Gradovi u Lici – Prvi dio

dr.Rudolf Horvat
Izvor: Lika i Krbava povijesne slike, crtice i bilješke, Zagreb 1941.

BORIČEVAC

Blizu Boričevca uredila je Vojna Krajina »raštel«, koji se zvao Lisičjak. Tu se vodila trgovina između Turaka i graničara. Radi toga je krajiška uprava oko raštela Lisičjaka podigla utvrde i u nje stavila svoje šerežane (oružnike), da spriječe boj, koji bi mogao planuti, kada se zavade turski i graničarski trgovci. Ipak je takav boj nastao 10. travnja 1830., kada su na raštel Lisičjak udarili brojni Turci. Blizu raštela Lisičjaka postojao je čardak Alumovac, gdje su g. 1834. bile ruševine katoličke kapele. Na samoj granici kod Boričevca vide se ostaci srušenoga turskoga dvorca, koje narod zove »Mišljenova gradina«.

BRINJE

sokolac_drazenprsa_02062015(Izvor fotografije: lika-online.com)

U Brinju je od starine gospodovala obitelj knezova Frankopana. Prvi se spominje Bartol Frankopan, koji je u Brinju stanovao g. 1343. Bartol je imao dva sina: Stjepana i Anža (Ivana), s kojima je u Brinju 21. veljače 1358. izdao neku ispravu. Kad je umro Bartol Frankopan, razdijeliše njegovi sinovi očevinu tako, da je Anž dobio Brinje, a Stjepan Modruš. Anž se pridružio poslanicima, koji su pošli u Francesku, da mladoj hrvatskoj i ugarskoj kraljici Mariji dovedu orleanskoga vojvodu Ludovika za muža. Ovi se poslanici sastadoše 15. lipnja 1385. u Brinju. Anžov sin Nikola Frankopan, koji se oženio Dorom, kćerkom palatina Nikole, kneza Gorjanskoga, redovito je sa svojom suprugom boravio u Brinju. Čini se, da je upravo Nikola Frankopan podigao tvrđu iznad varoši brinjske. Ta se tvrđa zove »Sokol« ili »Sokolac«, a prvi put se spominje g. 1411. U tvrđi je sagrađena kapela, koja se do danas prilično sačuvala. Profesor Đuro Szabo opisuje tu kapelu ovako: »Tlocrt joj je naskroz nepravilan. Kapela ima tri sprata. Srednji je sprat prava kapela; rebra, okvir vrata, kružište prozora i doprozornici izvedeni su neobičnom pomnjom, a sve upućuje na kasnije gotsko doba. I donja je prostorija svođena, strijelnica pokazuje, da se i tu pomišljalo na obranu, dok je gornji sprat s ovećim otvorima udešen lih za obranu. Sva je kapela građena od kamena. Izvana je u znatnoj visini kordonski vijenac oko cijele građevine, a rubovi su njeni napose pojačani. U svem je ta kapela jedinstven spomenik graditeljstva, napose graditeljstva Frankopana.« Tomu opisu dodajem, da se u toj kapeli grada Sokola nalaze grbovi knezova Frankopana i Gorjanskih. Po tom naslućujem, da su kapelu gradili Nikola Frankapan i njegova žena Dora Gorjanski. Nikola je Frankopan svoga najstarijega sina Anža g. 1411. zaručio s Katarinom, kćerkom vojvode Ivana Nelipića. Zaruke se obaviše upravo u gradu Sokolcu iznad Brinja. Tu je u studenomu g. 1412. boravio car i kralj Sigismund kao gost Nikole Frankopana. Sigismund je volio Nikolu, koga je g. 1426. imenovao banom Hrvatske i Dalmacije. Nikola je banovao sve do svoje smrti, koja ga je snašla 26. lipnja 1432. Brojni sinovi njegovi podijeliše bogatu očevinu g. 1449. Tom je prigodom Brinje (varoš i tvrđa Sokol) zapalo Nikolina sina Bartola, koji je umro oko g. 1458. Bartolovo tijelo sahraniše u crkvi sv. Marije, koja je još i danas župna crkva u Brinju.

BRLOG NA RIJECI GACKI

Na brodu povrh rijeke Gacke vide se ruševine grada Brloga. Ne zna se pravo, tko je ovaj grad podigao. Svakako je Brlog bio znamenita tvrđava, kako to dokazuje okrugli toranj, cisterne i podzemne prostorije. Brlog je u 16. i 17. vijeku spadao pod otočku kapetaniju. Kada je pak bila uređena posebna otočka krajiška pukovnija, onda je Brlog bio sjedište krajiške satnije, te je kapetan stanovao u tamošnjoj tvrđi. Na drugom brdu »Kraj« stajao je u 16. vijeku Gusić-grad. Ovu su tvrđu podigli krbavski knezovi Gusići, koji se zakloniše u okolicu Brloga, kada Turci g. 1527. osvojiše Liku i Krbavu. Turci su g. 1575. udarali na Gusić-grad tako dugo, dok se nije predala malena posada, kojoj ponestade hrane i municije. Tada su Turci zapalili i razorili Gusić-grad i susjedni Brlog. Kasnije su Uskoci iz Senja obnovili i još jače utvrdili Brlog, u koji staviše svoju posadu. Na obranu Brloga dade Petar Zrinski kao veliki kapetan podići kulu u Drenovu klancu između Brloga i Škara. Gusić-grad nije bio obnovljen, te od njega preostadoše na brdu Kraju samo razvaline gradskih bedema i porušeni zdenac. Razvaline tvrđe Brloga stoje na brijegu, koji se uspinje preko 100 metara nad razinu rijeke Gacke. Na zaravanku toga brijega podigla je Krajina g. 1840. stan za kapetana, koji je dotle stanovao u tvrđi. Ovu je kuću vojni erar g. 1873. (prigodom razvojačenja Krajine) predao upravnoj općini Brlog, koja je tu uredila pučku školu.Ne zna se, tko je i kada li je sagradio tvrđu Brlog. Ona se prvi put spominje u iskazu od godine 1537., gdje se nabrajaju troškovi za uzdržavanje vojske u hrvatskim tvrđama. Tada su u brloškoj tvrđi bila 3 njemačka vojnika; trošak za njihovo uzdržavanje iznosio je 10 forinti na mjesec Brlog je i g. 1551. imao posve neznatnu posadu (nadstojnika Marka pl. Griča i 3 vojnika), a g. 1563. i 1572. ima 6 vojnika. Kada su Turci g. 1575. zauzeli i spalili tvrđu Brlog, dade je senjski kapetan Gašpar Raab obnoviti i u nju staviti 6 hrvatskih haramija. Brlog je tom prigodom dobio 3 topa šestfuntaša, 6 starih malih topova, 4 topa trifuntaša, 2 željezna mužara, kojima se oglašivao dolazak Turaka, 30 centi baruta i 99 pušaka naslonjača.

DABAR KOD OTOČCA

Tik današnjega sela Dabra vide se razvaline staroga frankopanskoga grada na 692 metra visokom brdu Vučjaku. Nije se teško uspeti na tu gradinu, kojoj sadašnji ljudi dadoše ime »Sokolić grad«, dok se nekada zvao »Dabar«, a pripadao je t. zv. »Gackoj župi«.
Prvi put se Dabar spominje u listini od g. 1449., kada sinovi hrvatskoga bana Nikole Frankopana među sebe podijeliše frankopanska imanja. Tom je prigodom knez Sigismund Frankopan dobio gradove (tvrđe): Otočac, Prozor, Dabar i Vrhovine. Sigismund je umro g. 1465., ostaviv samo udovicu Jelenu i 2 kćeri: Barbaru i Doricu. Tada je Dabar zaposjeo Sigismundov brat Martin Frankopan.
G. 1486. oteo je Frankopanima (Ivanu i Anžu) grad Dabar i cijelu »Gacku župu« kralj Matija Korvin. Odsada su u Dabru sjedili kraljevi kaštelani. Međutim je Dabru naskoro zaprijetila pogibelj od Turaka, koji su g. 1527. osvojili cijelu Krbavu i zaposjeli južni dio Like. Dabar je g. 1561. pregledalo vojno povjerenstvo, koje iskazuje, da bi tu tvrđu trebalo jače utvrditi; naročito bi se morala što prije popraviti vrata, krovovi i kule, u koje bi trebalo staviti stalnu posadu (32 vojnika). I general Ivan Lenković g. 1563. preporuča kralju Ferdinandu, neka pojača tvrđu Dabar, u koju neka se postavi barem 6 vojnika. U Dabru je vojnu posadu g. 1572. činilo 40 njemačkih sluga (plaćenika), koji su mjesečno dobivali 193 forinta.

Novi kralj Maksimilijan povjerio je brigu za Krajinu svome bratu Karlu, koji je vladao u Kranjskoj, Štajerskoj i u Koruškoj. Nadvojvoda Karlo iskazuje 30. kolovoza 1577., da se u gradu Dabru nalaze: 3 topa, koji bacaju željezne kugle, teške 6 funti; nadalje 4 topa trifuntaša, 6 malenih (starih) topova, 2 željezna mužara, 99 pušaka i 30 centi baruta. Vojnička posada u Dabru dobiva oružje i municiju iz Senja, a hranu iz Ogulina. Posadu čini 35 haramija, t. j. hrvatskih vojnika, koji u narodnom odijelu služe za mjesečnu plaću.
Isprvice je Dabar spadao pod krajišku kapetaniju u Senju. G. 1578. dođe pod slunjsku kapetaniju. Odsada su vojnu posadu u Dabru činili 1 kapetan, 1 »vojvoda« i 20 haramija. Kapetan je dobivao mjesečno 20 forinti, a »vojvoda« i haramije zajedno 177 forinti. S tom su plaćom morali sebe hraniti, oblačiti i obuvati. U Dabru je g. 1581. zapovijedao kapetan Andrija Tadiolović, koga je g. 1586. naslijedio njegov sin Nikola.
Tečajem 16. i 17. vijeka prelazilo je iz Turske u Hrvatsku mnogo Uskoka i Vlaha. Tako je i pod grad Dabar g. 1672. došlo 90 vlaških obitelji. Njima je tadašnji karlovački general Josip grof Herberstein dao i zemlje u Velikom Glibodolu, koje su dotle držali Brinjani.
Važnost tvrđe Dabra prestade g. 1689., kada je pop Marko Mesić istjerao Turke iz Like i Krbave. Kako se prestalo uzdržavati krovove na zgradama i kulama, počeo se Dabar pretvarati u ruševinu. Zato se već g. 1773. u službenom iskazu starih tvrđa spominje Dabar kao »posve propali grad«.

GRAČAC

Kraj same katoličke crkve u Gračacu diže se uzvisina, koju narod zove »Gradina«. (Ta je uzvisina na zapadu vezana uz brdo Resnik.) Na spomenutoj se uzvisini prostrla oko 160 četvornih hvati velika ravan, gdje se vide ostaci nekoga »grada«, t. j. utvrđenoga dvorca. Tu bijaše nekada sijelo sredovječne »otučke župe«, koja je svoje ime dobila po rijeci Otuči. (Rijeka Otuča izvire kod Sv. Petra ispod gore Urlaja, odakle teče na jug uz selo Tomingaj. Južno od Gračaca, koji također leži na toj rijeci, gubi se Otuča u 2 ponora.)
Gračac se u srednjemu vijeku zvao »Gradac« ili »Gradec«. Najstariji mu spomen nalazimo u ispravi, kojom krbavski knez Karlo Kurjaković 22. svibnja 1465. prodaje Hreljcu Petričeviću za 24 dukata selo Bukovici u Lici. Ovu je ispravu knez Karlo izdao u svome mjestu »Gradac«, koje se nalazi u Otučju. — Gračac je i kasnije pripadao knezovima krbavskim. Najbolje to razabiremo iz glasovite povelje, kojom krbavski knez Ivan Karlović sklapa nasljedni ugovor s knezom Nikolom Zrinskim. U toj povelji nabraja Karlović 22. veljače 1509. gradove i posjede, koji pripadaju njemu. Među ostalima spominje Karlović i »castrum (tvrđu) Gradec« u Otuči.

KOMIĆ U KRBAVI

Ime toga mjesta prvi put se spominje g. 1397. Suvremeni naime pisac Paulus de Paulo veli, da je kralj Sigismund 6. veljače 1397. iz Knina pošao u Komić. (Tu je već tada bilo sjedište knezova krbavskih.) Sačuvala nam se listina, kojom je krbavski knez Pavao g. 1468. »u svome gradu Komiću« darovao Ivanu Gusiću svoju zemlju »u pokrajini Lici«. Krbavski knez Karlo, brat spomenutoga Pavla, izdao je u Komiću g. 1469. ispravu, kojom plemiću Ivanu Benkoviću, kaštelanu Zvonigrada, za 100 dukata prodaje svoju zemlju Franovšćinu. U Komiću je stanovao i Karlov sin: Ivan Karlović, knez krbavski. On je svoju sestru Jelenu udao za kneza Nikolu Zrinskoga (oca istoimenog junaka sigetskoga). Knez Ivan Karlović g. 1509. posjeduje u Krbavi još samo 3 »grada« (t. j. utvrđena dvorca), poimence: Komić, Udbinu i Podlapčec. Ove mu gradove u travnju g. 1527. oteše Turci. Krsto Frankopan javlja 29. svibnja 1527. senjskomu biskupu Franji Jožefiću, da bosanski paša »sada tvrdi (utvrđuje) Udbinu, Mrsinj i Komić«. Na visokom i strmom brdu Saranča povrh sela Komića vide se još i danas ruševine tvrđe, koju narod zove »Karlovića dvori«. (Tu je sačuvana uspomena na hrvatskoga bana Ivana Karlovića, koji bijaše posljednji knez krbavski.) Po sačuvanim se ruševinama razabire, da je tvrđa bila 90 metara duga, a 60 metara široka. U istočnom dijelu tvrđe bijaše kapelica 12 metara duga, a 5 metara široka. Tečajem vremena propade veći dio zidova te kapelice; najbolje se sačuvao istočni zid, koji je visok 4 hvata. Tvrđa je imala 3 nakapnice (cisterne), koje su većinom porušene; ipak se još i sada sakuplja voda u najširoj nakapnici, koja je 2 hvata duboka, a ograđena u četverokut tesanim kamenjem. Tvrđa se naslanjala prema sjeveru i zapadu na gotovo okomitu pećinu, na koju se jedva može četveronoške uspeti. Ta je pećina služila tvrđi kao toranj; na njoj se nalazi ravnjak, koji je u poprečno 4 hvata širok, a ima također već zatrpanu nakapnicu.

KOSINj

Tečajem srednjega vijeka ističe se u buškoj župi uz donji tijek rijeke Like posebna oblast, koja se u hrvatskim ispravama zove »Bočaći«. Vjerojatno je ta oblast svoje ime dobila po gradu »Bočaj«, čije se ruševine još i danas vide na 660 metara visokom brdu između današnjega gornjega i donjega Kosinja. Nekada se Bočaj zvao »Kosinjgrad« Po tomu su gradu njegovi vlasnici dobili une »Kosinjski«. Tako se u latinskoj ispravi od godine 1461. spominje »Lascho de Kosin«, a godine 1484. Ivan Kosinski. Knez Anž (Ivan) Frankopan posudio je godine 1489. od Jurja Kosinjsikoga na 7 godina njegov grad Kosinj. Tom je prigodom Frankopan prisegao, da će poslije 7 godina Jurju Kosinjskomu »povernuti ta isti grad Kosinj i sela, ka su poda nj, najprije Srakvinu, drugo selo Hotilju Vas, treto selo Pol Buk, četerto selo Botuci, ča je plemenita plemenšćina Jurja Kosinjskoga i njega sina Ivana«.

LAPAC

Ime svoje dobiše ta mjesta po »gradu« (t. j. utvrđenom dvorcu) Lapcu. Po tomu je gradu svoje ime dobilo i hrvatsko pleme »Lapčani« i hrvatska plemenska »Lapačka župa«, koja se nalazila između rijeke Une i planine Plješivice.
Prije dolaska Hrvata stanovahu oko Lapca Rimljani. Oni su imali svoju tvrđu na osamljenom (661 metar visokom) brdu Obijaju ili Obljajcu, koje se uzdiže usred ravnice između Oraovca te Gornjega i Donjega Lapca. Tu je Fras godine 1834. još vidio neke zidine stare tvrđe. Na tome brdu i oko njega našlo se mnogo rimskoga novca, među ostalim i dukate cara Konstantina Velikoga sa grčkim napisom. Čini se, da je na tome brdu bio i grad Lapac, kao sjedište hrvatske plemenske župe.

LOVINAC

Drži se, da su Lovinac u srednjem vijeku posjedovali plemići Lovinčići. Ovi se kasnije od straha pred Turcima preseliše u okolicu Bosiljeva. (Tamo je Martin Lovinčić godine 1531. od kneza Vuka Frankopana dobio posjed u Radovcu na rijeci Kupi).
Početkom 16. vijeka pripadao je Lovinac krbavskom knezu Ivanu Karloviću. Razabiramo to iz ugovora, što ga je knez Nikola Zrinski: 10. kolovoza 1509. u svome gradu Zrinu sklopio s Ivanom Karlovićem. Zrinski se naime vjenčao s Karlovićevom sestrom Jelenom. Kako su oba kneza (Karlović i Zrinski) tada bili jedini muški članovi svojih rodova, obvezaše se ugovorom, da onaj od njih, koji bi umro bez djece, ostavlja preostalom drugu i rođaku sav svoj imetak. Zrinski je tada posjedovao 9 »gradova« (utvrđenih dvoraca) s imanjima, a Karlović 22 »grada«, od toga 3 u krbavskoj, a 7 u ličkoj županiji. Među ovim potonjima navodi se u spomenutom ugovoru od godine 1509. također »grad Lovinac«. Vjerojatno se grad Lovinac tečajem 16. vijeka pretvarao u ruševinu. Kasnije ga obnoviše Turci, te je po svoj prilici u Lovincu stanovao kakav aga, ih je u njemu bila turska posada. Kada su Turci bili godine 1689. istjerani iz Like, pripade i Lovinac bečkoj dvorskoj komori, t. j. financijskoj oblasti Cara i Kralja Leopolda I. Komora je Liku 10. veljače 1692. prodala grofu Zinzendorfu. U tome kupoprodajnom ugovoru spominje se i grad Lovinac. Da je tada u Lovincu doista bio utvrđeni dvorac (»kaštel«), svjedoči nam i senjski biskup Glavinić. Opisujući naime Liku, spominje Glavinić godine 1696. i »castellum Lovinac«.
Ruševine »grada« Lovinca vide se još na brdu Cvituša. Grad bijaše okružen 1 metar debelim zidom, a imao je oblik pačetvorine (dug 33, a širok 19 metara). Unutar zida razabira se ostanci dviju kula. Nedaleko tih ruševina postoje 2 ponora: Vrkljanski i Pećina; u prvi ponor ponire potok Opsenica, a u drugi potok Holjevac.

NOVI KOD GOSPIĆA

Južno od Gospića: postoji selo Novi, iznad kojega se na brežuljku vide ostanci nekadašnje tvrđe. To bijaše »Novigrad«, koji se latinski zvao »Novum castrum«. Prvi put se Novigrad spominje godine 1449., kada se podijeliš« knezovi Frankopani. Tada je knez Dujam Frankopan uz Ostrvicu, Slunj i Ledenice dobio također Novigrad u Lici. Dujam se dao po kninskomu kaptolu (kao javnom bilježništvu) zakonito uvesti u posjed Novigrada, što mu 22. srpnja 1464. potvrđuje kralj Matija Korvin. U toj, inače latinski pisanoj povelji, zove se Novigrad imenom »castrum Uywaz«, što će reći »tvrđa Nova vas«.
Kasnije pripade Novigrad knezovima Krbavskim. Prigodom ugovora, što ga je Ivan Karlović, posljednji knez Krbavski, godine 1509. sklopio sa svojim svakom Nikolom Zrinskim, spominje među svojim posjedima i Novigrad u Lici. Kada su Turci godine 1527. osvojili Liku, pripade im također Novigrad. U njihovoj vlasti ostade Novigrad do godine 1689.
Karlovački je general Herberstein s krajiškom vojskom provalio u Liku već mjeseca rujna godine 1685. On je tada (15. rujna) došao i pod Novi kod Gospića, gdje su Krajišnici popalili 400 kuća u okolišnim selima. Turci počnu iz tvrđe pucati na Krajišnike, koji im brzo uzvratiše milo za drago. Tom je prigodom skoro izgorio Novigrad. Naredne je godine 1686. na Novi udario markez Parella iz Napulja, koga je kralj Leopold imenovao generalom. Parella je imao premalo vojnika; zato ga Turci iz Novoga poraziše u otvorenom boju.
Hrvati su Novi zauzeli godine 1689. Tada nadime na poziv popa Marka Mesića dođoše 15. lipnja pod Novi Krajišnici iz Brinja, Otočca, Senja i Podgorja. Turci se u Novom tako uplaše, da nijesu ni pomišljali na Obranu tvrđe. Oni predadoše Hrvatima tvrđu bez ikakova otpora uz uvjet, da smiju slobodno otići u Udbinu. Mesić im to dozvoli; on je dapače odredio, da 300 Hrvata otprati 80 Turaka do Bilaja. Ipak nijesu iz Novoga otišli svi Turci, jer se pokrstiše obitelji Asić, Čanić, Jengić, Musić, Šaban i Tunić. K njima je Mesić godine 1691. doveo Hrvate iz raznih krajeva. Tako nastade oveće selo, u kojem je isprvice bilo i sjedište ličke pukovnije.

U Novomu je godine 1690. sagrađena crkva sv. Antuna Padovanskoga. Tamo je sve do godine 1776. bilo i sjedište arhiđakona za Liku i Krbavu. Novi je nastradao godine 1692., kada u Liku prodriješe bosanski Turci, koji su opljačkali i spalili Novi i Divoselo. Ličani su ove Turke na povratku potukli u Ploščanskom klancu. Vjerojatno su Turci tom prigodom zapalili i tvrđu iznad Novoga. To naslućujem po opisu biskupa Sebastijana Glavinića, koji godine 1696. veli, da je ta tvrđa imala 4 kule, ali da sada postoje samo njezine ruševine.

OTOČAC

Ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. darovao je godine 1219. cijelu Gacku križarskom redu Templarima, koji su imali svoj samostan blizu Sv. Jurja ispod Senja. Mongoli i Tatari opljačkaše i popališe sva sela u Gackom polju g. 1214. Božjaci su Gacku godine 1269. ustupili hrvatskom hercegu Beli. Ali već godine 1290. pripada Gacko polje krčkim knezovima Frankopanima. Ovi su u Gackom polju utvrdili Otočac jakim zidovima i okruglim kulama, da ga lakše brane, ako bi opet u onaj kraj provalili kakvi Mongoli. Tako je Otočac postao središtem Gackoga polja. Zato su Frankopani u Otočcu izgradili crkvu blažene djevice Marije, te kapelicu sv. Fabijana i Sebastijana. U imeniku opatija čuva se spomen i na nekadašnju opatiju sv. Nikole u Otočcu. Frankopani su često i stanovah u svome utvrđenom Otočcu. To nam dokazuje izvještaj, što ga knezovi Dujmo i Fridrik Frankopan sastaviše 2. srpnja 1314. upravo u Otočcu, koji se tada spominje prvi put.Kralj Karlo Roberto izdao je 12. listopada 1316. ispravu, kojom krčkom knezu Dujmu Frankopanu za vječna vremena osigurava Gacku županiju, gdje uz »grad« (t. j. tvrđu) Otočac postoje sela: Doljani, Obreš i Lazničić. Pošto je Dujmo već naredne godine 1317. umro, zamolio je njegov sin Fridrik kralja Karla Roberta, da mu potvrdi sve prijašnje darovnice i povlastice. Kralj je to i učinio godine 1322. — Kasnije se u Gackoj spominju knezovi Ivan i Stjepan Frankapan. Oni su g. 1388. gradu Senju podijelili statut, koji broji 168 paragrafa. Tu se u 161. paragrafu kaže ovo: »Kada Morovlahi sađu s planina, idući do Gacke, mogu na senjskim pašnjacima ostati dva dana i toliko noći, a isto toliko vremena, kada se natrag vraćaju. Ako ostanu dulje, plate kaznu od 500 libara«. I knez Nikola Frankopan naziva se »gačkim županom« g. 1408., kada s Mlečanima sklapa trgovački ugovor.
Krčki knez Sigismund Frankopan osnovao je u Otočcu g. 1461. posebnu biskupiju za Gacko polje i za Senj. To dokazuju spisi u franjevačkom samostanu na Trsatu. A u Senju čuvaju se još i sada biskupska patent, te pečat i prsten nekadašnjih otočkih, biskupa.
Zapovjednikom tvrđe u Otočcu bijaše 1. studenoga 1551. Andrija Tadijolović, a njegov je zamjenik bio Vinko Lacković. Tadijolović je imao mjesečnu plaću od 10 forinti za sebe i 3 for. za svoga slugu Grgura Krznarica, a Lacković 8 for. za sebe i 3 for. za svoga slugu Luku Grdakovića. Tada je tvrđa otočka imala 34 vojnika, koji se zovu: Pavao Jurjević, Martin Želesko, Petar Košlanin, Grgur Pećlin, Ivan Bogdanić, Ivan Oršić, Jurić Bogdanić, Kirin (Kvirin) Gomerčić, Mihovil Vormić, Krištof Atalić, Ivan Karal, Stipan Mustafa, Ivan Sreća, Marić Cvitanović, Petar Mustafa, Marko Šimonić, Juraj Despot, Martin Francić, Marko Gojmerčić, Mihovil Martinčić, Juraj Krajač, Luka Grdaković, Marko Martinčić, Grgur Lazić, Luka Grdaković, Martin Poturica, pop Marko Grubišić, Grgur Čurić, Rade Hamaglija, Lala Preradović, Grgur Nemanić, Grgur Kohmanović, Jandrej Grdošić i Pavao od Ogulina. Svaki je vojnik dobivao mjesečnu plaću od 3 forinta za svoju hranu i odijelo; samo je 6 vojnika dobivalo mjesečno po 4 for., a 4 vojnika po 5 forinti.
Godine 1563. uzdržavala je Krajina u otočkoj tvrđi 60 plaćenih vojnika. General Ivan Lenković savjetovao je iste godine, da se u Otočac smjesti još 40 vojnika, kako bi posada brojila 100 branitelja.

Na brijegu iznad Otočca podignuta je godine 1619. mala utvrda, kojoj dadoše ime »fortica«. Prvim zapovjednikom te »fortice« bijaše Andrija Kolaković. Turci su 20. prosinca 1619. prosinca sasjekli odjel otočke posade, koji se vraćao iz Senja sa živežem. Pod jesen godine 1623. Doznalo se, da na Otočac kreće 6000 Turaka. Radi toga je u Otočac 21. rujna 1623. krenuo iz Senja karlovački general Vuk Frankopan sa 100 vojnika. Turci su 23. rujna zaista došli pred Otočac, ali se ne usudiše da ga opsjedaju. Kada pak udariše na susjednu tvrđu Prozor (u listopadu g. 1623.), porazio ih je Vuk Frankopan. Otočac postade sjedištem posebne krajiške kapetanije, pod koju spadahu tvrđe: Brlog, Prozor i Drenovklanac, te vojnički čardaci: Sinac, Jurjeve Stijene, Golobrdo, Doljane, Godača i Morska gora. Svim ovim posadama zapovijedao je otočki kapetan, koji bijaše viši časnik, podređen izravno samomu generalu. Otočki je kapetan s većinom svojih vojnika stanovao u tvrđi Otočcu, a drugi vojnici izvan tvrđe u malim drvenim kućicama, koje bijahu postavljene na visoke stupove usred rijeke Gacke, da se lakše brane od neprijatelja. Osim ove prave tvrđe imao je Otočac na brdu i spomenutu svoju »forticu« s 3 okrugle kule. Ovaj su kaštel obnovili i utvrdili senjski Uskoci, koji se po zaključku madridskog ugovora od g. 1618. morahu iz Senja preseliti u Otočac. Zapovjednikom posade u tome otočkom kaštelu bijaše kasnije Franjo pl. Gušić. Kad je on g. 1687. umro, naslijedio ga je barun Ivan Gali, a ovoga opet stražmeštar Franjo Vilim Gali. Danas je otočki kaštel razvalina, koja se ipak još dobro sačuvala. Nema više niti prijašnje velike tvrđe otočke, jer ju g. 1823. porušiše, a na istom mjestu podigoše godine 1829. nekoliko erarijalnih zgrada, među ovima i »auditorijat« (vojni sud).

Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Stari gradovi i označen sa , , , , , , , , , , , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

2 odgovora na Gradovi u Lici – Prvi dio

  1. Ianus Christius napisao:

    …Od svih ovih mjesta osobno sam posjetio samo Gračac, iako mislim da sam neka mjesta vidio u daljini dok sam u svojoj prvoj pješačkoj avanturi obišao zapadnu i južnu Hrvatsku (https://libertasnova.wordpress.com/dnevnik-mladog-hodocasnika/)…sjajan post…

    Sviđa mi se

  2. ero napisao:

    Čestitam na članku i Vašem trudu da širu javnost upoznate s povijesnim znamenitostima Hrvatske.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s