Šumari pronašli SREDNJOVJEKOVNI GRAD

Tekst/fotografije  dr.sc. Goran Jakovljević, muzejski savjetnik – Gradski muzej Bjelovar
Izvor: Časopis Hrvtaske šume br. 192, godina XV. Zagreb, prosinac 2012.

GORNJI BORKI – SREDNJOVJEKOVNI GRAD

Da naše šume kriju brojna nepoznata blaga dokaz je senzacionalno otkriće u šumama kojima gospodari Šumarija Sirač. Naime, revirnik Dario Šimunić nedavno je na svom reviru primijetio neobično naslagano kamenje u obliku suhozida za koje je zaključio da moraju biti djelo ljudskih ruku. Svoje otkriće prijavio je arheolozima koji su zaključili da je naš kolega bio u pravu.

Naše šume dio su hrvatskog nacionalnog blaga sadržanog u sintagmi hrvatsko more, šume i planine, prepoznatljivo svakom koji ili živi u Hrvatskoj ili u nju dolazi kao turist. One su veliki gospodarski potencijal i mali dio pluća planete Zemlje, izvor velike biološke raznolikosti, ali one su istovremeno, ponekad, i vrlo tajanstveno mjesto koje u svojim njedrima krije velike tajne naše prošlosti. Za neke od tih tajni zna se već dugo vremena putem narodnih predaja, rijetkih znanstvenih istraživanja ili njihovim korištenjem u gospodarske i turističke svrhe, a neke tek sada – zahvaljujući najčešće faktoru slučaja – polako izlaze na svjetlo dana. Jedan od takvih velikih šumskih kompleksa u prekrasnom i gotovo ljudskom rukom nedirnutom prirodnom pejzažu nalazi se naprvim zapadnim obroncima Papuka, pod upravljanjem Šumarije Sirač, a gotovo slučajni susret s djelatnikom Šumarije, dipl. ing. šum. Dariom Šimunićem, početak je impresivne priče o povijesti, kulturi, arheološkim spomenicima i sličnoj tematici kojoj se trenutno ne nazire kraj. Naš prvi telefonski kontakt bio je pomalo čudan: njegov uzbuđeni glas govorio je o nekim iznenađujućim kamenim spomenicima, krugovima i kamenim zidovima, a ja – sada već iskusni arheolog i muzealac – slušam i osjećam da s druge strane žice nije neki nadobudni tip kojem se priviđaju mali zeleni, već da u toj priči ima nešto. Brzo je dogovoren prvi susret te prvi informativni odlazak na teren, i naravno, pun pogodak. Dario me odveo u selo Gornji Borki, mjesto danas poznato samo kao toponimski pojam.

Do Domovinskog rata čitav kraj od Bijele pa kroz Papuk sve do Voćina etnički je bio apsolutno čist i naseljen stanovništvom srpske nacionalnosti, međutim rat je učinio svoje: stanovništva više nema, ostale su prazne i uništene kuće, a poštu raznose medvjedi i vukovi. Gornji Borki kao zatvorena etnička enklava u kojoj čak ni tzv. JNA nije smjela napraviti svoje lovište, su tako do danas uspjeli sačuvati svoj tradicijsko rustikalni izgled (ne govorim o nadzemnim kućama, već o tzv. povijesnom pejzažu), a priča o tome počinje već na samom ulazu u selo do kojeg se dolazi kroz gustu šumu danas uništenom asfaltnom cestom.

Gornji Borki smješteni su na prostranom platou iznad rijeke Pakre i sa sjeverne strane zaštićeni su s nekoliko planinskih papučkih vrhova, a uz obje strane ceste na ulazu u selo prvo što će nekome privući pažnju jesu zidovi: veliko tesano riječno kamenje iz obližnje Pakre, poneko teško i više od stotinu kilograma, slagano tehnikom suhozida te samo ponegdje vezano žbukom odmah i neupućenog asocira na bedeme neke tvrđave. Dolaskom u središte sela pogled će vam privući zvonik kapelice ili crkvice dvodijelno građen od bijelog klesanog kamena i tufa u donjem dijelu te modernom nadogradnjom ciglom u gornjem. I zvonik je u svom neposrednom okružju ograđen kamenim zidom. Cijela slika tog terena postaje jasnija kada izađete iz auta i prošećete između kuća i po obližnjim poljima: na nikad obrađivanom zemljištu vide se temelji nekadašnjih kamenih objekata, a i današnje kuće jednostavno sjede na takvoj arhitekturi.

Sve do tada viđeno upućivalo je na to da se radi o nekom manjem srednjovjekovnom naselju (na to apsolutno ukazuje građevinski materijal i način gradnje), ali daljnji obilazak terena pokazao je da to nije baš tako jednostavna definicija. Naime, prema zapadu uočavaju se široke, danas neobrađene zemljane terase, a na dva mjesta položaji nekih prijašnjih građevina od velikog tesanog kamenja te pločastog bijelog kamena, koje na ključnim točkama štite najlakšu komunikaciju prema centru sela. Ne treba ni spominjati da cijelim tim područjem vijugaju i dalje bedemi po gradnji istovjetni onima u centru sela. Već to rekognosticiranje upućivalo je na mogućnost da se ovdje susrećemo s nečim do sada nepoznatim na ovom području – srednjovjekovnim gradom. Mi, naime poznajemo srednjovjekovna gradišta manjih ili većih dimenzija (nizinske wasserburgove okružene vodom ili visinska gradišta) te utvrde ili burgove (npr. Stupčanica, Sirač, Dobra Kuća i Garić grad), ali Gornji Borki su nešto specifično: oni su srednjovjekovni grad, koji se približno prostire na 15 kvadratnih km! Prije svega, treba odgovoriti na temeljno pitanje: što mi uistinu smatramo pod pojmom grad? Već najjednostavnija enciklopedijska definicija kaže da je to veće naselje ljudi organizirano u više ili manje povezanu diferenciranu društvenu zajednicu gdje broj građana za generiranje tog pojma uopće nije odlučan: naime, gledajući iz povijesne perspektive, u gradu može obitavati od nekoliko stotina do nekoliko milijuna ljudi. Sukladno tome, bez pretjerivanja možemo reći da se gradovi javljaju već u prapovijesno doba kao gušća ljudska naselja, urbano se oblikuju kada jača i proces vojne demokracije (tipičan primjer je razdoblje antike), a neki završni povijesni oblik dobivaju u feudalno doba kada se uz utvrđeno vojničko mjesto javljaju i podgrađa (suburbium), gdje civilno stanovništvo pruža zanatske i trgovačke usluge vojničkim posadama, računajući na njihovu zaštitu u slučaju neprijateljskog napada.

Gornji Borki imaju sve elemente grada: citadela se vjerojatno nalazila iznad današnjeg sela na predjelu Njanjavac (taj položaj poznat je kao pučki toponim turska kula), suburbium se prostirao na platou ispod na položaju današnjeg sela (ranije spomenute terase ustvari su nekad obrađivane srednjovjekovne oranice i vinogradi), a cijelo uže područje na strateški važnim dominantnim kotama branjeno je s najmanje 11 vojničkih postaja ili utvrda. Cijeli taj prostor pak dominira iznad dubokog klanca rijeke Pakre, odnosno prirodne najjednostavnije srednjovjekovne komunikacije koja je spajala Voćin s Daruvarskom dolinom.

Logično je da je ovaj prostor samo djelić cjelokupnog srednjovjekovnog pejzaža te da je u njegovom okružju svakako moralo biti i drugih mjesta, gradišta ili utvrda koji su komunicirali i sa njim te svi zajedno činili logičnu vojno stratešku ili ekonomsko trgovačku mrežu srednjovjekovnih naselja i komunikacija. Najbliži takav objekt je svakako srednjovjekovna utvrda na predjelu Draganac, koja se nalazi južno od sela na suprotnoj strani kanjona Pakre, na višoj je koti u odnosu na selo te je s njim povezana i vizualno i srednjovjekovnom cestovnom komunikacijom. Ne treba zaboraviti ni utvrdu Željnjak pokraj sela Barice te na zapadnoj strani predjel Crkvište, na kojemu je registrirano veliko srednjovjekovno gradište s centralnim humkom, tragovima arhitekture i najmanje dva velika kružna obrambena jarka. No, svaki od spomenutih lokaliteta zasebna je priča koju ćemo ispričati nekom drugom prigodom.

Kako promatrati Gornje Borke u povijesnom kontekstu? Oni se izričito ne spominju u srednjovjekovnim dokumentima i vrelima, nepoznato nam je njihovo tadašnje ime, a nejasan je i povod izgradnje tako velikog srednjovjekovnog kompleksa na tom mjestu.

Možda su oni dio kratkotrajnog bizantskog limesa (granice) prema barbarskim plemenima (Langobardima), koji je prolazio ovim krajevima, možda je to veliko srednjovjekovno trgovište poznato iz urbara pavlinskog samostana Dobra Kuća kao Pogana sv. Petar (interesantno je da istoimeni planinski vrhovi i danas dominiraju iznad krajolika), a možda tu možemo tražiti i neke antičke korijene obzirom na nedaleki rimski Daruvar i okolne vile rustike (rimska seoska gospodarstva).

Što sada učiniti kada Gornji Borki polako otkrivaju svoje tajne? Prva zadaća je svakako odmah znanstveno dokumentirati ovo postojeće, tzv. nulto stanje (kartografija zidina, planografija vidljivihobjekata i sl.). Druga zadaća je, također, odmah započeti sustavnim arheološkim istraživanjima cijelog područja krećući se sustavno koncentričnim krugovima od centra sela prema periferiji te o rezultatima istraživanja svakako izvijestiti stručnu, znanstvenu i svekoliku ostalu javnost. Treće i najvažnije, Gornje Borke treba odmah zaštititi kao kulturno dobro najvišeg značaja i to s arheološkog, kulturno povijesnog i aspekta zaštićenog krajolika. Potencijal takvog pristupa problematici je ogroman: očuvanje istinskih izvornih korijena naše prošlosti, velike turističke mogućnosti sa originalnim sadržajem koji se ne mogu naći ni u bližem ni u daljnjem okružju te, najvažnije, razvijanje svijesti naših, tzv. običnih ljudi o vrijednostima s kojima se gotovo svakodnevno susreću (a kojih najčešće nisu ni svjesni) te potrebi njihovog sustavnog istraživanja, njegovanja i prezentacije.

A sve je inače počelo slučajnim susretom jednog arheologa i jednog šumara.