Veliki Tabor baština Ratkaja

Milovan Petković, Društvo Veliki Tabor
Izvor: Katalog izložbe Ratkaji Velikotaborski u Hrvatskoj povijesti i kulturi 1502.-1793. (Izložba – Grad Veliki Tabor 11. rujna-10. listopada 1993.) 
Fotografije na izložbi i katalogu: Milan Babić, Danilo Balaban, Darko Bavoljak, Branko Brce, Igor Brzoja, Marko Čolić, Fototeka Zavoda za zaštitu spomenika kulture, Ministarstvo kulture RH, Mitja Koman, Slavo Tomašović i Josip Vranić

 

Pa ako i nisu imena članova toga roda svetinja cijeloga naroda, ipak su Ratkaji zaslužili da im se grad (Veliki Tabor, op. M.P.), lijep spomenik iz davnih vremena, brižno sačuva i za poznija pokoljenja.  Gjuro Szabo

SKMBT_C22015122411120_0001.jpg

Srednjovjekovni grad Veliki Tabor je veleban spomenik hrvatske kulture i nije presmjelo ako se ustvrdi da je jedan od kulturnih identiteta Hrvatske. Vrhunski je izraz graditeljskoga stvaralaštva hrvatskoga naroda na prijelazu iz gotike u renesansu i doličan svjedok našega stoljetnog razvitka do sadašnjega kulturnog stanja. Njegove kulturno-povijesne, građevno-arhitektonske i umjetničko-estetske vrijednosti, kao i prirodne vrijednosti autohtonoga krajolika, nadrastaju spomeničke klasifikacije i kategorizacije a značenje prelazi nacionalne okvire. Nedvojbeno ide u red najljepših i najočuvanijih spomenika srednjovjekovne fortifikacijsko-stambene arhitekture Hrvatske odnosno ovoga dijela Europe. Nalazi se u sjeverozapadnom dijelu Hrvatskoga zagorja, na području Krapinsko-zagorske županije odnosno općine Desinić, nedaleko granice između Hrvatske i Slovenije. Kroz svoju pola milenija dugu povijest, u kojoj se u mnogočemu ogleda i povijest hrvatskoga naroda, Veliki Tabor bijaše  branik domovine i predziđe kršćanstva, upravno i gospodarsko sjedište istoimenoga vlastelinstva, ognjište kulture i sveti hram Božji, te sijelo slavnoga roda grofova Ratkaja koji ga dobiše od bana Ivaniša Korvina 1502. i po njemu si uzeše obiteljski pridjevak »Velikotaborski«. Ova znamenita hrvatska velikaška obitelj je grad i sagradila u obliku kakav je uglavnom sačuvan i danas, dograđujući zatečenu građevinu iz ranijega vremena tijekom cijeloga XVI. stoljeća. U Velikom Taboru su Ratkaji živjeli gotovo tri stotine godina (1502-1793) djelujući kao branitelji roda i doma hrvatskoga i promicatelji kulture i kršćanskoga svjetonazora, te su nam grad namrli kao svoju najvredniju tekovinu i trajno svjedočanstvo svoga postojanja koje od nas trebaju naslijediti i budući naraštaji. Stoga je očuvanje i obnova Velikog Tabora, kao integralnoga dijela nacionalne i općeljudske kulturne baštine, naša moralna obveza ne samo prema Ratkajima i nama samima, već i prema ostalome svijetu.

Povijesni pregled

SKMBT_C22015122411120_0003.jpg

U pomanjkanju povijesnih podataka o postanku Velikog Tabora, nije moguće pouzdano utvrditi kada je grad prvotno sagrađen i tko su bili njegovi graditelji. Međutim, na temelju analize različitih povijesnih izvora koji svjedoče o prilikama u Hrvatskoj potkraj srednjega vijeka, možemo s velikom sigurnošću naslutiti odnosno s pravom pretpostaviti da njegov postanak pada u drugu polovicu XV. stoljeća, u doba prvih turskih provala u Hrvatsku (1468-1483), a napose u Hrvatsko zagorje (1474-1479). Naime, česte pljačkaške provale turskih konjaničkih postrojbi u Hrvatsku i preko nje u nasljedne austrijske pokrajine Štajersku, Kranjsku, Korušku, Goricu, Istru i Furlaniju, utjecale su na utvrđivanje starih i gradnju novih utvrda (“castella seu fortalitia”). Stoga nije isključena mogućnost da je tada građen i Veliki Tabor, koji je bio najzapadnija točka fortifikacijskoga sustava obrane Hrvatske, a time i kršćanske Europe od nadiranja Turaka. Tome su obrambenom lancu pripadali gradovi: Mali Tabor, Kostelgrad, Gorica kraj Pregrade, Cesargrad, Lobor, Oštrc, Pusta Bela, Belec, Milengrad, Grebengrad i Konjšćina, dok se je druga linija utvrđenja protezala preko Žumberka, Samoborske gore i uzduž Zagrebačke gore. (2) Uostalom, na vjerojatnost tadašnjega postanka prvobitne građevine Velikog Tabora upućuje i samo ime grada koje potječe od naziva »tabor« što označava ratni logor odnosno utvrđenja koja su nastajala u svezi s obranom od turske najezde. Najranija povijest Velikog Tabora je vezana za srednjovjekovni grad Vrbovec (»castrum Werbovcz«) koji se spominje prvi put u dokumentima 1267, kada se “Barleus comes de Vrbouch” navodi kao svjedok u sudskom sporu između hrvatskoga bana i krškog biskupa. U to doba Vrbovec je bio sjedište arhiđakonata i istoimene župe, a kasnije je bio, sve do sredine XV. stoljeća – dakle prije Krapine, upravno sjedište knežije Zagorje (“castrum de Zagoria”), (3) zasebne oblasti izuzete iz županijskoga ustrojstva, koja se prostirala između Sutle, Maceljske gore, Ivančice i Zagrebačke gore. Vrbovec se već godine 1458. spominje kao razvaljen i napušten grad, (4)   pa njegov povijesni naziv prelazi na kasnije podignute okolne utvrde, koje su početkom XVI. stoljeća nazvane Veliki i Mali Tabor. Prvi spomen naziva Tabor (“Thabor aliter Vrbowcz”) je zabilježen 1497. (5)  i tek će se u dokumentima s početka XVI. stoljeća ustaliti taj novi naziv grada. Počevši od godine 1511, isprave razlikuju dva Tabora: Veliki kraj Borovca i Mali kraj Klenovca (“castrum Thabor alio nomine Borowecz vocatum ac castellum Kys Thabor, alio nomine Borowecz vocatum ac castellum Kys Thabor, alio nomine Klenowecz appelatum”), (6) do je naziv Veliki Tabor prvi put izričito spomenut u jednoj ispravi iz 1513. (7).

SKMBT_C22015122411120_0003 – kopija.jpg

S tim u svezi valja napomenuti da je za Veliki Tabor nekoć upotrebljavan i prastari naziv Vingrad, koji u narodu toga kraja ni danas nije sasvim zaboravljen. Od kraja XIV. do sredine XV. stoljeća, vlastelinstvo na kojem se nalazi Veliki Tabor su posjedovali grofovi Celjski, koji se nekoć zvaše “gospoda od Sounecka” po gradu Žovnegu (Sannegg) u Savinjskoj dolini. Godine 1397. bijaše kralj Žigmund (1387-1437) poveljnim pismom darovao svom tastu Hermanu II. grofu Celjskom grad Varaždin, a drugom poveljom iz iste godine gradove Vinicu (“Vynichar”) i Vrbovec (“Orboch”) u knežiji Zagorje (“in districtu Zagoriensi”), sa svim pravima i pripadnostima. (8) Već 1399. kralj izdaje novu darovnicu kojom Hermanu i njegovim potomcima dariva cijelu knežiju Zagorje s gradovima Krapinom, Loborom, Oštrcem, Belcem, Trakošćanom, Lepoglavom, Kostelom i Cesargradom. Postoje neka mišljenja da su već Celjski držali središnju kulu Velikog Tabora, no to je samo pretpostavka. (9) Pogibijom Ulrika Celjskog u sukobu s Ladislavom Hunyadijem kraj Beograda 1456, izumro je rod bogatih i moćnih, ali i nasilnih grofova Celjskih, koji su uz knežiju Zagorje držali cijelu Varaždinsku i velik dio Zagrebačke županije i koji su kao banovi “totius Sclavoniae” (Herman 1406-1408. i 1423-1435, Fridrik i Ulrik 1445-1454, Ulrik 1454-1456) znatno utjecali na prilike u Hrvatskoj u prvoj polovici XV. stoljeća.

Uz grofove Celjske i Veliki Tabor vezana je stoljetna legenda o Veroniki Desinićkoj, koja pripovijeda sljedeće: najstariji sin grofa Hermana (+1435) po imenu Fridrik (oko 1377-1454) bijaše oženjen Elizabetom kneginjom Frankopan, ali je kasnije zavolio lijepu Veroniku od plemićkoga roda Desinića (von Dessnitz) i oko osam godina živio odijeljen od supruge. Kad su ih roditelji pokušali izmiriti u Krapini (1422), Fridrik je noću mučki umorio Elizabetu, a zatim je protiv očeve volje oženio Veroniku (1424). Kralj Žigmund je dao Fridrika osuditi na smrt, ali kako je kraljica Barbara, “crna kraljica”, bila njegova rođena sestra bijaše pomilovan i izručen gnjevnome ocu, koji ga je utamničio u Celju, te nakon pet godina oslobodio (1429) i s njime se pomirio. Dok je Fridrik čamio u tamnici Herman je uhvatio svoju snahu u jednoj kuli kod Ptuja i zatvorio u gradu Ojstrici, a zatim je optužio kao vješticu pred gradskim sudom u Celju, koji je riješi svake krivnje. Predaja svojim prepričavanjem kaže da je Herman, bijesan zbog oslobađajuće presude, dao ponovno zatvoriti Veroniku, ali ovaj put u Velikom Taboru, gdje su je njegovi ljudi udavili i navodno zazidali (1425.) u ziđe između središnje gradske kule i ulaznog trakta.

SKMBT_C22015122411120_0004 – kopija.jpg

U žestokim borbama za baštinu grofova Celjskih, za koju se otimahu kralj Ladislav IV, njemački car Fridrik III, knezovi Frankopani i mnogi drugi, vrbovečko odnosno taborsko vlastelinstvo je pripalo Janu Vitovcu od Grebengrada, kapetanu četa grofova Celjskih i kasnijem slavonskom banu (1457-1463), koji se priklanjao čas uz njemačkoga cara, a čas uz ugarsko-hrvatskoga kralja kako bi se domogao što više Celjskih imanja. Njemu je Urlikova udovica Katarina, kći raškoga despota Đurđa Brankovića, prodala 1457. za neznatne novce grad Krapinu sa cijelom zagorskom knežijom, što je 1459. potvrdio car Fridrik III, koji se smatrao nasljednikom ugarsko-hrvatskoga prijestolja, učinivši ga barunom od Krapine i knezom zagorskim. (10) Nakon pomirenja s kraljem Matijašom Korvinom (1458-1490) ban Vitovec je za vjerne službe dobio 1458. kraljevsku darovnicu za grad Krapinu, posjed razvaljenoga grada Vrbovca i Novi grad nasuprot Krapine (“castrum Crappina, possessiones destructi castri Vrbowcz nec non Novum castrum ex opposito castri Crappina”). (11)  Godine 1463. kralj je izdao novu povelju kojom je Vitovcu, njegovim sinovima i potomcima darovao cijelu knežiju Zagorje i gradove Krapinu, Lobor, Oštrc, Vinicu, Trakošćan, Kostel, Cesargrad, razvaljeni grad Vrbovec, Kamenicu i Varaždin, podijelivši mu uz to naslov “vječnog, slobodnog i velikog župana (kneza) županije (knežije) zagorske”. (12) Vitovčevi sinovi Juraj, Ivan i Vilim su nakon očeve smrti 1468. držali velikotaborsko vlastelinstvo do 1488, kada je kralj Matijaš preko svoga rođaka Jakova Sekelja od Kevenda, kapetana u Štajerskoj, Kranjskoj i Koruškoj, zaplijenio njihova golema zagorska imanja: Varaždin, Vinicu, Krapinu, Veliki Tabor, Trakošćan, Kostel, Lobor i Oštrc, (13) zbog počinjenoga zločina nevjere odnosno veleizdaje (nota infide-litatis). Naime, spomenuti knezovi su se odmetnuli od svoga kralja i priklonili njemačkom caru Fridriku III. vjerojatno nezadovoljni odlukom Ugarskoga sabora iz 1486. kojom je ukinuta zasebna sudbena vlast zagorskih knezova i njihovo sudište u Varaždinu, a Zagorje podvrgnuto sudskoj vlasti slavonskih banova, čime je ustvari knežija Zagorje pripojena Varaždinskoj županiji. Neposredno pred svoju smrt, kralj Matijaš je 1490. darovao sve posjede zagorskih knezova Jurja i Vilima svome nezakonitom sinu Ivanišu Korvinu, slavonskom hercegu (1490-1492) i kasnijem hrvatskom banu (1495- 1504 s prekidom 1498-1499), koji ih je razdijelio na samostalna vlastelinstva i darovao svojim službenicima i vojnim zapovjednicima. (14)

Godine 1502. ban Ivaniš Korvin izdaje u Varaždinu dvije darovnice svome kapetanu Pavlu Ratkaju (“Pauli de Rathka, capitanei gencium nostrarum armigerorum”) zbog njegovih ratnih zasluga u obrani Hrvatskoga kraljevstva od Turaka i 200 zlatnih forinti koje mu dugovaše rečeni ban. (15) Prvom darovnicom Pavao je dobio posjed Jurketinec u pristojalištu grada Bele, a po njemu i braća mu Ladislav, Ivan, Benedikt i Tomo, (16) dok je drugom stekao za sebe i spomenutu braću grad (Veliki) Tabor (“castellum nostrum Thabor aliter Vrbowcz vocatum, prope fluvium Zothla et in comitatu Warasdiensi existens habitum”). (17) U to doba gradom je kao kaštelan upravljao banov službenik Nikola Kotvić od Holbendorfa, koji je odmah izručio grad sa svom opremom i oružjem braći Ratkaj, o čemu je dobio od bana posebnu potvrdu. (18) Pavao je već 1503. umro i pokopan u Lepoglavi, a iste godine njegova braća zatražiše i dobiše od kralja Vladislava II. (1490-1516) novu darovnicu (litterae novae donationis) za Veliki Tabor (19) kako bi se, za svaki slučaj, osigurali od eventualnih pretenzija i napadaja bilo koje vrste, što im je itekako koristilo nekoliko godina kasnije. Na temelju kraljeva naloga i u skladu sa zahtjevima prava i običajima toga doba, Zagrebački kaptol je izaslao prebendara Franju Gerezda koji je u zajednici s kraljevskim povjerenikom Ivanom Verićem Zadrovačkim uveo braću Ratkaj u posjed grada Tabora. (20) Ladislav i Benedikt dobivaju 1507. kraljevsku darovnicu za posjed Klenovec, također zvan Vrbovec (“alio nomine Vrbovecz”) (21) što ga je do tada držao spomenuti Nikola Kotvić, koji je 1497. dobio od bana Korvina brijeg na kojem stajaše razvaline staroga grada Vrbovca. (22) Veliki protivnici i pretendenti na Ratkajeve posjede nakon Ivanišove smrti 1504. bili su banova udovica Beatrica rođena kneginja Frankopan i njezin drugi muž Juraj mark-grof Brandenburški od roda Hohenzollerna. Potonji je 1511. uspio isposlovati kraljevsku darovnicu za njihova imanja, na temelju koje se namjeravao dati uvesti u posjed tih imanja te je u više navrata nasilno zaposjedao Veliki Tabor i pljačkao posjede u njegovom pristojalištu. (23) Ladislav i Benedikt su prosvjedima odnosno tužbama pred Zagrebačkim i čazmanskim kaptolom dokazali svoje posjedovanje i od kralja dobili novu darovnicu za Veliki Tabor, izdanu u Budimu 1513, kojom im je potvrđeno ranije darovanje. (24) Godine 1520. umro je Benedikt Ratkaj koji je oporukom ostavio polovicu svojih imanja bratu Ladislavu, a drugu polovicu svojim nećacima Petru i Ivanu Madaču, sinovima njihove sestre Katarine udane za Ladislava Madača od Štrigove. Međutim, nećaci nisu bili zadovoljni s tom oporukom, pa su preko Engelharda Strossera, kaštelana gradova Krapine i Kostela nasilno zaposjeli Veliki Tabor.

Kako je oporuku bio potvrdio kralj Ludovik II. (1516-1526), ovaj im naredi da grad imaju izručiti Ladislavu. (25) Spor je 1521. završio nagodbom: nećaci su Veliki Tabor vratili svome ujaku Ladislavu, a potonji je povukao sve tužbe protiv njih i Strossera, isplatio im 2.000 ugarskih forinti i prepustio svoje imanje Jurketinec. (26) Tako je Ladislav postao vlasnik cijeloga Velikog Tabora. Njemu je nasilni i rasipni markgrof Brandenburški prodao 1524. svoj grad Mali Tabor za 3.500 ugarskih forinti, što je iste godine potvrdio kralj Ludovik II. i naredio Zagrebačkom kaptolu da Ladislava uvede u vlasništvo grada i pripadajućega posjeda. (27) Ladislavov unuk Petar barun Ratkaj je 1571. za vojne zasluge u borbama protiv Turaka dobio od kralja Maksimilijana II. (1564-1576) novu darovnicu kojom je njemu i njegovom sinu Ivanu te bratu Pavlu potvrđeno tzv. trajno pravo (ius perennale) na grad Veliki Tabor, Jurketinec i druge pripadajuće posjede, (28) tj. potpuno vlasništvo s uživanjem spomenutih dobara uz neograničenu vlast raspolaganja. U Velikom Taboru Ratkaji su živjeli gotovo puna tri stoljeća, sve do 1793. Tada je umro Josip Ivan Krstitelj grof Ratkaj “vjekovječni na Velikom i Malom Taboru”, posljednji muški potomak obitelji. Ratkaji Velikotaborski su vrlo stara i jedna od najodlićnijih hrvatskih velikaških obitelji. Starinom nisu bili Hrvati, već su vjerojatno slovačkoga podrijetla, a u Hrvatsku su došli iz sjeverne Ugarske početkom XVI. stoljeća. (29) Potječu iz nekadašnje Novogradske, a danas Gmrske županije, iz mjesta Ratka na rječici Balog po kojem i nose svoje ime “de Rathka” još od godine 1400. Tek se u ispravi iz 1507. prvi put spominju pod imenom “Rathkay de Thabor”, (30) a kasnije kao “Ratthkay de Nagy et Kys Thabor”, “Rattkay de Nagy-Thabor” ili najčešće “Ratkay de Nagy Thabor”. Tijekom XVI, XVII. i XVIII. stoljeća Ratkaji su igrali značajnu ulogu na vojnom, političkom i kulturnom polju hrvatskoga naroda kojemu su podali mnoge zaslužne muževe: vojskovođe, banovce, podžupane, plemićke suce, poklisare, povjesničare, biskupe, misionare i putopisce, ali i vrsne graditelje. Od svih članova obitelji najpoznatiji je Juraj Ratkaj (1612-1666), kanonik, vojni propovijednik, poklisar i povjesničar, nakon školovanja u isusovačkom zavodu u Grazu i studija teologije na hrvatskom sjemeništu u Beču prelazi 1639. u svjetovno svećenstvo; 1640. izdaje u Beču “Kripozti Ferdinanda II. rimzkogha czeszara, kraleztvih nimskogha, wgerzkohga, cheskogha, dalmatinszkogha, hervaczhogha i szlovinzkogha kralia…”, prijevod latinskog djela Guillaumae Germe de Lamormaina; 1641. imenovan je kanonikom Zagrebačkog kaptola, a 1643. čazmanskim pa kaločkim archiđ akonom, te kanonikom lektorom Zagrebačkog kaptola; 1641. s banom Ivanom Draškovićem ratovao je protiv Turaka kod Kladuše, a za banovanja Nikole Zrinskog (1647- 1664) kod Petrinje, Kostajnice i u Pounju; 1647. na zamolbu Petra Zrinskog i Jurja Frankopana odlazi s njima u Tridesetgodišnji rat, boreći se protiv Šveđana u Češkoj, Saskoj i Thuringiji; 1646. izabran je za hrvatskog poklisara na zajedničkom Ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu, a drugi put 1649. zajedno s Ivanom Zakmardijem Dijankovečkim, 1650. obnavlja lektorovu kuriju na zagrebačkom Kaptolu (dvorišna zgrada br. 27) i nad ulazom postavlja spomen-ploču sa svojim grbom i natpisom: MEMORIAM GRATAE POSTERI-TATI RESTAURATA LECTORIA POST CL ARISTAS RELINQUIT GEORGIUS RATKAY D. N. T. L. ET C.Z. 1650. (Spomen zahvalnom potomstvu, obnovivši lektoriju poslije 150 godina, ostavlja Juraj Ratkaj od Velikog Tabora, lektor i kanonik zagrebački 1650), (30A) 1651. posredstvom bana Nikole Zrinskoga obnaša dužnost kraljevskoga povjerenika za srpsko pitanje, pokušavajući riješiti problem restitucije pravoslavnih Vlaha, Slavonaca i Predavaca iz slavonske i i hrvatske Krajine pod vlast Hrvatske; 1652. tiskao u Beču prvu sustavno pisanu povijest Hrvata pod naslovom “Memoria regum et banorum Regnorum Dalmatiae, Croa-tiae et Sclavoniae”, a kako je djelo bilo pisano u hrvatskom i protuprotestanskom duhu, protestanti su ga javno spalili u Regensburgu i Frankfurtu; 1664. dodijeljeno mu je mjesto župnika u staroj zagrebačkoj župnoj crkvi sv. Ivana u Novoj Vesi; 1666. pokopan je u katedralnoj crkvi u Zagrebu. Kralj Ferdinand I. podijelio je Ratkajima barunat 1559, od kralja Rudolfa II. dobili su 1578. svečanu povelju o obnovljenom plemstvu i plemićkom grbu, a grofovski naslov dobiše 1687. od kralja Leopolda I. zbog 300-godišnjih vojnih zasluga u obrani Ugarsko-hrvatskoga kraljestva i kršćanske zajednice od turske najezde. Dobrim gospodarenjem i ženidbenim vezama s odličnim plemenitaškim i velikaškim obiteljima (Konjski, Zabočki, Budački, Drašković, Patačić, Keglević, Erddy, Čikulin, Hennyngh, Pethew, Palffy, Herberstein itd.) stekli su brojne posjede i gradove u Hrvatskom zagorju: Jurketinec, Veliki Tabor, Mali Tabor, Klenovec, Horvacku, Miljanu, Desinić, Vinagoru, Sopot, Stipernicu, Kraj na Sutli, Laduć, Zaprešić, Pušću, Kupljenovo, Susedgrad, Bistru, Jakovlje, Donju Stubicu, Oroslavje, Golubovec, Belec, Vinicu, Ivanec i mnoge druge. (31) Ratkaji su, osim svoga senioratskog grada Velikog Tabora, kojeg su dograđivali između 1502. i 1602, dali u njegovu pristojalištu krajem XVI. odnosno početkom XVII. stoljeća sagraditi kasnorenesansne  dvorove Horvacku (kao kurija se spominje od 1571. do 1585, a dogradnja u dvor je okončana 1611) i Miljanu (izgradnja je započela između 1579. i 1603, a dovršena sredinom XVIII. stoljeća), (32) te nešto kasnije i ranobaroknu kuriju Kraj na susedgradskom vlastelinstvu.

SKMBT_C22015122411120_0007 – kopija – kopija.jpg

Na zagrebačkom Gornjem gradu posjedovali su nekoliko kuća početkom XVIII. stoljeća (Katarinski trg br. 2 i 3, Basarićekova br. 11). (31 A) U narodu su Ratkaji za sobom ostavili spomen dobrih vlastelina, a puk iz okolice Velikog Tabora još se i danas s ponosom naziva Ratkajcima, što je jedinstven primjer u povijesti hrvatskoga plemstva da se potomci nekadašnjih podložnika (kmetova) na taj način poistovjećuju sa svojim bivšim i k tomu još izumrlim gospodarima (zemaljskom gospodom).

Nakon izumrća Ratkaja Veliki Tabor je često mijenjao gospodare. Najprije je bio pod upravom Ugarske komore, zatim ga je od kralja Franje I. (1792-1835) dobio Ivan Franjo grof Thuguth (1736-1818), austrijski ministar vanjskih poslova (1795-1800) i predsjednik Kraljevinskih konferencija, a po njegovoj smrti ponovno je bio vlasnost Komore odnosno financijskog erara.33 Dvadesetih godina XIX. stoljeća (1818- 1824) Komorska uprava u Hrvatskoj je pristupila popravku Velikog Tabora, poglavito njegova ulaznoga trakta i dotrajalih krovišta. Nacrte i troškovnik potrebnih radova izradio je geometar Josip Jaszenitzky, a premjer grada i procjenu s detaljnim popisom radova arhitekt Bartol Felbinger, koji je i izveo popravak na temelju ugovora sklopljenog s Komorom 1824, za što je primio 984 guldena. (34) Krajem XIX. stoljeća posjed Veliki Tabor s gradom kupuju zagrebački trgovci braća Gorjan (Grnwald) i drže sve do Prvoga svjetskog rata, ali su u međuvremenu rasparcelirali i rasprodali zemljište među područne seljake. (35) U ratno je doba grad degradiran na zatvor za politički sumnjive Primorce i Istrane. Godine 1910. osnovano je Zemaljsko povjerenstvo za očuvanje umjetničkih i historičkih spomenika u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji (kasniji Konzervatorski ured) sa zadaćom da vodi brigu o zaštiti graditeljskog nasljeđa. Prof. Gjuro Szabo (1875-1943), tajnik i jedini činovnik Povjerenstva, koji je za svoga života proputovao diljem Hrvatske evidentirajući i opisujući spomenike kulture, posvetio je osobitu brigu Velikom Taboru, te je iz oskudnoga proračuna za konzervatorsku službu uvijek izdvajao barem najpotrebniju svotu za njegovo održavanje. (36) Veliki Tabor od propasti spašava slikar Oton Iveković (1869-1939) koji je 1919. kupio grad i deset hektara zemlje na licitaciji za 100.000 kruna, a Povjerenstvo za prosvjetu i vjeru je dodalo još 10.000 za popravak krovišta. (37)

SKMBT_C22015122411120_0008 – kopija.jpgNovac od prodaje kuće u Zagrebu i najboljih svojih radova troši za najnužnije građevinske radove i održavanje. Kada je grad bio teško oštećen velikim nevremenom 1923, Iveković ga nudi Ministarstvu za socijalnu politiku za smještaj tuberkuloznih bolesnika, koje je ponudu otklonilo zbog pomanjkanja interesa i sredstava za otkup. Od 1927, kada je prestao biti profesor na Umjetničkoj školi u Zagrebu, Iveković s obitelji živi u starom gradu, gdje je nalazio svoje slikarske inspiracije. Njegova snaha Mirjana, prvi općinski liječnik u Pregradi, imala je ordinaciju u jednoj od gradskih kula. Iveković je jedva uzdržavao grad sve do 1935. kada je zbog bolesti preselio u rodni Klanjec, gdje je i umro 1939. Godine 1938. Ivekovići su grad u bescijenje prodali Banskoj upravi koja je doznačila još 60.000 dinara za najnužnije popravke, a domaći majstor Franjo Špoljar je obno-vio krovište. (38) Kako Veliki Tabor nije htio preuzeti ni jedan odsjek Banske uprave, bilo je prijedloga da se u njemu uredi muzej, zatim banovinska ubožnica, ali bez uspjeha. Konačno grad preuzeše u kolovozu iste godine časne sestre Družbe “Kćeri milosrđa” Trećeg Reda sv. Franje, koju je utemeljila u Blatu na Korčuli ćasna majka Marija Petković (1892-1966), vrhovna glavarica. (39) Ostvarujući svoju posebnu i njoj svojstvenu svrhu: njegovanje bolesnika, poučavanje siromašne djece i odgajanje siročadi, Družba je u gradu vodila seljačku domaćinsku školu, a nakon Drugoga svjetskog rata časne sestre su skrbile za šezdesetero djece koja su u ratu ostala bez roditelja. Pod njihovom je upravom grad doživio znatne promjene: ponovno je uspostavljena i uređena dvorska kapela, uvedena je električna struja, vodovod i grijanje na peći s kružnim tipom starih pećnjaka, obnovljena je stolarija (vrata i prozori) i uređene sanitarije, pod dvorištem je izgrađena velika cisterna i drugo. Posljeratna sudbina Velikog Tabora “tipična je i vrlo slična sudbinama mnogih prvorazrednih spomenika kod nas”, (40) koji su bili svačiji i ničiji. U njegovu slučaju imamo drastičan primjer nebrige komunističkoga režima za hrvatsku spomeničku baštinu. Dugogodišnje pomanjkanje najosnovnijega interesa državnih organa za sudbinu staroga grada, nedovoljno zalaganje stručnih službi spomeničke zaštite, neznatna ulaganja u njegovo održavanje, neprihvatljiv način korištenja te uvođenje neadekvatnih namjena doveli su do stanja posvemašnje zapuštenosti i ugroženosti fizičke opstojnosti ovoga dragocjenog spomenika hrvatske poviješti i kulture.

U poratnim godinama (1945-1955) Velikim Taborom je, kao općenarodnom imovinom, upravljao Narodni odbor kotara Pregrada. Godine 1950. ćasne sestre odlaze u svoj samostan na nedalekoj Vinagori, a grad je sljedećih nekoliko godina poslužio kao studentsko prihvatilište. Od 1955. do 1992. gradom je, kao društvenim vlasništvom, sasvim neadekvatno upravljala općina Pregrada, koja ga je bila dodijelila na korištenje prvo zagrebačkom poduzeću “Sljeme” i to za sušionicu mesa (1959-1963), zatim Poljoprivrednoj zadruzi iz Desinića za skladište (1963-1989), a potom Turističkom savezu općine Pregrada (1989-1992). U takvim okolnostima Veliki Tabor je bio prepušten sve većem propadanju, jer su i općina i korisnici izdvajali simbolična sredstva za njegovu zaštitu i održavanje. Općina je doduše bila osnovala Komisiju za revitalizaciju spomenika kulture na svome području, ali je s druge strane nenamjenski trošila ionako skromna sredstva iz državnoga proračuna koja su joj bila doznačavana za sanaciju Velikog Tabora. Od propasti ga ovaj put spašava entuzijazam prof. Josipa Štimca koji je u zajednici s Josipom Hrestakom i Ivicom Špoljarom osnovao Zavičajni muzej u Velikom Taboru početkom 1981. U njegovih 12 prostorija ukupne površine od cca 600 m2 izložen je improviziran postav nekoliko manjih muzejskih zbirki: kulturno-povijesna, etnografska, arheološka, prirodoslovna te likovna zbirka akademskih slikara i slikara i kipara amatera iz Hrvatskoga zagorja. (41) Godine 1985. skupština bivše Samoupravne interesne zajednice za kulturu i informiranje općine Pregrada osniva već osnovani muzej nazvavši ga “Zavičajni muzej općine Pregrada”, te istom odlukom imenuje i Savjet muzeja kao njegovo upravno tijelo. U okviru Zavičajnog muzeja, pored prikupljanja starina i umjetnina za stalni muzejsko-galerijski postav, pokreću se razne aktivnosti radi stvaranja organizacijskih, financijskih i drugih uvjeta za trajnu zaštitu, obnovu i revitalizaciju Velikog Tabora: stručna savjetovanja o problematici njegova uključivanja u suvremeni život, mačevalački turniri, povremene tematske izložbe, koncerti, predstave s dresiranim pticama grabljivicama i dr. Međutim, svekolika djelatnost prestaje u jesen 1989. kada su Savjetu muzeja odnosno njegovom predsjedniku prof. Štimcu, bez razloga i povoda, oduzeti ključevi od ulaznih gradskih vrata i muzejskih prostorija na temelju rješenja Skupštine općine Pregrada i zaključka njezina Izvršnog vijeća. Time je ustvari ukinut Zavičajni muzej i raspušten njegov Savjet, a cjelokupni fundus (preko 2000 predmeta) uzurpiran i predan na korištenje Turističkom savezu općine Pregrada. Danas je Veliki Tabor državno vlasništvo Republike Hrvatske i njime od kolovoza 1992. upravlja muzejska ustanova “Muzeji Hrvatskog zagorja” iz Gornje Stubice, a od veljače 1993. stari grad koristi Društvo “Veliki Tabor”, osnovano u Desiniću 1990. kao pravni sljednik Zavičajnog muzeja, koje je svoje djelovanje posvetilo zaštiti, obnovi i revitalizaciji Velikog Tabora te njegovanju i oživljavanju uspomena na njegove graditelje — Ratkaje Velikotaborske.

 

BILJEŠKE

1) Gjuro Szabo, Izvještaj o radu Zemaljskog povjerenstva za očuvanje spomenika u g. 1911. , Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva
2) Tomislav Premerl, Veliki Tabor naša obaveza prema porukama baštine, KAJ III, Zagreb 1978, 15i16
3) Tadašnje upravno ustrojstvo sjeverozapadne Hrvatske je vidljivo iz darovnice kralja Žigmunda iz 1399. kojom Hermanu II. grofu Celjskom dariva cijelu knežiju Zagorje: Arhiv Hrvatske, No regestrata acta, f. 1594, nr. 2. (dalje AH NRA).
4) Godine 1458. kralj Matijaš Korvin dariva barunu Janu Vitovcu “grad Krapinu, zemljište razvaljenog grada Vrbovca, kao i Novi grad nasuprot gradu Krapini” Vidi: Vjekoslav Klaić Povijest Hrvata, Knjiga IV, Zagreb 1985, 16
5) AH NRA, f. 1527. nr. 5
6) Arhiv Hrvatske, Documenta medivalia varia, nr. 696. (Dalje AH, DMV)
7) AH, DMV, nr. 713
8) Vjekoslav Klaić Povijest Hrvata, Knjiga II, 330.
9) Tomislav Premerl, Veliki Tabor – odnos prema vlastitom identiteu, KAJ II-III, Zagreb 1985, 210
10) Emil Laszowski Hrvatske povijesne gradjevine, Zagreb 1902, 214
11) Vidi bilješku 4.
12) Vjekoslav Klaić Povijest Hrvata, Knjiga IV, 40.
13) Josip Adamček. Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, Zagreb 1980, 54
14) Vjekoslav Klaić Povijest Hrvata, Knjiga IV, 185.
15) Emil Laszowski, Porodica Ratkaja, “Prosvjeta”, list za zabavu, znanost i umjetnost, Zagreb 1895, 147.
16) Isti navedeno djelo 147.
17) AH, DMV, nr. 631.
18) AH, DMV, nr. 649
19) AH, DMV, nr. 645.
20) Isto
21) AH, DMV, nr. 662
22) Isto.
23) Emil Laszowski, Porodica Ratkaja, “Prosvjeta”, list za zabavu, znanost i umjetnost, (bilješka 15), 147.
24) AH, DMV, nr. 665, 668, 695, 696, 697, 721.
25) Emil Laszowski, Porodica Ratkaja, “Prosvjeta”, list za zabavu, znanost i umjetnost, (bilješka 15), 1478. i 176.
26) AH, DMV, nr.803, 807, 808, 809, 810, 811.
27) AH, DMV, nr.833 i 838.
28) AH AOR, sign. TT 8
29) Emil Laszowski, Porodica Ratkaja, “Prosvjeta”, list za zabavu, znanost i umjetnost, (bilješka 15), 146 i 147.
30) AH, DMV, nr.666
30 A) Lelja Dobronić, Zagrebački Kaptol i Gornji grad nekad i danas, Zagreb 1986, 79.
31) Ante Gulin, Prilog proučavanja rodoslovlja i važnijih posjeda obitelji Ratkay (1502-1793) KAJ II-III, Zagreb 1985, 261-85
31 A) Povijesni spomenici grada Zagreba, izdao Povijesni muzej Hrvatske, građu pripremili Emil Laszowski i Lelja Dobronić, Zagreb 1971. 62-87.
32) Mladen Obad Šćitaroci, Dvorci i perivoji Hrvatskog zagorja, Zagreb 1991, 176 i 280.
33) Emil Laszowski, Porodica Ratkaja, “Prosvjeta”, list za zabavu, znanost i umjetnost, (bilješka 15), 240.
34) Ove podatke dobio sam od dr. Josipa Kolanovića
35) Gjuro Szabo, Kroz Hrvatsko zagorje, Zagreb 1939, 32
36) Anđela Horvat, Pregled spomenika kulture općine Pregrada, KAJ II-III, Zagreb 1985, 172.
37) Olga Maruševski, Bilješka o jednom stanovniku Velikog Tabora, KAJ III, Zagreb 1978, 3-13.
38) Isto.
39) O. Anastazije Matanić, OFM, U znaku ljubavi, Zagreb, 1976, 199.
40) Tomislav Premerl, Veliki Tabor naša obaveza prema porukama baštine, KAJ III, Zagreb 1978, 21
41) Izvješće Komisije za pregled Zavičajnog muzeja Veliki Tabor u Desiniću od 25. siječnja 1990. koju je osnovao Muzejski savjet Hrvatske poradi utvrđivanja postojećeg stanja Zavičajnog muzeja i uzroka njegovog zatvaranja

Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Utvrde i označen sa , , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s