Kraljica Barbara Celjska kao alkemičarka u Samoboru

prof.dr.sc. Snježana Paušek-Baždar,
HAZU-Zavod za povijest i filozofiju znanosti
Izvor: VDG Jahrbuch, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, Osijek 2008.

Pokazano je da se kraljica i carica Barbara Celjska (138l.- 1451.), kći grofa Hermana II Celjskog i druga supruga hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda (Sigismund) Luksemburškog bavila alkemijom u svom dvorcu u Samoboru. Njena alkemijska djelatnost je poznata iz zapisa njenog suvremenika, češkog alkemičara Johanna von Laaza. Taj zapis je objavljen u Laazovom djelu Via universalis i u uvodu sedmog izdanja djela Bazilija Valentina Chymische Schriften (1717.). U Barbarino doba Samobor je obilovao rudnicima bakra, pa je ona u podrumu svog dvorca, navodno iz bakra transmutacijom priređivala najprije srebro, a potom i zlato. Prema Laazu, produkti transmutacije nisu izdržali iskušavanje vatrom.
Nastojalo se odgovoriti na pitanje da li je Barbara bila prava alkemičarka koju je vodio učeni razlog, ili pak lažna koju je vodila pohlepa za bogatstvom, pa je varala trgovce lažnim srebrom i zlatom.
sa.jpgFotografija: Darko Antolković

U povijesti zapadnoeuropske kulture i znanosti alkemija je trajala gotovo šesnaest
stoljeća. Ona je, pored materijalne, oduvjek sadržavala i duhovnu komponentu, koja
je tijekom stoljeća bila više ili manje izražena. Prema P. Riffardu postoje tri tipa
alkemije:
Vanjska (na metalima) ili spagirija
                Unutarnja (na čovjeku) ili spiritualna
                 Ars Magna, Veliko djelo (istodobna vanjska i unutarnja alkemija)
Kada govorimo o alkemičarima obično razlikujemo:
Prave alkemičare (oni koje je vodio znanstveni razlog)
                Lažne alkemičare (oni koje je vodilo koristoljublje)
                Okultiste (oni koji su se bavili isključivo spiritualnom alkemijom)

Za Barbaru Celjsku se ne može sa sigurnošću utvrditi da li je bila prava ili lažna alkemičarka, stoga što njen rad poznajemo po svjedočanstvu njena suvremenika Johanna von Laaza. Velikaška obitelj Celjski je njemačkog podrijetla, a javlja se već u XII. stoljeću, pod imenom Žovneški. Barbara Celjska (1381.-1451.) je bila kćer grofa Hermana II. Celjskog i grofice Ane von Schaunberg. Herman II (1368.-1437.) je sudjelovao u boju kod Nikopolja (1396.), gdje je pridonio da ugarsko-hrvatski kralj Žigmund (Sigismund) Luksemburški ne padne u tursko zarobljeništvo. Stoga ga je kralj imenovao hrvatskim banom, pa je Herman II. već od 1406. do smrti 1435. nosio titulu: grof celjski i zagorski, ban dalmatinski, hrvatski i slavonski. Nakon smrti supruge, kraljice Marije (1395.) iz roda Anžuvinaca, Žigmund se zaručio s Hermanovom kćeri, lijepom i mladom Barbarom, kojom se konačno, nakon jedanaest godina zaruka, vjenčao (1406.). Pored titule hrvatskog bana, kralj Žigmund je grofu Hermanu II. Celjskom iste godine podijelio i pravo da imenuje biskupe na vatikanskoj stolici zagrebačke biskupije. Vjenčanjem s Barbarom, Žigmund je ostvario rodbinske veze s više hrvatskih dostojanstvenika: Nikolom Gorjanskim, palatinom ugarskim,  s Nikolom Frankopanom, knezom krčkim, senjskim i modruškim, te s Nikolom Nelepićem, knezom kninskim i cetinskim. Barbara od 1419. nosi naslov i češke kraljice, a od 1433. carice (kad je njen suprug okrunjen za njemačko-rimskog cara).

Kraljica Barbara Celjska boravila je većinom u Samoboru, gdje je u podrumu svog zamka uredila alkemijski laboratorij. Kako nisu sačuvani njeni osobni zapisi, svjedočanstvo o njenom radu nalazimo u zapisima suvremenika, češkog alkemičara Johanna von Laaza. Laaz je djelovao u Italiji, gdje se bavio zlatotvorstvom i transmutacijom metala. No, zbog neuspjeha u pretvaranju metala u zlato, zamjerio se vlastodršcima, pa je morao bježati iz Italije. Čak je dobio i nadimak: „Laz-nien-oro“ (Laz ne zna praviti zlato). Nakon bijega iz Italije mnogo je putovao, pa je tako posjetio i dvor kraljice Barbare u Samoboru. Ono što je vidio i pokuse koje je Barbara izvela u njegovoj nazočnosti, opisao je u svom djelu Via universalis. Dio teksta iz tog Laazovog djela, koji se odnosi na Barbaru kao alkemičarku, objavljen je kao uvodna studija u djelu njemačkog kemičara, navodnog Bazilija Valentina. Otkrićem tiska započinju se tiskati rukopisne alkemijske knjige, pa je tako rukopise Bazilija Valentina priredio za tisak i objavio tiskar Johann Thölde Hessenski. On nije odao gdje je pronašao rukopise, ali je naveo da je navedeni Bazilij bio porijeklom iz sjeverne Njemačke, da je pripadao redu benediktinaca, te da su tekstovi napisani sto i pedeset godina prije njihova tiskanja. Neki povjesničari kemije su pretpostavili da je knjige pisao sam izdavač Tholde, pod pseudonimom Bazilij Valentin, no to nije potvrđeno. Među djelima koje je Thölde izdao pod imenom Bazilija Valentina, najvažnije po sadržaju i značenju je djelo Triumph Wagen Antimonii (Triumfalna kola antimonova), tiskano u Leipzigu 1604. U europskim središtima postalo je poznato tek prijevodom na latinski, pod naslovom Currus triumphalis antimonii (Toulouse, 1646.). Nakon toga ono je tiskano u više ponovljenih izdanja u sabranim Bazilijevim djelima na njemačkom i latinskom jeziku. Tako je i izdavač B. N. Petraeus u Hamburgu priredio i objavio 1717. sedmo izdanje sabranih djela Bazilija Valentina, pod naslovom Chymische Schriften. U uvodnom dijelu ovog izdanja nalazi se i tekst Johanna von Laaza o pokusima kraljice Barbare Celjske u laboratoriju u Samoboru. Laaz navodi: “Pošto sam sa raznihstrana doznao, da se supruga blagopokojnoga cara Sigismunda bavi s prirodoslovnim znanostima, posjetio sam je te sam je malo ispitivao o umijeću alkemije. Ona je znala svoje odgovore upriličiti ženskom lukavošću. Pred mojim očima uzela je živu, arsen i druge tvari, kojima imena nije rekla, ali ih je poznavala. Iz toga je napravila neki prašak, od kojega je bakar zadobio bijelu boju. On je podnosio pokus s gladilicom, ali nije podnosio obrađivanje s čekićem. Time je prevarila mnogo ljudi.”

Kako je von Laaz bio prognan kao varalica, njegovim riječima ne treba potpuno vjerovati. Tim više, što je nakon bijega iz Italije posjećivao mnoge alkemičare, ne bi li otkrio tajne njihovih pokusa i pripravaka. Poznato je da su alkemičari krili svoju tajnu pripravljanja kamena mudraca i transmutacije kovina u srebro i zlato. Otuda i Laazove riječi o odgovorima kraljice Barbare, koja ih je upriličila “ženskom lukavošću”. Dakako, kraljica mu, poput ostalih alkemičara, nije htjela otkriti tajnu svojih pokusa. Pokus o navodnoj pripravi srebra iz bakra je poznat u alkemijskoj literaturi. Naime, radilo se o legiranju bakra živom i arsenom, pri čemu legura zadobije lijepu srebrenu boju. Navodno je već Pseudo-Demokrit u 2. stoljeću otkrio “tajnu pretvaranja bakra u srebro”. Nadalje, kada govori o pokusima kraljice Barbare, Laaz navodi: “Isto tako vidio sam kod nje, da je usijani bakar posipala nekim praškom, koji se u bakar upio, te bakar obojao kao fino srebro. No, ako se ovaj opet rastalio, postao je opet bakrom, kao što je i prije bio. I ona mi je pokazala još više ovakvih lažnih umijeća”. I dalje: “Drugi put uzela je Crocus Martis, bakreno vapno i druge praške, koje je pomiješala i time cementirala jednake dijelove zlata i srebra. Metal je na to imao izvana i iznutra izgled finog zlata, no kada se rastalio, opet je izgubio boju. I time je ona mnoge trgovce prevarila.”

Prvi navedeni postupak je također poznat u alkemijskom literaturi. Naime, u Stockholmskom papirusu se navodi tzv. „bijeljenje“ bakra, halkoy leukosis. Obavljalo se s arsenom, tako da su se realgar (crveni arsenov sulfid) i arsenik (otrovno brašno, arsenov trioksid) ubacivali u rastaljeni bakar. U drugom postupku Crocus Martis (šafran željeza) je bio željeznu oksidul, odnosno željezo (II)-oksid, koji je žute boje, a bakar (I)-oksid je crvene boje. Postupkom cementacije su u srednjem vijeku nazivali postupak kojim se odvajalo zlato od srebra. Metali i metalni oksidi žarili su se u posebnoj sredini tzv. cementu. Obično je to bila smjesa obične soli i galice (ili stipse). Tako se pročišćavalo zlato, pa je bilo čistije od prirodnog. Ono se, kasnije, u doba ijatrokemije, koristilo kao lijek i to ili u obliku tankih zlatnih listića, ili u obliku zlatnog eliksira (zlato otopljeno u zlatotopki, uz dodatak alkohola i limuna).

Johann von Laaz završava svoj tekst riječima:
“Pošto sam dakle kod nje same laži i prevare vidio, prebacivao sam njoj njezin prevarni postupak. Ona me zato htjela baciti u tamnicu, no božjom pomoći sretno sam njoj izbjegao.” Kako je u XV. stoljeću Samobor obilovao rudnicima bakra, vjerojatno je i to, pored ostalog, bio razlog da se kraljica Barbara odlučila baviti alkemijskom pretvorbom metala. Vjerojatno je prevarila mnoge trgovce lažnim srebrom i zlatom. No, ocjenu i sud Johanna von Laaza o njenom alkemijskom umijeću ne smijemo prihvatiti kao vjerodostojan. Naime, postupci koje opisuje poznati su u alkemijskoj literaturi, čiji su autori bili pravi alkemičari, koje je vodio znanstveni razlog, vjera u teoriju o pratvari svih tvari kojom je moguća pretvorba neplemenitih metala u plemenite. Osim toga, Laaz je protjeran kao varalica i lažov, pa je vjerojatno stoga nastojao sve druge alkemičare imenovati varalicama. Neki povjesničari navode da je narod Barbaru Celjskom nazivao imenom “Crna kraljica”, upravo stoga što se bavila alkemijom. No, kada se zna da je već u četrdeset i šestoj godini ostala udovica i da se oblačila u crno, mogao je i to biti razlog nadimku, kojeg su joj nadjenuli. Pod kraj života povukla se u dvorac Hradec Kralove u Češkoj, gdje je nastavila svoj alkemijski rad. Umrla je od kuge u sedamdesetoj godini života. Pokopana je u Pragu.
Bez obzira da li se kraljica Barbara bavila alkemijom iz pravih ili lažnih razloga, odnosno da li je bila prava ili lažna alkemičarka, ili možda oboje, radi se o zanimljivom prilogu povijesti alkemije u Hrvatskoj.

Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Uncategorized i označen sa , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

2 odgovora na Kraljica Barbara Celjska kao alkemičarka u Samoboru

  1. Povratni ping: Arheološka istraživanja u peterokutnoj kuli Starog grada Samobora, studeni 2009.godine | Stari gradovi, utvrde, dvorci i srednjovjekovna kultura

  2. Povratni ping: Muzej Crne kraljice u krapinskom Starom gradu | Stari gradovi, utvrde, dvorci i srednjovjekovna kultura

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s