Zamkovi u okolici Bihaća

Tekst i fotografije: Almir Ami Kurtović
Izvor: Almir Ami Kurtović, Bihać – BiH

ZAMAK BJELAJ

Pogled sa sjeverne strane, ulaz i branič-kula

Zamak Bjelaj se prvi put spominje 1495., kada je blagajnik kralja Vladislava II. zabilježio, da je isplatio Gašparu Perušiću (viceban Hrvatske) svotu od 30 forinti „za očuvanje njegova zamka Belaja” (egregio Caspar Perusyth pro conservatione castri sui Belay dati sunt 30 fl.). Očito se je tada radilo о obrani zamka Bjelaja u tadanjoj županiji Pset. Deset godina poslije, naime 1505. držala je taj zamak zajedno sa Sokolom i Ripčem knjeginja Beatrica Frankopan, udova bana Ivaniša Korvina, te je u njezino ime svim trim gradovima upravljao kaštelan Dujam Orlovčić. Zamak je ime dobio po bjelini kojom se isticao iznad Bjelajskog polja. Ima dva dijela: južni srednjovjekovni i sjeverni osmanski koji se međusobno razlikuju po načinu gradnje. Po osvajanju Jajca 1528, osmanske čete su produžile prema Bihaću, ali ih je pod Bjelajem potukla vojska bana Ivana Karlovića i braće Vuka i Krste Frankopana.

Sjeverozapadna strana zamka Bjelaj i pogled na okolinu Bos. Petrovca

Pogled sa južne strane

Pogled sa jugozapadne strane

Ipak, u periodu 1530 – 1537 Bjelaj je pao pod osmansku vlast. Pripao je bosanskom sandžaku, vilajetu i kadiluku Neretva. Već 1540 godine spominje se nahija Bjelaj, a nešto kasnije kao nahija Bjelaj – Blagaj. Ubrzo potpada pod kadiluk Kamengrad koji se spominje kao kadiluk i u bosanskom i u kliškom sandžaku. Od 1562 je priključen u kadiluk Novosel koji je u kliškom sandžaku. U zamku Bjelaju je bila stalna posada pod zapovjedništvom dizdara. Od 1592 grad je u sastavu bihaćke kapetanije a u 18. vijeku u sastavu petrovačke kapetanije. Dana 19. jula 1737 ovdje je poražen dio austrijske vojske. Zapovjednik bosanskih četa bio je Alibeg Omerpašić koji je u toj borbi i poginuo. Moćna i ugledna begovska krajiška porodica u prvoj polovini vladanja Osmanlija, Ibrahimpašići, nazvani su po Ibrahim-paši, Deli-Muratovom sinu. U Bjelaju je sve do sredine 20. stoljeća postojalo turbe Deli-Murata, koje se nalazilo na oko 50 m od kule Ibrahimpašića u tom mjestu. Deli-Muratov sin, Ibrahim, koji je rođen u vrijeme kada mu je otac poginuo i koga je školovala Porta, izgradio je Ripač, podigao džamiju koja se zvala Ibrahim-pašina džamija, a posjede je dobio u Lici (oko Lapca), zatim u Bihaću, Ripču, Bjelaju i oko današnjeg Bosanskog Petrovca. Kasnije se kao rodonačelnik javlja Bećir-beg iz Bjelaja (1760.-1791. Početkom 20. stoljeća ova begovska porodica spadala je u red onih kod koje nije bilo predstavnika sa izrazito velikim zemljišnim posjedima. Imali su posjede u Vranovini, Vođenici, Vedrom Polju, Driniću, a u Bjelaju im je posjed iznosio 752 dunuma.

Vertikalni pogled na ostatke zamka Bjelaj – pravac sjever-jug (s lijeva na desno)

Pogled na branič-kulu i ulaz u zamak

 

ZAMAK ORAŠAC

Pogled na sjeverni dio zamka

Zidine grada su na strmom brežuljku podalje od desne obale Une. U tursko vrijeme bio je u sastavu ostrovičke kapetanije. Posadom od 60 nefera i zapovjednika ravnao je dizdar. Grad je sagrađen između 1703. i 1730. g., uz jednu sredovječnu kulu iz vremena hrvatske srednjovjekovne države, koja je pripadala Humskoj župi. Danas je u ruševnom stanju, i od svega još se najbolje očuvala ta kula. Gradom su upravljali dizdari. Godine 1833. bila su ovdje 3 topa.

Vertikalni pogled sa visine od oko 80 m.

Pogled na zamak i okolinu sa sjeverne strane

Pogled sa južne strane

Pogled sa jugoistočne strane

Pretpostavljena rekonstrukcija zamka, autor Almir Ami Kurtović

 

ZAMAK OSTROVICA

Stari grad Ostrovica je velika fortifikovana građevina na strmom brdu koje se nadvija nad lijevom obalom gornjeg toka rijeke Une kod naselja Ostrovica, nedaleko Kulen Vakufa u općini Bihać, Bosna i Hercegovina. Pominje se u 15. vijeku kao posjed hrvatske vlasteoske familije Kurjaković. Vjerovatno je izgrađena na temeljima koji potiču još iz antičkog perioda. U srednjem vijeku se nalazila u hrvatskoj župi Lapac. Osim Kurjakovićima, pripadala je neko vrijeme Frankopanima, Jurju Mikulčiću, Ivanu Kegleviću, a nakon zauzimanja od strane Osmanlija i Kulenovićima. Osvajanjem srednjevjekovnog bosanskog kraljevstva 1463. godine, Osmanlije su pojačale pritisak na hrvatska područja, pa tako i na Ostrovicu. Zauzeli su je u decembru 1523. godine i pripojili bosanskom pašaluku. U sastavu Osmanlijskog carstva ostala je sve do 1878. godine, kada dolazi pod upravu Habsburške monarhije. Za vrijeme vladavine Osmanlija fortifikacija je proširena i ojačana, i u njoj je boravila vojna posada. U prvo vrijeme njome je komandovao dizdar (16. i 17. vijek), a od kraja 17. vijeka kapetan, te je bila sjedište Kapetanije Stara Ostrovica. U sastavu te kapetanije bila su još manja utvrđenja Orašac, Havala, Džisri-kebir (današnji Kulen Vakuf), Čovka i Donji Lapac. Kapetansku funkciju obavljali su dug niz godina pripadnici bosanske begovske porodice Kulenović. Kasnije, kad je Donji Lapac potpao pod habsburšku upravu i vraćen u okvire Hrvatske, sjedište kapetanije je premješteno u utvrđenje Prkose, kako se ne bi nalazilo preblizu granice. Bedemi ostrovičke tvrđave prošireni su i ojačani nekoliko puta, najviše početkom 17. vijeka za vladavine sultana Ahmeda I., te u 18. vijeku, kada dobivaju današnji oblik. Njihove su dimenzije 117 metara u dužinu i 83 metra u širinu.

ZAMAK VRNOGRAČ (VRANOGRAČ)

Pogled na “Ljutočku dolinu”

Vrnograč (Vranograč) poviše sela Ćukovi, nedaleko od Bihaća, neveliki je ostatak zamka sa branič-kulom i trapezoidnim dvorištem, ograđenim bedemom. Vjerovatno je pripadao plemenu Humljanskom, podataka o tom Vrnograču nema mnogo, branič-kula je sačuvana do visine od 15 m, a bedem između 5 i 7 m