Muzej Like Gospić – Arheološki odjel

Izvor: Muzej Like Gospić, muzejlike.hr

Arheološki odjel

Posljednji postav  Arheološkog odjela izložen je u nepuna 74 m2, što obuhvaća tri međusobno povezana prostora s cirkularnim arhitektonskim rješenjem u kojemu ulazno-izlazni pretprostor, lapidarij, također ima izložbenu funkciju.

Tri prostora odnose se na tri povijesna razdoblja – prapovijest, antiku i srednji vijek, pa posjetitelj svakim prolaskom kroz otvor prelazi povijesnu «stubu» zbivanja na sveukupnom ličkom području, osvjedočenom u materijalnom baštinskom obliku izloženih 860 eksponata. Od najstarijih paleolitičkih artefakata iz D. Pazarišta i Cerovačkih pećina, bogatstva željeznodobnih japodskih nekropola i gradinskih naselja s brojnih ličkih lokaliteta, antičkih materijalnih tekovina rimskog Carstva, iznimno značajnih  starohrvatskih  srednjovjekovnih nalaza te naposljetku slike ponovnog naseljavanja i oživljavanja ličkih krajeva tijekom Novog vijeka.

Izložba Novija arheološka istraživanja na ličkom području, otvorena 2007. imala je za cilj prikazati bogatstvo materijalne kulture s dva arheološka lokaliteta – Lipove glavice i krbavske Stolnice.

Tijekom proteklog desetljeća, Arheološki odjel Muzeja intenzivira brojna arheološka istraživanja: programska i sustavna (srednjovjekovni lokalitet Crikvine u Smiljanu od 2004., srednjovjekovnu i prapovijesnu Gradinu na Udbini od 2008. i antičku putnu postaju u Žutoj Lokvi od 2000. do 2003. te zaštitna u razdoblju izgradnje ličkih dionica autoceste 2002. i na prapovijesnom lokalitetu u Konjskom Brdu iste godine, ili istraživanja kod izgradnje i obnove infrastrukture – japodsko gradinsko naselje na Lipovoj glavici 2004., Velikoj Karauli u Širokoj Kuli i Starom gradu u Karlobagu 2008. te tijekom obnove sakralnih objekata (Lički Novi 1999., Mušaluk 2002., Otočac i Udbina 2005).

Fundus Odjela čini nekoliko tisuća raznovrsnih predmeta prikupljenih istraživanjem, darovanjem ili otkupom (kameni artefakti, keramički predmeti, brončano i željezno oružje i oruđe, nakit od plemenitih i manje plemenitih metala i drugo).

ISTRAŽIVANJA ODJELA

SMILJAN – ČOVINI, CRIKVINE, 13.-15.st. (2005.-2012.)

Prva faza konzervacije, 2011

Crikvine se nalaze na obradivoj površini, na desnoj obali rijeke Otešice, nedaleko izvora Mandinac, a toponim posredno ukazuje na sakralni objekt posvećen sv. Mariji Magdaleni.
Ispod vrlo plitkog površinskog sloja, koji je uz humus, bio prepun dislociranih ljudskih i životinjskih kostiju, ulomaka keramičkih posuda i rastresene žbuke, nalaze se ostaci jednobrodne crkve manjih dimenzija. Svetište, na istoku, izvedeno je u vrlo plitkom polukružnom luku, a spoj s južnim perimetralnim zidom u cijelosti je devastiran kasnijim građevinskim zahvatima i ukopima. Naime, unutar i okolo ove starije crkve nalazi se višeslojno groblje te je dosad istraženo 114 grobova. Pokojnici su polagani u zemlju u ispruženom položaju i poštuju smjer arhitekture (orijentacija istok-zapad, s glavom na zapadu), no evidentirano je  i trinaest  grobova orijentiranih sjever-jug s glavom na sjeveru. Pokojnicima su ruke polagane ili na prsa ili na zdjelicu ili pak u nekoj inačici ova dva položaja, dok su rijetki  imali ruke ispružene niz tijelo.
Nađeni pokretni arheološki materijal vrlo je skroman, i u najvećoj mjeri pripada grobnim prilozima kao što je osobni nakit pokojnika (prstenje – vitice s jednom ili dvije kanelure od brončanog lima, željezne ili brončane pojasne pređice s trnom, brončane aplike gotičkih obilježja, rađene tehnikom lijevanja na proboj kao ukras na kapi ili vrpci, trojagodne sljepoočničarke, brončane karičice).
Uz južni zid ove crkve otkriven je još jedan paralelni zid, kojeg se u nastavku prema zapadu može pratiti samo u negativu. Godine 2006. istraživanja su proširena prema istoku te je njima potvrđeno postojanje druge, mlađe i nešto veće crkve, orijentirane istok – zapad s također polukružnim svetištem na istoku. Ovaj objekt građen je kada je stariji bio potpuno uništen te je u najvećem dijelu obujmio prethodni, s tim da je sjeverni perimetralni zid lađe(a) bio zajednički. Iskopavanje 2010. pokazalo je da je i zapadno pročelje zajedničko, no može se pratiti  samo u negativu.
U jednom trenutku je izvršen građevinski zahvat preslojavanja nad ostacima obaju svetišta, možda u funkciji podloge za opločenje, a vjerojatnije se to odnosilo na trenutak rekonstrukcije svetišta u četverostranični oblik, obzirom na pronađene zidove koji se naslanjaju na vanjski plašt druge crkve.

KONJSKO BRDO – MALI ČARDAK, 2002.

Selo Konjsko Brdo nalazi se sjeveroistočno od Perušića, na najnižem geomorfološkom platou blago bregovitog Ličkog Sredogorja kojim dominira najviši, markantan vrh Malog Čardaka na koti 694.
Na ovoj krševitoj glavici s omanjom kamenitom zaravni na vrhu, nalazilo se u razdoblju od kasnog brončanog i tijekom željeznog doba, prapovijesno gradinsko naselje Japoda. Padine gradine su dodatno nivelirane, pa se i danas još mogu uočiti ostaci naseobinskih terasa, na kojima je japodska populacija podizala svoje nastambe.
Zajedno s položajima Ibrešić branjevina na kojoj je evidentirana željeznodobna nekropola, te Tisni klanac gdje su pronađeni ulomci kamenih sepulkralnih spomenika datiranih u 1.i 2. st. cjeloviti prostor nosi ime Čakovac.
Arheološka sondažna istraživanja vršena su 1975. godine pod vodstvom Ivana Šarića, i na gradini i na položaju nekropole koja je smještena u blizini naselja na rubu platoa, u obliku omanjeg uzvišenja nastalog  višeslojnim ukopima. Na temelju ulomaka željeznodobne keramike grube fakture, ulomaka posuda rađenih na kolu, i ulomaka rimske keramike tankih stijenki i amfora, život na gradini kontinuirano traje i u mlađe razdoblje – vrijeme rimskog prisustva na ovim prostorima.
Prilikom provedbe zaštitnih istraživanja na izgradnji današnje AC Zagreb-Split, sa željom da se revalorizira položaj japodske željeznodobne nekropole podno Malog Čardaka, osobito stoga što je prostor u proteklih dvadesetak godina devastiran iskopima za potrebe raznih instalacija (vodovodnih, telefonskih i elektroinstalacija), otvorene su dvije probne sonde. Tada je otkriven nalaz, dokumentiran kao Grob 1, a prema grobnim prilozima definiran kao ženski ukop.
Grobna konstrukcija ovalnog oblika načinjena je od pravilnijeg, neobrađenog većeg kamena, slaganog u suho, od kojih je najdonji, temeljni red izbočen s nutarnje strane, kao “stopa”.  Ukop je orijentiran sjever-jug, s malim otklonom na zapad i inhumacijski.
Pokojnica je položena u opruženom položaju, s rukama niz tijelo, izravno na podlogu od zemlje i sitnijeg kamena lomljenca, a pod glavom je imala “uzglavni”, veći kamen.
Uz pokojničine osteološke ostatke, u grobnom ritusu priloženi su i predmeti – nakit, kao dijelovi japodske nošnje, ali i ures.

Spiralno-naočalasti ukras za kosu pronađen je zajedno s torkvesom iznad glave pokojnice, odnosno iza uzglavnog kamena. Sastoji se od dva spiralno-naočalasta diska od brončane žice s dodatkom srebra i olova, s ušicama kroz koje je provučena dvodijelna polukružna igla s glavom u obliku vaze (Vasenkopfnadel) čiji je rub ukrašen plitkim, gusto raspoređenim ubodima, a na vratu se između dva horizontalna, plitko kanelirana polja, nalazi bikonično odebljanje.
Između diskova nalazi se dvopetljasti mehanizam koji je zapravo dvostruka zmijolika fibula s malim raskucanim lukom. Naime, krajem 8. st. pr. Kr. u razdoblju II faze japodske kulture pojavljuje se nakit koji je specifičan za ličko područje, a koji je shodno tome i proizvod lokalnih radionica. Jedan dio autora smatra da je riječ o fibuli (kopči), a kako ih je najveći broj dosad pronađen u prozorskoj nekropoli, nazvan je dvostrukim fibulama tipa Prozor. Još jedan analogan primjerak, pronađen je u Metku, no ovdje je raskucani luk zmijolike fibule nešto većih dimenzija. Ukoliko povežemo položaj nalaza, te saznanja o torkvesima kao dodatnim elementima japodskih oglavlja (kao što je ženski grob “kneginje” iz Gornjeg Kosinja), funkcija ovog uresa nesumnjivo ukazuje na nakit za kosu, odnosno glavu. Potvrdu ili opovrgavanje moguće je dobiti isključivo budućim  istraživanjem in situ grobnih cjelina, čime bi determinacija ovog specifikuma bila okončana.
Nedaleko od ukrasa za kosu, pored uzglavnog kamena nalazio se i kraći lančić sastavljen od okruglih alkica tankog brončanog lima, kojem vjerojatno pripada i samostalna alkica. Vrlo su čest grobni prilog, kao i njihova uporaba – nošeni su kao dodatak oglavljima, ogrlice, sastavni dio privjesaka na fibuli i sl., te su tipološki dugotrajan oblik.
Brončani torkves otvorenih krajeva s ušicama, djelomično tordiran, a pri krajevima gladak, pojavljuje se u istom razdoblju, kao naslijeđe široko rasprostranjene kulture polja sa žarama, gdje se javlja nešto ranije i dugotrajniji je oblik starijeg željeznog doba. Nošen je i kao ogrlica, osobito više njih, što je dokumentirano u nekropoloma u Kompolju.
Čest prilog u grobovima na centralnom japodskom (ličkom) području, a rjeđe na periferiji, su sljepoočničarke. Ovaj nakit, nošen na kožnoj ili tekstilnoj vrpci oko glave koji se javlja u dvije inačice, od kojih je ovdje zastupljena druga, pojava je datirana u Ha B stupanj kasnog brončanog i početak starijeg željeznog doba (10-8.st.pr.Kr.). Sastoji se od dva brončana koluta – gornji kolut je gusto horizontalno kaneliran s jedne, a s druge strane ukrašen urezanim geometrijskim motivima (dvostruki X i kružnice), sa suženim krajem provučenim kroz drugi, pločasto profilirani kolut.
Kao grobni prilog potječe i mala brončana jednopetljasta lučna fibula sa zrnom jantara na luku. Završetak luka i veći dio igle nedostaju, a veliko okruglo zrno jantara,  nesrazmjerno ukupnoj veličini fibule, također je oštećeno. Ove su fibule prisustne u velikom broju na japodskom, ali i na susjednom liburnskom području od Ha B3 stupnja kasnog brončanog doba, pa tijekom cijelog 7. st. pr. Kr. Rasprostranjene su i na zapadnoj obali Jadrana – u srednjoj Italiji, Apuliji i Bolonjskom krugu, a često prate u grobnim cjelinama oglavlja od brončanog lima ukrašena geometrijskim motivima u tehnici iskucavanja (grobne cjeline u Kompolju i Prozoru koje pripadaju III fazi japodske kulture – Ha C1/C2, odnosno 7. i 6. st. pr.Kr.). Možda bi se pojava ove fibule u Konjskom Brdu, mogla izravno dovesti u vezu sa spiralno-naočalastim ukrasom, ne samo, za kosu, već i kao ures glave (!). Grobnoj cjelini također pripada i malo brončano konično dugme s ušicom za prišivanje na poleđini i središnjim ispupčenjem na gornjoj površini, a tipološki pripada širokom vremenskom rasponu od konca 12.st. pr. Kr. i tijekom halštatskog razdoblja (starije željezno doba). Na japodskom području omiljene su i perle od stakla te osobito perle od tamnoplave do crne staklene paste sa žutim koncentričnim krugovima, kao proizvod lokalnih, japodskih radionica. Služile su kao dodatak fibulama ili u većem broju, kao ogrlica. Pokojnica je prema svojim prilozima, zacijelo pripadala bogatijem, višem  sloju ove plemenske zajednice koja je živjela na gradini Mali Čardak, a njezini zemni ostaci pohranjeni su u zemlju koncem 8. i početkom 7. st. pr. Kr.

UDBINA

Gradina

Na samom sjevernom rubu brda na kojem je izgrađeno današnje naselje Udbina, na povišenom, lako branjivom položaju s iznimnom pozicijom kontrolne točke Krbavskog polja, nalazi se arheološki lokalitet Gradina (kota 849).
Spominje se prvi put u srednjovjekovnim ispravama kao naziv distrikta ili zemljišnog kotara (1364.) a potom i kao naselje i utvrda. Vjerojatno je građena pred nadolazećom turskom opasnošću, napuštanjem ranijeg naselja Krbave i prijenosom biskupske stolice u Modruš. Kontinuitet života i važnosti Udbine, osobito u vojno-strateškom smislu traje tijekom osmanlijske dominacije, kao i u vrijeme Vojne krajine. Od 19. st. lokalitet je napušten i podložan devastaciji te je od Starog grada ostao očuvan samo donji dio kružne kule i ostaci zida u visini 2 metra uz sjeverni ulaz prema njoj. Dosadašnjim istraživanjem koje Muzej Like Gospić, u suradnji s Arheološkim muzejem u Zadru, provodi od 2008. pažnja je posvećena iskopavanju vršne zone s kružnom kulom promjera 7 m (vanjski plašt 11 m). Ispod temeljne stope ove kule evidentirani su na zapadnoj i sjevernoj strani temelji starije kružne kule s unutrašnjom prostorijom s dobro uglačanom žbukanom podnicom. Gabariti obiju kula gotovo su identični. Ostale iskopne površine otvorene su na sjevernoj padini uz očuvani ulaz i sjeverni perimetralni zid. Uz unutrašnje lice zida pronađeni su ostaci  gorenih greda i željeznih velikih klinova, što upućuje na konstrukciju drvenog ophoda i (ili) prostor za stražara. Uz prag se u živcu kamenu uklesalo, tek neznatno nadozidalo, manje ognjište. Kako bi se ublažila strma padina između kule i ulaza, otkriveni su ostaci nivelacije terena nabijanjem šljunka i podzidavanjem u suho, plitkim, širokim stepenicma. Pokretni arheološki materijal je raznolik, od brojnih građevinskih kovinskih alatki, klinova i spojnica, oružja i vojničke opreme (puščane cijevi, olovna tanad, mužari, kamene topovske kugle, ostruge i sl.) do keramičkih, staklenih ili brončanih posuda koja svjedoče i o civilnom životu utvrđenja od 15. do 17. stoljeća.

Župna crkva Sv. Nikole Biskupa

Nakon oslobođenja Like i Krbave od Turaka 1689. godine Udbinu naseljavaju Hrvati katolici. Na platou ispod same udbinske tvrđave grade župnu crkvu sv. Nikole, prema literaturi prvo drvenu, a kasnije, na istom mjestu, kamenu. Na ulazu u crkvu bio je ugrađen kamen sa natpisom koji spominje da je gradnja na poticaj cara Karla, a u čast sv. Nikole biskupa započeta 7. svibnja 1714. godine.
Zaštitna arheološka istraživanja koje je proveo Muzej Like Gospić 2005. godine otkrila su da je crkva građena kao klasični tip krajiške arhitekture, 28×11 m – barokna jednobrodna građevina, orijentirana istok – zapad s otklonom na sjever, glavnim ulazom na zapadu i plitkom poligonalnom apsidom na istočnoj strani, te sakristijom prislonjenom uz sjeverni zid lađe. Crkva je više puta mijenjala svoj oblik. Najznačajnije preinake doživjela je 1838. godine kada je produžena i kada joj je, kako je svjedočio natpis na zapadnom portalu, dograđen toranj. Te dvije arhitektonske faze dokumentirane su istraživanjem. Prvotno je crkveni toranj – zvonik bio prislonjen na korpus zapadnog pročelja, a potom je spomenute godine ukorporiran u novo nadozidano pročelje. Tada su zasigurno otvorena i bočna vrata na južnom zidu lađe. Plato na kome se nalazila župna crkva bio je ograđen je ogradnim zidom od tek manje pritesanog kamena, vezanog slabim vezivom, gotovo zidanim u suho. Zid je očuvan tek u manjoj mjeri, na zapadnoj strani platoa, a dio tog istog ogradnog zida, sada dijelom i u funkciji podzida padine nalazi se i iznad tjemena apside, na istočnoj strani.
Unutar cinkture, kao i unutar same crkve, pronađeno je višeslojno groblje koje je bilo u funkciji sve do oformljenja recentnog mjesnog groblja (1874. godine). Osim pojedinačnih ukopa, istraženo je i pet zidanih grobnica u prostoru lađe, u koje je očito vršeno kontinuirano ukapanje pripadnika jedne šire obiteljske zajednice.
U 74,5% grobova evidentirani su grobni prilozi, determinirani uglavnom kao osobni nakit (prstenje, naušnice i rjeđe ogrlice i narukvice) u ženskim grobovima, te prstenje i kovinski dijelovi narodne nošnje u muškim grobovima. Obavezan prilog svih ukopa su medaljice sa svetačkom ikonografijom, različiti križoliki privjesci i krunice. Svi nalazi datiraju u 18. i 19. stoljeće, s iznimkom ugarskog denara Matije II (1618.g.), koji je pronađen kao relikt sekundarnog porijekla. Po ulasku partizanskih vojnih formacija nakon sv. Lucije 1942. župna crkva je  zapaljena 23. veljače 1943., što je dokumentirano slojem gorenja u sakristiji, a u razdoblju od 1948. do 1956. i potpuno razrušena. To je učinjeno toliko temeljito, do živca kamena, da je od ovog objekta ostao sačuvan samo manji dio u visini temelja – zapadno pročelje iz 1838. i sjeverni zid lađe u dužini svega 1,20m, a južni u dužini od 6,75m. Vrlo plitko  i najlošije su očuvani temelji apside. Konzervirani ostaci župne crkve sv. Nikole, kao svjedočanstvo kulturnog i povijesnog kontinuiteta ovog prostora i rječiti čin zatiranja i mržnje 20. stoljeća,  prezentirani su u okviru Crkve hrvatskih mučenika.

GORNJI KOSINJ – Plešina glavica

U susret planiranoj izgradnji akumulacije Kosinj, vrijedi se osvrnuti   na brojne kulturnobaštinske lokalitete koji bi uskoro mogli postati   predmetom podvodnih arheoloških istraživanja. Toj skupini pripada i   prapovijesna japodska nekropola na Plešinoj glavici.

Na brdu Panos iznad sela Gornji Kosinj, s dvije povišene glavice   između kojih se proteže nešto niži relativno zaravnjeni prijevoj   Žagarova Glavica, prema površinskim ulomcima keramike i   naglašenim rubovima prijevoja pretpostavljeno je prapovijesno   naselje. U istraživanju Žagarove Glavice otkriveni su ostaci kamenog   bedema, a pokretni arheološki materijal pripada starijem željeznom   dobu, odnosno 8. i 7. st. (HaB/HaC), dok rijetki pojedinačni nalazi   ukazuju i na mogući daljnji kontinuitet života u ovom naselju.

Na  položaju Grčko groblje ili Plešina Glavica, podno utvrđene gradine   nalazi se nekropola koja pripada ovom naselju. Zaštitna istraživanja   pod vodstvom Lidije Bakarić, 1988.godine otkrila su 6 kosturnih i 1   žarni grob s uglavnom, skromnim prilozima, osim Groba 7.

Ukop ženske osobe  koji se ističe svojim bogatim grobnim prilozima    – kapa od brončanih kalotastih dugmadi, tordirani torkves, zaobljena   igla, par sljepoočničarki od namotaja brončane žice,  spiralno   naočarasta fibula s osmicom, lančić, privjesci rađeni na proboj, ogrlica od 392 zna jantara, perla rađena na proboj, pojasna kopča,   preko stotinu nanogvica. Sve to govori i o značajnom društvenom   statusu koji je osoba imala tijekom života u japodskoj zajednici, a   obzirom na bogatstvo njezine nošnje  s pravom nosi naziv „Grob   kneginje“.

Rekonstrukcija groba kneginje iz Kosinja, prema L. Bakarić