Utvrda Bijela Stijena

Tekst: Branko Križan
Izvor: Zbornik povijesnog društva Pakrac-Lipik  br. 5, 2008.
Fotografije: Darko Antolković (fotografije nisu sastavni dio orginalnog priloga, budući da 2008. godine kada je izašao prilog utvrda još nije bila obnovljena. Fotografije su iz 2015. godine)

12322802_1245622655454304_5044971895333155260_o

U ovom sažetom radu nastojimo ukratko sintetizirati dosadašnja istraživanja srednjovjekovne fortifikacije Bijela Stijena. Na cesti E 661 koja povezuje Mađarsku preko zapadne Slavonije s Bosnom, ali ujedno i Okučane s Lipikom, na zapadnim obroncima gore Psunj nalazi se naselje Bijela Stijena, a na jednom brdu istočno od njega, prema seoskom groblju, postoje ostaci male, ali nekoć važne utvrde koja je dala ime ovom naselju. Smatramo kako čitateljima valja nešto reći o njenoj prošlosti. Kolega Benković i ja u svibnju 2008. obišli smo ostatke utvrde. Iako smo pretpostavljali da je to područje minirano, ipak smo krenuli do nje. Nismo prvi koji su to pokušali nakon Domovinskog rata. Prije 5 godina isto su pokušali kolege iz zagrebačkog lista “Građevinar”, ali su odustali jer nisu imali vodiča i jer su znali da uokolo ima zaostalih minskih polja. Strmi brijeg prekriva gusta šuma skrivajući ostatke utvrde. Odmah smo se složili kako je terensko istraživanje mnogo uzbudljivije od arhivskog. Nakon petnaestak minuta pješačenja odlučili smo se probijati sa južne strane brda, kroz šumu prema vrhu. Visoka trava, koprive i trnje dodatno su otežavale situaciju ali nas je vodila stara latinska izreka: “Per aspera ad astra’’. Uskoro smo ugledali i prvi ostatak zida. Dvaput smo obišli sve ostatke i zaključili kako od Bijele Stijene nije ostalo mnogo, nego tek toliko da se može reći kako je ovdje nekad bila fortifikacija. Zatekli smo doslovno reliquiae reliquiarum. Danas se tamo može naći 6-7 malo većih dijelova bedema in situ. Sa zapada, odmah podno ostataka bedema, prirodna je strmina po kojoj se gotovo ne može hodati bez alpinističke opreme. Najzanimljivije su sjeverna i istočna strana podnožja utvrde jer je zemlja terasasto nabijena te na njoj gotovo i ne raste nikakva vegetacija, tek nešto korova. Terase se najbolje se vide upravo sa sjeverne strane, a možda su bile dijelovi ceste ili obrambene prirode, možda nabijeni zemljani bedem. Radi se o četiri kata ili razine koji se nižu jedan ispod drugoga u koncentričnim nepravilnim krugovima. Danas su spojevi terasa kosi, ali su u vrijeme dok je utvrda bila u uporabi vjerojatno bili pod pravim kutom.

1

S istočne strane vidi se selo Bobare u koritu Lijesnice kao na dlanu, te hrbati Psunja s Brezovim poljem (985 m). S te strane fortifikacijski sustav završava provalijom kojoj se od raslinja u podnožju ne vidi kraj. Sadašnjost o utvrdi kaže toliko, a što o njenoj prošlosti pripovijeda povijest? Bijela Stijena bila je značajna slavonska utvrda razvijenog i kasnog srednjeg vijeka jer se iz nje upravljalo (južnim) Svetačjem i nadzirao se važan prometni pravac iz Ugarske preko Slavonije do Bosne. Tim je pravcem, primjerice, hrvatski herceg Koloman 1234. i 1235. vodio križare protiv bosanskih patarena, odnosno heretika koji su nakon abjuracije na Bilinom polju 1203. ponovno postali aktivni. Bijela Stijena tada je imala i logističku svrhu. Taj su cestovni pravac utemeljili Rimljani, a kako vidimo u funkciji je i danas.(1) On je počinjao u rimskom čvorištu Servitiumu (danas Bosanska Gradiška) gdje je prelazio Savu i dolazio preko Okučana, Bijele Stijene i Pakraca do Daruvara (Aquae Ballisae), a zatim jenastavljao dalje na sjever. Iz Servitiuma se moglo ići rimskom cestom u Sisak, sjedište rimske provincije Savie, u kojoj su se nalazila sva gore spomenuta mjesta, zatim prema istočnoj Slavoniji (Marsonia, Mursa, Sirmium) ili prema Dalmaciji sve do metropole Salone.(2) Ime ove utvrde u pisanim izvorima prvi put se javlja 1231. u mađarskom obliku Fejerkö,što i na mađarskom jeziku znači Bijela Stijena ili Bijeli Kamen. Prema tome, čini se da je Bijela Stijena jedna od starijih slavonskih utvrda, a u izvorima se javlja u gotovo isto vrijeme kada Požega, Vukovar i Virovitica. Utvrdu su vjerojatno podigli pripadnici jedne grane mađarskog plemićkog roda Tiboltović.(3) Oni su oko 1350. usvojili pridjevak Svetački ili na latinskom “nobiles de Zempche” budući da su vladali u Svetačju, a to je kraj između Bijele Stijene i Novske. Podrijetlo Tiboltovića je franačko. Oni su potomci viteza Tybolda ili Teobalda koji je u Ugarsku došao krajem 11. stoljeća, naime: “Za kralja Ladislava spominje se kao šimežki župan (lat. comes semegiensis, županija Somogy u Mađarskoj op. B.K.) neki Grab, član porodice “de genere Tybold’’, jer se to ime (Grab, Garab) iposlije u toj porodici spominje. Kako je šimežki župan Grab vršio znamenitu ulogu pri Ladislavovu pohodu preko Drave i pri osnutku zagrebačke biskupije, vrlo je vjerojatno, da se je tada i županija njegova (šimežka) protegla preko Drave duboko u Slavoniju. Za vladanja kralja Kolomana spominje se kao šimežki župan Theobaldus (Tyboldus). U ispravi čitamo: “Hii sunt: Johannes palatinus, Cledinus, Marcus, Saulus, Saunicus, Uguranus, Theobaldus…’’Da je Theobald ili Tybold bio župan šimežki, vidi se iz drugih povelja kralja Kolomana iz 1113.(4) Gotovo je sigurno: “…da je Theobald obavljao bansku čast u Hrvatskoj, jer se potomci njegovi u XIII. stoljeću pišu ”de genere Thybold bani’’, a ni jedan drugi Tibold ovog roda nije bio banom. Nije nemoguće da je Theobald uz župu Toplicu, koju bijaše Ladislav darovao grofu Grabu, držao već župu ili posjed Svetačje (Zenche) oko današnje Novske’’.(5) U srednjovjekovnim ispravama ime arhiđakonata Svetačje zagrebačke biskupije pisalo se oblicima: Zenthe, Zempche, Zinche, Since. Naziv “Zempche’’i slični mađarskog su porijekla jer szentna mađarskom jeziku znači svet(i). No, Mađari su preveli samo izvorni hrvatski naziv za dio Međurječja, a taj je Svetačje. Svetačje je označavalo dva administrativno-geografska pojma: naziv jedne od starohrvatskih županija toga dijela Slavonije i jedno od upravnih područja (arhiđakonata) zagrebačke biskupije. O starohrvatskoj županiji Svetačju nema pisanih potvrda, jer je ukinuta nakon ulaska Kraljevine Hrvatske i Dalmacije (Regnum Croatiae et Dalmatiae)udržavnu zajednicu sa Kraljevinom Ugarskom (Regnum Hungariae).(6) Nema dvojbe da su crkveni arhiđakonati tog vremena načinjeni prema dotadašnjim lokalnim političkoadministrativnim granicama. Srednjovjekovni arhiđakonat Svetačje prostirao se od Save na sjever do potoka Đurđičke (Veliki Zdenci op. B. K.) te sa istoka od desne strane potoka Lijesnice (danas Sloboštine) do stare Stupčanice, današnje Ilove. Bijela Stijena nalazila se u arhiđakonatu Svetačje. To je bio jedan od istočnih arhiđakonata zagrebačke biskupije. O Svetačju dosta znamo zahvaljujući knjizi Ivana arhiđakona Goričkog (1280-1353.) rodom iz okolice Daruvara, koji je u 1334. uz potporu biskupa Ladislava Kobola (1326-1343.) napisao čuveno djelo “Statuti zagrebačkog kaptola’’. Arhiđakonat Svetačje imao je tri dijela. Središnji je zvan Pakar,sjeverni Toplica, a južni oko današnje Novske se zvao Svetačje i čini se da on reflektira nekadašnju hrvatsku župu. Zemlje uz Pakru dobili su od Bele III. mađarski plemići Téteny, a u južnom Svetačju i Toplici plemići koji su po toj zemlji stekli plemićki pridjev Svetački, dakle Tiboltovići. Južni dio Svetačja, dakle, pravo Svetačje, zauzimao je zemljište sjeverno od Save i Velikog Struga preko Blatuškog brda i potoka Subotske sve do donjeg toka rijeke Pakrac, današnje Pakre. Kako smo već spomenuli, već u prvoj polovici 12. stoljeću to zemljište je kraljevskom darovnicom stekao dvorski službenik Tibolt sa šest sinova. Feudalni posjed Tiboltovića, činilo je južno i sjeverno Svetačje. Sjeverni dio, Toplica (mađ. Thapolza) nalazio se oko Podborja (danas Daruvar) i Sirača, a južni oko Novske.

2

Feudalni posjed Svetačje kojim se upravljalo iz Bijele Stijene nalazio se na samoj granici pečuške (osnovana 1009.) i zagrebačke (osnovana oko 1094.) biskupije. Naime, na Lijesnici (danas Sloboština) je Ladislav I. Arpadović razgraničio zagrebačku i pečušku biskupiju što je potvrdio Andrija II. 1235. Granica je tamo postavljena jer ta mala rijeka svojim tokom dijeli prostor između Drave i Save te Sutle i Dunava, na dvije jednake polovice, jednu, zapadnu, za zagrebačku, a drugu, istočnu, za pečušku biskupiju. Stavljanje granice na Lijesnicu imat će dalekosežne posljedice za buduće zemljopisno određivanje cjelokupnog slavonskog prostora. Tako će Bijela Stijena pripasti zagrebačkoj biskupiji i kasnije Križevačkoj županiji (mađ. Körös varmegye), a susjedni templarski posjedi Rasa i Lijesnica sa lijeve strane Lijesnice pečuškoj biskupiji i Požeškoj županiji.(7) 1369. godine spominje se i kaštelan utvrde ‘’Feyerkew castrum’’. 1475. godine utvrda se spominje kao Belazthena.(8) U blizini je bila i opatija i župna crkva jer je sačuvan naziv opata Sv. Marije de Bela Stena i naziv crkve sv. Mihajla: “Eclesia sancti Mychaelis prope castrum nepotum Thyboldi.’’(9) U podgrađu se razvilo trgovište koje isprave zovu ‘’libera villa’’ Tvrđava je bila ovalnog oblika utemeljena na četiri zemljane terase u koju se ulazilo s južne strane preko pokretnog mosta u četvrtastoj branič kuli, a koja je na sjevernoj strani imala još dvije kule uklopljene u ovalne zidove.(10) Smještena je na vrhu brda desno od potoka Ljesnice. Tvrđavu spodgrađem i veleposjedom držali su Tiboltovići oko 400 godina. Svetačje je bilo gusto naseljeno slavenskim stanovništvom kajkavskog narječja. Prema popisu iz 1334. tu su bile 34 rimokatoličke župe: “’Sveti Ladislav,Sveta Katarina, Britvičevina, Belina, Orešje, Beljudovina, Bučji Dolec, Prekanec, Kuharovec, Posvetečje, Petra vesnika selo, Klokočevac, Senča vas, Cerkvenica, Ervenica, Sveti Demeter,Zenišće, Subocka. Svetački su posjedovali i Donji Čaglić, selo je 1482. zabilježeno imenom Ćagljev Dol, i 1334. kao Zent Gerg (Sveti Juraj ili Đurđ).(11) Premda su Tiboltovići (Svetački) utvrdu izgubili 1453. u korist Janosa Hunyadija oni su i dalje držali velik dio Svetačja jedno vrijeme čak i nakon pada pod Turke. Tako je Kristofor (Krsto) II. Svetački 1540. godine postao turski vazal. Vidjevši da ne može obraniti posjed, predao je sultanu svoje četiri utvrde, a medu njima iNovsku, tadašnji Wyvar (Ujvar ili Novigrad) koji su Svetački podigli 1532. godine kao obranu od Turaka. Daje ona postojala svjedoči i Luka Ilić Oriovčanin:”…Taj utvrđeni grad nalazio se na Orlovom polju:”… južno od današnje Radničke ulice (još danas stari Novljani spominju “Orešič-grad”. Matijaš Korvin tvrđavu je poklonio srpskom despotu Vuku Brankoviću koji je bio oženjen Katarinom Frankopan. Despot je 1485. umro u Bijeloj Stijeni, a njegova je supruga novom mužu Franji Berislaviću Grabarskom u miraz, između ostalih, donijela i ovu tvrđavu. Nakon Franje Berislavića Grabarskog Bijelu Stijenu su uživali ban Petar Keglević, a nakon njega ban Toma Nadasdy zbog sve veće Osmanlijske opasnosti. Ban Nadasdy je kriomice 1537. i 1538. preselio stanovništo Međurića, Velike i Bijele Stijene u okolicu Soprona u Ugarskoj i tako oslabio obranu Hrvatske. Naravno, kralj otome nije ništa znao. 1537. na plemićkom saboru u Grazu odlučeno je kako Bijelu Stijenu zbog dobrog strateškog položaja valja dodatno utvrditi. Plemstvo je u nju polagalo velike nade. Turci su kraj oko Bijele Stijene sustavno pljačkali i pustošili od 1530-ih jer su slavonski velikaši bili podijeljeni na Ferdinandovce i Zapoljevce i međusobno se sukobljavali što je pogodovalo Turcima. Tako je Gazihusrev beg te godine odveo u sužanjstvo više od 10.000 zarobljenika. No, samu utvrdu Turci se nisu usuđivali napadati.

3

Od 1537. Bijelu Stijenu drži grof Nikola Zrinski. Tada je kuga prorijedila stanovništvo ovog kraja, a preostali su se sklonili u utvrdu ili su izbjegli. Tek nakon što je kuga prošla Turci su napali i zauzeli utvrdu. Dobar dio starosjedilaca netom prije pada odveli su ban Keglević i Nadasdy u današnji Burgenland na svoje posjede utadašnjoj sjeverozapadnoj Ugarskoj. Vojska Muratbega i Ulama paše zauzela je Bijelu Stijenu 1543. bez velike bitke, a godinu dana kasnije isti je tandem zauzeo na isti način utvrdu Pakrac. Za turskog vladanja u Bijeloj je Stijeni bila posada sa 170 vojnika i više džamija. Utvrdu su 1600. nakratko osvojili slavonski hajduci Marko i Mato Lapsanović, a tek su 1685. habsburška carska vojska i banske čete Petra Erdodyja osvojile fortifikaciju zahvaljujući junaštvu hajduka Franje Ilinića koji se prije napada uvukao uutvrdu i turskom begu odsjekao glavu te ju objesio na zidine. Uplašeni su Turci napustili Bijelu Stijenu i povukli se prema Savi.12 Utvrdu je srušio habsburški general Aenea Caprara 1688. zbog nedostatka vojnika i straha da bi se Turci mogli vratiti i opet utvrditi u njoj. Čitav ovaj kraj Turci su opet zauzeli u protunapadu, no konačno je on oslobođen 1691. Ipak, za utvrdu je već bilo kasno, već 1702. ona je bila ruševina. Bečka komora početkom 18. vijeka osnovala je na području nekadašnjeg Svetačja vlastelinstvo Subotska kojem su pripadala naselja: Subotska, Novska, Čapraginci, Širinci, Žuberkovac, Bobare, Bijela Stijena, Rogolje, Korita, Lovska, Međurić i Banova Jaruga. Vlastelinstvo je bilo jedno od najsiromašnijh u Slavoniji zbog depopulacije stanovništva. Izuzetak je činila Novska koja je u 19. vijeku bila jedino značajnije naselje. Utvrde Subotska i Bijela Stijena srozale su se na mala siromašna sela, a mnoga srednjovjekovna sela su nestala. Ovom prilikom upozoravam na mogućnost da prezime znamenitog hrvatskog jezikoslovca Ivana Belostenca (Bellosztenecz), autora slavnog djela Gazophilacium, vuče korijene iz Bijele Stijene. Ivan Belostenec je 1594. rođen u Varaždinu, a o njegovom porijeklu nije do danas gotovo ništa sačuvano. Vjerojatno je njegov djed pred Turcima 1540 – ih izbjegao na varaždinsko područje. Temu bi valjalo detaljnijeistražiti.

bijela st

———————————————-

 1 Da je tome tako vidimo po smještaju dvije vilae rusticae u selima Benkovcu i Cagama. Više o tome u ”Stotinu arheoloških nalazišta Hrvatske, Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
2 Povijesni atlas Hrvatske, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2004.
3 Vjekoslav Klaic, Plemici Svetacki ili Nobiles de Zempche (997. – 1719), Rad JAZU, Zagreb, 1913.
4 Vjekoslav Klaic, Plemici Svetacki ili Nobiles de Zempche (997-1719), Rad JAZU, Zagreb 1913., 5.
5 Vjekoslav Klaic, Plemici Svetacki ili Nobiles de Zempche (997. – 1719), Rad JAZU, Zagreb, 1913., 6.
6 Mirko Markovic, Slavonija, Golden marketing, Zagreb, 2002., 543.
7 Szabo Ðuro, Lijesnica, Historijsko-geografska studija, Vjesnik hrv. arheol. društva, sv.X, Zagreb, 1908-9. 44.
8 Žugaj Vjekoslav, Stara Gradiška, Zagreb, 1997.
9 Racki, ”Popis župa zagrebacke biskupije 1334 i 1501 godine”, Starine 4, 1872. 53
10 Vjekoslav Žugaj, Stara Gradiška, Zagreb, 1997.
11 Stjepan Pavicic, Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji, Zagreb, Matica Hrvatska, 1953., 197.
Korišteni izvori
• Smičiklas, Tadija, Codex Diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae, Slavoniae, (sv. II-XII), Zagreb, 1904.+
• Rački, Franjo, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia, MS-HSM VII, Zagreb, 1877
Korištena literatura
• Franjo Rački, ‘’Popis župa zagrebačke biskupije 1334 i 1501 godine’’,Starine 4, 1872.
• Đuro Szabo, Prilozi za povijesnu topografiju požeške županije,Vjesnik hrvat. arheološkog društva, Zagreb, 1906.
• Đuro Szabo, Lijesnica,Historijsko-geografska studija, Vjesnik hrvat. arheološkog društva, sv.X, Zagreb, 1908-9.
• Vjekoslav Klaić, Plemići Svetački ili Nobiles de Zempche (997. – 1719),Rad JAZU, Zagreb, 1913.
• Mirko Marković, Slavonija,Golden Marketing, Zagreb, 2002.
• Franjo Šanjek, Crkva i kršćanstvo u Hrvata,Školska knjiga, Zagreb, 1996.
• Vjekoslav Žugaj, Stara Gradiška, Zagreb 1997.
• Lelja Dobronić, Templari i Ivanovci u Hrvatskoj,Biblioteka Povjesnica, Zagreb, 2002.
• Lelja Dobronić, Posjedi i sjedišta templara, ivanovaca i sepulkralaca u Hrvatskoj, Rad JAZU, Zagreb, 1984.
• Povijesni atlas Hrvatske,Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2004.
Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Utvrde i označen sa , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s