Legende Karlovačke županije

Goran Majetić
Izvor: udruga-kameleon.hr
Ovoga puta Kameleon se nije zaputio u neki od brojnih predivnih kutaka Karlovca i okolice, već u svijet legendi kojima su obavijene tajne starodrevne, ali i novije prošlosti karlovačkog kraja. Po prvi puta u jednom članku objedinjena su najzanimljivija narodna predanja i legende s područja današnje Karlovačke županije. Poticaj pisanju članka dala je Turistička zajednica Karlovačke županije. Karlovačka povijest bogata je neobičnim događajima, ali i nedovoljno istražena, i kao takva obavijena legendama koje i danas, možda i više no ikada, golicaju maštu i nadahnjuju na nova otkrića.

Grad sagrađen na lubanjama
Uz početak gradnje tvrđave i grada Karlovca vezana je legenda o njegovom utemeljenju na – lubanjama. Povjesničar Radoslav Lopašić u knjizi “Karlovac – poviest i mjestopis grada i okolice”, koju je objavio 1879. godine, ističe da je prvi temelj Karlovca položen “… na 13. srpnja 1579. na dan sv. Margarete na devet stotina turskih glava…”. Lopašić, koji je pripremajući knjigu istražio brojne spise i “listine”, ne navodi izvor za spomenutu tvrdnju o ukapanju neprijateljskih glava u tvrđavski bedem. Spominje, međutim, da odsječene glave potječu od Turaka “… koji su bili poginuli prošle godine pod Dubovcem.”. U svibnju 1578. godine pod dubovačkim zidinama, ali i kod Drežnik grada, hametice ih je potukla krajiška vojska pod vodstvom zapovjednika Hrvatske vojne krajine, 77-godišnjeg generala Ivana Ferenberga.

Banski bastion karlovačke tvrđave (foto: Zvonimir Gerber)

Bila je to osveta Turcima za pustošenje i paljenje dubovačke varoši na sam uskršnji Veliki petak iste godine. Dubovac će od te pobjede imati slabe pomoći jer su, umjesto razbijenih turskih četa, varoš i grad opsjedali idućih godina nove i još divljije postrojbe. Dubovcu se više nikada sretniji dani ne pomoliše. Mnoštvo se žitelja iz pogorjele i popljačkane dubovačke varoši preselilo, odmah po njezinoj izgradnji, u obližnju sigurniju karlovačku tvrđavu. Pobjeda vojske pod zapovjedništvom Ivana Ferenberga bez sumnje je omogućila miran tijek izgradnje karlovačke utvrde jer “… Turci nesmjedoše ni blizu sbog straha od Ferenberga.”. Stari iskusni vojskovođa, nakadašnji zapovjednik Senja, ratnom vještinom i junaštvom vojne posade potukao je 1578. Turke do nogu. Za sve to, Ferenberga je nagradio nadvojvoda Karlo II. Habsburški (koji je potaknuo gradnju tvrđave koja je po njemu prozvana Karlovac), postavivši ga za prvog zapovjednika Karlovca. Karlovčani su mu odali još veće priznanje, proglasivši ga osnivačem grada u čiju su čast vrelo (danas vodocrplište) na Borlinu nazvali Ferenbergovo vrelo. No, kao ni dubovačku gradinu tako ni karlovačku tvrđavu Turci nikada nisu osvojili. Zacijelo se tomu doprinijeli ponajprije odvažni i hrabri branitelji, potom i za ondašnji način ratovanja napredno izgrađen tvrđavski sustav. Karlovac je, naime, sagrađen planski, kao zvjezdolika šesterokraka renesansna utvrda. Tvrđava je imala zemljane bastione (kule) i bedeme ojačane ogradom od balvana, a kasnije kamenim zidom. Okruživao ju je opkop dubok šest metara u koji se tijekom opasnosti puštala voda iz Kupe.

Tako utvrđeni Karlovac svoju je obrambenu ulogu uspješno ispunio. Turska vojska se tijekom idućih stotinu godina čak devet puta zalijetala do karlovačke tvrđave (posljednji puta 1672. godine), ali je niti jednom nije ozbiljnije uspjela ugroziti. Jesu li takvom raspletu ipak pomogle i lubanje ugrađene u temelje tvrđave ne zna se, no u to su izgleda bili uvjereni graditelji Karlovca. Radoslav Lopašić naglasio je da “Osnivači mišljahu, da će ovo učiniti tvrdju osobito jakom i nepredobivom.”. Činjenica je da je tijekom 16. i 17. stoljeća jedan od “običaja” ratovanja s Turcima bio odsjecanje glava žrtvama na bojištu. U tome su prednjačili Turci, koji su obezglavljivali i odličnike i plemiće koje bi zarobili. Karlovačka krajiška vojska dobivene bitke slavila je i isticanjem glava pobijenih Turaka (najčešće samo zapovjednika) na kopljima tijekom povratka s bojišta u grad. Legende ostaju legende, sve dok ih ne opovrgnu činjenice. S nastankom Karlovca tako se rodila i stoljećima opstala i legenda o graditelju tvrđave i grada Ivanu Karloviću. Hrvatski puk koji nije bio upućen u ulogu nadvojvode Karla II. pri izgradnji tvrđave, pronio je glas da je Karlovac dao podignuti nakon pada Bihaća u turske ruke 1592. godine ban Ivan Karlović. U slavu ovome vojvodi i junaku narod je spjevao i pjesmu koja završava stihovima: “On kod Kupe šanac načinio / I Karlovac ime mu nadao”. Karlović se uistinu istaknuo u obrani hrvatskih zemalja od Turaka, ali je banom bio 20-ih godina 16. stoljeća, puno prije utemeljenja Karlovca i turskog osvajanja Bihaća.

Legenda o dubovačkom podzemnom prolazu
Na brijegu uz rijeku Kupu povrh grada Karlovca uzdiže se gradina Dubovac. Dubovac je jedan od najljepših i najsačuvanih spomenika feudalnog graditeljstva Hrvatske. Temelji današnjeg tvrdog grada vuku podrijetlo iz srednjeg vijeka, no na tome su mjestu ljudi obitavali već prije tri tisuće godina. Uz Dubovac su vezane i neke od najstarijih karlovačkih legendi. Arheološka istraživanja iz 2001. godine pokazala su da je utvrđeni grad izrastao na mjestu pretpovijesne akropole. Tragovi naseobina su iz mlađeg kamenog doba sve do brončanog doba (3-1. tisućljeće prije nove ere). Pretpostavlja se da je Dubovac bio jedno od najvažnijih središta Kolapijana, naroda koji je na području današnjeg Pokuplja u prvom tisućljeću prije nove ere dosegao razmjerno visoku razinu kulturnog razvitka. Od ostataka njihovih naseobina nastao je humak (tell) na kojem je u 12. stoljeću podignuta kružna kula dubovačke općine. Prema tome su i sam vršni humak, a ne samo gradina na njemu, vrijedna spomenička baština. Dubovcem su potom gospodarile razne plemićke obitelji; Frankopani i Zrinski su mu u 15. i 16. stoljeću dali izgled renesansnog kaštela s primjesama gotike. Uprava Vojne krajine kupila ga je 1579. za potrebe izgradnje nove tvrđave – Karlovca. Za Turskih navala, Dubovac nikada nije osvojen. Po legendi, oprezni su branitelji prokopali iz bunara u atriju tajni izlaz. O tom podzemnom prolazu raspredaju se sve do danas razne priče, primjerice da je vodio do obližnje nekadašnje župne crkve Sveti Mihovil, premda nije posve sigurno je li uopće i prokopan.

Prema povjesničaru Radoslavu Lopašiću podzemni izlaz iz Dubovca je uistinu postojao. U knjizi “Karlovac – poviest i mjestopis grada i okolice” koju je objavio 1879. godine navodi: “U dvorištu ima trag podzemnomu izlazu iz grada.”. Zabilježeni su još neki navodi očevidaca navodnog ulaza u taj tunel sve do početka 20. stoljeća, kada mu se gubi svaki trag. Tijekom obnove gradine 1952-1963. godine ulaz nije nađen. Novijim arheološkim istraživanjima, koja su bila ograničenog opsega, također se nije naišlo na šupljine podno gradine Dubovac, no to još ne znači da ipak ne postoje. Neke od srednjovjekovnih utvrda u blizini Karlovca uistinu su imale tajne izlaze, poput Cetingrada kroz čiji su podzemni tunel Turci prodrijeli u grad još 1813. godine. Ispod grada Perne na Petrovoj gori također se nalaze kanali, koji dijelom prolaze kroz prirodnu špilju. I njih je spominjao Lopašić, a premda mu mnogi nisu vjerovali, speleolozi su dokazali njegove navode. I dok na Dubovcu srednjovjekovni tunel još golica maštu i potiče na potragu neke nove istraživače, legendom se već ovio i tunel prokopan kroz dubovački brijeg sredinom 20. stoljeća.

Na istočnoj padini podno starog grada Dubovca opstoji ulaz u navodno 120 metara dugačak tunel. Po riječima profesora Vladimira Peršina gradnju tunela započela je još vojska NDH kako bi napravila sklonište tijekom učestalih zračnih napada saveznika, dok je 1950. godine posao nastavljen pod okriljem JNA. Kopanjem tunela ispod starog grada trebalo je izgleda biti sagrađeno veliko podzemno sklonište, koje bi ujedno služilo i kao skladište. No radovi su ubrzo obustavljeni zbog nedostatka novca, a podzemno betonsko zdanje pokazalo se potpunim promašajem. Četiri metra širok, betonom optočen ulaz u tunel, vodi do dvorane široke osam metara. U utrobu Dubovca tu se može ući tek 40-ak metara jer je erozijom tla i odronjavanjem zemlje zbog podzemnih tokova vode zatrpan velik dio tunela. Koliko ga je ostalo nedostupnim više nitko točno ne zna, a za tunel nitko i ne mari. Svoju prvobitnu namjenu dubovački je tunel kratko vratio početkom Domovinskog rata, kada su se u njemu tijekom uzbuna skrivali stanovnici Dubovca koji u obiteljskim kućama nisu imali sigurne podrume.

Legendarna karlovačka svadba
Vjenčanje Ane Katarine Frankopan i Petra Zrinskog 1641. godine bilo je zacijelo najslavnije vjenčanje koje je Karlovac doživio. Tom vezom stupile su u tijesno rodbinstvo dvije najmoćnije hrvatske plemićke obitelji. Bili su to ujedno i posljednji svatovi ovih obitelji prije njihovog zatiranja i izumiranja. Upravo tužna sudbina mladenca Ane Katarine i Petra učinit će da ova svadba nadraste u legendu. Ana Katarina udala se sa samo 16 godina, a Petar još nije navršio 21 godinu. Svadbena svečanost održala se u starom gradu Ozlju, kojim su gospodarili Zrinski, i u karlovačkoj kuriji u vlasništvu Frankopana, najstarijoj sačuvanoj kući u starogradskoj jezgri Karlovca (iz oko 1630. godine), u kojoj je danas smješten Gradski muzej. Povjesničar Radoslav Lopašić o svadbi je zapisao: “Bogati i slavni knez Petar Zrinski pozove od svih strana ugledne goste na dan 27. listopada u svoj ozaljski grad, da prisustvuju vjenčanju njegovom sa duhovitom i krasnom Anom Katarinom kćeri karlovačkog generala Vuka Frankopana Tržačkoga. Iza objeda odvezu se svatovi, među kojima bijahu zastupnici vladara i mletačke republike, množina velmoža, plemića, građana, a pače vidjevahu se i slobodnjaci i kmetovi, u Karlovac, gdje je obavljeno svečano vjenčanje, a sjajna gostba u kući Frankopanovoj trajaše bez kraja i konca. Pred večer drugog dana vratiše se svi koliki u grad Ozalj…”.

Legendarna svadba upriličena je u Frankopanovoj kuriji u karlovačkoj starogradskoj Zvijezdi (foto: Goran Majetić)

Legenda o Metulumu – hrvatskoj Masadi
Na brdu Viničica kod Josipdola i Oštarija nalazi se jedno od najznačajnijih arheoloških nalazišta na području Karlovačke županije. U istraživanjima koja su počela 2002. godine pod vodstvom arheologa Borisa Olujića otkrivena je utvrda koja se prostirala na čak 30-ak hektara. Po svemu sudeći Viničica skriva tajnu jednog od najvećih predrimskih gradova na području Hrvatske – japodske prijestolnice Metuluma. Legenda kaže da je rimski vojskovođa Oktavijan zahvaljujući osvajanju Metuluma postao prvi rimski car August. Činjenica je da je mladi Oktavijan 35. godine prije nove ere poveo brojnu rimsku vojsku da napokon pokorni Japode s kojima je Rim bio u sukobu već od 171. godine. Ta je plemenska zajednica nastanjivala područje današnje Like, Gorskog kotara, Korduna i zapadnog Pounja. Rimljani su posebice željeli osvojili njihove metalne rudnike za proizvodnju svoga oružja i probiti kroz japodske doline ceste za daljnja osvajanja.

Pogled s 420 metara visokog vrha Viničice kraj Josipdola
(izvor: destinacije.com)

Najiscrpniji izvještaj o tom vojnom pohodu ostavio je rimski povjesničar Apijan. Rimljani su se iskrcali iz bojnih brodova otprilike na području današnjeg Senja, te započeli pohod u unutrašnjost Like. Neka plemena su se predala bez borbe, dok su druga Rimljani pokoroli tek nakon iscrpljujuće borbe. Do odlučujuće bitke došlo je kod Metuluma, glavnog japodskog grada. Metulum se nalazio na šumovitom brdu, a bio je položen na dvije susjedne glavice, današnjoj Velikoj i Maloj Viničici. Branilo ga je oko tri tisuće ratnika. Opsada ovoga grada bila je dugotrajna i teška, jer su se Metuljani junački branili, a posjedovali su i obrambene ratne naprave. Rimski vojnici naposljetku su, preko nasipa podignut s vanjske strane budema, ipak potisnuli branitelje s prvog gradskog zida. No, drugi zid nisu uspijevali osvojiti niti uz pomoć nasipa, ljestava i mostova. Da ohrabri vojnike, Oktavijan je izišao na čelo vojske i prvi krenuo u juriš na ljestve. Pod teretom napadača, ljestve su popustile, a Oktavijan i njegovi suborci pali su na zemlju. Pri padu s ljestava Oktavijan je teško ozlijedio desnu nogu i obje ruke, ali je i ranjen nastavio predvoditi napad. Vidjevši da su se namjerili na odlučnog i upornog protivnika, Japodi su napokon pristali na primirje i pregovore. Dogovoreno je da se rimska vojska smjesti na jedno uzvišenje unutar grada na kojem će imati svoj tabor. No Rimljani su po ulasku unutar gradskih zidina zatražili od Japoda da se bezuvjetno predaju. Uvidjevši da su prevareni, Japodi su se odlučili na očajnički otpor do smrti. Žene i djeca su se zatvorili u građevinama, a muškarci su krenuli u posljednji napad. Kako se rimska vojska već utvrdila na višem brdu, lako su nadvladati japodski juriš. Uvidjevši da je poraz neminovan, branitelji su zapalili kuće u kojima su bile žene s djecom kako ne bi živi pali u ruke Rimljanima i postali njihovi robovi. Svo stanovništvo Metuluma nestalo je u plamenu ili u borbi, a grad je razoren i pretvoren u zgarište.

Po osvajanju Metuluma, rimskoj vlasti pokorili su se i preostali Japodi, a njihova je zemlja postala dijelom rimske provincije Ilirika. Oktavijan je proglašen rimskim carem 27. godine prije nove ere i na čelu carstva ostat će 41 godinu. Sudbina Metuluma odjeknula je pak u čitavom Rimskom carstvu, a po junaštvu i žrtvovanju branitelja ide uz bok posljednjoj židovskoj utvrdi Masadi koju su Rimljani osvojili 73. godine (stoljeće kasnije nego li je pao Metulum). Nakon tromjesečne opsade utvrde koja se nalazila na uzvisini strmih litica nedaleko Mrtvog mora, Rimljani su da bi dosegli obrambene zidine sagradili rampu od nabijene zemlje i stijena visoku čak 115 metra. No, do posljednjeg napada nadmoćnog neprijatelja nije došlo jer je oko 900 branitelja, žena i djece počinilo masovno samoubojstvo.

Legendarne (pod)zemne utvrde
Na području Karlovačke županije najveći je broj utvrđenih špilja u Hrvatskoj i Europi. A pećinskih utvrda u Europi i svijetu ima malo. Ima ih primjerice u Škotskoj, u Sloveniji i drugdje, ali po brojnosti se s utvrđenim pećinama u Hrvatskoj mogu donekle mjeriti samo pećinske utvrde sjeverne Španjolske i jugozapadne Francuske. U Hrvatskoj je do sada otkriveno više od 50 utvrđenih pećina, što je prvorazredan i značajan dio hrvatske, ali i europske kulturne baštine. Najviše pećina u obrambene svrhe, gotovo 30-ak, korišteno je na području današnje Karlovačke županije i obližnjeg Žumberačkog gorja. Skupina arheologa i speleologa koji su ih istraživali u knjizi “Arheologija i turizam u Hrvatskoj” tiskanoj 2009. objavili su prilog posvećen obrambenim špiljama karlovačkog kraja, posebice Vrlovki kraj Kamanja, Baraćevim pećina i Gajinoj pećini kraj Rakovice, te pećini Kuća kraj Cetingrada. Najveći broj tih pećina i polupećina smješten je u klancima gornjih tokova Korane i Mrežnice. Sve pećine zacijelo još nisu pronađene ili bedemima više nema traga (a ima slučajeva da više nema ni pećine). Te su pećinske utvrde čudesni primjeri graditeljskog umijeća i njegove primjene, ali i nijemi svjedoci umijeća i borbe običnog ljudi ovih prostora, seljaka i vojnika, koji su se u njima skrivali i borili s neprijateljima. Ti su neprijatelji bili ponajprije strani osvajači (Turci, Austrijanci…), ali i pojedini domaći plemići i časnici. Istraživanjima je ustanovljeno da su kameni zidovi karlovačkih utvrđenih pećina sagrađeni većinom u doba turske opasnosti i služili su za sklanjanje stanovništva pred turskim osvajačima. U povijesnim izvorima vrlo rijetko se spominju, ali ova tajnovitost je za opstanak naroda imala značajnu ulogu, pa je i razumljivo da njihov položaj narod nije nikome odavao. Pećine su služile kao zbjeg, ali su ujedno i prave male utvrde. Do ulaza u neke od njih prilično je lako doći, dok je do ulaza drugih pećina prilaz otežan, jer se nalaze na strmom obronku, a do nekih je izvandredno težak, jer se nalaze visoko u litici.

U tim se pećinama nije sklanjala redovna vojska već nezaštićeni stanovnici okolnog područja. U nekim pećinama su otkriveni i nisu se uspjeli obraniti, pa su bili zarobljeni ili pogubljeni. Tako su pojedine pećine postale i masovne grobnice. Narodna predaja osim o zbjegovima čuva podatke i o hajducima, ali i svećenicima – pustinjacima koji su se skrivali u pećinama, što potvrđuju i nazivi nekih pećina. Franjo Julije Fras u “Topografiji Karlovačke Vojne krajine” objavljenoj 1835. godine prenosi svjedočanstvo narodne predaje o jednoj takvoj špilji u blizini Plitvičkih jezera: “Prema priči, jednom se ovdje u špilji ispod brda Galovac nastanio neki pustinjak, koji je među narodom postao poznat po liječenju bolesnih ljudi.”. Vrlo vjerojatno je pustinjak u špilji živio u srednjem vijeku, kada se u Hrvatskoj bilježi više primjera samotničkog života duhovnih ljudi u pećinama. U Bosni i Hercegovini i dijelovima južne Hrvatske su uz to u 13. i 14. stoljeću bili progonjeni Krstjani (Bogumili ili Patareni), te nije isključeno da su se i oni sklanjali u ovdašnje pećine kako bi se spasili od progonitelja. Fras na području današnje Karlovačke županije navodi 9 utvrđenih špilja: kod Rakovice; kod Donjeg Primišlja – služila je i kao zatvor; kod Tobolića; kod Tounja – dvije, od kojih je jedna neko vrijeme služila i za stanovanje; kod Tržića; kod Erdelja; kod Mračaja i kod Belaja – špilja je tek dijelom očuvana, a ostatak je progutao kamenolom. Većina navedenih utvrđenih pećina smještena je uz rijeke Mrežnicu, Tounjčicu, Dobru i Koranu. Zanimljivo je da su uz karlovačke rijeke smješteni i brojni tumuli i sarkofazi. Tumuli su umjetno nasipani veliki zemljani i(li) kameni humci ili gomile, od kojih većina potječje iz pretpovijesnog doba. Legendom su obavijene i kamene škrinje – sarkofazi, od kojih su sanduci i poklopci teški i do 6 tona, a klesani su vjerojatno u obližnjim rimskim kamenolomima u prvim stoljećima nove ere.

Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Uncategorized i označen sa , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s