Robert Stipetić, prof.
Izvor: modrus-kcs.hr
Frankapani su jedan od najznamenitijih plemićkih rodova koji je tijekom više generacija dao hrvatskom narodu niz svjetovnih i duhovnih odličnika (banova, generala, kapetana i zapovjednika te biskupa). Postojali su od 12. do 17. stoljeća. Podrijetlo Frankapana nije razjašnjeno. Sami se pokušavaju dovesti u vezu s rimskim Frangipanima. Nalazimo ih u 12. stoljeću na otoku Krku, u kraju oko Vrbnika (kaštel Rovoznik – Gradec), ali počeci njihove vlasti nisu dovoljno poznati. Kao prvi krčki knez spominje se Dujam I. (od oko 1126. do oko 1163.) kao mletački podanik (49). Opskrbljivao je Mlečane vojskom, brodovima i žitom (50). Njegovi sinovi Bartol I. i Vid dobivaju otok u doživotno nasljedstvo (51). U suradnji s općinom 1191. utvrđuju Krk te podižu tvrđavu sa sudnicom i tamnicom (52). Dujmov treći sin Bartol II. ulazi u službu hrvatsko-ugarskog kralja Bele III. i prema krivotvorenim ispravama iz 1193. za vjernu službu dobiva u nasljedno leno Modrušku županiju. Zauzvrat, obvezao se kralju služiti u vojsci sa 10 oklopnika unutar države, te sa 4 oklopnika izvan države (53). Prema ispravama kralja Andrije II. iz 1209. i iz 1223. osigurava u nasljedstvo Modruš i Vinodol (54). To 1251. potvrđuje i Bela IV.. Poznato je da Vid IV. (1257.-1259.) nosi naslov modruškog i vinodolskog kneza (55). Stjepan II. Frankapan 1380. u Primorju i Modrušu, po uzoru na susjedne njemačke velikaše, organizira teritorijalnu vojnu službu (56).
Nikola IV. krčki se u ispravi iz 1422. proziva Frankapan. Papa Martin V. potvrđuje mu tobožnje rimsko podrijetlo Frangipana i dodjeljuje novi grb: dva zlatna lava koja se propinju jedan prema drugome i lome komad kruha. Nikola postaje i hrvatsko-dalmatinski ban, a Frankapani najmoćnija i najutjecajnija velikaška obitelj u Hrvatskoj (57). Posjedi knezova Frankapana obuhvaćaju otok Krk, Senj s kotarom te županije: Gatansku, Vinodol, Modruš, Drežnik sa Slunjom i Cetin s kotarom Klokočkim. Nikola je imao kćer i 10 sinova, koji nakon njegove smrti 1432. ne žive dugo u slozi. Udaljavaju se i međusobno sukobljuju. Dio ih se oslanja na napuljskog kralja, dio na Mlečane, a dio na Habsburgovce. Obiteljske nesuglasice i razmirice dovode 1449. do sastanka u Modrušu gdje braća dijele veliku državinu na osam dijelova i osnivaju frankopanske loze. Ovdje je bitno napomenuti da Stjepan III. dobiva trg Modruš i dio tvrđave Tržan te gradove i tvrđave Vitunj, Grobnik i Dubovac, a Bartol IX. trg Brinje i drugi dio Tržana te varoš Bihać. Nakon te podjele, jedino otok Krk, do 1451. i Senj do 1469., ostaju dobro kojim zajedno upravljaju i dijele dohotke (58).
Stjepan III. Modruški, najstariji Nikolin sin, u mladosti stupa u službu hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda i postaje jedan od njegovih najuglednijih dvorjana. Zahvaljujući osloncu na Habsburgovce, sačuvao je matični dio državine, a kao carev savjetnik i grof dobio je 3. veljače 1443. i pravo kovanja novca. Podupro je Matijaša Korvina pri njegovu izboru za kralja 1458., a već 1463. imenovan je hrvatsko-dalmatinskim banom (59). Zahvaljujući prijateljstvu s Papom, ali i objektivnim okolnostima, uspijeva ostvariti svoj životni san i u Modruš dovodi biskupa. Time svoju političku vlast uređuje po uzoru srednjovjekovnih država. Nakon smrti Bartola X. Ozaljskog 1474., gradovi Ozalj i Ribnik pripali su Stjepanu III., a njegovi potomci nazivaju se Ozaljski. Do smrti 1481. dobiti će kraljevu potvrdu posjeda za gradove i tvrđave Modruš, Tržac, Vitunj, Plas, Ključ, Ozalj, Ribnik, Dubovac, Zvečaj, Grobnik, Vinodol (Grižane, Belgrad, Kotor), Drivenik, Hreljin te luku Bakarac (60).
Stjepanov sin Bernardin Ozaljski odgajan je u obitelji modruškog podknežina Martina Oštreharića. Srodstvo s vladarskim i banskim kućama utjecalo je na njegov ugled, ali mu nije olakšalo život. Turci nakon 1460. sustavno pustoše frankapanska imanja, napose Bernardinova, koja su najbogatija i na najkraćem putu za prodore u Kranjsku, Austriju, Istru i Furlaniju. Zbog toga se knezovi 1469. za pomoć obraćaju Mlecima nudeći svoju djedovinu u zamjenu za utočište na njihovu području. Time izazivaju kralja Matiju koji zaposjeda Senj. Kralj se uskoro dočepao Sokolca s trgom Brinjem, a 1480. dolazi u posjed Vinodola. Tada će Ivan VII. ml. predati Mlecima otok Krk. Konačne udarce Frankapanima zadaju Turci te zaposjedaju frankapanske gradove i posjede. Stoga će se Frankapani usmjeriti na obranu svojih imanja i isticati se kao vrsni političari, diplomati i hrabri ratnici.
Godine 1493. sudjelovali su u bitci na Krbavskom polju (61). Jedan Frankopan je tada poginuo (Ivan IX. Cetinski), drugi je pao u tursko zarobljeništvo (Nikola VI. Tržački), a treći se jedva spasio (Bernardin Ozaljski) (62). Nakon tog poraza, Frankapani sve teže brane svoje posjede, pa ih postupno napuštaju. S obzirom na to da je pomoć kršćanske Europe i hrvatsko-ugarskog dvora bila nedovoljna, Frankapani s nekim hrvatskim velikašima razmišljaju o prelasku na stranu Turaka, ali konkretne, povoljne ponude ipak odbijaju.
Na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće obitelj Frankapana je vrlo brojna (nadasve potomci Stjepana III.). Glavna briga im je očuvanje obiteljskih posjeda i hrvatskih zemalja koje su se našle na udaru pljačkaških turskih četa iz Bosne i vojnih pohoda prema habsburškim zemljama. Bernardin od 1470. pa do kraja života 1530. redovito sudjeluje u obrani Hrvatske, ali živi i frankapansku tradiciju te njeguje hrvatski jezik i glagoljsko pismo. Ima i skriptorij kojemu nalaže da prevede Bibliju na hrvatski jezik. Taj prijevod do danas nije sačuvan, ali postoje naznake da je korišten u kasnijim protestantskim izdanjima (63). U 16. stoljeću obitelj se ipak našla pred izumiranjem. Najprije se 1543. ugasila cetinska loza, potom 1572. slunjska i 1577. ozaljska loza (64). Nakon sloma hrvatsko-ugarske vojske u bitci na Mohačkom polju 1526., Frankapani sudjeluju u radu Hrvatskog sabora koji je na zasjedanju u Cetinu 1527. ponudio kraljevsku krunu Ferdinandu Habsburškom (65). Posljednji Frankapan iz Slunjske loze Franjo I. sav prihod sa svojih posjeda troši na utvrđivanje svojih gradova i straže. Što se ostatka obitelji tiče, jedino tržačka loza ima potomstvo te obiteljskim posjedima upravlja Juraj III., krajiški kapetan u Ogulinu. Što se Modruša tiče, nakon 1600. Frankapani ga pri diobi imanja počinju izostavljati, te postaje krajiška utvrda (66). Uskoro će sudbina Modruša pogoditi i obitelj.
Frankapani postaju sve nezadovoljniji habsburškom politikom prema Turcima i apsolutističkim ponašanjem Bečkog dvora koji nastoji slomiti samosvijest hrvatskih i ugarskih velikaša. Zrinski stoga pripremaju protudvorsku pobunu, a pridružuje im se i posljednji muški potomak Frankapana (ultimus familiae), Fran Krsto. Neuspjeli politički savezi s Francuzima i Osmanlijama, tjeraju ih da 1670. pozovu hrvatsko plemstvo i kmetove na oružje, no ustanak je slomljen i prije nego je započeo. Beč je unaprijed obaviješten o planovima ustanika, a oni uvidjevši da nemaju saveznika, putuju u Beč od cara moliti milost. Tu su uhićeni i osuđeni na smrt kao urotnici (67). Obitelj Frankapana uništena je smaknućem Frana II. Krste 1671. u Bečkom Novom Mjestu, nakon čega su im imanja opljačkana i spaljena.
Iza sebe su ostavili golemu graditeljsku, rukopisnu i tradicijsku baštinu zbog čega se u narodu do danas smatraju velikašima. Njihova su baština brojni rukopisni spomenici vjerskog, pravnog, književnog, gospodarskog i drugog sadržaja na više jezika, a pogotovo oni pisani glagoljicom (68). Njihova veličina i važnost u povijesti ne može se izmijeniti ili zanijekati. Oni su jednostavno bili i biti će jedan od neizbrisivih biljega hrvatskoga identiteta u njegovoj europskoj i svjetskoj dimenziji (69). Baština je to koja obvezuje.
Stari gradovi, utvrde, dvorci i srednjovjekovna kultura 