Katarine Zrinske i njihovi molitvenici

Blaženka Novak, Čakovec
Izvor: Zbornik radova Međimurskog veleučilišta u Čakovcu, Vol.4 No.1 Lipanj 2013.
Žene iz plemićkih obitelji Zrinskih i Frankopana u 16. su i 17. stoljeću značajne sudionice hrvatskih povijesnih i kulturnih zbivanja. Na njih nisu utjecale samo kao savjetnice i suputnice nego i kao samosvjesne i samostalne sudionice. Dvije su Frankopanke, obje imenom Ane Katarine, prva i posljednja gospodarica čakovečkoga dvora Zrinskih, ostavile značajnoga traga i u hrvatskoj pismenosti. Bogata glagoljaška tradicija iz koje potječe, afirmacija narodnoga jezika i svijest o potrebi širenja pisane riječi utječu na odluku prve žene Nikole Šubića Zrinskog Sigetskog da u hrvatskome prijevodu tiska molitvenik svoga ispovjednika Nikole Dešića dok, rođena stotinu godina kasnije u istoj obitelji, žena Petra Zrinskog sastavlja na hrvatskome jeziku Putni tovaruš. Oba su molitvenika dio iste kulturne, vjerske i književne tradicije, napravljena prema istim knjižarskim i žanrovskim pravilima, u istom jezičnom okruženju, u istim obiteljima. U radu se stilističkom analizom ukazuje na jezične osobitosti i jednoga i drugoga djela, koje svjedoče o povijesnom razvoju hrvatskoga jezika od druge polovice 16. do sredine 17. stoljeća. Posebno se ukazuje na elemente koji nedvojbeno upućuju na to da su molitve pisane posebno za žene, što se u radu povezuje s biografskim podacima i osobnim uvjerenjima pripadnica obitelji Zrinskih i Frankopana.

1. Uvod

Ime Ana Katarina Frankopan Zrinski najčešće se veže uz Anu Katarinu iz tržačke loze Frankopana, suprugu Petra Zrinskog i posljednju gospodaricu čakovečkog dvora Zrinskih. Iako prva Zrinska gospodarica Čakovca, ni u Međimurju se gotovo nikada ne spominje i njezina starija imenjakinja, Ana Katarina Frankopan Ozaljska. Dvije žene međutim ne povezuju samo porijeklo i obiteljske veze nego i interes za moralne i kulturne vrijednosti, a posebice za hrvatski jezik. Obje su se značajno angažirale i u izdavačkoj djelatnosti na hrvatskome jeziku: prva je objavila molitvenik svoga ispovjednika Nikole Dešića Raj duše, a druga sama sastavila molitvenu knjižicu Putni tovaruš u koju je uvrstila i više svojih duhovnih pjesama. I jedno i drugo djelo među temeljima su starije hrvatske kajkavske književnosti.

2. Ana Katarina Frankopan Zrinski i Raj duše

Ana Katarina Frankopan Zrinski, rođena oko 1525. u Ozlju, kći je Ferdinanda Frankopana. Za hrvatskoga bana Nikolu Zrinskog Sigetskog (1508.-1566.) udala se 1544. Iako je, uz muža, brinula o vrlo velikim posjedima, za 18 godina braka rodila trinaestero djece i umrla s 36 godina, mnogo je vremena i pozornosti posvećivala duhovnome životu i književnosti. Svojom dužnošću smatrala je brinuti o duhovnim potrebama ljudi koji su je okruživali. To je bila i tradicija Frankopana koji su na svim svojim posjedima organizirali i poticali duhovni život i književnost, a svoja velika bogatstva usmjeravali i na razvoj kulture i umjetnosti. Katarinin je djed Bernardin Frankopan na hrvatski jezik dao prevesti Bibliju. Taj nam je prijevod nepoznat, nije sačuvan ni u jednom primjerku. Informacije koje o njemu danas imamo posredne su, ali se pretpostavlja da su se dijelovi tog prijevoda koristili u drugim djelima. Znanost se uglavnom slaže da je prijevod nastao u ozaljskome skriptoriju 1520. i 1521. godine.(1) Svojim je životom i moralnim načelima Katarina bila odana vjeri i crkvi, ali je slijedila primjer svoga djeda i njegovu zauzetost za hrvatski jezik i kulturu. Pretpostavlja se da je iz roditeljskoga doma, s najvećim vrijednostima, ponijela i Sveto pismo u hrvatskome prijevodu. U knjižnici Zrinskih ono je postalo dostupno svim članovima obitelji pa i njezinu ispovjedniku Nikoli Dešiću. Katarinina odluka da molitvenik kojim se i sama služila da prevesti na hrvatski, 1560. tiska i približi svima koji su imali sličnih vjerskih i duhovnih potreba, u svojoj osnovi potvrđuje duboku i snažnu glagoljašku tradiciju koju su Frankopani poticali i njegovali i na kojoj su zasnivali odgoj svoje djece i duhovni život svoje obitelji.(2)

Iako je za povijest hrvatske književnosti Katarinin molitvenik Raj duše ostao nepoznat sve do 1967. kada je pronađen u knjižnici Franjevačkoga samostana na Trsatu (3), nesporno je da je značajno utjecao na vjerski i kulturni život na zrinskim i frankopanskim imanjima 16. stoljeća te se smatra „prvim latiničnim tiskanim djelom hrvatske pučke pobožnosti“ (Bratulić i Damjanović, 2005.). Važan je i kao dio tradicije koja je motivirala sina Ane Katarine Frankopan i Nikole Zrinskog, Jurja, da oko 1574. u blizini njihova čakovečkog dvorca, u Nedelišću, 14 godina nakon što je njegova majka u Padovi na hrvatskome izdala Raj duše, omogući rad jednoj od prvih hrvatskih tiskara; prvoj koja je objavljivala kajkavske knjige. Iako je ta Jurjeva djelatnost potaknuta odlučnim pristajanjem uz reformatorske ideje, svakako je i plod svijesti o značenju i funkcijama hrvatskoga jezika u javnom i kulturnom životu.(4) Ana Katarina živjela je u vrijeme koje je žene procjenjivalo prema pozicijama muškaraca iz obitelji u kojima su rođene, financijskoj, političkoj i vojnoj moći njihovih muževa i uspješnosti sinova. I prema svim tim mjerilima ona je bila jedna od najutjecajnijih Hrvatica svoga doba i neopravdano je zaboravljena. Već sama činjenica da se nije zadovoljila tek financijskim pomaganjem izdavaštvu nego je inzistirala na tome da knjige budu pisane hrvatskim jezikom, mnogo govori o njezinom kulturnom, političkom i javnom utjecaju. Na posljednjoj stranici molitvenika Hortulus animae (Što je reći Raj duše) piše: „ex Latino in Illyricum idioma fideliter translatus per Nicolaum Dessich“. Dakle, Nikola Dešić, Katarinin ispovjednik, spominje se kao prevoditelj molitvenika s latinskoga na hrvatski jezik.

3. Ana Katarina Frankopan Zrinski i Putni tovaruš

oprostaj_katarine_i-petra_zrinskogOproštaj Katarine i Petra Zrinskog, Oton Iveković.

Druga, danas mnogo poznatija Ana Katarina Frankopan, rođena je točno stotinu godina kasnije, 1625., u Bosiljevu. Njezin otac, Vuk II. Krištof Frankopan Tržački (1589. – 1652.) nije bio slavan samo po svojim uspješnim borbama s Turcima nego i po svojoj obrazovanosti i sklonosti njegovanju kulturnih vrijednosti. Nikola Vončina, iznoseći 1995. u Starim piscima hrvatskim genealogiju obitelji Frankopan, potvrdio je da joj je majka bila Uršula Inkofer. Fran Krsto (1643.-1670.), bez obzira na veliku razliku u godinama, bio joj je dakle brat, a ne polubrat kako se do tada mislilo.(5) Djetinjstvo je provela u Bosiljevu i Karlovcu koji se u to doba tek formirao kao grad sa svojim javnim i kulturnim životom. Solidnu naobrazbu stekla je uz bogatu knjižnicu svoga oca i poznavanje najznačajnijih jezika svoga doba. Budući da joj je majka bila Njemica, u djetinjstvu je odgajana i u duhu njemačke tradicije. Uz njemački i hrvatski, znala je i latinski, mađarski i talijanski jezik, što će joj u politički kriznim situacijama omogućiti da razvije vrlo vještu diplomatsku aktivnost. Sasvim je sigurno da je brak s Petrom Zrinskim, za kojeg se udala u svojoj 16. godini, prekretnica u njezinu obrazovanju, izgradnji kulturne i nacionalne samosvijesti i intelektualnome razvoju. Od udaje sa suprugom živi u Ozlju, posjećujući povremeno i Čakovec u koji će se s mužem preseliti nakon tragične pogibije njegova brata, hrvatskoga bana Nikole Zrinskog (6). Povremeno boravi i na drugim imanjima Zrinskih i Frankopana – u Vrbovcu, na Grobniku, u Kraljevici i Novom Bribiru. Sva ta imanja nisu bila samo gospodarstva nego i središta javnog i kulturnog života u kojima se govorilo hrvatski, i kajkavski i čakavski i štokavski, pisalo i raspravljalo o svjetskim i nacionalnim temama, njegovali su se književnost, umjetnost i kultura. Najznačajnije osobe u Katarininu životu bavile su se književnošću i pisanjem te su nastojale da to bude i na hrvatskome jeziku, pronalazeći pri tome izričaje koji će biti prihvatljivi i čakavcima Frankopanima i kajkavcima Zrinskima, stanovnicima njihovih primorskih, pokupskih, međimurskih i ostalih hrvatskih imanja.

stari_grad_zrinskih_cakovec_1640-_godineStari grad Zrinskih u Čakovcu (Hrvatska) godine 1640. (wikipedia.org)

Brat Katarinina muža Nikola, kao hrvatsko-mađarski velikaš, svoju je knjigu Adriai tengernek Syrenaja napisao na mađarskome jeziku, a izdao u Beču 1651. Iako im je obojici majka bila Mađarica, Petar je bio skloniji hrvatskoj riječi pa je prepjevao bratovo djelo i objavio ga 1660. u Mlecima kao Adrijanskoga mora sirenu. Spisateljskom djelatnošću na hrvatskome jeziku bavio se i Katarinin brat Fran Krsto Frankopan. Čakovečki dvor Zrinskih nije bio poznat samo po (predajom preuveličanu) sjaju i bogatstvu nego i po književnoj djelatnosti i kulturi. Tvrdnji da se ona nije sasvim slučajno razvijala i na hrvatskome jeziku u prilog govori činjenica da su Zrinski na svojim hrvatskim imanjima gotovo svu korespondenciju, poslovne knjige i dnevnu komunikaciju vodili na hrvatskome jeziku. Tako su pisali i sve svoje odluke i pisma upućena svima koji su na tim imanjima živjeli. Ana Katarina rodila je četvoro djece no tragična je sudbina zadesila sve članove obitelji. Najstarija Katarinina kćer Jelena (1643.-1703.), udana za najutjecajnije mađarske plemiće svoga doba, Franju Rakoczyja i Mirka Tokolyja, svoj je život također posvetila borbi protiv carske nadmoći i bečkoga apsolutizma. Nesretno je završio sin Ivan, a mlađe dvije kćeri život su provele kao ugledne redovnice. Bez obzira na majčinske obveze, kako svjedoči bogata korespondencija, Katarina je bila prava gospodarica – vodila je računa o gospodarskom razvoju obiteljskih imanja, poticala mnoge djelatnosti i aktivnosti, određivala prava i obveze kmetova i pučana, utjecala na način njihova života, nastojala ih savjetovati i poučavati. U zrinsko-frankopanskoj je pobuni aktivno sudjelovala, ponekad je inspirirala i usmjeravala, utjecala na donošenje odluka i sama poduzimala diplomatske aktivnosti. Nakon odlaska muža i brata u Beč, Katarina je protjerana iz opljačkanog čakovečkog doma. Bolesna, umrla je 1673. u dominikanskom samostanu u Grazu. Upravo iz sačuvane prepiske koju je tih posljednjih godina vodila najbolje je upoznajemo. U svojim pismima analizira situaciju u kojoj se našla, iznosi svoja razmišljanja, ali pokušava naći i rješenja nepodnošljivih uvjeta u kojima je živjela. Pisma svjedoče i o njezinu vrlo temeljitu obrazovanju, pismenosti i darovitosti. U najboljim godinama života slijedila je tradiciju svoje obitelji i poticala tiskanje knjiga namijenjenih širem čitateljskom krugu. Uglavnom su to bili molitvenici kao najpopularnije, nerijetko i jedino štivo malobrojnih pismenih Hrvata, a posebice Hrvatica njezina doba. Bila je svjesna činjenice da je na hrvatskome tiskano premalo knjiga, njome nije bila zadovoljna i htjela ju je promijeniti. Kao motiv svoje spisateljske aktivnosti to i ističe u Putnom tovarušu: „skoro zmega vsega svita jezikov najmanje hervatskoga ovo doba štampanih knjig nahodi“.

Vjerojatno je poznavala najveći dio tih malobrojnih hrvatskih tiskanih knjiga. Neke od njih posvećene su članovima njezine obitelji i može se pretpostaviti da ih je dobro poznavala. Povijesno je potvrđeno da je susretala Ivana Belostenca i, svakako, Baltazara (Boltižara) Milovca (7) koji je službovao u susjednom Varaždinu i često boravio na njihovu dvoru. Putni tovaruš nije jedino Katarinino objavljeno djelo niti jedino za čije se izdavanje pobrinula. Iste godine kada je objavljen Putni tovaruš financirala je, i osobno u Beču nadzirala, tiskanje djela Dvoji dušni kinč Baltazara Milovca (8). Njezine sačuvane pjesme upućuju na najdarovitiju pjesnikinju starije kajkavske književnosti.

4. Raj duše i Putni tovaruš – sličnosti i različitosti

Oba molitvenika dio su iste kulturne, vjerske i književne tradicije, napravljena prema istim knjižarskim i žanrovskim pravilima, u istome jezičnome okruženju, čak i u istim obiteljima. Jezične osobitosti i jednoga i drugoga djela svjedoče o razvoju hrvatskoga jezika od druge polovice 16. do sredine 17. stoljeća. Kao što je već spomenuto, Raj duše bio je nedostupan kroatistima sve do 1967. kada je pronaĎen do sada jedini primjerak. No, Ivan Kukuljević Sakcinski 1860. u svojoj Bibliografiji hrvatskoj iznosi sasvim točne i precizne bibliografske podatke o toj knjizi. Njezino postojanje nikada nije bilo sporno i to možda najviše zahvaljujući Baltazaru Milovcu koji je spominje u svojoj knjizi „Dvoji dušni kinč“ izdanoj 1661. u Beču. Iako je iz tog spominjanja proizašla i povremeno aktualizirana zabluda da je Katarina Zrinska (Ozaljaska) autorica, a ne, prema današnjim mjerilima, nakladnica ove knjige, bio je to ipak pouzdani podatak o njezinu postojanju. Kako stvarno jest, napokon je razriješila Olga Šojat. Zanimljivo je također da se, počevši od tvrdnje Franje Fanceva iznijete 1940. („Raj duše pripada spomenicima koje su ostavili kajkavski Hrvati u svojim latiničkim prijepisima kajkavskom ortografijom“), u Ježićevim i Kombolovim djelima, pa sve do pronalaska knjige smatralo da je pisana kajkavski.

Nakon pronalaska knjige, a posebice nakon njezina pretiska 1995., kada je postala dostupna javnosti i brojnim istraživačima, (9) pokazalo se da te pretpostavke i nisu bile potpuno opravdane. Raj duše u svojoj osnovi slijedi ideje ozaljskoga jezičnog kruga. Taj jezik, iako dijalekatski miješan, svoju osnovicu ima u primorskim, južnočakavskim govorima kojima su dodane i štokavske i kajkavske jezične komponente čime je postao prihvatljiv i u južnim i u sjevernim krajevima. U Putnom je tovarušu kajkavskih elemenata mnogo više tako da bismo mogli ustvrditi da je osnova njegova jezika kajkavska s čakavskim i štokavskim primjesama. Sadržajno, i jedan i drugi molitvenik slijede pravila sastavljanja molitvenih knjižica koja su bila relativno čvrsta i sporo su se mijenjala sve do naših dana. Slijedila su potrebe osobnih promišljanja i molitava i to prema mijenama liturgijskih cjelina kroz godinu. Posebice su naglašene cjeline za određene crkvene blagdane. Knjižice su bile neophodna pomoć vjernicima kada su sudjelovali u liturgijskim slavljima. Obje knjižice sastavljene su prema pravilima Marijinih časoslova. I u jednom i u drugom molitveniku nailazimo na elemente koji nedvojbeno upućuju na to da su molitve pisane posebno za žene. U više molitava Raja duše, i to u svim dijelovima, izrijekom se i spominje Katarinino ime: „mene nedostojnu službenicu tvoju Kat“… „Oslobodi mene, Gospodine, molju te, službenicu tvoju Kat. Od svih zalih prešasti, sadašnjih i pridućih duše i tela“ (str. 504). „Llice gospodinovo, telo gospodinovo, karv gospodina našega Isukarsta budi meni Kat. Grišnici moć i kripost, zaslon i branba i utišenje duše moje i tela moga. (str. 505) „Sviti, milosrdni i neumartelni, smiluj se meni Kat. Službenici tvojoj.“ (str. 508) „I učini da se ne rugaju mnom neprijatelji moji, nere da budu negibljujući se kao kamen doklam mimo prejde službenica ovaj Kat. Ku si otkupil tvoju karvju predragu.“ (str. 518)

Nabrojeni primjeri nisu samo ilustracija stila kojim je molitvenik pisan već upućuju na zaključak da, bez obzira na posljednju stranicu na kojoj izrijekom piše da je preveden s latinskog, molitvenik zapravo ne može biti doslovni prijevod. Radi se ili o slobodnijoj interpretaciji nekog latinskog predloška ili o dosljedno provedenoj prilagodbi. Je li ju Katarina sama naručila ili je Nikola Dešić, kao njezin ispovjednik, dobro znao kakve su njezine želje i potrebe pa ih je nastojao zadovoljiti, teško je reći. No pokazao je da dobro poznaje želje i strahove, životne probleme i duševnu patnju svoje pokroviteljice. Tako se približio i ostalim ženama koje su imale sličnih potreba i koje su u molitvenicima tražile utjehu i nadu. S nakanom da odnos između molitve i žene koja je izgovara bude što izravniji, osobniji, bliži, da molitva bude što iskrenija i učinkovitija, Dešić dosljedno umeće riječi “meni grišnici“,“što sam sagrišila“ i slično. Svakako je druga Ana Katarina Zrinski taj odnos mogla bolje izraziti jer ga je sama osjećala i osvijestila, nije bila zarobljena predloženim joj tekstom niti potrebama nekog drugog. Njoj je molitvenik bio način da izrazi svoj bogati unutarnji svijet, svoja promišljanja i preispitivanja, velike etičke teme s kojima je živjela i unutar kojih se razvijala njezina sudbina mlade žene, majke, supruge bana, gospodarstvenice i književnice. U Predgovoru se pozivala na to da je „Knjižice ove iz čuda nimških kriposnih pismi i štampi, kakono pčela z vnogih rožicslast vzamši, zibranijimi pobožnostami napunih i popisah, da iz njih, komu dopadu, jur pripravnu i gotovu, tim lagljeslaju od meda sladkoču občuti.“ Iako je htjela naglasiti kako knjižicu nije napisala sama, zapravo je ostavila dragocjeni podatak o svom pogledu na kulturu i umjetnost iz koje je uzimala ono što je smatrala najboljim i najvrjednijim. Molitvenik posvećuje Bogu i „Preblaženoj Divici Mariji Materi Božjoj“, svim svecima i sveticama i svetom Antunu Padovanskom, ali ga namjenjuje „Vsega hervackoga i slovinskoga orsaga gospodi i poglavitim ljudem obojega spola, vsake verste i fele dobrim kerščenikom od mene službu i poklon, od Gospodina Boga zdravje. Sriču i veselje na ovom svitu dug žitak, a po smerti vsakomu kraljestvo nebesko.“ Katarina u ovoj maloj vokaciji sasvim jasno otkriva svoje osnovne filozofske i političke stavove i naglašava, modernim rječnikom rečeno, rodno osviještenu osobu koja se ne obraća muškarcima i ženama nego ljudima oba spola, ne dijeleći ih prema staležima i zaslugama.

Posebno se obraća putnicima i hodočasnicima ističući da njezin molitvenik zauzima malo mjesta, ne zahtijeva mnogo brige i troška: „ništar drugo ne prosi nego da se u njega človik kako u jedno duhovno zrcalo nagljeda i Boga moli, svece saziva, sebi i bližnjemu dušno zveličenje zadobiva“.(10) Iako se pozivala na njemačke izvore i prikupljanje najboljega, odgovorno i ozbiljno je shvatila posao pisanja na hrvatskome pa je pozvala svoje čitatelje da njezin trud dobronamjerno procjenjuju, popravljaju i poboljšavaju „ako bi kadi u njem koju rič i pisma, slova ili kakvoga drugoga dugovanja falingu našli“. Nabrojeni mogući propusti odražavaju jasnu svijest o funkcijama pravopisa i gramatike, o stilskim vrijednostima hrvatskoga jezika. Katarina je smatrala da sve te jezične instrumente hrvatski jezik ima, ako ne popisane onda praktično izgrađene, te da ona, kao autorica koja se njime služi, o njima ima sasvim jasnu predodžbu. Svoj svjetonazor i duboko vjersko nagnuće izražava u pjesmi Vsakomu onomu ki štal bude ove knjižice. Pjesma, spjevana u osmercu, dokazuje Katarinino dobro poznavanje dostignuća ozaljskoga jezičnog kruga, ali i veliku brigu za oblikovanje i ljepotu stiha. Zahvaljujući uspjelomu ritmu i biranim riječima, koje i u suvremenom hrvatskom jeziku vrlo dobro funkcioniraju u svojim punim značenjima, te zbog duboke vjerničke kontemplacije o osnovama katoličke vjere i smislu etičkih zasada koje potiče, pjesma je bila iznimno popularna i često citirana. Moralnu dvojbu o smislu ljudskog postojanja izraženu u stihovima:„Zač Bog stvori vnoge staze,/Vnoge pute i načine,/Neg da po njih ljudi plaze/ Do nebeske domovine.“, Katarina razrješuje pragmatično, stihovima u kojima čitamo i povijesna zbivanja i njezinu osobnu sudbinu: „ Nit se more v raj nebeski,/ Prez pastira i vojvode,/To včiniše grihi težki/ Koji krivem putem vode;“. 

U ovom se kratkom osvrtu, koji se prije svega bavi povijesno-kulturnim kontekstom, ne možemo upustiti u podrobnije jezične i stilističke analize no vrijedno je spomenuti da se ni u onim primjerima u kojima su jasni hrvatski predlošci u samom sadržaju molitvenika (dijelovi po uzoru na Raj duše koji je poznavala ili Himnuš sv. Barbare koji je preuzet od Baltazara Milovca), stihovi ne prenose doslovce. Suvremenijom bismo terminologijom danas rekli da ih Katarina redigira i lektorira, ponekad čak interpretira u duhu osobnoga poimanja jezičnih vrijednosti i standarda hrvatskoga književnog jezika svoga doba (koji je zapravo bio jezik ozaljskoga kruga). To se očituje u ikavizaciji jata po Jakubinski-Meyerovom pravilu i, posebice kada je riječ o Milovčevim primjerima, u otklonu od kajkavskih fonoloških normi. Ponekad i mijenja glagolske oblike ne bi li popravila stih i umjetnički dotjerala preuzeto. Ni jedan od ovih molitvenika ne može se u cjelini procjenjivati bez proučavanja liturgijskih vrijednosti i izbora sadržaja. Već smo naglasili da su oba u svojoj osnovi okrenuta pobožnostima vezanim uz Blaženu Djevicu Mariju kao zaštitnicu i osobnu pomoćnicu. (11) U nekoliko su zanimljivih, praktičnih sadržajnih pojedinosti oba molitvenika slična. I jedan i drugi sadrže obiteljski grb Frankopana: Raj duše na prvoj, Putni tovaruš na posljednjoj stranici. I jedan i drugi na početnim stranicama donose kalendare, od kojih je onaj u Raju duše na latinskom jeziku, a u Putnom tovarušu na hrvatskom pa sadrži i hrvatske nazive pojedinih mjeseci (sečan, gregorščak, mali traven ili đurđevščak, veliki traven ili filipovščak, klasan ili ivanščak itd.). Obje knjige i estetski su zanimljivo oblikovane. U Raju je osnovni oblikovni element dizajn slova i zanimljivo isticanje inicijalnih slova te tiskanje pojedinih dijelova crvenom bojom, dok Tovaruš koristi i minijature, gravure i sličice karakteristične za pojedine mjesece. I takvim oblikovanjem, hrvatske plemkinje kao nakladnice, ali i njihovi tiskari, odražavaju običaje, knjižarsku modu i grafičke mogućnosti svoga doba.

5. Zaključak

Obje Ane Katarine iz obitelji Frankopan, prva rođena 1525, druga stotinu godina kasnije, obje udane za Zrinske, iznimno su značajne za povijest Međimurja – jedna kao prva, a druga kao posljednja zrinska gospodarica čakovečkog dvorca. Obje su ostavile i izniman trag u hrvatskoj kulturnoj povijesti – prva poticanjem prevođenja i književnosti na hrvatskome jeziku, a druga i svojom spisateljskom aktivnošću i odnosom prema hrvatskome jeziku i njegovim funkcionalnim i stilskim vrijednostima. Svoj su interes, sukladno okruženju i običajima, obje usmjerile na molitvene knjižice pa je tako prva 1560. izdala, njoj namijenjen molitvenik svoga ispovjednika Nikole Dešića Raj duše, a druga stotinu godina kasnije sama sastavila Putni tovaruš uvrstivši u njega i svoje pjesme i osobno obraćanje čitateljima (posebice čitateljicama) u kojem objašnjava važnost čitanja i razvoja hrvatske pismenosti. Jezik obaju djela književni je jezik koji koristi bogatstvo svih hrvatskih narječja i dostignuća ozaljskoga književnog kruga. I dok se Dešićev rječnik, ali i gramatika, oslanjaju na govore primorske hrvatske, autorica Putnoga tovaruša unosi više kajkavskih elemenata pozivajući se pri tome i na jezičnu kompetenciju čitatelja i na osobno književno iskustvo.


  1. Katarinin stric, Krsto Frankopan, dao je tiskati molitvenik na njemačkom jeziku, vjerojatno pod utjecajem svoje supruge, a njezina je imenjakinja Katarina Frankopan (1493. – 1.540.), 1533. u Krakovu izdala mađarski prijevod Poslanica svetog Pavla apostola utječući tako na širenje mađarske pisane riječi.
  2. Na frankopanskim su imanjima nastali brojni gradski statuti i druge isprave sastavljene na hrvatskom jeziku te brojni glagoljski spomenici.
  3. Otkrio ga je Šime Jurić, a o otkriću je prvi pisao prof. Milan Ratković u zagrebačkome Vjesniku 17. rujna 1967.
  4. Juraj IV Zrinski rođen je 1549. u Čakovcu, a umro 1603. u svojoj mađarskoj tvrđavi Vep. Za vrijeme njegova vladanja Međimurje je postalo pretežito protestantsko područje. Poticao je razvoj pismenosti na hrvatskom jeziku.
  5. S rezultatima tih istraživanja slaže se i Zvonimir Bartolić u svojoj monografiji Majka Katarina. Dio kroatista nije prihvatio rezultate istraživanja prof. Vončine pa tako Josip Bratulić i Stjepan Damjanović u knjizi Hrvatska pisana kultura 2005. još uvijek iznose podatak da je Ana Katarina polusestra Frana Krste Frankopana (npr. str. 314 i 321).
  6. Poginuo u lovu u Kuršanečkom lugu 1664.
  7. Baltazar (Boltižar) Milovac rođen je na imanjima Zrinskih. Zvonimir Bartolić iznosi u svojim djelima podatak da je rođen na Stanetinskom Bregu (današnje selo Stanetinec) u Međimurju, gdje su Zrinski imali svoje vinograde.
  8. Na temu Katarine Zrinski kao hrvatske spisateljice i žene bogata duha i temeljite naobrazbe kroatističku je javnost 2007. podsjetio reprint knjige Sibila gatalica koja svojom slobodnijom formom i svjetovnim sadržajima više otkriva o samoj Katarini kao o pretpostavljenoj prevoditeljici i korisnici knjige na kojoj su ispisane i njezine osobne kriptografske bilješke.
  9. Faksimilni pretisak objavljen je 1995. godine u izdanju Franjevačkog samostana Trsat i Grada Rijeke. Uz ovaj pretisak objavljena je i knjižica pod naslovom Raj duše s motrišta našega vremena koja sadrži rasprave Milana Moguša i Josipa Vončine O molitveniku Raj duše Nikole Dešića i Franje Emanuela Hoška Dešićev Raj duše prvo tiskano latiničko djelo hrvatske pučke teologije.
  10. I jedna i druga knjižica izrazito su malog formata. Tovaruš je nešto manji.
  11. Teološkim vrijednostima i sadržajima Raja duše u svojoj se studiji bavi Franjo Emanuel Hoško (1995.), a Putni se tovaruš često i citira.

Literatura

  1. Bartolić, Zvonimir (2004). Majka Katarina. Čakovec, Matica hrvatska
  2. Bratulić, Josip; Damjanović, Stjepan (2005). Hrvatska pisana kultura, svezak I. Križevci, Veda.
  3. Dešić, Nikola (1995). Hortulus Animae, Stoye Rechi Ray Dusse, pretisak iz 1560. Rijeka, Franjevački samostan Trsat, Grad Rijeka, Naklada Benja, Knjiga.
  4. Frankopan Zrinski, Ana Katarina (2005). Putni tovaruš, pretisak iz 1661. Čakovec, Matica hrvatska; Zagreb, Nacionalna i sveučilišna knjižnica.
  5. Moguš, Milan; Vončina, Josip (1995). O molitveniku Raj duše Nikole Dešića, Raj duše s motrišta našega vremena, Rijeka, Franjevački samostan Trsat, Grad Rijeka, Naklada Benja, Knjiga.
  6. Šojat, Olga (1974). Molitvene knjižice i Raj duše, Forum 7-8. Zagreb, JAZU.
  7. Vončina, Nikola (1995). Geneologija obitelji Zrinski. Zagreb.

 

 

Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Uncategorized i označen sa , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s