ISTARSKI KAŠTELI Naselja jugoistočne središnje Istre i Labinštine

dr.sc. Krešimir Regan i Branko Nadilo
Izvor: Časopis GRAĐEVINAR 65 (2013.) 1

U nastavku prikaza istarskih kaštela predstavljamo gradove i naselja koja su se iz njih razvila u jugoistočnim dijelovima središnje Istre i u Labinštini, na prostoru od graničnoga liburnijskog dijela pa do zamišljene ravne linije koja slovensku granicu spaja s Vodnjanom i Pulom, dakle sa središtem Istarske županije i do negdašnjega obrambenog limesa između Raklja i Bala. Sva se naselja uglavnom nalaze na vrhovima brda ili brežuljaka i na mjestu prapovijesnih gradina smještenih uz negdašnju habsburško-mletačku granicu i duž srednjega i donjeg toka rijeke Raše.

Žminj je preostali dvojnik
Prikaz kaštela započet ćemo Žminjom (tal. Gimino), naseljem i općinskim sjedištem te središtem Žminjštine. Naselje je smješteno 15 km južno od Pazina i 23 km sjeveroistočno od Rovinja, na glavici vapnenačkog brda (379 m) između Limske drage i Raške doline. Na raskrižju je cestovnih prometnica prema sjeveru (Pazin), jugu (Svetvinčenat i Pula) te zapadnoj (Kanfanar i Poreč) i istočnoj istarskoj obali (Barban, Labin i Pićan). Šire je područje bilo nastanjeno još u prapovijesti i u rimsko doba, a u ranom ga je srednjem vijeku naselilo slavensko stanovništvo, o čemu svjedoče stara groblja iz 8. st. na lokalitetu Babina brajda i u zaseoku Laginji pokraj crkve Sv. Foške. Postoji još jedno veliko starohrvatsko groblje u blizini Žminja koje je nastalo nakon franačkog osvajanja Istre. Nepoznato je i podrijetlo njegova hrvatskog i romanskog naziva, ali prema talijanskom imenu Gimino neki zaključuju da potječe od latinske riječi geminus ili geminum (u značenju dvostruk, odvojen, ali i dvojnik odnosno blizanac), pa tvrde da je Žminj zapravo bio dvojnik nekoga drugoga obližnjeg naselja, baš poput Dvigrada. I zaista nekoliko kilometara sjeveroistočno od današnjeg Žminja stoji podjednako visoko brdo s ostacima ruševina, nazvano Gradišće kao i istoimeno selo u njegovu podnožju.

tlocrtTlocrt žminjskog kaštela
Ostaci kaštelas župnom crkvom. Autor: Aldo Šuran (2007.) (Izvor: ipd-ssi.hr)

Puk u tom dijelu Žminjštine njeguje predaju da je na tom mjestu bio “stari Žminj”. Valja dodati da od iste jezične osnove vjerojatno potječe i njemački naziv Schwing. Žminj se prvi put spominje 1178. kao Zemino u povelji pape Aleksandra III. kojom se porečkom biskupu potvrđuje pravo na posjede. Nešto se poslije naziva Zimino, a od 12. st. u sastavu je Pazinske knežije, ali i dalje pod jurisdikcijom porečkog biskupa. Od 1374. pod vlašću je Habsburgovaca i tada je postao središtem zajednice općina sa županom na čelu. U 15. i 16. st. pripadao je razvijenijim naseljima Pazinske grofovije, razvijao se kao važno trgovište i bio povezan razgranatom mrežom puteva te je doživio pravi demografski procvat. U Žminju i na Žminjštini tada se bogoslužje obavljalo na staroslavenskom jeziku, a glagoljica se, osim u bogoslužju, upotrebljavala u javnom i privatnom životu. U to su doba gradić naselile hrvatske izbjeglice s osmanskih područja, osobito iz modruškoga kraja.

Žminj na veduti J.W.Valvasora (Izvor: tzzminj.hr)

Kako je bio na granici habsburško-mletačkog posjeda, okolica mu je često stradavala u sukobima, a u Uskočkom ratu (1615.-1618.) u nekoliko ga je navrata zaposjela imletačka vojska. Ratom su devastirano naselje Habsburgovci uspjeli oživjeti preseljavanjem senjskih uskoka. Tome je dodatno pripomogla i činjenica da je Žminj zbog povoljnoga geografskog položaja, daleko od močvarnih područja, bio pošteđen epidemija malarije koje su tada harale. Stoga i ne čudi što se u gradiću u 17. st. razvila živa trgovačko- obrtnička djelatnost. Na daljnji je razvoj, posebno u prvoj polovini 19. st., blagotvorno utjecao i iznimno povoljan smještaj u unutrašnjosti Istre pa je Žminj za francuske i austrijske uprave postao važnim prometnim središtem. Za francuske je uprave (1809.-1813.) bila obnovljena cesta koja je iz Pule i Rovinja vodila prema Pazinu, a za druge je habsburške uprave (1813.-1918.) izgrađena cesta prema Svetom Petru u Šumi (1847.) koja je poslije produžena prema Tinjanu (1880.). Dodatni je značaj dobio 1884. kada je izgrađena kratka cesta Žminj – Pifari kao veza s istarskom željeznicom. Ulogu je značajnoga trgovačkog središta Žminj zadržao i u drugoj polovini 19. st., a početkom 20. st. otvaranjem Hrvatske čitaonice postao je važno kulturno središte. Žminj je 1918. s cijelom Istrom postao dijelom Kraljevine Italije pa je domaće hrvatsko stanovništvo bilo izloženo postupnoj talijanizaciji koja je dolaskom fašista 1922. poprimila sve nasilnije oblike jer je protjerivano hrvatsko stanovništvo, a preostali su prisilno talijanizirani. Potom su Žminj i Žminjština slijedili sudbinu ostalih dijelova Istre, ali je gradić krajem II. svjetskog rata teško stradao i u bombardiranjima njemačke vojske.

Pogled na Žminj (Izvor: tzzminj.hr)

Srednjovjekovni se Žminj razvio na izdvojenome vapnenačkom brežuljku i na ostacima prapovijesne histarske gradine koju je sa sjeverne strane štitila strma padina, a na drugim dijelovima bedemi u suhozidu. Novodoseljeni su Slaveni i Hrvati pri obnovi naselja zadržali prapovijesnu ovalnu urbanu strukturu, a prometnu okosnicu i danas čini glavna ulica koja blagim padinama od zapada prema istoku presijeca naselje do početka 18. st. kada su srušene jugozapadna i sjeverozapadna kula, a građevni je materijal iskorišten u baroknoj obnovi župne crkve, nadograđenoj i proširenoj prema zapadu. Vjeruje se da je jugozapadna kula bila na današnjem trgu pred crkvom, a sjeverozapadna u vrtovima današnjega župnog dvora. Sjeveroistočna je kula srušena u bombardiranju tijekom II. svjetskog rata, a ostaci su otkriveni 2009. u arheološkim istraživanjima. Župna crkva Sv. Mihovila Arkanđela velika je barokna jednobrodna građevina pravokutnog tlocrta sa šest niskih bočnih kapela. Izgrađena je u 17. st. na mjestu starije gotičke crkve od koje je očuvana tek kapela Sv. Trojstva u sjeverozapadnom uglu koju je nepoznati majstor iz alpskih krajeva oslikao 1471. freskama “mekoga” gotičkog stila. Pročelje je crkve dovršeno 1717. prema uzoru na pročelja crkva u Kranjskoj, a ukrašeno kipovima svetaca u nišama. U crkvi je mnoštvo umjetničkih djela, a posebno se ističu oltarne pale Zorzija Venture Bogorodica s djetetom, sv. Mihovilom i svecima te Prikazanje u hramu (početak 17. st.), rezbareno Poklonstvo pastira iz 1690., gotičko Raspeće (14. st.), zbirka misnog ruha iz 16. i 18. st. te liturgijsko posuđe od 15. do 18. st. u sakristiji.

Od ostalih žminjskih građevina vrijedi istaknuti kapelu Sv. Antuna Opata koju je 1381. izgradio majstor Armirigus, a freskama oslikao također anonimni majstor venecijanskoga kruga prema motivima iz Biblije siromaha (Biblia pauperum). Južno od župne crkve nalazi se javna cisterna s dva grla bunara iz druge polovice 19. st. i renesansna palača iz 16. st., s uzidanim reljefom sv. Ignacija Loyole i pločom s natpisom iz 1658. Valja svakako istaknuti
i neke crkve nedaleko od Žminja, posebno već spominjanu 1,5 km udaljenu crkvu Sv. Foške u Laginji čiji najstariji dijelovi potječu iz 6. st. kada je bila srušena, a potom je izgrađena početkom 9. st. i temeljito obnovljena u romanici. Južno od gradića, uz cestu Svetvinčenat – Žminj pokraj Tomišića, nalazi se crkva Majke Božje od Svetomora s odmaknutim zvonikom i lopicom (trijemom) s isklesanim ljudskim likovima koji služe kao karijatide, vjerojatno rad nekoga domaćeg majstora. Danas je Žminj sa 795 stanovnika središte općine s 33 naselja i 3470 žitelja (popis iz 2011.) te središte šireg područja Žminjštine koja ima 108 naselja. To je područje tzv. Bezjaka (Bezaka), što je etnonim koji se donedavno odnosio na stanovnike Žminjštine i neka sela južno od Pazina, a identitet im se formirao ponajprije u odnosu na susjedne Vlahe, doseljene u 16. i 17. st. iz Dalmatinske zagore te Bosne i Hercegovine. Te su se razlike danas izgubile, a poklapale su se s negdašnjom granicom austrijskih i mletačkih posjeda u Istri. Čakavski sabor, kulturna udruga utemeljena 8. lipnja 1969., ima svoje sjedište u Žminju, a u tom se mjestu svake godine početkom lipnja održava Sabor čakavskog pjesništva na prostoru zvanom Zad kaštela. Na istom se mjestu svake posljednje subote u kolovozu održava i Bartulja, najveća i najposjećenija pučka fešta u Istri. U Žminju i okolici rođeni su ili su živjeli mnogi poznati umjetnici kulturologa i publicista Zvane Črnje (1920.- 1991.) te skladatelja i melografa Ivana Matetića Ronjgova (1880.-1960.) koji je bio učitelj, ali i slavnog slikara Antun Motike (1902.-1992.) koji je u Žminju polazio osnovnu školu.

Primjer planiranog urbanizma
Malo je naselje Svetvinčenat (tal. Sanvincenti) smješteno sjeverno od Vodnjana, na polovici ceste što spaja Pazin s Pulom, na mjestu gdje sjeverni brdovitiji teren prelazi u ravnicu južne Istre. Za razliku od ostalih istarskih kaštela, koji su u pravilu podignuti na brdima, Svetvinčenat je nastao na zaravni s rijetkim plitkim kraškim udubljenjima zvanima vale ili dolci. To je područje Crvene Istre koje je bilo naseljeno u prapovijesti i u rimsko doba i bez vodenih tokova pa je opatija bila podignuta u blizini lokve koja je isušena tek prije nekoliko godina. Inače Svetvinčenat se nalazi na granici triju biskupija – porečke, pulske i pićanske.

svvTlocrt kaštela u središtu Svetvinčenta

Prvotno se naselje razvilo uz samostan benediktinaca iz Ravenne koji se prvi put spominje 983. u ispravi Otona II. kao posjed porečkog biskupa. Ime je naselja izvedeno od samostanskog zaštitnika i španjolskog mučenika sv. Vincencija ili sv. Vincenta (u nas poznatijeg kao sv. Vinko), stradalog 304. u Dioklecijanovim progonima, zapravo istoimene dvoranske crkve s tri upisane polukružne apside izgrađene početkom 12. st. Crkva je najprije pripadala benediktincima, po njoj se gradić nazivao San Vincentio Abbazia, a potom Savicente i Savicenti, dok su ga okolna hrvatska sela nazivala i Savičenta, što je uz Sveti Vinčenat i jedan od oblika sadašnjeg naziva. Crkva je inače očuvana na mjesnom groblju gotovo u izvornom obliku s polukružnim portalom, a ima i izdužene polukružne prozore na zidovima i apsidama. Unutrašnjost je u cijelosti ukrašena zidnim slikama u tri sloja, od kojih je najpoznatiji romanički sloj (drugi po redu) koji se proteže po svim zidovima i najopsežniji je istarski romanički ikonografski prikaz. Izveo ga je majstor Ognobenus Trivisanus iz 13. st. podrijetlom iz Trevisa, a prikazane su biblijske scene (žrtva Abelova, Navještenje, Pohođenje, Raspeće…), kalendar (radovi po mjesecima u godini) i scene iz života svetaca (ponajviše sv. Vincenta).

Kaštel Grimani u središtu Svetvinčenta (Izvor: tz-svetvincenat.hr)

Iako je ta sakralna građevina sve do 16. st. služila kao župna crkva Porečke biskupije, još se u 13. st. središte naselja premjestilo južnije, uz snažnu srednjovjekovnu utvrdu. Tu je novu crkvu, koja je od početka 16. st. posvećena Blaženoj Djevici Mariji, izgradila pulska velikaška obitelj Castropola koja je Svetvinčenat 1211. dobila kao feud. Nakon njihove propasti Svetvinčentom je zavladao porečki biskup koji ga je 1384. darovao mletačkim plemićima Leonardu i Giacomu Morosiniju, djeci Andree Morosinija i Nicolette Castropola. Usporedno s Morosinijima kao suvlasnici feuda javljaju se obitelj Krotendorf i pulski biskup. Pod upravom Morosinija započela je preobrazba iz seoskog u gradsko naselje koje je poprimilo oblik urbanoga pravilno organiziranoga renesansnog naselja. Obnovu je ponajprije osmislio Pietro Morosini, koji je poslije bio i mletački dužd, a u planskoj su gradnji surađivali najpoznatiji venecijanski arhitekti. Stoga mnogi Svetvinčenat smatraju najljepšim primjerom planiranog urbanizma u Hrvatskoj. S obzirom na pogranični položaj, Morosiniji su najprije 1485. obnovili kaštel u renesansu utvrđenu rezidenciju koja se gotovo u cijelosti očuvala do naših dana, posebno zahvaljujući sanaciji (1907.) i temeljitoj obnovi (1933.).

(Izvor: tz-svetvincenat.hr)

To je velik obrambeni kompleks gotovo pravokutnog tlocrta s izrazitim skošenim donjim dijelovima bedema i kula. U sjeverozapadnom je uglu kaštela veća kula, a u sjeveroistočnom manja i okrugla. Jugoistočni je ugao kaštela osiguran visokom kulom kvadratnog tlocrta, dok se u jugozapadnom dijelu nalazi visoka trokatna i dvokrilna palača, interpolirana u kaštel 1586. nakon što je utvrda stradala u požaru. Glavni se ulaz u utvrdu nalazi na južnom bedemu, tik uz palaču, a manji je ulaz smješten uz sjeverozapadnu kulu. Iz njega se ulazilo u svojevrsni perivoj koji je, sudeći prema Petronijevom prikazu iz 1689., također bio omeđen bedemima i dvije polukružne kule na sjeverozapadnu i sjeveroistoku. Kombinacijom obrambenih zidova i začeljnih strana nizova kuća naselje je bilo čvrsto zatvoreno, a u njega se ulazilo kroz južna i sjeverna vrata međusobno povezana glavnom ulicom koja vodi na glavni gradski trg (Placu). U 16. st. kaštel je prešao u posjed obitelji Grimani di Luca koji su prekinuli velike urbanističke zahvate na naselju i usredotočili se na njegovu obranu. Obitelj je kaštel, koji se i danas naziva Grimani, u 19. st. prepustila biskupima koji su ga potom ustupili općini. S uređenjem Place, odnosno trga trapeznog tlocrta s cisternom u središtu, krenulo se usporedno s obnovom kaštela. Sjevernom stranom Place prevladava pregrađeni srednjovjekovni kaštel, a na istočnoj je strani župna crkva Marijina Navještenja. Ostale su strane zatvorene jednokatnim javnim i stambenim zgradama čijom je izgradnjom završena
preobrazba Svetvinčenta iz malog i neuglednoga seoskog naselja u pravi renesansni gradić, uređen prema onodobnim najsuvremenijim urbanističkim shvaćanjima. Na jugozapadnom je uglu trga podignuta barokna loža s arkadama. Uz kaštel, cijelim trgom dominira župna crkva Navještenja Blaženoj Djevici Mariji, najljepši i najraskošniji renesansni spomenik u Svetvinčentu. Jednobrodna je to građevina izduženoga pravokutnog tlocrta s polukružnim svetištem i naglašenim trolisnim pročeljem. Pokrivena
je dvostrešnim krovom, a unutrašnjost je lađe natkrivena ravnim stropom koji je izvorno bio drven i kasetiran. Na sjevernoj je strani crkve zvonik koji se nalazi na spoju apside i lađe, a sakristija je izgrađena južno od apside i povezana s prostorijama dozidanima uz južnu stranu crkve. Unutrašnjost je ukrašena s po dva renesansna i barokna oltara. Od ostalog se inventara ističu drvena rezbarena vrata u sakristiji iz 16. st. i oltarna pala Sacra conversazione koju je u duhu manirizma izradio venecijanski slikar Jacopo Palma Mlađi. Na rubovima naselja nalazi se još nekoliko crkvica. Gotička crkvica Sv. Antuna Opata jednostavna je pravokutna gotička građevina iz 15. st. s upisanom apsidom i šiljato-bačvastim svodom te prigrađenom lopicom iz 18. st. Crkvica Sv. Roka je kasnorenesansna građevina iz 1622. s preslicom iznad pročelja kojoj je trijem srušen. Gotička crkva Sv. Katarine manja je pravokutna građevina iz 14. st., a ukrašena je freskama iz 15. st. te lopicom prigrađenom 1704. Smatraju je pravim primjerom tzv. pučke romanike. Svetvinčenat je danas središte istoimene općine s 22 naselja i 2183 stanovnika, od čega u općinskom sjedištu 218. Godinama se za Dan općine, na tzv. lipanjsku Ivanju (22. lipnja) održava izbor najljepše koze (životinje koja je istarski simbol), a održavaju se i brojni festivali. Ipak najpoznatija je početkom rujna smotra istarskog suvenira (“Mrkat istrijanskega dela”) gdje se posjetiteljima demonstriraju vještine starih zanata. Među najpoznatije stanovnike podrijetlom iz Svetinčenta svrstava se sluga Božji Miroslav Bulešić (1920.-1947.), katolički svećenik koji je mučenički stradao u komunističkim progonima i za kojega se uskoro očekuje proglašenje blaženim.

Napušteno naselje
Negdašnje utvrđeno naselje Stari Gočan nalazi se na istaknutom brežuljku u južnoj Istri između Barbana i Svetvinčenta od kojega je udaljeno 5 km. Ime vjerojatno potječe od posjeda Caltianum neke bogate rimske obitelji (poslije se naziva Galzana, Golzana, Golčan i Gočan). Ostaci su naselja pronađeni na uzvisini (374 m) u prapovijesnoj eliptičnoj gradini s obrambenim zidom od velikih kamenih blokova. Naselje je istraživano u više navrata u proteklih šezdesetak godina, a iako mu potvrđena, u ranome srednjem vijeku bio je to utvrđeni kaštel sa zidinama i kulama te posebnom četvrtastom kulom u sredini naselja. U gradu su blokovi malih kuća prilagođeni nepravilnom rasporedu uličica. Ispod zidina su svojedobno istražene dvije sakralne građevine, jednobrodna predromanička crkvica s izduženim brodom, plitkom polukružnom apsidom i dubokim svetištem (s ulomkom ukrašene grede) te romanička kapela s izbočenom polukružnom apsidom. Uočljivi su i tragovi napuštene cisterne. Brojnost pronađenih predmeta svjedoči o višestoljetnom životu, a ranosrednjovjekovna keramika potvrđuje postojanje Slavena u južnoj Istri i prije 11. st. Tada je prema starim dokumentima tu bilo i središte gočanske županije. Naselje je napušteno između 12. i 14. st., vjerojatno u rušilačkim pohodima Sergia Castropole iz Pule prema Barbanštini i Svetvinčentu ili u ranim srednjovjekovnim kužnim epidemijama. Prema nalazima se zaključuje da su se stanovnici bavili poljoprivredom, stočarstvom, lovom i ribolovom.

napnasTlocrt utvrđenog Starog Gočana

Južno pokraj puta koji vodi prema Barbanu, na povišenoj uzvisini Rogatica ili Čikovec, u napuštenom kamenolomu, pronađeni su ostaci grobljanske starokršćanske bazilike, a spaljeno kamenje upućuje na nasilno rušenje. Groblje je, kako se čini, bilo u uporabi i nakon rušenja crkve, ali sada je na mjestu negdašnjeg groblja i bazilike mnoštvo zahrđalih strojeva. Inače je utvrđeno naselje Starog Gočana nekad s Dvigradom (kojemu odgovara tlocrtom i veličinom), Balama i Barbanom štitilo cijelo područje od prodora Slavena i Langobarda. Sada je sve potpuno zaraslo u raslinje i treba mnogo maštovitosti da bi se među obraslim kamenjem uočili tragovi naselja ili crkava.

Važna točka mletačke obrane
Na pola puta između Žminja i Labina, Labinštine na istoku i Žminjštine na zapadu, smjestila se Barbanština, kraj položen s desne strane donjeg dijela doline rijeke Raše. Područje je nazvano prema Barbanu (tal. Barbano), malenome utvrđenom gradiću (218 stanovnika) i sjedištu istoimene općine (2715 stanovnika). Naselje je podignuto na strmim obroncima brežuljka iznad Raškog zaljeva, 28 km sjeveroistočno od Pule. Prema Ivetcu, brežuljak na kojem je nastao Barban bio je naseljen u prapovijesti, na što upućuje i toponim Gradišće za područje barbanskog brijega istočno od gradskih bedema i njegovih Malih vrata. Nije poznat korijen naziva gradića iako slično ime (Barbana) nosi otočić pokraj Grada u Julijskog krajini koji je čuveno Marijansko svetište. Kako su na sadašnjoj barbanskoj uzvisini Rimljani imali utvrđenu izvidnicu, pretpostavlja se da su tom lokalitetu dali prvotni naziv o obliku Barbianum ili Barbanum.

barbaTlocrt srednjovjekovnog Barbana

Možda se čak i nazivao Praedium Barba jer se prema zapadu prostiru plodna polja zemlje crvenice koja su možda bila dodjeljivana rimskim veteranima. Barban se u dokumentima prvi put spominje 740., a 1199. njegov je kaštelan Pribislav morao nakon neuspjele pobune priznati vlast podestata iz Pule, zapravo vrhovnu vlast akvilejskog patrijarha koji je to područje s brojnim drugim istarskim posjedima u 13. st. prepustio Goričkim grofovima. Njihovim je političkim jačanjem slabila vazalska podložnost prema patrijarsima u Akvileji zbog čega su se često u 14. st. međusobno sporili. U njihove su se međusobne okršaje često znali umiješati i Mletačka Republika i Habsburgovci. U jednom je takvom sukobu 1328. Barban i razoren, ali je ubrzo obnovljen. U vlasti je Goričkih grofova bio do 1374. kada je prema ugovoru o nasljeđivanju došao u ruke Habsburgovaca. U ratu Maksimilijana Habsburškog i Venecije, Barban se 1516. preko svojih gastalda Santa Viškovića i Marina Vinodolca stavio pod zaštitu Mletačke Republike koja ga je 1536. na dražbi prodala plemićkoj obitelji Loredan.

Središte Barbana (Izvor: tz-barban.hr)
Grb obitelji Loredan na Velikim vratima (Izvor: tz-barban.hr)

Kako je u to vrijeme barbansko naselje bilo gotovo nenaseljeno, Loredani su okolnom stanovništvu naredili da se odmah trebaju preseliti u barbanski kaštel. S obzirom na to da je Barban bio važna vojna točka u obrani mletačke granice prema habsburškoj Pazinskoj knežiji, teško je stradao u uskočkim provalama 1610. i 1612. za Uskočkog rata, ali i u epidemiji kuge koja je potom uslijedila. Nakon potpune devastacije Barban je ipak bio obnovljen pa je potkraj mletačke vladavine izložen talijanizaciji koja je pokušala poništiti jaku glagoljašku tradiciju i svako svjedočanstvo o izrazito hrvatskome etničkom obilježju gradića. Plemićka je obitelj Loredan držala Barban sve do 1805., kada je nekadašnja mletačka Istra došla pod francusku vlast i Barbanština postala dijelom Napoleonove Kraljevine Italije. Uoči ulaska francuskih postrojbi Loredanovi su napustili svoje stoljetno sjedište te vlast u naselju predali županu Ivi Pavliću i podžupanu Mati Mirkoviću koji su svečano dočekali Francuze i oslobođenje od feudalnih obveza. No Barbanci su kratko uživali u toj slobodi jer već je 1813. nakon Napoleonova sloma vlast u Barbanu preuzela Habsburška Monarhija koja je gradić vratila obitelji Loredan o oni su njime upravljali sve do 1869. i ukidanja feudalnih prava. Od 1918. do 1943. Barban je u sastavu Italije i fašisti provode nasilnu talijanizaciju. Nakon kapitulacije Italije gradić su okupirale njemačke trupe koje su ga držale sve do oslobođenja 1945. kada je s preostalim dijelovima Istre pripojen Hrvatskoj u sastavu Jugoslavije.

Velika vrata (Izvor: tz-barban.hr)
Mala vrata (Izvor: tz-barban.hr)

Za razliku od većine drugih istarskih naselja, koji su kružno-radijalnom urbanom organizacijom sačuvali sjećanje na prapovijesne početke, gotovo pravilan četverokutni tlocrt srednjovjekovnog Barbana svjedoči da je naselje odjednom podignuto. Pretpostavlja se da su bedemi planski izgrađeni u 14. st. nakon što je Barban bio 1328. zauzet i spaljen. Okosnicu čini glavna ulica koja se proteže od Velih vrata na zapadu do Malih vrata na istoku, te nekoliko manjih usporednih ili okomitih ulica. Gradska su vrata izgrađena na mjestu srednjovjekovnih, pa Vela vrata potječu iz 1718. i ukrašena su krupnim bunjastim kamenjem i grbom obitelji Loredan, a Mala vrata iz 1720. godine. U preuređenju su sačuvana srednjovjekovna obrambena kruništa s gibelinskim zupcima. U jugozapadnom su uglu naselja ostaci snažnog kaštela, većim dijelom izgrađenog u 17. i 18. st. uz župnu crkvu Sv. Nikole i palaču Loredan. Bila je to snažna utvrda pravokutna tlocrta koju je sa sjeverne strane okruživala glavna ulica, a s istočne strane glavni trg odnosno Placa. Danas je od kaštela najbolje očuvana snažna kvadratna branič-kula u jugozapadnom uglu, a obrambena je građevina bila dodatno osigurana i manjom kvadratnom kulom podignutom
usred sjevernog bedema i polukružnom kulom u sjeveroistočnome uglu. Sve su te kule zajedno s bedemom 1700. uključene u sjeverno bočno pročelje današnje župne crkve Sv. Nikole.

Kula (Izvor: tz-barban.hr)

Freske i glagoljaški grafiti
U kaštelu je bila palača koju je uz istočni bedem 1606. izgradio barbanski kapetan Antun Capello, a na nju je potom 1708. s istočne strane dograđena današnja palača Loredan kao dugačka i uska dvokatna građevina čije je vanjsko pročelje ukrašeno lijepim polukružnim portalom iznad koje je balkon s krovnom željeznom ogradom. Ispred palače i crkvenog fontika (skladišta žita) zdenac je iz 1567., a na sjeveroistočnom je uglu Place gradska loža, izgrađena 1555., koja je sadašnji oblik dobila 1842. godine. Tada je umjesto prijašnjih kamenih stupova izgrađen trijem, a gornji je kat, koji je prije bio općinski fontik, pretvoren u osnovnu školu i stan učitelja. Uz ložu je stajao trokatni gradski toranj sa satom i tri preslice sa zvonima, a stradao je u požaru 1944. i potom obnovljen.

Među kaštelima jugoistočnog dijela središnje Istre i Labinštine valja spomenuti i Svetog Ivanca nad Rašom (tal. S. Giovanni d’Arsa), poznatijeg i kao Sutivanac, u povijesnim izvorima spominjan i kao Santivanac, Svetivanac i Sveticdanaz, a u Lupoglavskom urbaru i kao Sanct Johanes Perg. To je danas obnovljena župa Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije (i Sv. Ivana Krstitelja) u sastavu Pićanskog dekanata koji obuhvaća više zaselaka (sa 345 stanovnika) na desnoj obali Raše u općini Barban: Bašići, Cvitići, Dolica, Gorica, Grgeči, Medančići, Rapanje, Risi i Varož.

sutivTlocrt Sutivanca (1 – položaj kaštela, 2 –položaj naselja)

 Na tom se području prepoznaju ostaci najmanje triju prapovijesnih gradina, od kojih je jedna u srednjem vijeku pregrađena u kaštel. Riječ je o nestalom kaštelu čiji se skromni tragovi prepoznaju na lokalitetu Gradina, na valovitom krškom terenu, na izbočenom obronku od 250 m iznad rijeke Raše. Ispred ostataka utvrde bilo je podgrađe od kojega je najbolje očuvana tek romanička grobljanska crkvica Sv. Ivana Krstitelja. Crkva se u dokumentima prvi put spominje 1012. kao posjed akvilejskih patrijarha. U 14. st. područje Sutivanca bilo u sklopu gospoštije Lupoglav, s kojom je stoljećima dijelilo sudbinu. Kao zaseban se posjed Sveti Ivan nad Rašom prvi put spominje 1525. kad su Herbersteini ustupili Lupoglav austrijskom nadvojvodi Ferdinandu koji je 1529. darovao taj mali posjed Petru Kružiću, novom gospodaru Lupoglava. Hrvatsko stanovništvo Sutivanca stoljećima
je bilo podvrgnuto njemačkim feudalcima i živjelo je u velikom siromaštvu. Lupoglavskoj su gospodi morali davati desetinu uroda i stoke. Za Božić, Mesopust i Vazam (Uskrs) bili su prisiljeni dodavati i određen broj kokoši i jaja. Zabilježeno je da su 1573. kriomice sjekli drva u nedalekoj šumu Vetva i da su bili zbog štete osuđeni platiti 500 forinti. Ipak zbog njihova velikog siromaštva taj je iznos znatno smanjen.

Šumber
Nedaleko od Svetog Ivanca prema sjeveru na vrhu brežuljka ostaci su raštrkanog naselja Šumber (tal. Sumber) koje se prije nazivalo i Sumberg, Gorenji Kraj i Šumbreg, a nalazi se 5 km sjeverozapadno od Nedešćine i 10 km od Labina, na istočnoj strani raškoga kanjona u općini Sv. Nedelja. Na mjestu negdašnje prapovijesne gradine u zaseoku Stari Grad u srednjem je vijeku izgrađen kaštel koji je 1260. prešao u posjed austrijske plemićke obitelji Schönberg po kojoj je Šumber i dobio ime. Od 1367. u sastavu je Pazinske knežije, a krajem 14. st., nakon izumiranja obitelji Schönberg, bio je priključen gospoštiji Kožljak. Valja ipak istaknuti da se lokalitet prvi put u dokumentima spominje 872. kada su na tom području zabilježene prve hrvatske obitelji, a da je 950. čak i bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet potvrdio nazočnost Slavena u tim selima. Nakon što je Labin 1420. prešao pod mletačku vlast, Šumber je postao graničnom utvrdom između austrijskoga i mletačkog
dijela Istre. Zbog toga je bio pregrađen u renesansni kaštel dogradnjom ugaonih okruglih polukula, da bi nakon okončanja Uskočkog rata i gubitka obrambene funkcije bio pregrađen u udobnu rezidenciju.

sumberTlocrt kaštela u Šumberu
 Šumber na Valvasorovu crtežu

Kaštel u Šumberu manja je utvrda poligonalnog tlocrta branjen s dvije okrugle polukule u jugoistočnom i jugozapadnom dijelu, pokraj kojih je na zapadnom zidu glavni ulaz u utvrdu. S unutrašnje su strane južnog bedema ostaci dugačke i uske jednokatne palače, a još je jedna manja građevina smještena u sjeveroistočnom uglu kaštela. Iako je kaštel većim dijelom sačuvan, barem sudeći prema Valvasorovoj veduti iz 1680., kule su i stambena krila bili znatno viši nego što su to danas. Sa zapadne se strane kaštela duž manjega izduljenog hrpta razvilo predgrađe i tu se na krajnjem zapadnom rubu nalazi župna crkva Sv. Ivana i Pavla iz 16. st., znatno pregrađena u 17. i 18. st. Manja je to jednobrodna građevina izduženog pročelja s dvostrukom preslicom iznad ulaza, na koju se sa zapadne i istočne strane naslanjaju dvije manje kapele i sakristija. Na groblju se nalazi i
crkva Sv. Kvirina iz 16. st. Ipak najvažnija je šumberačka crkva Blažene Djevice Marije od Drena, podignuta u središtu toga raštrkanog naselja, a uz nju je vezan najveći lokalni blagdan Gospe Snježne, tzv. Petangošt (5. kolovoza jer je “angošt” naziv za kolovoz – august). U crkvi je očuvana jedna od najstarijih i najvrjednijih knjiga Labinštine, lekcionar crkvenih pjesama s početka 18. st., u narodu poznatiji kao Šćavet. Uz tu su crkvu vezane dvije legende. Prema prvoj legendi nekoj se pastirici 1430. ukazala Majka Božja i to među granama drena. Prema drugoj legendi, stanovnici susjednog Pićna ukrali su kip svetice iz crkve te ga pokušali prenijeti u svoj grad. No kada je volovska zaprega sa skrivenom slikom došla do mosta na Raši, volovi se nisu željeli pomaknutu s mjesta tako da je Pićancima jedino preostalo vratiti sliku.

Izvor: wikipedia.org
Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Uncategorized, Utvrde i označen sa , , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s