Orlica – nova karlovačka tvrđava

Darko Fogina
Izvor: Udruga Kamelon, Karlovac

U Donjem Mekušju, odnosno Vodostaju, i nakon gotovo 3 stoljeća vidljivi su tragovi gradnje Novog Karlovca započete 1730. godine. Nova zvjezdolika tvrđava s obrambenim bedemima i bastionima, za koju se sačuvao naziv Orlica, po potoku koji se tu ulijeva u Kupu, nikada nije dovršena. A da je to ipak uspjelo, bila bi dvostruko prostranija nego obližnji renesansni grad-utvrda Karlovac sagrađen 1579. godine. i do danas bi se s njime vjerojatno stopila u veću urbanu cjelinu.

Današnje stanje bastiona (obrambenih nasipa) i šančeva preostalih od gradnje Orlice. Najsačuvaniji je sjeverni “zid” kojeg je obrasla šuma, te dio “utvrđen” crkvom i grobljem. (skica: Darko Fogina)

Nesuđena karlovačka zvjezdolika utvrda

Karlovac spada među malobrojne gradove koji  znaju točan datum i godinu svog utemeljenja, svojeg utemeljitelja i prve graditelje. Cijela priča započinje sredinom 16. stoljeća, kad je naglo počela rasti potreba za izgradnjom moderne ratne tvrđave negdje na granici Hrvatske i Osmanlijskog carstva.Najvažnije je bilo postaviti veliku “branu”, kojoj je uloga bila zaustavljati i odbijati Turke i njihove pretenzije prema Beču. Odluka je pala da nova tvrđava bude smještena blizu ušća Kupe i Korane, podno Dubovca koji je znatno stariji od današnjeg grada Karlovca. U ožujku 1578. godine na saboru u Brucku na Muri donesena je odluka o gradnji nove tvrđave u Hrvatskoj, a 13. srpnja 1579. godine počela se graditi nova utvrda koja je po svom inicijatoru, austrijskom nadvojvodi Karlu, prozvana Karlovac.  Ta utvrda je imala tlocrt savršene šesterokrake zvijezde, bila je opasana bedemima i dubokim šančevima (odnosno iskopima ili rovovima) u koje se punila voda iz Korane, a ispuštala u Kupu. No, nakon što je tvrđava bila izgrađena, gotovo iz godine u godinu je najveći neprijatelj bio – ne Turci – nego voda: pretjerano česte poplave, manjak odvodnih kanala, ulice pune blata, vlaga i nezdrav život zadavali su poteškoće stanovnicima.

Novom Karlovcu temelji udareni 1730. 

Prema zapisima bastioni su stalno propadali, tvrđava je otvorena neprijatelju, nije sposobna za obranu a bastioni i bedemi koji su i obnovljeni stalno tonu u mekano i podvodno tlo, pa ih neprestano treba nadograđivati i učvršćivati im temelje. Ali, u cijeloj ovoj priči postoji jedna činjenica za koju mali broj Karlovčana zna: 1727. godine u Karlovac prvi puta dolazi inženjer Matija Weiss, poznati arhitekt ratnih građevina i graditelj prve suvremene prometnice od Karlovca do Bakra i Rijeke – Karoline.  On iznosi prijedloge da se stari Karlovac zauvijek napusti jer je brdo Dubovac preblizu, odakle je moguće artiljerijom razorno tući po gradu, a karlovačka tvrđava je sva u vodi i na podvodnom terenu pa je njenu obranu nemoguće ukopati u zemlju. Predlaže da se nađe mjesto za izgradnju nove ratne tvrđave a već 1730. godine donesena je odluka da se započne izgradnja na lijevoj obali Kupe, kod utoka potoka Orlice u Kupu  Po tome je i cijela nova utvrda nazvana Orlica.

Mekušansko groblje naostacima orličkih bastiona

Krenuvši tragom ove priče, iz Karlovca, preko Banije idemo prema Vodostaju i Donjem Mekušju. Prošavši ušće Kupe i Korane cesta nas vodi kroz veliko polje, na kojem je trebao biti novi Karlovac. Prelazimo mostić ispod kojeg teče potok Orlica utječući u Kupu, a nakon nekih pedesetak metara cestom skrećemo lijevo prema osnovnoj školi Donje Mekušje i crkvici Sv. Antuna sa grobljem. Već su na potezu od škole prema crkvi vidljivi ostaci jednog bastiona i šanca sa lijeve strane, a kad se popnemo na groblje, još jasnije postaju vidljivi zadnji ostaci započete, ali nikad dovršene tvrđave. Groblje je smješteno na samom bedemu i pruža se  na dva krila spojena pod pravim kutem. Prema sjeveru i istoku vidljivi su ostaci prostranih šančeva i nasipa, ističe se jedan oveći bastion, a dalje u šumi su ostali duboki šančevi ispunjeni vodom.

Veličinom bi dvaput nadmašila Karlovac

Tlocrt tvrđave bio je barokne forme, lepezasto razvijenog obrambenog sustava sa mnoštvom manjih i većih špica, tlocrtno oko dva puta veći od stare karlovačke zvijezde. Sa sjeverne, istočne i južne strane te su izbočine bile mnogobrojne, dok je na zapadnoj strani uz Kupu graditelj ostavio jednostavan, ne previše razvedeni bedem. U sredini tog nesuđenog novog Karlovca i danas stoji jezero kojeg čini Orlica, a koje je vidljivo i na starim nacrtima. To jezero, koje narod zove Karabogdanovo, trebalo je biti isušeno, a tok Orlice skrenut van grada. Još i danas lokalno stanovništvo tu lokaciju naziva “bele hiže”, jer su tu bile podignute peći za pečenje opeka i vapna potrebnih za gradnju bedema. Nakon što su 1730. godine počeli iskapati silne šančeve i bezbrojne bedeme tog novog Karlovca, koji je trebao biti najveća i najbolje projektirana utvrda cijele Europe, već 1735. godineradovi naglo prestaju. Uzroci su bili da se u gradnju ušlo prebrzo i bez razmišljanja, a troškovi bi bili toliki da ih ratna blagajna ne bi mogla financirati. Tada se opet sve orijentiralo obnovi “starog” Karlovca, a gradilište na Orlici se zauvijek napušta.

Karlovac i Orlica – spoj renesansne i barokne gradnje utvrda. (skica: Darko Fogina)

Da je opstala, Karlovac bi bio “dvograd”

S obzirom da je tvrđava na Orlici bila građena od zemlje, nije trebalo dugo da nekoliko većih poplava, te lokalno stanovništvo obrađujući zemlju razgradi i poravna goleme bastione i bedeme široko i lepezasto razvijenog fortifikacijskog sustava. Sve u svemu, možemo reći da je velika šteta što nije na Orlici bilo izgrađeno više, i da ta utvrda nije nikada bila izgrađena do kraja i zaživjela. Udaljena je svega oko 2 kilometra zračne linije od Zvijezde, i sa Karlovcem bi danas vjerojatno činila povezanu i nedjeljivu cjelinu.

* Izvorni naspis objavljen je magazinu Kameleon broj 15 od 13. siječnja 2004.pod naslovom “Orlica – nesuđena karlovačka zvjezdolika utvrda”. Uvodi dio priloga, kao i potpise pod snimke napisao je urednik Kameleona.