Dobar put do Dobre Kuće

Stjepan Benković
Izvor: Zbornik povijesnog društva Pakrac-Lipik  br. 5, 2008.

Činilo se da je to najhladniji dan, ne samo veljače, nego i cijele zime. Temperatura se spustila nekoliko stupnjeva ispod ništice, a puhao je jak sjeverac. Nekoliko prijatelja i moja malenkost uputismo se u posjet pomalo zaboravljenim srednjovjekovnim utvrdama, naoružani sendvičima, toplom odjećom i sjekirom (1 komad). Samo da nam je pronaći ove uspavane kamene divove u bespućima papučkih šuma. Mirisalo je na svojevrsnu avanturu.
Prvi je na našem putu bio stari sre dnjovjekovni grad Sirač. Od Pakraca preko Badljevine do Sirača dolazimo vrlo brzo, a i do utvrde nije teško doći, jer se nalazi u središtu mjesta, potpuno uređenog prilaza i spremna prihvatiti posjetitelje. Riječ je o srednjovjekovnoj utvrdi visinskog tipa, koja se smjestila na strmoj uzvisini nad dolinom rijeke Bijele i na izlazu iz masiva Papuka. S nje su srednjovjekovni feudalci lako kontrolirali prometni pravac koji je išao dolinom rijeke Bijele, ali i cijeli okolni kraj. Jednog se dijela ostataka grada koje smo tog dana zatekli sjećam još iz djetinjstva. Tada, a to je bilo pred kojih dvadesetak godina ovdje su stajali samo mizerni ostaci sjevernog bedema, visokog otprilike četiri, a dugog kojih petnaestak metara.

1Temelji ostalih bedema, kula i unutrašnjih zidova nisu se ni nazirali, a nalazili su se desetak centimetara pod zemljom. No, u posljednjih desetak godina izvršena je konzervatorska i građevinska sanacija utvrde te je ista rekonstruirana, tako da se danas vide prave ljepote nekadašnjeg tvrdog grada. Utvrdom i danas dominira sjeverni, potpuno očuvan i rekonstruiran zid. Temelji su iskopani i nad njima nadzidani zidovi, pa se tek sada vidi prostranost i prava ljepota ove utvrde. Vidljivo je i nekoliko kružnih pojaseva zidina i unutrašnje prostorije. Zaključujemo kako radovi oko potpune rekonstrukcije utvrde nisu završeni, a s nestrpljenjem očekujemo njihov nastavak.
Pretpostavlja se da je utvrda Sirač bila templarska utvrda. Prvi put se spominje 1334. godine kao vlasništvo obitelji Tiboldović. U početku je to bio mali kaštel koji je nadzirao prolaz iz Papuka i dolinom rijeke Bijele. Veću tvrđavu (castrum) podigao je Gašpar Kaštalanović 1430. godine. Turci su je osvojili 1542. godine kada postaje jedna od njihovih najznačajnijih utvrda na širem području Slavonije. O veličini tvrđave svjedoči turski putopisac Evlije Čelebija: „To je divan grad u planinama i šumama Grovišće… Ima opkop. Na kraju drvenog mosta pred vratima nalazi se jedan londža – čardak, a u unutrašnjosti tvrđave oko 100 daskom prekrivenih kuća, skladište municije, nekoliko topova i mala džamija. Grad Sirač ima mnogo bašća koje su kao rajski vrtovi.“
Kao važno strateško mjesto Sirač je nekoliko puta osvajala carska vojska, ali bi ga Turci vratili u svoje ruke. Zauvijek su istjerani 1691., a pritom su zapalili tvrđavu i njeno podgrađe. Sirač tada dolazi u vlasništvo carske komore, koja ga 1695. poklanja srpskom patrijarhu Arseniju Crnojeviću. Od 1763. vlasnikom Sirača postaje Antun Janković. Legenda kaže kako u brdu na kojem se nalazi siračka utvrda živi zmija koja ima krunu i silazi u rijeku piti vodu. Duboko u brdu ispod zidina nekada su bli podrumi ondašnjeg grada kojeg su gradile dvije sestre. Kamen potreban za gradnju teško je dopreman na brdo, a jedna od sestara nemilosrdno je zahtijevala da zidovi utvrde budu najširi i najviši u okolici. Kmetovi koji su gradili utvrdu proklinjali su upravo tu sestru jer su bili izloženi nadljudskim naporima, pri kojima su neki izgubili i život. Kada su pokrivali dvorac, digao se jak vjetar i oluja. Graditelji su htjeli prekinuti posao i nastaviti poslije nevremena, ali je zla sestra radila bez prestanka. Jaki nalet vjetra zbacio je sedmoricu mladih muškaraca sa zidova. Umrli su koturajući se niz brdo sve do vode. Očajna djeca, žene i rodbina mrtvih krenuli su kazniti Zločestu. Pokupili su sjekire, kose i vile i krenuli za njom. Dohvatila je veliki mač kako bi ih zaplašila, ali bezuspješno. Htjela se povući u podrum dvorca, ali nije mogla jer su isti bili zatvoreni iznutra. Tada je, očajna, povikala: Nek se pretvorim u zmiju, da se tako spasim! Ispunila joj se želja te se pretvorila u dugu, šarenu zmiju. Od mača joj se stvorila kruna s dragim kamenjem. Odgmizala je između kamenja kroz pukotine, ostavivši pred zidom uplašene i začuđene osvetnike. Na sigurnom se smotala u klupko čekajući da se svjetina raziđe. Nadala se da će se ponovno pretvoriti u ženu ali je zauvijek ostala zmijom. Dobra sestra i posluga tražili su je posvuda, ali ona nije htjela izaći jer je znala da bi je ljudi ubili, ponajviše da se domognu dragog kamenja s krune.

2Krećemo dalje, neki bi rekli „putovima svile“. Krivudamo putem preko Bijele, Pakrana do Daruvara, zatim nastavljamo preko Batinjske Rijeke do u narodu poznate Toplice. Ulazimo u šumu pod upravom daruvarske šumarije, gospodarska jedinica Vrani kamen. Gledajući s početka ni ne naslućujemo da se negdje u njoj skriva kamena tvrđava. Kroz šumu nas vodi iskusni vodič, prijatelj Dabo koji je nekad radio kao šumarski tehničar na ovom području. Cijelo nas vrijeme prati nemilosrdni sjeverac. Nakon petstotinjak metara pješačenja kroz šumu nailazimo na strmu uzvisinu na kojoj se kroz maglu naziru monumentalne zidine. Teško se uspinjemo do cilja. Padamo, nastavljamo se uspinjati, otresamo lišće sa odjeće, dajemo ruku prijatelju. Teškim mukama stižemo na plato unutar ostatak zidina, znojni smo i uspuhani. Ostaci su fascinantni, većina zidina je očuvana. Vidljivo je da je utvrda bila opasana s nekoliko pojaseva zidina. U nižem predjelu utvrde nalazi se oveća velika rupa, sliči nam na podrum, ali iz literature saznajemo da bi to mogla biti cisterna za vodu. U središtu utvrde, na strmoj litici, vide se ostaci centralne građevine. To je bila glavna četverokutna kula, kojoj se je glavni južni zid cijeli urušio. Vjerojatno je u njoj bila nastamba i sklonište vlastelina. Nažalost, svuda oko nas je drveće čije korijenje razara „ostatke ostataka“. Vegetacija je agresivna i postepeno „guta“ utvrdu. Teško se uspinjemo do najviše točke utvrde, centralne kule (oko 300 m n/v). Odavde nam pogled „puca“ na dolinu rijeke Toplice i šumski put iznad kojeg se nadvila ova utvrda. Nije mi baš najjasnija lokacija utvrde u ovoj šumi. Obično su srednjovjekovne utvrde nadzirale veći broj hektara zemlje, a ta se nadzirana površina mogla vidjeti s utvrde. Kolega Branko – stručnjak za hrvatski srednji vijek objašnjava nam da je utvrda podignuta u 14. stoljeću te da se zbog svojeg zaštićenog položaja nazivala „refugium“, što znači da je to bilo zaklonjeno utočište u koje su se sklanjali i vlastelini i ostali stanovnici vlastelinstva u slučaju opasnosti. To je razlog zbog kojeg je sagrađena na tako strmoj uzvisini i nepreglednoj šumi podalje glavnih putova. Kmetovi su pod tlakom imali obavezu održavanja ove utvrde. Možda je to bilo utočište koje susjedne utvrde, možda Stupčanice. Koliko god da nam je uspon bio težak, silazak je bio još teži. Umorni smo, ali i puni dojmova. Ukoliko se nešto ubrzo ne poduzme, bujajuća vegetacija bi mogla teže oštetiti pa i uništiti zidine. Šteta bi bilo da ovakvo remek djelo srednjovjekovne fortifikacijske arhitekture propadne. Od tri utvrde koje su opisane u ovom članku, upravo me se ova iz nekog razloga najviše dojmila. Utvrda Dobra kuća podignuta je na 300 metara visokom brežuljku zapadnog Papuka u 14. stoljeću. Prvi put se spominje 1335. kao vlasništvo kralja Ludovika. Kralj Ludovik utvrdu 1358. daje Horvatinićima u zamjenu za njihov grad Greben u Bosni, a ovi ga ubrzo ustupaju svojim srodnicima glasovitim knezovima Nelipićima. Od 476. vlasnik je Dobre kuće pečujski biskup Ernušt de Hampo, a utvrda time postaje i njegovo povremeno sijelo. Nakon četiri godine novi vlasnik je Sekelj de Kevend, sve do dolaska Turaka 1542. godine. Turci su pretvorili tvrđavu u snažno vojno uporište i u kojoj se nalazio dizdar (kapetan) s posadom od 100 vojnika. Tvrđava Dobra kuća imala je unutar bedema veliku četverokutnu obrambenu i glavnu kulu koja se nalazila na najvišem vrhu brežuljka, prostorije za smještaj posade, a postojala je i cisterna za vodu iskopana u živom kamenu, duboka oko 14 m. Odlaskom Turaka u 17. stoljeću utvrda je napuštena.

3Preostaje nam još samo utvrda Stupčanica. Izlazimo iz šume vozimo se do Vukovja, a potom ponovno ulazimo u šumu. Šumski put nije tako loš, ali s vremena na vrijeme zaustavljamo se, izlazimo i sjekirom krčimo grane koje nam otežavaju put. Stigli smo. Uz put postoji uređeno parkiralište gdje parkiramo vozilo, a postavljeni putokaz usmjerava nas prema utvrdi. Stupčanica je poput Sirača, utvrda koja se arheološki sanira i zaštićuje, nije prepuštena prirodi kao Dobra kuća. Uređenim putem pješačimo otprilike kilometar dok jak sjeverac kovitla lišće. Ponovno „planina“ pred nama, a na njoj zidine. Visoka kula (sad nam je jasno zašto joj je ime Stupčanica) opasana je djelomično očuvanim zidinama. Srećom, prilaz utvrdi je poprilično uređen. U tlu su ukopane stepenice do zidina, a postavljeni su i rukohvati. Ipak, ne mogu skriti iznenađenje budući da je vidljivo kako se svaki dio utvrde sanira, što uistinu nije čest slučaj. Većina vegetacije je prokrčena, čak je i korijenje povađeno, a rijetka preostala stabla označena su za rušenje. Pogled nam s utvrde putuje prema sjeveru: nepregledna ravnica, vidi se čak do Mađarske. U podnožju gledamo sela Škodinovac i Velike Bastaje. Srednjovjekovni Gorjani i Banfyji upravo su s ovog mjesta nadgledali svoje vlastelinstvo. Iskopani su gotovo svi temelji te se lijepo vidi gdje su bile zidine i unutrašnji zidovi. Središnja kula gotovo je u potpunosti obnovljena. Sretni smo zbog toga, ovako bi se mogla urediti i Dobra kuća, Bijela Stijena, Čaklovac ili neka druga utvrda u našem kraju. Usuđujem se reći kako bi dovoljna bila sredstva koja odu u jedan osrednji prvoligaški nogometni transfer.

4Stupčanica se kao župa spominje vrlo rano, već u XIII. stoljeću, ali kao dvije Stupčanice – Gornja i Donja. Donja je Stupčanica bila negdje bliže Dobroj kući, a vlasnici su najprije bili Tiboldovići, a od 1356. godine župan Petar Poharos. Međutim, kralj Sigismund uzima Stupčanicu 1404. u svoje ruke i daruje ju 1428. svojoj famoznoj ženi Barbari – Crnoj kraljici. Sigismundov rođak, hrvatski ban i ugarski palatin Nikola Gorjanski, postaje vlasnik Stupčanice 1429. pa je taj rod drži u svojim rukama do nestanka s povijesne scene 1481. Tada grad dolazi u vlasništvo virovitičkog župana Nikole Banfyja, sve dok je 1542. godine ne osvoje Turci. Za vrijeme Turaka Stupčanica je postala sjedište najokrutnijih turskih aga koji su u njoj uredili pravo mučilište. Da je bila neosvojiv grad, pravo orlovo gnijezdo i dobro čuvana tvrđava, najbolje pokazuje opis turskog putopisca Evlije Čelebije koji piše: “Grad se nalazi u krševitoj planini. Ima četverokutni oblik a sazidan je od kamena. Tvrd je i divan ali malen.” U gradu se nalazila jaka posada, od 200 vojnika, te skladište hrane i municije, a čuvalo ju je i nekoliko topova. U tvrđavu se ulazilo preko pokretnog mosta, a postojala je i džamija. Pod tvrđavom se najvjerojatnije nalazilo naselje. Da je Stupčanica bila mučilište naroda svjedoči podatak da je 1603. godine kada je austrij ska vojska zauzela Stupčanicu u njezinoj tamnici je veliki broj pronađenih zatvorenika kršćana koji su redom pričali o svojim mukama u kamenom podzemlju. Najdirljiviji susret bio je s jednim starcem koji je u tamniciproveo 32 godine. Bio je potpuno slijep i na izmaku snaga pa je za nekoliko dana umro. Turci su napustili Stupčanicu 1688. godine i od tada ostaje prazna i prepuštena propasti. Legenda kaže da su dvije sestre plemenitog roda odlučile svaka sebi podići vlastiti tvrdi grad. Kada su se nakon izvjesnog vremena susrele da se jedna drugoj pohvale, samo je jedna uspjela sagraditi grad, a pohvalila se riječima kako je podigla „dobru kuću“. I tako je nastala Dobra kuća. Druga sestra podigla je istodobno samo jednu kulu koja je nalikovala stupcu i tako je nastala Stupčanica. Sa Stupčanicom završavamo svoj obilazak. Sve bi bilo jednostavno da jedan od nas nije malo više razmišljao i došao do zaključka kako se ne trebamo vraćati istim putem kojim smo došli nego bismo trebali nastaviti šumskim putem naprijed jer kad tada moramo negdje izaći. Upravo je zbog toga put nazad (točnije naprijed) bio izuzetno pustolovan. Nažalost, dogovoreni obim Zbornika ne dopušta mi trošenje još nekoliko kartica teksta na kojima bih detaljno opisao cijelu “Odiseju” koju smo prošli na povratku kući.

Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Utvrde i označen sa , , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s