Od bilješke jednoga povjesničara do arheološkoga nalaza

Marina Šimek, Varaždin
Izvor: “Ascendere historiam. Zbornik u čast Milana Kruheka” (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2014)

Iako je brdo Humščak jugozapadno od Varaždina evidentirano kao arheološko nalazište još 2001., istraživanja koja su započela probnim sondiranjem provode se tek od 2010. godine. Poticaj za temeljite preglede terena dala je jedna bilješka u kojoj se spominje čardak na Humu. Početkom arheološke kampanje uspjelo se, uz analize raznih terenskih i toponomastičkih pokazatelja, locirati mogući položaj spomenute straže. U radu se donose rezultati dviju sezona istraživanja, koji pokazuju da je čardak bio podignut na pretpostavljenom položaju na zapadnom vrhu Humščaka. Analiza arhitektonskih struktura i brojne pokretne građe upućuje na skroman svakodnevni život posade tijekom 16. stoljeća.

Početak

Milan Kruhek, Krajiške utvrde i obrana hrvatskog kraljevstva tijekom 16. stoljeća, bilješka: 406. U svojem naputku kralj Ferdinand spominje još neke utvrde o kojima povjerenstvo ništa ne govori. Kralj spominje Lovrečinu, koju bi trebalo utvrditi i zaposjesti stražom. Spominje Bolč zapušteni turanj nasuprot Čazmi, i još dvije straže, dva drvena čardaka na Humu i Čejnovi. Instruction, nav. izvor.
Počnimo od Čejnove iz bilješke 406 – to je današnje Čanjevo na krajnjim zapadnim obroncima Kalnika, u jugoistočnom dijelu Varaždinske županije. Kompleks utvrde Čanjevo arheološki se istražuje već nekoliko godina, no čini se da nedoumice oko spomena Čanjeva kao čardaka i materijalni ostaci na terenu, koji pokazuju da se ne radi o stražarskom mjestu nego o utvrdi, još čekaju svoje rješenje, a njega će sigurno razotkriti daljnja iskopavanja.(1) Drugi čardak koji se spominje onaj je na Humu. Selo staroga imena Hum, a danas Breznički Hum, udaljeno od Varaždina oko 25 km prema jugozapadu, nastalo je spajanjem sela Hum dolnji i Hum gornji, kako ih još 1866. u svojem Miestopisnom riečniku spominje Vinko Sabljar.(2) Podatak o čardaku na Humu, važan za istraživanja protuturskoga razdoblja na ovom prostoru, (3) zabilježen je i podcrtan kao mogući putokaz 2006., u vrijeme realizacije projekta Bastion, a četiri godine poslije krenulo se njegovim tragom. (4)

Zemljopisne osobitosti

Izduženo i relativno pravilno brdo Humščak sastavni je dio reljefa jugozapadnoga dijela Varaždinske županije, odnosno mikroregije sjeverno od Brezničkog Huma. Prirodni krajolik toga područja obilježavaju brežuljci i brda apsolutne visine od 150 do 300 m, koji pripadaju krajnjim zapadnim izdancima Kalničkoga gorja (sl. 1).

sl1

Šumom obrasli Humščak, sa smjerom pružanja otprilike istok-zapad i visinom od 370 m, dominira u valovitom pejzažu nepravilnih udolina i uzvisina. Brdo se za više od 70 metara diže iznad okolnoga terena i prvih padina. Izvrstan strateški položaj, mogućnost kontrole širokoga okolnog područja te zadovoljavajući uvjeti života u bogatom prirodnom okolišu s nekoliko izdašnih vodenih tokova osobitosti su koje na mnogim mjestima, pa tako i na Humščaku, upućuju na postojanje arheološkoga nalazišta. Brdo se kao prirodna barijera uzdiže iznad naselja Gornji Hum, oko 2 km sjeverozapadno od glavne prometnice Varaždin – Zagreb (sl. 2).

sl2.jpg

Cesta se u osnovnom pravcu poklapa s pružanjem znatno starije, antičke prometnice, a ista se trasa zasigurno koristila i u pretpovijesno vrijeme. U svakom slučaju, s vrha Humščaka moglo se pratiti kretanje na većim udaljenostima i na širokom prostoru prema sjeveru, zapadu i jugu, a jedina se istočna komunikacija, ona dolinom Lonje, mogla nadzirati s nešto nižega, izduženoga prirodnog hrpta poznatog pod nazivom Greda. Dolina uz korito Lonje nije od najstarijih vremena imala samo ulogu prirodne komunikacije smjera sjeverozapad-jugoistok, nego je rječica stoljećima opskrbljivala stanovništvo kvalitetnom pitkom vodom; još je i danas jedan od izvora uz cestu Paka – Podrute mjesto gdje stanovnici i prolaznici uzimaju vodu za piće.

Istraživanje

Strateški položaj i morfološke osobitosti Humščaka upućivali su i na njegov arheološki potencijal, pa je 2001. proveden prvi pregled terena, kojim su evidentirani određeni površinski nalazi, no oni tada nisu bili kronološki determinirani jer za to nije bilo dovoljno podataka. Humščak je upisan u muzejsku dokumentaciju kao lokalitet (tada) nepoznate starosti na kojem će trebati obaviti pokusno sondiranje. Sljedećih godina arheološka su se istraživanja provodila prije svega na ugroženim nalazištima kojima je prijetila devastacija, pa je Humščak čekao svoja bolja vremena. No, proučavanjem literature o Vojnoj krajini, a vezano uz dvogodišnji projekt Bastion, zamijećena je spomenuta bilješka, kojoj se posvetilo i više pozornosti nego što je to zahtijevalo samo pažljivo čitanje. Pregledana je terenska dokumentacij a o Humščaku iz 2001., pa iako u tom trenutku nisu postojale nikakve čvrste poveznice između brda i spomenutog objekta, ipak se misao o toj vezi nije mogla zanemariti. Uz uvjerenje da je Humščak iznimno pogodno mjesto, čak najbolje na ovom području, za nadgledanje okolnoga prostora, ali i za sklanjanje u opasnim situacijama, te uz otvorenu mogućnost da je Hum = Humščak = mjesto čardaka, obavljeno je 2010. višednevno rekognosciranje. Prikupljeni su površinski nalazi iz pretpovijesti, antike i kasnoga srednjeg / ranoga novog vijeka, zabilježene su određene mikrolokacije s pretpostavljenim arheološkim potencijalom te određeni položaji za pokusno sondiranje, koje je uskoro i provedeno. Jedna je pozicija na Humščaku provjerena pokusnim sondama bio krajnji zapadni dio vršnoga platoa. Na to su mjesto upućivale određene osobitosti u konfiguraciji terena (sl. 3): blago povišeni položaj u obliku humka (5) te široka terasa na strmoj sjevernoj padini brda, (6) ali i površinski nalazi dijelova opeka, grumena pečene zemlje i ulomaka kućne keramike rađene na brzom kolu. (7 )

sl3

Terasasto proširenje svakako je barem djelomično oblikovano ljudskom intervencijom; po sredini se nazire izdužena depresija nalik na grabu. Terasa je mogla služiti kao prilaz do određene točke podno vrha – upravo je u tu svrhu i danas koristi lokalno stanovništvo – ili, što je vjerojatnije, kao dodatni fortifikacijski sklop, možda s palisadom. Komadi opeka, nepravilni grumeni pečene zemlje, neki i s otiscima granja i pruća, kao i fragmenti lonaca rađenih na lončarskom kolu markirali su zapadni vrh Humščaka kao mogući položaj čardaka. Međutim, ti elementi isto tako mogu pripadati i bilo kojem drugom boravišnom, stambenom ili naseobinskom objektu kasnoga srednjeg i ranoga novog vijeka. Prikupljanje podataka pri svakom rekognosciranju podrazumijeva i toponomastičku analizu. I na Humščaku postoje određeni toponimi – indikatori arheološkoga lokaliteta. Toponim Pri gradu odnosi se na više šumskih parcela na zapadnom dijelu vršnoga platoa, gdje je, kako se to usmenom predajom prenosi u domaćem stanovništvu, nekada davno stajao grad. Gospodarske zgrade, kućice za služinčad i konjušnice, tako pričaju domaći, nalazile su se na prostoru udomaćenoga naziva Zagrad (Za gradom), a to je već spomenuta široka terasa na sjevernoj padini niže vrha. Dakle, taj je prostor, na neki način obilježen konfiguracijom terena, površinskim arheološkim materijalom i toponimima, odabran za sustavna istraživanja. Nakon probnoga sondiranja slijedile su dvije istraživačke kampanje, a druga je završila prije kratkog vremena (8).

Rezultati

Iako velika količina pokretne arheološke građe još nije obrađena, a to se prije svega odnosi na fragmentirano keramičko posuđe i pećnjake, koji su najbrojnij i nalazi, ipak se pregledom, sortiranjem i determinacijom dijela materijala, a i stratigrafskim odnosima već sada može uspostaviti veza između pokretnih nalaza i u tragovima očuvanog objekta kojem su posredno pripadali. Tragovi objekta konstatirani su u sondi IV (IVA i IVB) površine oko 40 m², istraživanoj kroz dvije sezone, nakon što u dvije sonde koje su prethodile nisu zabilježeni relevantni pokazatelji. Za prepoznavanje nalaza odnosno objekta posebno su važne arhitektonske strukture, no one su, nažalost, zbog prirodnih uvjeta na ovom terenu samo fragmentarne. Gusta šuma, korijenje drveća, tanak humusni sloj i odluka da se arheološkim iskopavanjem neće uništavati drveće otežavaju istraživanje i utječu na lošu očuvanost pokretnih i nepokretnih nalaza (sl. 4 i 5).

sl5

U takvim uvjetima, kada se sonde planiraju prema raspoloživom slobodnom prostoru ili se “provlače” između drveća, nije uvijek moguće postići najbolje rezultate. Ipak, na relativno velikoj istraženoj površini evidentirane su određene strukture, svakako bitne za tumačenje objekta na ovom položaju, ali i neke kojima funkcija za sada nije utvrđena, ali im je određena vremenska pripadnost. Ukratko, svi nalazi iz gornjih slojeva sonde IV mogu se okvirno pripisati samom kraju 15. i (ili) 16. stoljeću. Preciznija kronološka pripadnost pojedinih nalaza neće se moći odrediti ni po završetku obrade jer su mnogi predmeti kronološki neosjetljivi, u nepromijenjenom su obliku bili u uporabi duže razdoblje. (9) Možda će se vrijeme njihova korištenja moći preciznije odrediti uz pomoć povijesnih izvora. Uzimajući u obzir stratigrafsku situaciju i otkrivene ostatke građevinskih struktura, u ovoj fazi istraživanja mogu se iznijeti određene pretpostavke:

1. Istražnom sondom obuhvaćen je prostor ispod nekog drvenog, višeg objekta kojem, međutim, za sada nij e poznata visina, a ni njegov tlocrt. Da se doista radi o drvenoj gradnji zaključuje se na temelju velike količine otkrivenih željeznih kovanih čavala različitih dužina i oblika glave (sl. 6).

sl6

Deformacij e na nekima od čavala pokazuju da su oštećeni pri zabijanju u tvrdo drvo. Na čavlima nema tragova gorenja ni paljevine, pa objekt koji su oni povezivali nije stradao u požaru. Ni u arheološkim slojevima istraženim dosadašnjim radovima nisu registrirani ostaci gorenja koji bi upućivali na požar. Tragovi drvene građe, možda urušene nakon njezina funkcioniranja, nisu nađeni, što može biti povezano s veoma plitkim kulturnim slojem u kojem su brzo propali predmeti od organske materije. Štoviše, nemali broj nalaza pronađen je na samoj površini šumskoga terena, ispod lišća. Na hodnoj površini iz vremena kada je objekt bio u funkcij i evidentirana je gotovo pravilna četvrtasta površina dimenzij a 80 cm × 100 cm, debljine do 8 cm, koja se sastojala od pepela, crveno pečene zemlje i sitnih komada drvenoga ugljena. Kako sloj ispod nje nije bio nagoren, zaključuje se da se radi o ostatku peći koji je iz gornjeg nivoa pao na tlo. Indikativno je da su u višem sloju oko ovoga mjesta pronalaženi brojni jednostavni zdjelasti pećnjaci četvrtastoga otvora. Takav kontekst govori da je iznad mjesta nalaza nakupine pepela, pečene zemlje i ugljena bila prostorija s ognjištem ili peći te da se u nekom trenutku prostorija urušila i njezini su ostaci završili na tlu ispod objekta. Pri čišćenju te nakupine pomišljalo se da su spomenuti ostaci možda dospjeli na tlo kao materijal odbačen nakon čišćenja ili popravka peći. No, otpad prikupljen čišćenjem i izbačen iz prostorije sigurno ne bi zadržao pravilan četverokutni oblik.

2. Građevinske strukture otkrivene u istražnoj površini fragmentarne su te im funkcija za sada uglavnom nije definirana, no evidentno je da su sve bile u funkcij i u istom razdoblju. Možda u njihovoj izgradnji postoje određeni manji vremenski razmaci, ali oni u sadašnjoj fazi istraživanja nisu prepoznati. Kameni zid (SJ 09) (10) očuvan je u dužini od 2 m, širina mu je oko 65 cm, a zatečena visina oko 60 cm, uz napomenu da prije iskopavanja nije bio vidljiv iznad tla. Građen je od lomljenoga lokalnog vapnenca vezanog žućkastom žbukom (sl. 7).

sl7

Smjer pružanja je sjever-jug. Na sjevernom dijelu zid je građevinski završen, taj je završetak jasno vidljiv, a južni mu se dio gubi ispod korijenja većega drveta, pa se smjer pružanja dalje ne može pratiti. Možda je skretao prema istoku, no to se ne može sa sigurnošću tvrditi jer u sloju humusa i u sloju ispod njega nije bilo nikakvih čvrstih struktura koje bi dokazivale ostatke arhitekture. Od sjevernoga završetka zida dalje prema sjeveru pruža se popločenje od većega neobrađenog kamenja položenog na zemlju bez veziva. Ova SJ izgleda kao provizorna staza popločena zbog lakšega kretanja po blatnom terenu. Od staze (SJ 11) nastavlja se prema istoku SJ 10. To je estrih, žbukana podnica ili supstrukcija dimenzija 140 cm × 140 cm, debljine do 15 cm, za sada nepoznate funkcije. Položaj tih triju stratigrafskih jedinica (zid, estrih i kameno popločenje) upućuje na njihovu međusobnu vezu i građevinsku cjelovitost te ih određuje kao dio objekta – možda pomoćni ili radni prostor uz objekt ili ispod njega.

3. I dva ukopa otkrivena 2012. mogu se interpretirati kao ostaci objekta. To su dvije rupe, obje okomito ukopane u geološku podlogu terena, obje podjednakih dimenzija (promjer oko 25 cm, očuvane dubine: 45 cm, odnosno 25 cm). Jedna je otkrivena na sjevernom dijelu istražne površine (sl. 8), a druga se nalazila u južnom proširenju sonde.

sl8

U te su rupe bili uglavljeni drveni stupovi – nosači. O konstrukciji koju su nosili ili podupirali ne može se ništa zaključiti jer su otkrivena samo dva mjesta za stupove, i to na relativno velikoj međusobnoj udaljenosti (gotovo 7 metara), a uz to nisu u istoj liniji. Budući da se dva stupa na utvrđenim mjestima ne mogu konstrukcijski povezati, zaključuje se da su na istom prostoru morali postojati i drugi stupovi-nosači, ali njihovi tragovi ovim istraživanjem nisu otkriveni. Planiranim širenjem istražne površine u smjeru istoka vjerojatno će se detektirati i drugi ukopi iste funkcije. Za precizniju datacij u drvenih stupova važan će biti uzorak drva izvađen iz južnoga ukopa. (11)

4. Na prostoru istraživanja, ali i na površini terena oko sonde, pronađene su opeke, ali fragmentarno očuvane. Ni jedna nije cijela, pa se potpune dimenzije ne mogu sa sigurnošću odrediti (širina je neujednačena, od 12 do 14,5 cm, a debljina 6,5 cm). Prema nalazima opeka iz objekata kasnoga srednjeg i ranoga novog vijeka, a na temelju usporedbi odnosa njihovih neujednačenih dimenzija, ipak se može uz manja odstupanja odrediti vjerojatni najčešći format opeka korištenih na Humščaku (12). To su mogle biti dimenzij e 6,5 cm × 12-13 cm × 26-28 cm, jer je poštovani omjer stranica bio 1 : 2 : 4 uz uzimanje u obzir debljine sudarnica odnosno vezne žbuke (13). Opeke su tvrdo pečene, nemarne izrade, sa šupljinama nastalim zbog lošeg ispunjavanja drvenoga kalupa glinom, na površinama se vide otisci dasaka od kojih su bili izrađeni kalupi. Do razlika u dimenzijama moglo je doći zbog neujednačenih veličina kalupa ili zbog različitog stezanja gline prilikom sušenja i pečenja. Ta vrsta građevnoga materijala pronađena je isključivo u sekundarnom položaju, u zid SJ 9 nij e bila ugrađena ni jedna opeka. Zbog takvih okolnosti nije poznata konstrukcija, struktura ili objekt u koji su opeke prvobitno bile ugrađene. Još se jedna veća skupina nalaza može pripisati građevinskim ostacima objekta. To su veći grumeni crvene do crne pečene zemlje, kojima je jedna strana zaglađena, a na drugoj se, ovisno o lomu, ponekad vide otisci grana ili pruća (sl. 9).

sl9

Ti su masivni komadi dijelovi maza ili lijepa kojima su bili premazani i učvršćeni zidovi napravljeni od drvene građe ili pak ponekad ostaci jednostavnih zemljanih podova. Upravo je na temelju takvih nalaza, prikupljenih na površini još 2001., Humščak evidentiran kao arheološko nalazište. Nažalost, u istraženoj sondi grumeni lijepa nisu pronađeni u prvobitnoj funkcij i nego su predstavljali urušenje, pa im je položaj bio sekundaran.

5. U svim slojevima sonde IV koji su nataloženi u vrij eme kasnoga srednjeg / ranoga novog vijeka pronađen je raznoliki pokretni materijal okvirno iste vremenske pripadnosti (14). Kako materijal još nije obrađen, na ovome mjestu predstavljaju se samo oni predmeti koji će biti važni za određivanje funkcije cjelokupnog nalaza odnosno objekta te za njegovu dataciju. Najbrojnij i su fragmenti kuhinjske keramike, a od oblika su najčešći lonci (sl. 10).

sl10

Rađeni su na brzorotirajućem kolu, stijenke su im relativno tanke, dna ravna, rubovi razgrnuti, često široki ili višestruko profilirani, ponekad zaobljeni. Posuđe je pečeno redukcijski, pa je boja zagasito siva do crna ili nešto svjetlij a sivo-smeđa. Lonci slično oblikovanih rubova poznati su s burga Vrbovec kod Klenovca Humskog, a prema sloju u kojem su nađeni te prema tipološkim karakteristikama datirani su u drugu polovinu 15. i u 16. stoljeće, uz opasku da se keramički proizvodi tih razdoblja teško mogu odvojiti (15). Među mnoštvom obične kućne keramike namijenjene svakodnevnoj uporabi ističu se i malobrojni ulomci kvalitetnijega i luksuznijega keramičkog posuđa: fragment majolike i dijelovi zeleno cakljene čaše na širokoj stopi, dekorirane višestrukim žigosanim rombovima (sl. 11).

sl11

Oblik čaše moći će se utvrditi tek nakon pregleda kompletne keramičke građe i izdvajanja ostalih pripadajućih fragmenata. Zaobljenom formom, više trbušastoga nego izduženoga oblika, čaša pokazuje karakteristike novovjekovnoga proizvoda, pa bi se mogla pripisati 16. stoljeću, iako su motiv i tehnika dekoracije naslijeđe kasnoga srednjeg vijeka i gotičkih čaša (16). Motiv višestrukoga žigosanog romba jedan je od brojnih dekorativnih elemenata primijenjenih na čašama tipa Celje, (17) ali je na primjerku s Humščaka motiv rijetko raspoređen, za razliku od starijih gustih otisaka. Takav raspored rombova, zaobljeni donji dio čaše, široka stopa i konačno zelena vanjska i žućkasta unutarnja caklina opredjeljuju nalaz s Humščaka u rani novi vijek, odnosno u 16. stoljeće. Malobrojnim luksuznim primjercima posuđa pripadaju i ulomci stakla, od kojih se dno male, vjerojatno dvokonusne boce može prema sličnim nalazima s drugih lokaliteta datirati u kraj 15. ili u 16. stoljeće (sl. 12). (18)

sl12

Jedan od centara proizvodnje dvokonusnih boca od prozirnoga bezbojnog stakla u to je vrijeme bio Budim, gdje u početku djeluju talijanski majstori, a s vremenom su proizvodnju preuzeli domaći.(19) S obzirom na političke prilike, a i prema kvaliteti sirovine, možda je i mala staklena boca do Humščaka stigla iz Budima. Pećnjaci pripadaju grupi tzv. tehničke keramike, a na Humščaku su zastupljeni brojnim fragmentima koji čekaju obradu. Potvrđuju grijanje objekta pomoću peći, a do sada pronađenim brojem fragmenata zaključuje se da se radilo o većoj peći. U najvećem su broju zastupljeni zdjelasti pećnjaci s kvadratičnim otvorom, prilično tankih stijenki, raznih nijansi sive, smeđe do oker i crvenkaste boje. Njihovim ugrađivanjem u peć s otvorom prema van povećavala se grijača površina. Osim tog tipa nalazima su potvrđeni i dekorirani lukovičasti (s otvorom prema unutra) (sl. 13, 14), polucilindrični (sl. 15) te necakljeni, ali bogato dekorirani ulomcipećnjaka sa završnog vijenca (sl. 16, 17).

sl13

sl17

Taj primjerak oponašanjem arhitektonskih elemenata pokazuje tipične karakteristike kasnoga gotičkog stila te ga je od svih nabrojenih tipova najlakše vremenski odrediti. On će po načinu izrade pripadati samom kraju 15. stoljeća ili je možda izrađen i nešto kasnije, ali uz zadržavanje starijih stilskih karakteristika. Raznolikost oblika pećnjaka možda sugerira da su u objektu na Humščaku postojale čak dvije peći: jedna skromnije i jednostavnije izrade i druga ljepšega izgleda. S druge strane, uzimajući u obzir uobičajene veličine čardaka ili straža predviđenih za smještaj i boravak 6-12 vojnika, postavlja se pitanje je li uopće bilo dovoljno prostora za smještaj dvij u peći. (20) U svakom slučaju, luksuznij i pećnjaci mogli su pripadati peći zasebne prostorije kojom se služila osoba višega statusa, a na takvu osobu upućuju i drugi skupocjenij i predmeti (staklo, majolika, brončana pozlaćena pređica i dr.). Od metalnih predmeta izdvajaju se oni vojničkoga karaktera, npr. olovno puščano zrno – poluproizvod s ostatkom od lijevanja (sl. 18).

sl18

Iako za sada na Humščaku nij e nađen pribor za lijevanje olovne municije, po ovom se nalazu zaključuje da su se puščana zrna izrađivala na ovome mjestu. Naime, da se municija dopremala s nekog drugog mjesta, ona bi kao proizvod sigurno bila dovršena i spremna zauporabu. Željezne kovane potkovice najčešće pripadaju vojničkoj obući (sl. 19).

sl19

Funkcija im je bila pojačanje potpetica. Potkovice nisu rijetki nalazi, poznate su s mnogih nalazišta, a datiraju se uglavnom u 15. i 16. stoljeće, iako ih se nalazi i u kasnijem razdoblju. (21)  U isto se razdoblje može datirati i jedan predmet koji je sastavni dio konjske opreme (sl. 20).

sl20

To je željezna karika za pričvršćivanje sedla i razvođenje remenja, koja upućuje na prisutnost konjanika na Humščaku, što se pak uklapa u organizaciju nadziranja i obavještavanja na različite načine i različitim sredstvima – pa tako i prijenosom vijesti na konjima. (22) Od ostalih metalnih nalaza, s obzirom na funkciju razvrstanih u više potkategorija, treba spomenuti željezne pređice raznih oblika i veličina. Sve do sada pronađene služile su za zatezanje i pričvršćivanje remenja na odjeći ili obući. Šiljak strelice s tuljcem za nasad zbog malih se dimenzij a ne može pripisati vojničkomu oružju, nego se radi o strelici za luk, korištenoj u lovu (sl. 21).Zanimljiv je i jedan minij aturni nalaz – izvrsno očuvana brončana pribadača (sl. 22).

sl22

U utvrdi Bajča nedaleko od Nagykanizse pronađene su također pribadače, s ostalim brojnim i raznovrsnim nalazima datirane u 16. i 17. stoljeće.(23) Veći ih je broj poznat i iz Celja, gdje se kao ukrasi za odjeću okvirno datiraju u kasni srednji i početak novoga vijeka.(24) Cjelovito očuvana pribadača otkrivena je i na burgu Vrbovec kod Klenovca Humskog, a zasip cisterne (SJ 76) iz kojega nalaz potječe datiran je u 15. i početak 16. stoljeća. (25)

Time repertoar pokretnih nalaza s Humščaka nije iscrpljen. Predstavljen je samo izbor onih predmeta koji određuju vrstu otkrivenoga objekta, doduše očuvanog samo u tragovima, te vrijeme njegova funkcioniranja. Među brojnim skromnim predmetima svakodnevnoga života ističe se tek nekoliko luksuznijih nalaza. Očigledno su proizvodi strane provenijencije na Humščaku bili rijetki, a prevladavali su oni koji oslikavaju svakodnevni život i vojnički karakter objekta odnosno njegove posade početkom 16. stoljeća.

  1. Janja SEKULA, “Povijest posjeda Čanjevo”, u: Luka Bekić (ur.), Utvrda Čanjevo – istraživanja 2003–2007 (Visoko: Općina Visoko – Hrvatski restauratorski zavod, 2008), 30-32.
  2. Marija BENČIK – Stjepan HAJDUK – Ivan RABUZIN (ur.), Kotar Novi Marof: pabirci iz knjige Vinka Sabljara (Novi Marof: Matica hrvatska Novi Marof – Zavičajni muzej Varaždinske Toplice, 2000), 4.
  3. Objekt u Humu spominju npr. Neven BUDAK, Gradovi Varaždinske županije u srednjem vijeku (Zagreb – Koprivnica: Nakladna kuća “Dr. Feletar”, 1994), 117; Mirela SLUKAN ALTIĆ, Povijesni atlas gradova 5 – Varaždin (Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Državni arhiv Varaždin, 2009), 61-62; SEKULA, “Povij est”, 31-32.
  4. Projekt Bastion pod nazivom “Gradovi uz Dravu otvaraju svoje utvrde” trajao je od 2006. do 2008., a tema su bile fortifikacije Varaždina i Maribora te djelatnost graditelja Domenica dell’Allij a. O projektu Bastion vidi Marina ŠIMEK, “Varaždin – Stari grad”, Hrvatski arheološki godišnjak 3/2006 (2007), 147-150; Marina ŠIMEK, “Arheološka istraživanja varaždinske utvrde i projekt Bastion”, Podravina 7/13 (2008), 5-21; Marina ŠIMEK, “Arheologija bedema i opkopa”, u: Iz srednjega u novi vijek – varaždinski Stari grad i projekt Bastion, katalog izložbe (Varaždin: Gradski muzej Varaždin, 2008), 19-31.
  5. Ovaj blagi humak, površinski prekriven velikom količinom lomljenoga kamena kakvog se nalazi na cijelom Humščaku, jedva se nazirao u gustoj šumi ispod raslinja i srušenoga granja.
  6. Terasasto proširenje do sada se nije istraživalo, ali je i na tom dijelu predviđeno arheološko iskopavanje.
  7. Marina ŠIMEK, Breznički Hum, Humščak, Izvještaj o rekognosciranju i probnom sondiranju 2010. g. (Gradski muzej Varaždin, arhiva Arheološkog odjela).
  8. Marina ŠIMEK, “Humščak iz dana u dan otkriva sve svoje tajne”, Humski vjesnik 1/1 (2011), 7-9; Marina ŠIMEK, “O jednom novootkrivenom arheološkom nalazištu”, u: Miroslav Klemm (ur.), Hrvatske obljetnice (Varaždin: Družba “Braća Hrvatskoga Zmaja”, Zmajski stol Varaždin, 2012), 103-114.
  9. To se prije svega odnosi na zdjelaste pećnjake četvrtastoga otvora; u uporabi su svakako od 14. stoljeća, vjerojatno i prij e, a u udaljenim i izoliranim područjima u istom obliku koristili su se sve do početka 20. stoljeća. O razvoju peći i pećnjaka: “Razvoj peči in pečnic”, u: Mitja Guštin (ur.), Ljubljanski grad – Pečnice, Archaeologia historica Slovenica 1 (1994), 53-59.
  10. SJ je oznaka za stratigrafsku jedinicu, odnosno za svaki sloj ili tvorevinu uočenu na arheološkom nalazištu, bez obzira na to radi li se o djelovanju prirode ili čovjeka.
  11. U vrijeme pisanja ovoga teksta uzorak drva pripremao se za analizu metodom C 14 u Laboratorij u za mjerenje niskih radioaktivnosti Instituta “Ruđer Bošković” u Zagrebu.
  12. Zorislav HORVAT, “Opeke u srednjovjekovnim gradnjama u okolici Bjelovara”, Izdanja HAD-a 21 (2003), 145-154.
  13. HORVAT, “Opeke”, 148.
  14. Pokretne nalaze može se ugrubo podijeliti na: keramiku (posuđe), pećnjake, tehničko željezo (čavli, klinovi), ostale željezne predmete (oružje, konjska oprema, dijelovi odjeće, alat), olovne nalaze (municija projektili), staklo (luksuzno posuđe), brončane nalaze (pribadače, oplate).
  15. Tatjana TKALČEC, Burg Vrbovec u Klenovcu Humskom (Zagreb: Muzeji Hrvatskog zagorja – Institut za arheologiju, 2010), 68-70.
  16. Mitja GUŠTIN, “Celjske čaše”, u: Mitja Guštin (ur.), Srednjeveško Celje, Archaeologia historica Slovenica 3 (2001), 154-160.
  17. Žigovi s rombičnim motivom opredijeljeni su tipu VI žigova na čašama 15. stoljeća u Slovenij i: GUŠTIN, “Celjske čaše”, 149.
  18. O primjercima iz Varaždina: Marina ŠIMEK, “Srednjovjekovno staklo iz Varaždina”, Archaeologia Adriatica 4 (2011), 309-311.
  19. Verena HAN, “Značaj nalaza stakla u Beogradskoj tvrđavi. Nova istorij ska i arheološka istraživanja srednjovekovnog Beograda i Srbije”, Godišnjak grada Beograda 26 (1978), 174.
  20. Milan KRUHEK, Krajiške utvrde i obrana hrvatskog kraljevstva tijekom 16. stoljeća (Zagreb: Institut za suvremenu povijest, 1995), 36-37.
  21. Hrvoje GJURAŠIN, Kasnosrednjovjekovna groblja općine Dugopolje (Split: Narodna knjižnica u Dugopolju – Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, 2007), 6-8, 13; Laszlo VANDOR, “Die Metall-, Holz- und Knochengegenstände von Witschawar”, u: Diether Kramer (ur.), Weitschawar – eine steierische Festung in Ungarn (Graz: Historische Landeskommission für Steiermark, 2005), 95, 166; Mladen RADIĆ – Zvonko BOJČIĆ, Srednjovjekovni grad Ružica (Osij ek: Muzej Slavonij e, 2004), 127.
  22. KRUHEK, Krajiške utvrde, 36.
Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Uncategorized i označen sa , , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s