posjedi (…super castro Szarwasko et oppido Monoszló…cum possessionibus: Warallya, Orthohecz, Pesthenyza; item castra Monoszlo, Za-ruaskeu et Dianvuara, in Crisiensi…) postali vlasništvo obitelji Erdödy (Bedić 2002: 56; Nikolić Jakus 2011: 293). Osvajanjem utvrde Bršljanac u jesen 1540. godine, osmanske su postrojbe uspostavile uporište iz kojega su do 1545. godine osvojile područje čitave Moslavačke gore (Pavičić 1968: 15; V. Klaić 1981b: 214). Padom Čazme i Virovitice 1552. godine formiran je pogranični sandžak iz kojega su bili nastavljeni napadi prema ostatku hrvatskih zemalja (V. Klaić 1981b: 240, 243). Tijekom Dugog rata (1591. – 1606.) osmanske su snage izgubile kontrolu nad područjem čitave današnje Moslavine koja je postala pusta zemlja te poprište sukoba kršćanskih i osmanlijskih vojski idućih stotinjak godina (Pisk 2012: 41). U Zapisu popa Martinca iz 1493. godine spominje se geografski pojam “gora zaprta” (Tbgda že roblahu vse zemle hrvatske i slovinske do Save i Drave daže do gorĕ zaprte…). Prema mišljenju V. Klaića, nasljednici Petra Erdödyja počeli su se nazivati “vjekovječnim knezovima od Moslavine” (comes perpetuus montis Claudii) nakon što su stekli posjed Moslavinu (V. Klaić 1907: 186). Činjenicu kako se u nizu sačuvanih vrela iz 16. i 17. stoljeća kao istoznačnice koriste titule comes monti claudi i “grof od zaprte gore”, V. Klaić tumači kao posljedicu netočnog prijevoda rimskog naziva mons claudius (V. Klaić 1907: 187). Prema nekim autorima naziv nije samo greška u prijevodu Klaudijeve gore u Zaprtu goru, nego se odnosi na gorje okruženo starim gradovima (Nadilo 2004: 649). Obitelj Erdödy zadržala se na prostoru današnje Moslavine do 19. stoljeća, a upravo se prema njihovu pridjevku de Monozlo naziv “Moslavina” prenio i na nazivlja njihovih brojnih posjeda. Tako je i Garić gora dobila ime Moslavačka gora, a cijelo područje između Lonje, Česme i Ilove se počelo nazivati Moslavinom (Pisk 2012: 134).

JELENGRAD

Stari grad Jelengrad nalazi se na jugozapadnim obroncima Moslavačkoj gori, oko 30 km sjeveroistočno od Popovače. Smješten je s desne strane Jelenskog potoka, nad udolinom kojom se prema nekim autorima nalazila cesta koja je povezivala stari grad Moslavinu i Garić-grad (Pavičić 1968: 46; Petrić 1993: 21; Bedić 2002: 49: Pisk 2007a: 109) s jedne te obližnjim Košutgradom s druge strane. Do starog grada danas vodi šumska cesta koja povezuje Gornju Jelensku i Katoličko Selišće. Na sam se stari grad može popeti strmim šumskim prosjekom s istočne strane ili mu se može pristupiti planinarskom stazom sa sjeverne strane. Izvornu je komunikaciju za sada samo moguće naslutiti sa sjevernoistočne strane grada, no tek bi se detaljnim reambuliranjem terena mogla potvrditi njezina izvorna trasa. Jelengrad se, unatoč uvriježenom mišljenju prema kojemu se izgradnja datira u 13. stoljeće, prvi put u pisanim vrelima spominje tek u darovnici od 22. siječnja 1460. godine (Dočkal 1955: 111; Bobovec 1991: 9; Bobovec 2003: 20–21; Bedić 2002: 49: Kruhek 2002: 109; Lovrenčić 2002: 63; Pisk 2012: 122). Spomenuta isprava kojom je Juraj, sin bana Pavla Čupora Moslavačkog, darovao pavlinskom samostanu Blažene Djevice Marije na Moslavačkoj gori svoje dijelove po-sjeda u Gornjem i Donjem Kosovcu, Marijaševcu te Palačnu u zamjenu za redovito služenje misa, sastavljena je u castro nostro Zarwaskw. Gj. Ćuk je naziv Zarwaskw povezao s riječi “szarwaskö”, odnosno “jelenova kamenica” (Bedić 2002: 50). Kako se naziv Jelengrad u vrelima pojavljuje tek u drugoj polovini 16. stoljeća, izgledna je mogućnost kako je ime sačuvano u narodnoj tradiciji odraz tumačenja prvotnog naziva (mađ. szarvas – jelen) koje je preživjelo promjene topografskih naziva izazvane priljevom novog stanovništva.Tako je Jelenova kamenica postala Jelengrad, potok Obžev preimenovan je u Jelenski potok, dok se novoosnovana naselja početkom 18. stoljeća nazivaju Jelenska Gornja i Jelenska Donja (Bedić 2002: 58). Kako su teritorijalni sporovi Čupora Moslavačkih s moslavačkim pavlinima trajali od 1439. godine, ni darovnica iz 1460. godine nije prošla bez komplikacija, pa su se parnice nastavile sve do izumiranja obitelji 1492. godine (Pisk 2012: 119–134). Problemi moslavačkih pavlina nisu prestali nestankom obitelji Čupora Moslavačkih jer je kralj Vladislav II. Jagelović, suprotno odredbama oporuke Stjepana VI. Čupora Moslavačkog, njegove posjede poklonio početkom 1493. godine egerskom biskupu i svom kancelaru Tomi Bakaču (Pisk 2012: 133). Kako je kraljevim darom bio uključen i cijeli Kosovac, već je u svibnju 1493. godine pred Čazmanskim kaptolom prosvjedovao garićki vikar Jakov protiv Petra Bočkaja iz Rasinje i njegova kapetana Andrije Bota de Bayna, jer su prema nalogu egerskog biskupa Tome zauzeli Donji i Gornji Kosovac i Marijaševec te ih priključili starom gradu Jelengradu. Očito je vikar cijelo kraljevo darivanje smatrao nepravednim jer je u sačuvanim vrelima vidljivo kako Petra Bočkaja naziva okupatorom Jelengrada (Sarwaskew) i vlastelinstva Moslavina (Dočkal 1955: 162). Protiv nepoštivanja oporuke Stjepana VI. Čupora Moslavačkog prosvjedovali su narednih petnaest godina pred Čazmanskim kaptolom vikari moslavačkog samostana (Pisk 2012: 134). Jelengrad je, kao i čitava Moslavačka gora, došao pod kontrolu osmanskih snaga 1545. godine, no za sada ne postoje dokazi o osmanskom boravku u samom starom gradu izuzev sačuvane vijesti kako je cernički beg pokušao obnoviti Jelengrad 1592. godine (V. Klaić 1981b: 467; Bedić 2002: 58; Pisk 2012: 41).

Prvi (za sada) poznati prikazi Jelengrada su oni na (dostupnim) vojnim kartama 16. i 17. stoljeća: stari je grad označen kao Ielengrad na karti ILLYRICUM J. Sambucusa i A. Orteliusa iz 1572. godine te kao Illengrad na karti G. Cantelli da Vigno-le PARTE DELLA SCHIAVONIA / OVERO SLAVONIA, AGGIUNTAVI / LA CONTEA DI CILLEA, E WINDISCH MARK. iz 1690. godine (Pandžić et al: 1993.). Stari se grad Jelengrad spominje pod ovim nazivima u sljedećim (poznatim) pisanim vrelima: Zarwasky 1444./1517 godine (AH Mon. Ant. 769, prema Heller 1978: 107), Zarwaskw 1460. godine (Dočkal 1955: 111), Szarwasko 1493. godine (Dočkal 1955: 162), Sarwaskew 1493. godine (Dočkal 1955: 162), Zaruaskeu 1521. godine (Katona 1790), Gellen 1532. godine (Bedić 2002: 57), Sarwaskw 1532. godine (MHS1. XXXVIII, 135, prema Heller 1978: 107), Zarwaskew 1542. godine (MHS1. XL, 493, prema Heller 1978: 107) te kao Jelengrad 1597. godine (MHS1. XLIII, 603, prema Heller 1978: 107). Prvi (i za sada jedini poznati) opis Jelengrada zapisao je početkom 20. stoljeća D. Hirc (Hirc 2002: 278–301). Zanimljivo je kako Jelengrad nije opisao Gj. Szabo tijekom svoga posjeta Moslavačkoj gori 1916. godine, iako je obišao obližnji Garić-grad, pavlinski samostan Blažene Djevice Marije na Moslavačkoj gori (Bela Crkva) te utvrdu Bršljanac. Unatoč svom jako dobrom stanju sačuvanosti, Jelengrad je dugo bio izvan fokusa znanstvenog interesa – iako je nesumnjivo imao važnu ulogu u onodobnom krajobrazu, nakon napuštanja krajem 16. stoljeća stari je grad Jelengrad ostao prepušten vegetaciji i neumitnom zubu vremena. No, djelovanjem povijesne udruge “Moslavina”, Jelengrad je od 2003. godine počeo dobivati pažnju kakvu zaslužuje. S prvim sustavnim arheološkim istraživanjima starog grada Jelengrada bilo je moguće započeti tek 2012. godine.  Ciljevi prve sezone arheoloških istraživanja bili su potvrđivanje stratigrafske slike starog grada (sonde 1 i 2), raščišćavanje cijele istočne polovice unutrašnjosti starog grada od urušene građe te humusnog sloja nastalog višestoljetnim djelovanjem vegetacije, izrada cjelovite snimke postojećeg stanja te tehnički opis objekta.

tlocrtSk. 1 Tlocrt starog grada Jelengrada (izrada: Vektra d.o.o., 2012.)

Stari je grad Jelengrad izgrađen na izduženom, jezičastom platou položenom na osi istok – zapad, znatno izdignutom od opkopa koji ga okružuje. Vanjski obrambeni zidovi starog grada izgrađeni su u skladu s morfologijom terena, tvoreći tako nepravilni, znatno izduženi pravokutnik blago izlomljenih linija (sl. 1). Jelengradu se pristupalo s istočne strane. Pristupni put je i danas vidljiv u morfologiji terena, na padinama sjevernog dijela platoa koji se strmo ruši prema Jelenskom potoku. Ulaz u stari grad Jelengrad čuvala je pravokutna kula. Kako je cijeli plato na kojem je stari grad izgrađen opasan dubokim opkopom, može se (s oprezom) zaključiti kako se u ulaznu kulu pristupalo drvenim (podiznim?) mostom. Navedenu pretpostavku potvrđuje i pravilni plato smješten nasuprot ulazne kule, s druge strane obrambenog opkopa. Nepravilno izlomljena zapadna građevinska linija starog grada Jelengrada uvjetovana je zahtjevnom stratigrafijom terena. Taj je dio objekta u vrlo lošem stanju te će se određivanje njegova izvornog oblikovanja moći riješiti tek nakon cjelovitog uklanjanja vegetacije. Unutrašnjost starog grada Jelengrada bilo je prije početka arheoloških istraživanja 2012. godine moguće odrediti isključivo shematski (što se poglavito odnosi na zapadni dio grada). Stoga opise autora koji su se bavili ovom temom valja uzeti s velikim oprezom (npr. Nadilo 2004; Kruhek 2002; Horvat 2010). Po dovršetku arheoloških istraživanja 2012. godine postalo je moguće odrediti dimenzije unutrašnjeg prostora grada: na istočnoj je strani najuži (širina 8,45 m), na sredini najširi (13,65 m), dok se prema zapadu opet sužava (13,1 m). Ukupna pak dužina unutrašnjosti starog grada iznosi oko 59,5 m (ispravna izmjera nije bila moguća zbog neraščišćenoga najzapadnijeg dijela grada) (sl. 2–3). Ulaz u unutrašnjost starog grada Jelengrada nalazio se na istočnoj strani, a čuvala ga je pravokutna ulazna kula. Tlocrtna dispozicija ove kule djelomično je potvrđena tek tijekom ovogodišnjih arheoloških istraživanja – do tada je bio vidljiv samo istočni dio njezina južnog zida, dok se istočno pročelje naslućivalo kroz gustu vegetaciju. Tijekom ovogodišnjih istraživanja bilo je moguće ukloniti vegetaciju uz veći dio istočnog pročelja pravokutne ulazne kule.

sl. 2Sl. 2 Pogled sa zapada na unutrašnji prostor starog grada Jelengrada po dovršetku radova 2012. godine (snimio: J. Kliska, 2012.)
sl. 3Sl. 3 Pogled s istoka na unutrašnji prostor starog grada Jelengrada po dovršetku radova 2012. godine (snimio: J. Kliska, 2012.)

Potvrđeno je kako je veći dio lica zida propao do svoje jezgre. No, opće stanje zidne mase je, zbog velike čvrstoće korištenog veziva, u vrlo dobrom stanju. Nadalje, potvrđeno je kako je to pročelje bilo s južne strane ojačano kutnim kontraforom (širina 80 cm, dužina 120 cm). Kako sjeverni dio pročelja nije bilo moguće raščistiti od velike količine urušenog materijala, do daljnjega se samo može pretpostaviti kako je i ono bilo ojačano na jednak način. Pune dimenzije ulazne kule bit će moguće odrediti tek narednim arheološkim istraživanjima (sl. 4).

sl. 4Sl. 4 Pogled s jugoistoka na pravokutnu ulaznu kulu u stari grad Jelengrad (snimio: J. Kliska, 2012.)

Glavni ulaz u unutrašnji dio grada bio je smješten na sredini istočnog pročelja (dužina 11,40 m, širina zidova 175 cm). Danas je od njega ostala samo jedna in situ sačuvana konzola jednostavne profilacije na unutrašnjoj strani sjevernog dijela (35–40×70 cm) ovog pročelja. No, dimenzije ulaza zbog stupnja uništenosti sjevernog i južnog dijela istočnog pročelja nije (za sada) moguće utvrditi. Ni na sjevernom ni na južnom dijelu istočnog pročelja nema drugih (sačuvanih) otvora. Južni zid (prosječna širina 190 cm) starog grada Jelengrada na svom vanjskom pročelju nije imao (vidljivih) otvora. Na unutarnjem su pročelju, izuzev jasno vidljivih okruglih ležaja od konstrukcije za skelu (prosječni promjer 10 cm; sačuvano je pet jasno vidljivih, pravilnih redova čiji razmak varira od 80 do 120 cm), vidljive samo dvije pravokutne niše te jedan vertikalni kanal smješten unutar zidne mase. Najzapadniji dio južnog zida nije bilo moguće temeljito dokumentirati. Shodno tomu će i interpretiranje toga dijela grada biti odgođeno do nastavka arheoloških istraživanja (sl. 5). Dvije duboke, pravokutne niše (istočna niša: 90x65x50 cm; zapadna niša: 95x75x75 cm) međusobno su udaljene 185 cm. Obje imaju ravni nadvoj od klesanaca. Iznad niša se nalazi niz od šest velikih, kvadratnih (30×30 cm) rupa od ležaja za drvene grede. Zidna masa zapadno od najzapadnije sačuvane rupe od ležaja za drvene grede znatno je uništena, pa je stoga moguće (zbog odnosa s pravokutnim nišama) samo zaključiti kako se u nizu nalazila (barem) još jedna greda. Sagledavši odnos niša i rupa od ležaja za drvene grede, može se (s oprezom) pretpostaviti kako se na ovom mjestu nalazila prostorija široka (barem) oko 450 cm. Njezina je gornja kota određena donjom kotom kvadratnih rupa od ležaja za drvene grede, no punu visinu te prostorije bit će moguće odrediti tek nakon nastavka arheoloških istraživanja. Vertikalni kanal (širina 25 cm, dubina 55 cm, vidljiva visina 75 cm; za sada nije moguće potvrditi njegovu punu visinu) nalazi se istočno od istočne niše. Zbog njegova se smještaja može pretpostaviti kako je ovaj otvor imao ulogu dimnjaka.

sl. 5

Sl. 5 Unutarnje pročelje južnog zida starog grada Jelengrada (izrada: Vektra d.o.o., 2012.)
sl. 6Sl. 6 Unutarnje pročelje sjevernog zida starog grada Jelengrada (izrada: Vektra d.o.o., 2012.)

Jedini se (vidljivi) sačuvani objekt u unutrašnjem prostoru starog grada Jelengrada nalazi u njegovu zapadnom dijelu. Sačuvani objekt je trapezoidnog oblika (vanjske dimenzije: dužina 530 cm, širina istočnog pročelja 420 cm, širina zapadnog pročelja 355 cm, debljina sjevernog zida 50 do 70 cm, debljina zapadnog zida 80 cm). Smješten je 44,80 m od jugoistočnog kuta starog grada. Sačuvane su njegove dvije etaže. Gotovo je u cijelosti sačuvan bačvasti svod prve etaže. Donja je etaža ovog objekta bila visoka oko 260 cm (punu visinu nije moguće sa sigurnošću potvrditi prije arheoloških istraživanja njezina interijera), dugačka oko 420 cm i široka 350 cm. Gornja je etaža (očekivano) znatno lošije sačuvana – ostala je sačuvana samo južna peta svoda. No, oblikovanje svoda može se pretpostaviti translacijom podataka sačuvanog svoda. Na sjevernom se pročelju i danas nalaze dvije jednostavno oblikovane konzole (25x35x20 cm). S obzirom na utore u konzolama (širina 15 cm), može se pretpostaviti kako se na njih nastavljala drvena građa objekta koji se nalazio sa sjeverne strane. No, ta se pretpostavka može dokazati isključivo nastavkom arheoloških istraživanja. Zapadni dio starog grada nije moguće opisati zbog velike količine urušene zidne mase te bujne vegetacije. Stoga će tehnički opis ovog dijela grada biti moguće napraviti tek po nastavku arheoloških istraživanja. Sjeverni je zid (prosječna širina 170 cm) starog grada Jelengrada jako dobro sačuvan. Za razliku od unutarnjeg pročelja južnog zida, na ovom se sjevernom nalazi vrlo malo okruglih ležaja od konstrukcije za skelu (prosječni promjer 10 cm; ostala su sačuvana tri reda čiji razmak varira od 100 do 125 cm). Najzapadniji dio sjevernog zida nije bilo moguće temeljito dokumentirati iz jednakih razloga kao i najzapadniji dio južnog zida. Shodno tomu će i interpretiranje toga dijela grada biti odgođeno do nastavka arheoloških istraživanja (sl. 6).

Nasuprot jedinoga vidljivog objekta starog grada Jelengrada nalazi se na sjevernom zidu jasno vidljiv ostatak zida položenog na osi istok – zapad (vidljiva dužina oko 120 cm, vidljiva širina 80 cm). Može se pretpostaviti kako je ovaj zid određivao neki objekt. No, bez daljnjih se arheoloških istraživanja o njemu ne može pretpostaviti ništa više od navedenog. Neposredno uz opisani zid u zidnoj su masi jasno uočljive četiri pravokutne (20×15 cm) rupe ležaja za drvene grede. Iako njihova međusobna udaljenost varira od 70 do 170 cm, jasno je kako predmetne rupe tvore cjelinu. Njihov stepenasti raspored upućuje na dvije pretpostavke: kako se na ovom mjestu nalazilo drveno stubište koje je vodilo na drugu (gornju) etažu ili kako se na tom mjestu nalazila struktura jednoslivnoga strmog krovišta, također povezanog s predmetnim objektom. Nadalje, ove rupe od ležaja za drvene grede treba sagledati u odnosu na niz od deset vidljivih (odnosno dvanaest logikom pretpostavljenih) pravokutnih (20×15 cm) rupa od ležaja za drvene grede (razmak od 100 do 130 cm). Ukupna dužina strukture koju su nosile ove grede iznosi 770 cm. S obzirom na dosad navedeno, može se pretpostaviti kako je ovaj niz greda nosio drvenu hodnu površinu (hodnicu) koja se visinski podudara s hod-nicom smještenom na istočnom dijelu sjevernog zida. U odnosu na cijelu parternu hodnu razinu unutarnjeg prostora, ovaj se hodni dio može (s velikim oprezom) odrediti kao “prva hodna etaža”. Ovdje je iznimno važno napomenuti kako se za sada ne može sa sigurnošću govoriti o jedinstvenoj podjeli parternog dijela prostora kao ni o cjelovitoj (pretpostavljenoj) “prvoj hodnoj etaži”. Ovdje navedene podjele prostora napravljene su u skladu s raspoloživim rezultatima istraživanja te bi izvođenje konačnih zaključaka u ovoj fazi bilo ishitreno te (možda) netočno. Nadalje, u međuodnos s ovom (pretpostavljenom) “prvom hodnom etažom” može se dovesti niz od pet vidljivih (tj. barem sedam logikom pretpostavljenih) pravokutnih (30×20 cm) rupa od ležaja za drvene grede. S obzirom na njihovu prosječnu visinu, jasno je kako se predmetni otvori mogu dovesti kako u međusobnu vezu (tj. niz) tako i u odnos s (pretpostavljenom) “prvom hodnom etažom”. Međusobni visinski razmak između ta dva niza (tj. pretpostavljenih hodnih etaža) jest oko 370 cm, što je dovoljna visina potrebna za normalnu komunikaciju. Stoga se može pretpostaviti kako je i ovaj drugi niz greda nosio drvenu hodnu površinu (hodnicu). U odnosu na cijelu parternu hodnu razinu unutarnjeg prostora, ovaj se hodni dio može (također s velikim oprezom) odrediti kao “druga hodna etaža”.

Sjeverni je zid rastvoren otvorima i u parternoj hodnoj razini i u nivou (pretpostavljene) “prve hodne etaže”. Za razliku od južnog zida koji, očito, nije imao obrambenu namjenu, sa sjevernog su zida stanovnici Jelengrada nadzirali ranije spominjanu cestu pa je stoga i logična raščlanjenost toga zida brojnim, mahom obrambenim otvorima. U parternoj razini se (od zapada prema istoku) može odrediti sedam otvora. Četiri je otvora za sada moguće samo taksativno navesti jer su samo djelomično vidljivi. To se odnosi na otvor zapadno od niza rupa od ležaja za drvene grede (pretpostavljene) “prve hodne etaže” (dubina 170 cm, vidljiva širina 125 cm, vidljiva visina 70 cm), zatim na izrazito nepravilni otvor ispod najistočnijeg dijela spomenutog niza rupa (vidljiva širina 90, vidljiva visina 45) te na dva otvora od kojih su također vidljivi samo gornji dijelovi (prvi: dubina 170 cm, vidljiva širina 90 cm, vidljiva visina 25 cm; drugi: dubina 170 cm, vidljiva širina 80 cm, vidljiva visina 20 cm). Preostala su tri otvora strijelnice ljevkastog tlocrta (prva: dužina 170 cm, širina 65 cm, vidljiva visina 55 cm; druga: dužina 170 cm, unutarnja širina 50 cm, vanjska širina 15 cm, visina 90 cm; treća: dužina 170 cm, unutarnja širina 55 cm, vanjska širina 10 cm, visina 80 cm) s nadvojima napravljenima od po jednog komada grubo obrađenog lomljenjaka. Ovdje treba spomenuti dva otvora koji prema svojim visinama ne odgovaraju ni parternoj zoni ni onoj (pretpostavljene) “prve hodne etaže”. Prvi otvor (dubina 170 cm, širina 46 cm, visina 85 cm) prema svojem sačuvanom građevinskom otvoru izgleda kao prozor, no to nikako (za sada) nije moguće potvrditi. Drugi je otvor izvrsno sačuvana strijelnica (dužina 170 cm, unutarnja širina 60 cm, vanjska širina 15 cm, visina 95 cm) ljevkastog tlocrta s nadvojem napravljenim od jednog komada grubo obrađenog lomljenjaka. S obje strane strijelnice nalaze se po dvije rupe od ležaja za drvene grede – dvije manje, niže (20×10 cm) te dvije veće, više (25×25 cm). Iako ova dva para rupa od ležaja za drvene grede tvore pravilnu, trapezoidnu shemu, za sada nije moguće zaključiti kakvu su strukturu one tvorile. Nadalje, za sada nije moguće objasniti kako se pristupalo navedenim otvorima. Jedino se može pretpostaviti kako je pristup pripadao nekoj međuetaži. Na (pretpostavljenoj) “prvoj hodnoj etaži” mogu se odrediti tri otvora. Najzapadniji je otvor vidljiv isključivo kao reška u zidnoj masi (širina 70 cm, vidljiva visina 250 cm) i za sada ga nije moguće detaljnije odrediti. Drugi je otvor dobro sačuvana strijelnica (dužina 170 cm, unutarnja širina 55 cm, vanjska širina 15 cm, visina 120 cm,) s nadvojem od jednog komada grubo obrađenog lomljenjaka. Treći je otvor sačuvan unutar građevinskih gabarita (dužina 170 cm, širina 80 cm, pretpostavljena visina 120 cm). S obzirom na smještaj ovog otvora, za sada nije moguće odrediti njegovu namjenu. Unutar ove (pretpostavljene) “prve hodne etaže” svakako treba navesti i dvije grupe specifično postavljenih rupaod ležaja za drvene grede. Obje su grupe rupa postavljene prema identičnoj, trokutastoj shemi – u gornjem se kutu nalazi veća, pravokutna rupa (45×25–30 cm), dok se ispod nje nalaze po dvije manje, kvadratne rupe (20×20 cm). Njihovu namjenu također za sada nije moguće odrediti.  Na (pretpostavljenoj) “prvoj hodnoj etaži” nalazi se ulaz u dobro sačuvane stube smještene unutar zidne mase. Kako na južnom građevinskom pročelju ovog dijela sjevernog zida nisu uočena hvatišta za pristupnu konstrukciju trajne vrste (npr. kamene stube), može se pretpostaviti kako im se pristupalo s (pretpostavljene) “prve hodne etaže”. S te se drvene strukture ulazilo na podest (širina 120 cm, dužina 115
cm, pretpostavljena visina prema peti svoda u sjeveroistočnom kutu podesta 200 cm). Zbog lošeg stanja sačuvanosti, nije moguće zaključiti je li podest bio natkriven bačvastim ili križnim svodom. Na podestu su potvrđene i dvije kvadratne (10×10 cm) rupe od ležaja za drvene grede. Stube (širina 70, sačuvana ukupna dužina oko 250 cm, pretpostavljena visina oko 220 cm) su položene na osi istok – zapad te su bile svođene bačvastim svodom. Zbog višestoljetnog djelovanja oborinskih voda i drugih vremenskih uvjeta su gazišta stuba u potpunosti uništena, pa stoga nije moguće odrediti njihov broj. Pri samom vrhu stubišta nalazi se u vanjskom dijelu zidne mase malena, znatno uništena strijelnica (pretpostavljena dužina 55 cm, pretpostavljena unutarnja širina 50 cm, pretpostavljena vanjska širina otvora 10 cm, pretpostavljena visina 45 cm). Na vrhu stubišta nalazi se pravokutni podest (oko 140×170 cm). Zbog nalaza kamenih topovskih projektila, može se pretpostaviti kako se baš na tom podestu nalazio artiljerijski položaj, odnosno top. S obzirom na raspored vidljivih (sačuvanih) pravokutnih rupa od ležaja za drvene grede može se govoriti o (pretpostavljenoj) “drugoj hodnoj etaži”. Njezinu donju visinsku kotu određuje već spomenuti niz od pet vidljivih (tj. barem sedam logikom pretpostavljenih) pravokutnih (30×20 cm) rupa od ležaja za drvene grede na zapadnoj strani sjevernog zida. S istočne je strane ta (pretpostavljena) “druga hodna etaža” vidljiva prema (barem) pet kvadratnih (20×20 cm) rupa od ležaja za drvene grede. cm) rupa od ležaja za drvene grede.
I ovdje je važno napomenuti kako se za sada ne može sa sigurnošću govoriti kako ni o jedinstvenoj podjeli parternog dijela unutarnjeg prostora starog grada tako ni o cjelovitoj (pretpostavljenoj) “prvoj i drugoj hodnoj etaži”. Ovdje navedene podjele prostora napravljene su u skladu s raspoloživim rezultatima istraživanja te bi izvođenje konačnih zaključaka u ovoj fazi bilo ishitreno te (možda) netočno. No, ono što se može pretpostaviti s obzirom na odnose pretpostavljenih hodnih etaža te gornjih kota sačuvanih kruna svih zidova, jest kako su sačuvani u gotovo punoj izvornoj visini. Nažalost, zbog oštećenja nastalih višestoljetnim djelovanjem vremenskih uvjeta nije moguće zaključiti jesu li zidovi bili završeni ravno ili su pak bili raščlanjeni sustavom krenelacije.

Detaljnim pregledom svih zidova starog grada Jelengrada (izuzev najzapadnijeg dijela) potvrđeno je kako su oni u vrlo dobrom stanju, a na njima nisu uočeni nikakvi pomaci kao ni bilokakve vrste pukotina. Zidovi i temelji izgrađeni su od krupnijih komada pritesanih lomljenjaka povezanih iznimno čvrstim, bijeložutim vezivom krupnog granulata. Jedini sačuvani slojevi žbuke (bijelog naliča) sačuvani su na bočnim stranicama stuba unutar zidne mase sjevernog zida. Za sada nije moguće potvrditi jesu li sve plohe starog grada bile žbukane. Najugroženiji dio postojećih zidova njihova je kruna koja je izravno izložena djelovanju vremenskih uvjeta. Shodno tomu, gornji je dio u lošem stanju (razrahljenost) te ga je stoga potrebno u što skorijem roku sanirati. Potvrda stratigrafske slike unutrašnjeg dijela starog grada napravljena je unutar sonde 1 (150×295 cm), smještene uz južno pročelje sjevernoga obrambenog zida, neposredno ispod gornjeg podesta stuba smještenih u masi zida. Unutar ove sonde potvrđeno je sveukupno šest slojeva, dok se sloj sterilne zemlje pojavljuje tek na dubini od oko 250 cm ispod zatečene hodne razine. Među navedenim je slojevima potvrđena kasnosrednjovjekovna hodna razina, oko 70 cm ispod one zatečene. U sondi je istražen dio temelja sjevernoga vanjskog zida starog grada (širina 30 cm, istražena dužina 295 cm). Na istraženoj je dužini temelja pronađen četvrtasti otvor za odvodnju oborinskih voda (15×20 cm). Na osnovi spomenutog podatka može se pretpostaviti kako se na ovom dijelu starog grada nalazilo nenatkriveno dvorište. Tijekom arheoloških istraživanja 2012. godine na starom gradu Jelengradu pronađeno je obilje pokretnih arheoloških nalaza.  Najbrojniju skupinu nalaza predstavljaju ulomci kasnosrednjovjekovnih keramičkih posuda (lonci različitih veličina, poklopci, zdjele, čaše, vrčevi te pećnjaci) koji se prema analogijama s lokaliteta Bršljanac, burg Vrbovec (Klenovec Humski), Mali grad u Kamniku, Ružica grad i dr. mogu datirati u razdoblje od 14. do 16. stoljeća (Bojčić, Radić 2004: 173–179; Bekić 2008: 168–179; Štular 2009: 211–226; Sekelj Ivančan, Tkalčec 2002: 186–193; Tkalčec 2010a: 472–476; Tkalčec 2010b: 61–62, 159–184).

U sondi 1 pronađeno je i sedam kamenih topovskih kugli (promjera 10 do 11 cm, težina između 1,50 i 1,80 kg). S obzirom na uniformnost dimenzija projektila može se govoriti o jedinstvenom kalibru, odnosno o streljivu jednog oružja. Prema kalibru ovog streljiva moguće je s velikim oprezom pretpostaviti kako je riječ o streljivu za kasnosrednjovjekovni
top tipa culverine (engl. culverine, njem. feldschlange, fr. couleuvrine, tur. kolomborna) koji je bio u uporabi od druge polovine 15. stoljeća pa do kraja 16. stoljeća (Manucy 1994: 35). Slične kamene kugle pronađene su na utvrdi Bršljanac, Ružica gradu, burgu Vrbovec (Klenovec Humski) te starim gradovima Varaždinu i Sisku (Bojčić, Radić 2004: 154; Tkalčec 2010b: 99). Nalaz kamenih kugli (projektila) može upućivati na opremu i načine ratovanja branitelja utvrde ali i na vojne napade. Kako se zbog konfiguracije terena te mjesta pronalaska projektila gotovo sigurno može isključiti mogućnost da je riječ o projektilima ispaljenim na grad, riječje o streljivu korištenom za obranu starog grada. Kao što je prije objašnjeno u tehničkom opisu starog grada Jelengrada, razvidno je kako položaj i organizacija otvora (mahom strijelnica) na sjevernom zidu jasno upućuju na vertikalnu prostornu organizaciju obrambenih položaja. Ovdje svakako valja istaknuti već spomenuti prostorni odnos pozicije sonde 1 (unutar koje su pronađeni kameni projektili) u
odnosu na gornji podest (smješten na vrhu stubišta unutar zidne mase sjevernog zida), zbog kojeg se isti može interpretirati kao topnički položaj. Među inim nalazima valja izdvojiti dva primjerka konjske opreme (željezna potkova i željezne psalije), željezne škare te vrh strelice za samostrel s kratkim piramidalnim vrhom četvrtastog presjeka i tuljcem za nasad. Sav se navedeni materijal može prema komparativnom materijalu datirati u razdoblje od 14. do 16. stoljeća (Bojčić, Radić 2004: 132, 145–146; Cowgill, Neergaard, Griffiths 2008: 114; Guštin et al. 2001: 240–241, 261–262; Holl, Parádi 1982: 63; Tkalčec 2010b: 97, 191).

Posebno su zanimljivi nalazi pronađeni u sondi 1, datirani u brončano doba, a koji najjasnije govore o kontinuitetu ovog lokaliteta. Riječ je o keramici sivosmeđe i oker boje koja se zbog svoje fakture, oblika i sačuvanih ukrasa (plastična traka s utisnutim vrhom prsta) može datirati u brončano doba (2500. – 800. god. pr. Kr.). U ovoj fazi istraženosti lokaliteta spomenutu keramiku nije moguće pobliže datirati. Sustavna su arheološka istraživanja starog grada Jelengrada tek započela pa je stoga njegovu opisu nužno pristupiti s velikim oprezom. Za sada je, izuzev navedenog, moguće zaključiti kako je Jelengrad, izgrađen u skladu s potrebama i mogućnostima onodobnih graditelja, prema tlocrtnoj organizaciji sličan srodnim onodobnim gradovima, npr. Medvedgradu, Garić-gradu, Steničnjaku ili Margečanu pored Ivanca (Szabo 1920: 41, 107; Horvat 2008: 26, 28). Svi će daljnji zaključci moći biti izvedeni tek po nastavku arheoloških istraživanja.

Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Stari gradovi i označen sa , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s