Obrambene građevine na sjevernim obroncima Krndije

Branko Nadilo
Izvor: Časopis GRAĐEVINAR 57 (2005) 4

 

Velika utvrda Orahovica ili Ružica

Povijest utvrde do turskog osvajanja
Jedna od najpoznatijih slavonskih utvrda, ujedno vjerojatno i najveća i najspominjanija, svakako je utvrda Orahovica, više znana prema udomaćenom nazivu Ružica ili Ružica grad. Ujedno je to i jedna od najvećih gradina u kontinentalnoj Hrvatskoj. Nalazi se na sjevernim šumovitim obroncima Krndije i nedaleko mjesta gdje se ta slavonska planina spaja sa susjednim Papukom. Smještena je blizu Orahovice, povrh sela Duzluk i izletišta s umjetnim jezerom. Moguće je da se posjed Orahovica prvi put spominje kao “possesio Aszuagy” 1228. i da je politički pripadao Križevačkoj županiji te bio kraljevsko dobro. Posjednici su mu vjerojatno bili plemići Osuvački koji su bili rođaci Veličkih (Bekeffy de Velyke). No nedugo potom se za posjed navodi i naziv Raholzca ili Raholza, potom Rahowcza, Rahocia i Rosonz, a iz te su osnove gotovo sigurno nastali i sadašnji nazivi naselja Orahovice i utvrde Ružice. Iako ima i drugačijih tumačenja, mnogi vjeruju da je ime Ružica poteklo iz narodnog naziva, a sasvim je lako zamisliti, ma koliko etimološke tvorbe bile nezahvalne, da je korijen i jednog i drugog naziva u tim prvim imenima posjeda.

r1Suvremeni tlocrt utvrde Orahovica odnosno Ružica

Kako Orahovicu ne treba nikako brkati s orahom, tako ni Ružicu ne treba brkati s ružama. Ipak je Tomislav Đurić u svom djelu Srednjovjekovni gradovi slavonskog gorja zabilježio jednu od tih legenda. Tobože su, u vrijeme kada su se panonski Hrvati borili s Turcima, u borbi stradali otac i braća lijepe Ružice. Zbog obrane svog naroda odlučila je muža i budućeg branitelja svojih podanika izabrati na viteškom turniru. Na tom su velikom turniru uz slavenske sudjelovali i franački vitezovi, no svi su nadvladani od gotskog viteza Ulrika. To Ružica nije mogla podnijeti i sunovratila se je u ponor da bi svoj narod spasila od tuđina. Ubrzo su po cijelom kraju iznikli grmovi crvenih ruža, boje Ružičine krvi, i utvrda je dobila sadašnje ime. Druge legende zabilježene su na internetskim stranicama grada Orahovice. Jedna je od njih već spomenuta, osim što se sada ne radi o gotskom već franačkom vitezu i Ružica se nije ubila već ispunila svoju odluku. U drugoj se priči radi o vili Ružici koja je sa svojim drugaricama ometala gradnju, ali se zaplela kosama u gustu mrežu i bila zazidana u temelje. U trećoj je priči okrutnom velmoži koji je bez milosti tjerao svoje podanike jedan vol plave dlake pokazao veliki orah oko kojega se isplela divlja ruža, sva u raskošnom cvatu. I na tom je mjestu izgrađen zamak – Ružica-Orahovica.

Prvi je poznati gospodar Orahovice bio Nikola II. Konth, a do posjeda je došao na pomalo neobičan način, ali znakovit za povijest onodobnoga slavonskoga i hrvatskog kraljevstva. Moćni Henrik III. Gising, iz plemićke obitelji njemačkog podrijetla koju smo često spominjali u ovoj seriji napisa, imao je sina Petra zvanog Herceg. On je oženio kćer velmože Ivana Babonića. Gisingovci i Babonići bili su inače u velikim međusobnim sukobima, a povezala ih je zajednička mržnja prema kralju Karlu Robertu (1301.-1342.). Petar Herceg Gising bio je veliki neprijatelj kraljeva zastavnika Lovre Totha, inače oca prvoga poznatog vlasnika Orahovice. Za štete koje mu je nanio, bio je osuđen da plati kaznu od 250 srebrnih maraka. Kako to nije mogao platiti, njegov je tast Babonić na godinu dana 1328. založio svoj posjed i utvrdu Zrin Lovri Tothu. Budući da ni tada Herceg nije platio, Zrin je postao vlasništvo Lovre Totha. No 1347., kada je posjedom već vladao njegov sin Nikola II. Konth, ponudio je kralj Ludovik I. Anžuvinac u zamjenu za Zrin vlastelinstvo Orahovicu. Tako je obitelj Konth postala vlasnikom Orahovice, a Zrin je darovan bribirskom knezu Jurju Šubiću i njegovim potomcima, koji su se po novom posjedu počeli nazivati Zrinski.

r2Rekonstrukcija negdašnjeg izgleda utvrde Ružica (R. D. Devlić)

Neki navode da je u međuvremenu Orahovica bila u vlasništvu Gorjanskih, iako se to ne čini previše vjerojatnim. Naime Nikola II. Konth (Szabo drži da je ime povezano sa zamkom Kontovci nedaleko Grubišnog Polja) bio je pradjed slavnog Nikole IV. Iločkog i svih plemića Iločkih. Otac i stric Nikole bili su banovi Mačve, a sam Nikola ban Mačve i kralj Bosne. Uz Orahovicu je posjedovao golema imanja u Slavoniji i Ugarskoj. Iako se utvrda Orahovica prvi put spominje još 1357., sasvim je moguće da je Ružicu, kao novu utvrdu, izgradio upravo Nikola IV. Iločki. Mora se reći da je ta utvrda, u svom kratkom vijeku do dolaska Turaka u ove krajeve, imala zaista posebne i neobične vlasnike. Vjeruje se da je utvrda Orahovica, koju ćemo zbog lakšeg razumijevanja odsada nazivati Ružica, skupa s trgovištem (oppidum) imala sve važniju političku i vojnu ulogu, posebno u vrijeme Nikolina sina – moćnoga Lovre Iločkog. On je 1493. sklopio obiteljski ugovor o međusobnom nasljeđivanju s ugarskim palatinom Stjepanom Zapoljom. To je bilo izravno upereno protiv Vladislava II. Jagelovića i postojećeg zakona prema kojemu su kralju pripadali posjedi one plemićke obitelji koja ne bi imala muškog potomka. Zbog toga se kralj
zaratio s Lovrom Iločkim, a kraljevu je vojsku vodio erdeljski vojvoda Bertold Dragffy de Bekltek. Prije nego što je zauzet Ilok Lovro je pobjegao u Ružicu, ali je i Ružicu 1495. zauzela kraljevska vojska pod komandom srpskog despota Đorđa Brankovića, kojega ne treba brkati s mnogo slavnijim pretkom Đurđem. No Lovro je iz nje pravovremeno utekao. Ipak posredovanjem Stjepana Zapolje dobio je Ružicu natrag i držao je sve do svoje smrti 1524.

r3Pogled iz zraka na ostatke utvrde Ružica (vidi se selo Duzluk i Orahovica u daljini)

Muških potomaka nije imao, a njegovase druga supruga Magdalena Bakoczypreudala za opakoga i zloglasnogagospodara Morovića (utvrde naušću Studve u Bosut, danas u Vojvodiniu Srbiji i Crnoj Gori) LadislavaMora (ili Moréa), brata pečujskog biskupa Filipa. Taj neobični slavonski plemić zaista zaslužuje da mu se posveti nekoliko redaka. Ladislav More se najprije krivotvorinom domogao svih posjeda LovreI ločkog. Nakon dugotrajnih sporova sa Zapoljinim nasljednicima, uspio je dobiti sve slavonske posjede, dok su posjedi Iločkih u Ugarskoj pripali kraljevoj blagajni. Nakon bitke kod Mohača 1526. i potom rata između Ivana Zapolje i Ferdinanda Habsburškog, Ladislav se svrstao na stranu Habsburgovaca. U strahovitim međusobnim pustošenjima slavonskih plemića, More se posebno isticao svojom okrutnošću tako da se zamjerio ne samo Zapolji već i Ferdinandu.
Zapoljina je vojska najprije opsjedala zamak Palota u južnoj Ugarskoj, odakle je More spustivši se užetom uspio pobjeći u Ružicu. Zapoljina je vojska pojurila za njim, opsjedala Ružicu i zauzela je nakon što je razvalila dio bedema. No More je i tada uspio pobjeći, a osvajači su zarobili jednoga njegova sina i kćer. More se u Ružicu nedugo potom vratio, zahvaljujući činjenici što su nadvladale Ferdinandove pristaše. Zna se da se 1536. nesložna hrvatska vojska s Dilj-gore, nakon što su Turci u silovitom napadu zauzeli Brod, povukla  prema Našicama i Ružici te u njoj uspjela izdržati opsadu turskih četa pod komandom slavnog zapovjednika Mehmet-paše Jahjapašića, tada još bega.

r4Pogled na Ružicu iz pravca sela Duzluk

Ružica u vrijeme Turaka i nakon oslobođenja
Ladislav More bio je komandant Ferdinandovih lakih konjaničkih četa, ali ipak nije izbjegao svojoj sudbini. Nakon što je Murat-beg Tardić iznenada 1542. zauzeo Ružicu, on je po svom običaju pobjegao, ali su ga turski akindžije (laki konjanici) sustigli na Dravi i odveli u ropstvo u Istambul. Tamo je prešao na islam, a jedan je od njegovih sinova postao i kapudan-paša (veliki admiral) Turskog Carstva. Turci su u svojim osvajačkim pohodima uništili gotovo sva hrvatska naselja u okolici Ružice odnosno Orahovice i potom taj predjel naselili Vlasima. Od 1545. Orahovica je prema nekima kadiluk s mnoštvom vojnika, a prema zapisima turskog putopisca Elvije Ćelebije, bogat sandžakat s 15 zaima (dobara) i 100 timara. Carski has (porezi) i druge obveze iznosile su 700.000 akča, a Orahovica je istodobno sandžak-begovoj vojsci mogla dati 5000 odabranih vojnika. No svjedočenja toga slavnoga turskog putopisca u mnogim su se slučajevima znala pokazati nepouzdanima. Križevački je kapetan Georg Leibacher 1597. poharao i popalio okolicu Orahovice, a 1606. u blizini Voćina dvaput porazio Turke iz Orahovice. Tijekom Velikoga turskog rata (1683.- 1699.) Funduk-paša je sa 3000 vojnika pokušao zauzeti Viroviticu, ali je potučen upravo kod Orahovice, koju su popalili hrvatski konjanici pod zapovjedništvom Ivana Makara. Orahovicu (odnosno Ružicu grad) nakon Osijeka oslobodio je 1687. general Hans Dunnewald. U velikoj je turskoj protunavali Husein-paša 1690. uspio nakratko zauzeti orahovičku utvrdu, no ubrzo ju je bio prisiljen napustiti. Utvrdu i posjed je preuzela carska
Dvorska komora, a neuspješno ga je pokušao dobiti grof Stjepan Orehoczy (gospodar posjeda u Križevačkoj županiji – Orehovca, Gušćerovca, Gregurevca, Malog Kalnika…) koji je neuspješno dokazivao kako je staro vlastelinstvo dio njegova obiteljskog naslijeđa. Ponovno je utemeljeno orahovičko vlastelinstvo, a jedan je dio darovnicom dobio Gaspar de Cordua et Alagon, a drugi barun Fleichmann. Tako su nastala i dva sjedišta posjeda – Orahovica i Feričanci. Oba su dijela posjeda kupili baruni Pejačevići. Od njih je posjed 1742. kupio Demetar Mihalović. Plemićka je obitelj Mihalović (Mihalovich) cijelo vlastelinstvo posjedovala 176 godina i u današnjem je gradiću Orahovici izgradila svoju kuriju. Plemstvo je obitelj dobila 1716., a vjeruje je da je do 1763. bila pravoslavne vjere i da se prezivala Mihajlović. Nakon prelaska na katoličku vjeru počinje njihov uspon, potaknut i smišljenim obiteljskim vezama. Posljednji vlasnik posjeda iz obitelji, a time i utvrde koja je u međuvremenu stalno propadala, bio je Antun Mihalović, koji je u povijesti zabilježen kao posljednji hrvatski ban, a tu je dužnost obnašao od 1917. do 1919. godine. Posljednji su vlasnici posjeda Orahovica-Feričanci bili baruni Gutmanni.

Opis i rekonstrukcija utvrde
Gjuro Szabo detaljno opisuje Ružicu za koju kaže da je bila svojevrsna sinteza srednjovjekovnog zamka – ujedno i dvorac i utvrda. U njegovu detaljnom opisu istaknuto je da se u utvrdu sada ulazi kroz istočnu polusrušenu kulu, a da je pravi ulaz bio nešto južnije, preko drvenog mosta koji se penjao do prvog kata. Tako se dolazilo u veliko predvorje, gdje je na desno stajala gotička kapelica s rebrastim svodom koji je poslije pretvoren u bačvasti, ali je u međuvremenu urušen. Pokraj kapele ulazilo se u prostorije za stanovanje koje su s vremenom bile temeljito pregrađivane. Taj golemi palas prema jugu ima ojačani šiljak, debljine i do 9 m, koji je okrenut prema nedalekoj prostranoj livadi. Utvrda je na tom dijelu bila ojačana i polukružnim zidom ispod kojega je bila velika i duboka graba. Cijela je utvrda bila opasana čvrstim obrambenim zidom s potpornjima i brojnom kulama. Utvrda je građena od lomljenog kamena, jedino je južni polukružni zid u gornjem dijelu bio izgrađen od cigle. Szabo bilježi dobro sačuvane klesane komade kamena te konzole na svim dijelovima građevine za koje ne može utvrditi namjenu. U opisu iz 1702., dakle iz vremena kada je utvrda potpuno napuštena, njezino je stanje već bilo vrlo loše. U nižem dijelu tri prostorije nisu imale strop, a u gornjem dijelu bili su, kako se kaže, sačuvani samo podrumi. Kapelica je imala strop, a brojne su zgrade i dvorci ispod utvrde bili srušeni pa im danas nema ni traga. Vrlo je teško rekonstruirati negdašnji izgled utvrde koja se sastojala od mnogo tornjeva, kula, bastiona, snažnih zidova i strijelnica. Ipak suvremena su istraživanja dijelom nadopunila Szabov opis i ustanovila da se ta golema utvrda zapravo sastojala od dva dijela i da je bila opasana dvostrukim bedemom. Utvrdom je dominirala visoka peterokutna kula (koja je vjerojatno služila za stanovanje), a na nju se pod pravim kutom oslanjala velika utvrđena kapela. Utvrda je građena u gotičkom ali i u renesansnom stilu 15. st. i bila je prilagođena uporabi ondašnjeg topništva. Sve u svemu riječ je o vrijednom graditeljskom fortifikacijskom djelu čiji je normalni razvoj prekinut dolaskom Turaka. Od II. svjetskog rata na ovoj su utvrdi obavljeni brojni istraživački radovi te manji zahvati. Vjeruje se da su se tako stvorili uvjeti za moguću rekonstrukciju izgleda tvrđave. Na kapeli koja se smatra nevrjednijim dijelom utvrde obavljeni su i manji konzervatorsko-restauratorski zahvati. Ona je jednobrodna, u cijelosti je građena od kamena, duga je 18,8 m, a široka 7,2 m. I u ovom se slučaju, iako Ružica neodoljivo privlači brojne posjetitelje, stalo na pola puta. Kao da se jednostavno ne zna što bi trebalo učiniti. A ovdje bilo bi nužno obaviti veće restauratorske i konzervatorske zahvate kako bi se spriječilo daljnje propadanje. Štoviše ne bi bilo na odmet obaviti i neke veće rekonstrukcije.
Čini se da bi bilo mnogo bolje i razumnije izabrati nekoliko vrijednih utvrda i temeljito ih zaštititi i rekonstruirati. Jer ovako sve podjednako i nepovratno propadaju.

r5Dio ostataka glavne utvrde (palasa) s crkvom

Tajanstveni Stari grad

Jedan sat hoda od Ružice prema strmim visovima Krndije, u gustoj šumi i nedaleko od najvišeg vrha Kapovca, nalazi se tajanstveni Stari grad, čija je duljina zidova i nešto veća. Ta je utvrda, o kojoj se zapravo ništa ne zna, znatno starija, a to se zaključuje po vrsti zidova i njihovu prilagođavanju stijenama i pećinama te izostanku bilo ikakvih tragova udobna stanovanja. Vjerojatno je služila isključivo u vojničke svrhe i to u ranom srednjem vijeku. No izostanak bilo kakve branič-kule upućuje na to da je možda služila samo kao pribježište (refigium).

r6Tlocrt utvrde Stari grad

Bilo kako bilo iz sačuvanih se ostataka i na temelju Szabova tlocrta može zaključiti kako se utvrda, poput Ružice, prostirala u pravcu sjeverjug i kako je bila podijeljena u četiri dijela te da su se na svakoj strani nalazila posebna pojačanja za efikasnu obranu. Način gradnje sačuvanih ostataka svjedoči da se radi o kraju 13. ili početku 14. st. Iako su neki istraživači zbunjeni činjenicom da se na tako malom prostoru nalaze dvije velike utvrde, čini se da je najvjerojatnije kako se početno spominjanje utvrde Orahovica odnosi na Stari grad (a prvi se put u poveljama spominje 1330.) te da je Ružicu, kako smo već naveli, u drugoj polovici 15. st. izgradio Nikola IV. Iločki. Uostalom takvu je veliku i raskošnu utvrdu mogao graditi samo netko tko je imao golema imanja i tko je usto bio i kralj Bosne. Čini se da se uz novu utvrdu odmah počelo graditi trgovište koje se prvi put spominje 1471. Tako bi zapravo postojale tri Orahovice koje su se postupno s Krndije spuštale u ravnicu. Prva bi bila visoko u šumama na mjestu Staroga grada (čiju je ulogu u obrani od Tatara spominjala i Marija Terezija), druga Ružica iznad mjesta Duzluk, a treća 3 km sjevernije na mjestu današnje Orahovice.

r7Stara fotografija ostataka Starog grada

Današnja je Orahovica živopisan gradić s nešto više od 4 tisuće stanovnika, smješten uz sjeverne padine Krndije, koji ima razvijeno poljodjelstvo te drvnu industriju i industriju građevnog materijala. Zanimljiv je i turistički jer je u šumama Krndije i Papuka vrlo razvijen izletnički i lovni turizam te ribolovni u okolnim jezerima. Osim atraktivne Ružice posjetitelje privlači i sklop manastira Sv. Nikolaja koji je izgrađen na temeljima starijega katoličkog samostana i crkve. Moramo ipak reći da unatoč višestrukim pokušajima nismo uspjeli posjetiti ruševine Staroga grada. Jednom nas je spriječilo vrijeme, a drugi smo od rijetkih zemalja, kako često sa žaljenjem ističu u Planinarskom savezu Hrvatske, gdje se stabla s planinarskim oznakama obaraju kao i svaka druga, a nerijetko i namjerno uništavaju. Zato smo nakon nekoliko sati penjanja po svim vrhovima Krndije podno Kapovca zaključili da će za nas tajanstveni Stari grad i dalje ostati nedostižan.

Nastanak Bedemgrada i njegova sudbina

Na šumovitim sjevernim obroncima Krndije, dvadesetak kilometara jugozapadno od Našica, u blizini sela Gradac, na visini od 407 m n. v., leže tajanstvene ruševine srednjovjekovnog kaštela Bedemgrada. Kroz taj pitomi i brežuljkasti kraj već je u rimsko doba prolazila velika vojnička cesta koja je spajala savsko i dravsko područje. Ta se cesta i u srednjem vijeku (1367.) spominje kao “velika cesta koja vodi kroz Neckce”. Našice se inače pod tim imenom spominju još 1229., a 1310. kao posjed, 1403. kao trgovište, a 1408. kao “gradska općina”. U tom su kraju još u ranom srednjem vijeku gusto izmiješani bili naseljeni Ugri i Hrvati. Najstarija plemićka obitelj bili su Abe iz roda Khan koji su imali posjede i u Baranjskoj županiji, a Našice su inače pripadale biskupiji u Pečuhu.

b1Crtež ostatka Bedemgrada iz 19 st.

Godinama se nagađala lokacija našičke tvrđave i ona se tražila u samom mjestu gdje nikada nije pronađena. U posljednje se vrijeme sve više vjeruje da je upravo Bedemgrad stari Nekehevar, koji se prvi put spominje kao castrum 1396. godine. Zna se da je Gyala iz obitelji Aba-Khan između 1221. i 1230. dio svojih prostranih imanja poklonila vitezovima templarima, borcima za kršćanstvo u Svetoj zemlji. Potom su templari na svom posjedu sagradili crkvu Sv. Martina, kojega su kao vojničkog sveca osobito štovali. Nekim čudom ta je mala i lijepa crkvica jedina očuvana ranotemplarska crkva u Hrvatskoj, izgrađena kao ranogotička, a samostan čijih tragova nema vjerojatno se nalazio pokraj nje. Nedavno je u zidu pročelja otkriven lijepi klesani templarski grb. Gyula je poslije postao slavonski ban, ali je zbog pobune razvlašten i posjede je dobio njegov rođak iz roda Aba Dimitrije I. Dolaskom na hrvatsko-ugarsko prijestolje Karla I. Roberta, stekao je Aleksandar II. Aba velike vojničke zasluge pa mu je kralj nakon 1312. i ukinuća templarskog reda (nikad do kraja razjašnjeni spor koji je potresao temelje Crkve) dodijelio posjed koji je toj obitelji i prije pripadao. U darovnici iz 1312. Karlo Robert dopušta izgradnju utvrde na posjedu Sv. Martin. Aleksandar II. se požurio s gradnjom utvrde jer nije bio siguran koliko će dugo biti u posjedu. I zaista već je 1315. kralj Karlo Robert morao papi vratiti sve posjede te ih predati vitezovima Sv. Ivana Krstitelja Jeruzalemskog, koji su se zvali hospitalci, a u Hrvatskoj su bili znani i kao ivanovci. Ivanovci se međutim s Aleksandrom II. nisu sporili oko utvrde, nego su ju prepustili za simboličnu godišnju odštetu. Da se radi baš o utvrdi Bedemgrad može se zaključiti prema načinu gradnje, jer su crkva Sv. Martina, franjevački samostan (građen približno 1300.) i Bedemgrad građeni u sličnom stilu i vjerojatno se radi o graditeljima koje su doveli templari, a preuzeli ivanovci. Primjerice ulazna i glavna kula Bedemgrada (koja je danas jedina djelomično sačuvana) ima strijelnice po cijeloj visini kule. Te su strijelnice bile uobičajene u Svetoj zemlji, a u Hrvatskoj se pojavljuju mnogo kasnije. Inače ta je oštećena kula, ili toranj, građena grubim kamenom, a uglovi su pojačani kamenima klesancima. Vidi se da je sagrađena u gotskom stilu. Da se radilo o srednjovjekovnom kaštelu može se uočiti po tome što je utvrda bila opasana utvrđenim jakim zidinama (ostaci se još naziru) i što je osim ulazne kule imala vjerojatno još i drugih ugaonih kula. U njoj su, čini se, boravili članovi plemićke obitelji te kaštelska vojnička posada. Vjeruje se da su Abe podigli utvrdu na tom mjestu upravo zbog blizine stare ceste i zbog toga što se s njegova položaja može vidjeti daleko u Podravinu. Osim toga utvrda se nalazila i u blizini posjeda Ljeskovica koji je obilovao vinogradima, oranicama livadama i šumama. Dodatnu je sigurnost pružao položaj u gustim šumama i planinskim vrletima. Daljnja je sudbina utvrde i naselja bila određena činjenicom što se Sigismund Našički u građanskom ratu umjesto za Sigismunda Luksemburškog opredijelio za Ladislava Napuljskog. Utvrda i posjed su mu 1403. oduzeti i predani Lackoviću, koji je sve to vrlo brzo prodao obitelji Gorjanski. Oni su Našice držali kroz cijelo 15. st. Nakon smrti posljednjeg Gorjanskog neko su vrijeme Našice bile u vlasti kralja Matije Korvina, a od 1506. preuzeo ih je Lovro Iločki. Turci su prvi put opustošili okolicu Našica još dok su ga držali Gorjanski, poslije bitke kod Nikopolja (Nikopolisa) 1396. Nakon neuspjele opsade Kiszega u povratku je pokraj Našica prošla i vojska Sulejmana Veličanstvenog. Turski su odredi opustošili i spalili Našice, ali Bedemgrad nisu zauzeli. Neuspješno su Bedemgrad pokušale zauzeti i čete i Mehmed-bega Jahjapašića, a zauzele su ga snage pod zapovjedništvom velikog vezira Ibrahim-paše 1541. nakon zauzimanja Budima. Pod turskom okupacijom Bedemgrad je dobio isključivo vojničku svrhu, a ostali se život odvijao u obližnjim Našicama. Kršćanski seljaci uokolo naselja morali su obnavljati Sulejmanov most u Osijeku. U razaranjima je pošteđen franjevački samostan koji je dobio dozvolu obavljanja vjerskih običaja. No Turci su tijekom Velikog austro-turskog rata 1596. zauzeli samostan i protjerali franjevce. U tim su se strašnim vremenima bili u šumama oko Našica namnožili brojni hajduci. Zapamćena je 1608. jedna uspjela varka slavonskih pobunjenika predvođenih Antunom Slavetićem i Franjom Kolakovićem. Oni su svoje hajduke preobukli u Turke i u predvečerje iz zasjede podno Bedemgrada sasjekli čete požeškog paše Huseina Sulimanovića. Štoviše požeški je paša bio uvjeren da su njegovih 300 vojnika pobili vojnici turskog age u Našicama, s kojim je bio u zavadi. Protiv našičkog age podnio je prijavu paši u Budimu i aga je bez objašnjenja bio obješen, čime je ta hajdučka podvala bila još potpunija. Našice i Bedemgrad je 1687. bez borbe oslobodio general Hans Dunewald jer su se Turci bili sami povukli. Isto tako je protunapad turske vojske pod komandom Husein-paše 1690. uspješno odbijen. Okolicu Našica naselio je katolički živalj koji se pred Turcima povukao iz Bosanske Posavine. Nakon turskog poraza kod Slankamena 1691. našičko je područje postalo granično i došlo pod vlast Dvorske komore u Beču. Oslobođeni su se posjedi za simbolične sume ustupali carskim zapovjednicima. Tako je vlasnik našičkog posjeda bio najprije pukovnik Kyba, a potom zapovjednik Osijeka general Odyer. Njegova je udovica prodala vlastelinstvo grofovima Pejačevićima. Iako su ti plemići bili bugarskog podrijetla, a od 1690. su se nastanili u Osijeku, vrlo su brzo postali moćni i bogati te su Trojednoj Kraljevini dali cijeli niz istaknutih dužnosnika. Dok je drevni Bedemgrad sasvim propadao, grofovi su Pejačevići 1811. izgradili svoj barokni dvorac u Našicama, koji su 1909. obnovili u jedan od najljepših plemićkih dvoraca u Hrvatskoj s predivnim perivojem. Od starog je Bedemgrada, kao što smo rekli, ostala samo djelomično sačuvana ulazna kula u visini do 6 katova. Klesani i lomljeni kamen mjestimice je dopunjen opekom. Ulazilo se kroz podizni drveni most, o čemu svjedoče odgovarajuća mjesta za koloture. Vrlo su dobro sačuvane 180 cm visoke strijelnice u koje se bez teškoća mogao smjestiti vojnik.

b2Pogled izvana (lijevo) i iznutra (desno) na ostatke glavne kule u Bedemgradu

Pažljivim promatranjem mogu se uočiti ostaci ulaznog dijela kule s druge strane opkopa te ruševine kružnoga obrambenog zida, koji je također bio zaštićen opkopom. Iako se radi o ruševini, ipak se može uočiti da se radi o vrijednoj i zanimljivoj gotičkoj utvrdi. Za nedavnog smo posjeta uočili da Bedemgrad izuzetno dobro održavaju članovi planinarskog društva Krndija iz Našica i djelatnici Zavičajnog muzeja. Oni su uz pomoć Turističke zajednice i Hrvatskih šuma pažljivo očistili sav okoliš. Prilazi su pažljivo označeni, a štoviše ispred utvrde nalaze se i najnužnije informacije o utvrdi, uglavnom iz pretisaka već tiskanih članaka. Još smo jednom mogli ustanoviti da za brigu o pojedinim utvrdama nije odlučujuća njezina povijesna ili graditeljska vrijednost, već gospodarska moć najbližeg grada i ljubav njegovih stanovnika prema svojoj baštini.

Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Utvrde i označen sa , , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s