Istraživanje najranije povijesti tvrđave Trakošćan – prije dolaska Draškovića

dr.sc. Zdenko Balog
Izvor: Časopis KAJ, broj 5-6/1992

O IMENU TRAKOŠĆAN
Prvi put u dostupnim nam izvorima ime se spominje 1334. godine, iste kad su spomenuti i mnogi drugi lokaliteti zapadne Slavonije, jer je tada sročen prvi popis župa Zagrebačke biskupije. Tako se i u tom popisu ime Tracustian javlja kao toponim župe, a ne tvrđave. Butorac smatra da je toponim prostiranjem identičan kasnije imenovanoj župi BEDNYA iz popisa 1501, što bi značilo da je u 14. stoljeću, možda još i u 15, župa i današnje naselje Bednja nazivano imenom Trakošćana. Druga je mogućnost da je središte župe u to doba još bilo na mjestu današnjeg Trakošćana, tj. u podnožju tvrdog grada. Da je takvo predgrađe zaista postojalo dokazuju izvori, te su još 1483. podno Trakošćana (..sub Trakenstein) popisane 17 obitelji koje se smatraju građanima (..qui dicuntur ciues…). To naselje, slično kao i jednako takvo naselje podno grada Kamenice, nestaje tijekom 16. stoljeća, građani postaju kmetovi, a danas je nemoguće i naslutiti moguću poziciju takvoga naselja u okolici Trakošćana. Butorac utvrđuje i pojavu toponima Beegna (Bednja) 1334, odnosno Bednya Szent Peter 1501., ali u Komarničkom arhiđakonatu, što ne ostavlja ni najmanje prostora za dovođenje toga toponima u vezu sa župom Bednja. Istovremeno u dokumentima se spominje još jedan srodan toponim, Castelo Bedne in Comitatu Crisiensi… tj. Castelo Bednye, koji se, budući je u Križevačkoj županiji, lako može identificirati sa župom istog imena u Komarničkom arhiđakonatu. Križevačko-komarnički toponim svakako je stariji od zagorskog, pa, bez obzira je li on dao ime i rječici Bednji, ili je ona dala ime objema istoimenim župama, možemo zaključiti da je trakošćansko-bednjanski pratoponim ipak oblik imena Trakošćan, a ne Bednja.
Što nam, pak, ime Trakošćan govori samo za sebe? Neki ga povezuju s imenom stare viteške obitelji Drachenstein, što odlučno odbija Szabo dok drugi u imenu prepoznaju podrijetlo od TRAČKE utvrde. U prilog potonjoj tezi ide oblik pisanja u nekim najranijim listinaman, a to je Trakkenstayn. Ovaj oblik imena lako je razlučiti na Trakken (Trački ?) i Stayn, u čemu prepoznajemo korijen čitavog niza imena gradova.
Stayn je stari oblik pisanja njemačke riječi Stein (kamen, stijena, hrid). Razni oblici riječi Stein stoje u osnovi imena velikog broja utvrda na njemačkom jezičnom području, štoviše, na svim krajnjim dosezima utjecaja njemačkog jezika (Pilštanj, Šoštanj, Šlifstajn, Polštajn u Štajerskoj Sloveniji, čuveni Karlštejn u Češkoj), a jednako tako i hrvatskojezični oblik kamen dao je imena mnogim gradovima u Hrvatskoj, Sloveniji, Češkoj, i to u oblicima Kamenica, Kamengrad, Kamnik ili jednostavno Kamen. Ovo sve posebno naglašavamo stoga jer smatramo da takvom analizom možemo zaključiti kako je Trakošćan u svojoj izvornoj formi toponim tipičan za utvrdu, te iz toga slijedi da bi utvrda, iako se u dokumentima spominje mnogo kasnije od istoimene župe Castrum Trakkenstein tek 1399), svakako postojala već 1334, a možda i ranije, uzmemo li u obzir da spomenute godine već postoji župa istog imena. Ako je takva pretpostavka točna, onda smo nastanak utvrde suzili na razdoblje između 40-ih godina 13. stoljeća kad je kralj počeo dijeliti odobrenja za izgradnju utvrđenih gradova i kraja stoljeća, ali nikako poslije 1300. godine. Trakošćan možemo smatrati jednim od ranijih, ako ne i najranijih, utvrđenih gradova II. pol. 13. stoljeća, nastalih nakon tatarske provale. Manje je vjerojatna veza sa štajerskim sistemom utvrda, što bi, međutim, dozvoljavalo još raniju dataciju.

PRVI IZVORI O TRAKOŠĆANSKOM GRADU

Prema listini izdanoj 27.siječnja 1399, hrvatsko-ugarski kralj Sigismund Luksemburški dodjeljuje Hermannu, grofu Celjskom, Zagorsku kneževinu s pripadajućim gradovima.

rekonsRekonstrukcija Trakošćana u najranije doba (Zdenko Balog)

Ta darovnica, jednako kao i nedugo ranije izdana darovnica (17.kolovoza 1397), kojom su Celjski dobili posjede i gradove Vinicu, Veliki Tabor i Varaždin, imala je dalekosežne posljedice po Slavonsko kraljevstvo, jer se time moćna obitelj Celjskih do daljnjega uplela u poslove Kraljevstva, proširila svoje posjede, a ubrzo potom sjeli su Celjski i na bansku stolicu. Čvrst savez s jednom tako utjecajnom obitelji bio je više nego potreban u tim burnim vremenima kad se sa Sigismundom takme za prijestolje razni protukraljevi, po dva istovremeno, a podrška u hrvatskim i ugarskim staležima bila je slaba i nestalna. U darovnici koja se odnosi na Zagorsku kneževinu (Comitatum Zagorie et castra nostra) među osam utvrda navodi se i Trakkenstayn, a također i Lepaglawa, tada još kao Castrum. O Zagorskoj se kneževini govori kao o teritorijalno organiziranoj cjelini, ali nemamo pouzdanog izvora koji bi ukazivao na njene ranije gospodare. Mreža kastruma Zagorske kneževine zacijelo je mnogo gušća nego je navedeno u darovnici, pa se u njoj uopće ne spominju Klenovnik i Kamenica, čije je postojanje dokumentirano. Utvrđeno je, također, postojanje više srednjovjekovnih gradina koje nisu poznate iz listina. U darovnici poimence su navodeni vjerojatno samo gradovi koji predstavljaju neke upravne jedinice unutar cjeline Zagorske kneževine. Na to ukazuje i spor koji će se kasnije voditi između posjednika Trakošćana i pavlinskog samostana u Lepoglavi u vezi s lokalitetom Kamenice, kad su trakošćanski vlastelini svoje pravo na Kamenicu branili tvrdnjom kako je Kamenica odvajkada dio trakošćanskog vlastelinstva. Trakošćanom Celjski gospodare u razdoblju 1399-1456, u kojem se razdoblju Trakošćan, doduše, spominje u listinama nekoliko puta, ali samo u nabrajanju ostalih gradova Zagorske kneževine, i to u vezi s uvođenjem u posjed, potvđivanja vlastelinstva i slično. U tom se razdoblju nikakvim podatkom posebno ne izdvaja trakošćansko vlastelinstvo i grad. Nije nam poznato jesu li Celjski grad dograđivali, je li sudjelovao u sukobima lokalnog karaktera u vrijeme građanskog rata, no to nije isključeno. No manjkavost izvora ne mora uvijek biti mana. Izvori, a posebno oni sekundarni, komentari i kronike, mogu svojom nedorečenošću zavoditi na sasvim krive putove. Tako, npr., “Celjska kronika” navodi kako su novi zemni gospodari razorili i neke svoje gradove, među kojima i Schonhaupt (Lepoglava), da bi podno njega utemeljili eremitski samostan. Da to nije moglo biti tako, svjedoči potvrđena darovnica na zagorske posjede iz 1435, u kojoj se lepoglavski grad spominje kao čitav, dok je rečeni samostan posvećen 1415. Sudbina trakošćanskog vlastelinstva nakon 1456. godine slična je sudbini drugih posjeda bogate ostavštine Celjskih. Budući nije postojao dovoljno snažan subjekt da prostrane posjede Celjskih i brojne gradove zadrži pod jedinstvenom upravom, čak ni kraljevska vlast nije to bila u stanju, dolazi do osipanja i raspadanja njihove velike ostavštine. Udova posljednjeg Celjskog, Katarina Branković, nastoji preko kapetana Jana Vitovca ostvariti nasljedna prava, no Vitovec joj ubrzo okreće leda, te kao slavonski ban zastupa interese mladog kralja Ladislava u svemu, pa tako i u ostavštini Celjskih. Vitovec konačno uspijeva veći dio ostavštine Celjskih prisvojiti za sebe i svoje potomke, pa već 18.svibnja 1463. kralj Matijaš izdaje povelju zagorskom knezu i slavonskom banu Janu Vitovcu, kojom mu potvrduje posjedovanje gradova Zagorske kneževine, među kojima i Trakošćana, te grada i varoši Varaždina. U Matijaševoj povelji Vitovcu se rečeni posjedi potvrđuju, a ne daruju, što znači da ih on već stvamo uživa. Dakle, bez obzira na nedostatak drugih dokumenata, Jana Vitovca možemo smatrati stvarnim posjednikom Zagorske kneževine nakon 1456.

vodrizVodriž u Štajerskoj, rekonstrokcija (Crtao I. Gričar, prema I.Stoparu)

TRAKOŠĆAN NAKON IZUMIRANJA CELJSKIH

Nedostatak izvora za razdoblje od 1456 (odnosno 1463) do 1488. daje pretpostaviti da su u tom razdoblju Jan Vitovec, a zatim njegovi sinovi neometano uživali zagorske posjede. No za to su razdoblje sačuvani i prvi urbari koji nam govore nešto više o trakošćanskom vlastelinstvu kao teritorijalnoj cjelini. Ranije citirani popisi iz 1483. svjedoče da je Trakošćan podno grada imao trgovište, središte župe nalazi se u nedalekoj Bednji, a gradu pripadaju sela i zaseoci.
Iz istih godina potječu popisi davanja za trakošćansko i kameničko vlastelinstvo sačuvani u Mađarskom arhivu, koje donosi Dočkal, a iz 1477. i 1487. godine. Ipak, postoje ozbiljne sumnje odnosi li se popis iz 1477. na Trakošćan, jer tu Dočkal navodi toponime Winiche op(p)iclum, zatim Villae, Peteryanchi, Novaki, Greda, Chozlanyewo, Opeka, Voche, dakle lokalitete isključivo viničkog kraja, dok su iz deset godina kasnijeg popisa svi lokaliteti iz okolice Trakošćana. Da je trakošćansko vlastelinstvo u to doba dok Zagorska kneževina još postoji kao cjelina, zajedno s Kamenicom izdvojena jedinica, svjedoči i karta granice lepoglavskog vlastelinstva, gdje doslovce stoji …Qve dividit terras clavstri (Lepoglava) et castri Tracoston (?) et Kamenicha…

Sinovi zagorskog kneza, bana slavonskog i nekadašnjeg kapetana Celjskih, Jana Vitovca, Juraj i Vilim, nisu naslijedili očevu snalažljivost u politici, iako su ga prevrtljivošću i nevjernošću dostojno slijedili. Tako su nakon svih časti i milosti koje su baštinili, a koje je njihov otac nezasluženo uživao, pali u nemilost, jer su se odmetnuli od kralja Matijaša. Možda je razlog njihovom odmetanju bio taj što im je Sabor u Budimu 1486. oduzeo sudbenu vlast i sud u Varaždinu, te podredio sve poslove banskom sudu. Zbog odmetništva kralj na njih 1488. šalje kapetana Jakova Szekelya, te im ovaj oružjem otima zagorske posjede među kojima i Trakošćan. Ovo je svakako važno, jer je to prvi gotovo nesumnjivi podatak o oružanim sukobima oko Trakošćana, a možda i za sam grad. Posjede oduzete nevjernim Vitovcima namijenio je kralj svom naravnom sinu Ivanišu, međutim kapetan mu ih Szekely predaje tek pošto mu kralj isplati 16000 forinti na ime troškova protjerivanja Vitovaca. Kralj je mnogo učinio za svog sina Ivaniša, dodijelio mu mnogobrojne posjede i gradove, no u svojoj konačnoj namjeri, da ga uzvisi na prijestolje kao svog nasljednika, nije uspio. Ivaniš je bio velikodušan i darežljiv, pa su njegovu darežljivost posebno osjetili upravo lepoglavski pavlini. Posjede koje mu je dodijelio otac, rado je dalje poklanjao drugovima u raznim službama, pa je tako 1503. svom podbanu Ivanu Gyulayu dodijelio vlastelinstva Trakošćan i Vinicu. Trakošćansko će vlastelinstvo obitelj Gyulay uživati do svog izumrća.

OBITELJ GYULAY GOSPODARI TRAKOŠĆANOM

Ivaniš Korvin umire mlad već 1504, a pokopan je u nedalekoj Lepoglavi, gdje mu spomenik podiže prijatelj i drug u službi Ivan Gyulay. I da nije vjerodostojnog dokumenta, taj bi podatak svakako ukazivao da je Gyulay Trakošćan i Vinicu dobio od samog hercega Ivaniša, ili, najkasnije, oporučno po njegovoj smrti, ali nikako kasnije od 1504. To je važno napomenuti stoga jer će kasniji pavlinski izvori to osporavati, te će htjeti da je Gyulay Trakošćan dobio tek 1513. od kralja Vladislava, a ne ranije. Pavlinski pisac iz 17. stoljeća (Nikola Benger) indirektno nastoji dokazati pravo pavlina na Kamenicu, jer bi time njihovo pravo bilo starije, budući su oni Kamenicu dobili od Beatrice Frankopanske 13. XII. 1507. Prema Bengeru, Gyulayi su Trakošćan dobili tek nakon njezine smrti, a zatim silom oteli Kamenicu od Pavlina.
Doslovce Hoc item anno (1513) per eundem comitem Joannem Gyulayum Kamenicza eripitur Lepoglavensibus. Nije nam poznato postoji li slična darovnica kralja Vladislava Gyulayima, no ako i postoji, to se zacijelo radi samo o potvrđivanju ranijih uživanja, što je bilo uobičajeno. Ivan Gyulay umire oko 1520. a nasljeđuje ga sin Stjepan, a zatim unuk Ivan ml., koji umire 1566. bez nasljednog potomstva. Po izumiranju muške loze Gyulaya došlo je do podjele njihove ostavine, tako da su iz viničkog vlastelinstva namireni udovica i ženski srodnici, dok Trakošćan preuzima kraljevska blagajna. Iz podjele doznajemo da se pod trakošćansko vlastelinstvo, pored većeg broja sela i mitnica, broji i Kamenica, kao i to da trakošćanski vlastelin drži mitnice oko Lepoglave, Očuru i Sestranec. To znači da nikakvim rezultatom nisu urodila sva nastojanja lepoglavskih pavlina da se Kamenica izdvoji iz Trakošćana i na temelju darovnice Beatrice Frankopanske dodijeli pavlinima. U tom razdoblju, osim sporenja trakošćanske gospode s pavlinima oko Kamenice, te manjih “zuluma” koje vlastelini i kastelani međusobno poduzimaju da bi silom pomakli međe, ne bilježimo znatnijih događaja u Zagorju. Nakon progonstva Vitovaca definitivno se raspada jedinstvena Zagorska kneževina. Podaci iz urbara o velikom broju napuštenih seoskih domaćinstava vjerojatno su u vezi s prvim prodorima turskih hordi u ove krajeve. Oko 1480. Turci su spalili i nedaleku Lepoglavu. Adamček donosi zanimljive podatke o vlastelinstvu, pa spominje da Trakošćan tokom 15. i 16. stoljeća s četrdesetak zaselaka spada među dvadeset najvećih vlastelinstava u Slavoniji. 1487. bilo je 380 podložničkih domaćinstava, a 1517. zabilježeno je približno 210 poreznih dimova, te se ti brojevi ne povećavaju sljedeća dva stoljeća. Tom dobu spada i prvi epigrafski spomenik iz Trakošćana, nejasna datuma i inicijala (?) s godinom 1564.”

GRAD TRAKOŠĆAN

Sabirući podatke o događajima i vlasnicima Trakošćana u razdoblju od nepoznatog dana njegovog utemeljenja u 13. stoljeću, a možda i ranije, pa do godine 1568. kad sudskom presudom grad dolazi pod državnu blagajnu, moramo imati na umu da smo u razdoblju unutar kojega pojava i razvoj vatrenog oružja (14. stoljeće) iniciraju najveću revoluciju u razvoju ratovanja i utvrđenih gradova.
Razvoj vatrenog oružja bitno je izmijenio odnos snaga napadača i branitelja gradova, pa gradove, ranije idealno smještene na nepristupačnim visovima, pretvara u krhke istaknute mete za artiljeriju. Mnogi su gradovi postali neupotrebivi, a na ostalima morale su se poduzeti temeljite pregradnje i prilagodbe. Možda u toj činjenici treba gledati razlog napuštanja i namjernog rušenja pojedinih gradova upravo u to doba, npr. Lepoglave i Kamenice. Trakošćan je građen kao utvrđena točka, osmatračka kula, postaja u gustom sistemu utvrda, s ograničenom svrhom da nadgleda putove te održava red u području. Prilagođen je obrani od hladnog oružja, te mu je glavno oružje zgodno odabran položaj, visoka osmatračka kula s koje se neprijatelj uoči mnogo ranije nego je u dosegu bilo kojeg poznatog oružja, te cisterna za skupljanje kišnice koja omogućava posadi da izdrži i višemjesečne opsade. U razdoblju od nastanka do 16. stoljeća objekt je svakako morao biti obnovljen, proširen i ojačanjima prilagođen novoj ratnoj tehnologiji. Pored toga, nije manje važno, morao je biti spreman primiti vlastelina koji će od sada ovdje stalno prebivati, a ne samo držati kapetana s posadom. Čini se da je prvi vlastelin koji boravi u Trakošćanu bio Ivan Gyulay, koji pored Trakošćana posjeduje Vinicu i Kamenicu. Budući je Kamenički grad već razrušen prije 1463, a u Vinici sjedi Gyulayev kaštelan, to nam kao najvjerojatnije preostaje da je vlastelinovo stalno boravište bio Trakošćan. Tko i kada je proširio i obnovio grad, nije nam poznato, no preostaju nam samo Celjski, Vitovci i Gyulayi. Prva je mogućnost najmanje prihvatljiva budući su Celjski posjedovali zaista mnogo gradova. Za tako posebnu brigu za bilo koji od njih trebao bi im neki jači povod. Izvori nam takav povod ne pružaju, velika strateška važnost grada malo je vjerojatna, a da je grad bio odveć trošan, ili prema procjeni gospodara zastario, mnogo prije bi ga jednostavno srušili, kako je bilo uobičajeno. Više podataka u izvorima imamo o vremenu Vitovaca, te tu već nalazimo određenije podatke za moguću obnovu i modernizaciju gradova Zagorske kneževine. Povod za rekonstrukciju i proširenje jednog grada najprije bi mogla biti borba u kojoj je sam grad oštećen, ili neposredna ratna opasnost u bližoj okolini. U drugoj pol. 15. stoljeća upravo takvih povoda ima. Spomenut ćemo samo dva najuočljivija. Prema pavlinskim izvorima koncem stoljeća, nedaleki su lepoglavski samostan opustošili Turci. O tome piše Benger (1481): Sub fmem seculi adec intra annos 1480 et 1500 ipso festo S. Bartholomei a Turcis per Stavoniam grassentibus succensum incineratum est Monasterium Lepoglavense. Zanimljivo je kako je pavlinski izvor toliko neprecizan da dopušta čak 20 godina raspona za taj incident, ali točno zna da se to dogodilo upravo za Sv. Bartula (24.kolovoz). To se ipak moralo dogoditi prije 1483. kad je s Turcima utanačen mir koji je poštivan. O razmjerima tog razaranja i vjerodostojnosti izvora već smo ranije pisali, no ovdje bismo dodali da se to ipak najvjerojatnije dogodilo 1479. kad je turska vojska pustošila Nedelišće i čakovečki kraj. Budući da se i to dogodilo o Sv. Bartulu, zacijelo se radi o istom pljačkaškom pohodu. Tom se prilikom kao junak iskazao Juraj Vitovec, sin zagorskog kneza Jana, pa je suzbio i hametice potukao Turke. No brzo potom, pošto je zajedno sa svojim bratom Vilimom krenuo vjeru kralju, kpetan Szekely ga s vojskom pokorava, te mu 1488. oduzima njegove zagorske gradove. Obe opisane zgode sadrže u sebi više nego jedan razlog da pretpostavimo kako se obnova i ojačanje trakošćanske tvrđave događa upravo na prijelazu 15. i 16. stoljeća. Osim toga, valja podsjetiti da se ubrzano razvija vatreno oružje. Ivaniš Korvin preuzima gradove otete Vitovcima brzo poslije 1488, a već 1503. u Trakošćan dolaze Gyulayi. Obnova Trakošćana uslijedila je najkasnije početkom 16. stoljeća, u prvim godinama boravka Gyulaya u gradu.

ISTRAŽIVANJA GRADA

Istražujući zide, u donjim dijelovima objekta nalazimo konkretnu potvrdu i dodatne podatke za gornju rekonstrukciju. Na jugoistočnoj i sjeverozapadnoj fasadi jasno je vidljiv odnos izvornog gabarita i prvog proširenja koje ima još sve karakteristike gotičke gradnje. Unutar današnjih gabarita na jugoistočnoj je strani vidljiv trag dvaju uglova koji obilježavaju manji prvotni gabarit s te strane, i to još s romaničkim karakteristikama zidanja. Kameni su oblijih završetaka, bez oštre konačne obrade i utopljeni u debelo vapneno vezivo. Jedan ugao na sjeveroistočnoj strani posebno je uočljiv jer je zidan kamenom dviju kvaliteta, koje se dekorativno izmjenjuju. Dobro klesani gotički uglovnjaci dopiru do velike visine, uglavnom današnje, što dokazuje da već početkom 16. stoljeća grad dorasta današnju visinu. Na sjeverozapadnoj strani jasno se u srednjem dijelu fasade izdvaja izvorna struktura romaničkog zida koje pripada najstarijem objektu, te je vidljivo da je on i u toj fazi bio visok. Nisu pronađeni tragovi originalnih otvora, pa se čini najvjerojatnijim da su ih “progutall” kasniji širi prozori. Vidljivi su tragovi drvenih konzolnih greda, koje vjerojatno pripadaju drvenim doksatima. Čini se da je u prvoj građevinskoj fazi grad na jugoistočnoj strani kraći za čitavu širinu dotičnog krila, te mu na kasniji perimetar izbija samo jedna kula, istaknuti element obrane prilaznog puta, dok sjeveroistočno krilo tvori jezgru objekta, palas. I središnji dio objekta, osmatračka kula s dogradnjom na zapadnoj strani može spadati u prvotni objekt, a otvorena je i mogućnost da izmedu palasa i jugoistočne kule s jedne strane i središnje kule sa zapadnom dogradnjom s druge strane razlučimo dvije građevne faze, samo što je na ovom nivou istraživanja o tome moguće tek nagađati.

Poziv na pretplatu:

Prva godina izlaženja: 1968

Godišnja pretplata na tiskani oblik (6 brojeva u 4 sveska): =100,00 kn.

Pretplatu u iznosu =100,00 kn (uz prethodnu najavu Vašega imena, prezimena i adrese na telefon, ili e-mail Kajkavskoga spravišča: 01/48-33-743; kajkavsko.spravisce@zg.t-com.hr) slati na IBAN: HR6723600001101348804.

Svakog novog pretplatnika uredništvo nagrađuje Kajevima iz ranijih godišta.

ČITAJTE KAJ, DOBOPIS OB NAVUKU I MEŠTRIJE JEZIKA MATERINSKOGA, HIŠTORIJE I VEZDAŠNJICE!

Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Utvrde i označen sa , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s