Mile Magdić i Narodne novine 1899-1918. Prinos bibliografiji o plemićkim gradovima i kaštelima Like, Vinodola, Podvelebitskog primorja i Korduna

dr.sc. Krešimir Regan
Izvor: Studia lexicographica god.4 (2010) Br.1 (6)

 

Suradnja s Narodnim novinama (1899.-1918.)

Uz znanstvene rasprave, Magdić je tijekom cijele svoje karijere u dnevnome tisku objavljivao povijesne crtice o različitim temama. Tako je 1899-1918. intenzivno surađivao u Narodnim novinama, za koje je objavio više od 65 jedinica. (39) Među njima se posebno ističe čak 41 prilog o povijesnoj i topografskoj problematici srednjovjekovnih obrambenih građevina na području Like, Vinodola, Podvelebitskog primorja i Korduna, odnosno nekadašnje hrvatske Vojne krajine i vinodolskog vlastelinstva. (40) S obzirom na to da je od vremena kada ih je Mile Magdić terenski istraživao prošlo gotovo jedno stoljeće i dva rata, (41) dio opisanih spomenika nepovratno je propao zbog djelovanja zuba vremena, ratnih razaranja ili namjerne devastacije, (42) dok je tek manji dio djelomično restauriran. Za neke od njih poput Ribnika, na poluotoku koji tvori rijeka Lika istočno od Gospića, i sam je Magdić proročanski pretkazao propast i nestanak s lica zemlje. (44)

Što se tiče terminologije, Magdić je manje precizan. On ih ne razdvaja prema tipovima utvrda (plemićki grad, kaštel, utvrđeno naselje s kaštelom) ili vremenu nastanka, već ih jednostavno sve proglašava gradovima (u smislu plemićkoga grada, op. a.) ako je procijenio da su nastali u srednjem vijeku kao plemićko utvrđeno prebivalište, ili ih naziva gradinama kada drži da su ti obrambeni kompleksi nastali za vrijeme osmanske vladavine nad Likom. (50) Za razliku od tih kompleksa, utvrđena naselja s kaštelom, kao što je to slučaj kod Karlobaga, Senja ili Ogulina, jednostavno je nazivao njihovim imenima.

Premda je naše poznavanje prošlosti utvrda s prostora Vinodola, Podvelebitskog primorja, Like i Korduna puno bolje nego što je to u Magdićevim tekstovima, što i nije čudno s obzirom na to da je otad objavljen veliki broj izvornih dokumenata i radova na tu temu, (51) postavlja se pitanje koliko su njegovi opisi ruševina točni, a samim time upotrebljivi u rekonstrukciji prostornih vrijednosti gradskog organizma i faza gradnje jer su neki od tih kompleksa danas gotovo izbrisani s lica zemlje i nalaze se tek u arheološkom stadiju. Stoga smo odlučili usporediti Magdićev opis pet utvrda s današnjim poznavanjem njihova stanja. Radi što veće preciznosti, odlučili smo se za one utvrde koje su u postojećoj literaturi obrađene kritičkim znanstvenim aparatom.

Plemićki grad Vitunj

vitunj-11Fotografija izvor: Udruga Lako, lako.com.hr

Plemićki grad Vitunj manja je srednjovjekovna utvrda, ostatci koje leže na vrhu strma brda iznad istoimenog naselja koje se smjestilo približno 6 km sjeverozapadno od Ogulina. Sudeći prema ostatcima, sagradili su ga Krčki knezovi, kasniji Frankopani u XIII. st., a napušten je 1575. godine. (52)

Magdić nam položaj i izgled Vitunja opisuje ovako: »U kotaru ogulinskom, županije modruško-riječke, a u negdašnjoj ogulinskoj krajiškoj pukovniji, šest kilometara daleko od Ogulina prema sjeverozapadu postoji selo Vitunj, koje ima po najnovijem popisu 842 žitelja, izmedju kojih je 227 rimokatolika i 615 pravoslavnih. Izpod sela teče poput srebrne žice bistra voda Vitunjčica, koja izvire ispod brda Lumbarde i obiluje pastrvama te u donjem svojem toku klenovima. Okolica je Vitunjska puna prirodnoga čara, a osobito je divan pogled na gorostasni Klek. Jedan sat daleko od samog sela, prema zapadu, vide se na vrhuncu brda Vitunja jošte i danas razvaline istoimenoga Frankapankoga grada. Narod pripovieda, da su Frankapani u gradu imali svoju riznicu, jer je grad bio dosta udaljen od turske medje i sagradjen na zaklonitu mjestu. Sudeći po kukavnim ostatcima, bio je grad sagradjen u iztočnom slogu.« (53)

Usporedimo li Magdićev opis s današnjim stanjem ruševina, vidimo da je on u glavnim crtama točan jer se od njega doista malo sačuvalo. Unatoč tomu, danas znamo da je to bila manja utvrda izdužena poligonalnoga tlocrta, koja se sastojala od starije jezgre te vanjske utvrde, kojom dominira snažna i visoka okrugla polukula. S obzirom na to da je ta građevina sačuvana gotovo u izvornoj visini, neobično je što ju Magdić nije spomenuo ni jednom riječju.

Plemićki grad Mrsinj

Iznad Korenice nalazi se Mrsinjska gora, a na njezinim su sjevernim padinama, na vrhu strme kamene hridi ostatci Mrsinjgrada, najviše i jedne od najvećih utvrda u Hrvatskoj. Sagrađen je najkasnije tijekom prve polovice XIII. st., a njegovi potonji gospodari bili su knezovi Mrsinjski, jedna od brojnih grana krbavskih knezova Kurjakovića od plemena Gusića. U njihovu je posjedu bio do 1527. godine kada su ga osvojili Osmanlije. Premda je nakon oslobođenja Like 1689. godine u Mrsinj bila stavljena jaka posada, on se već 1773. godine spominje kao ruševina. (54)

Evo kako je Magdić opisao tu utvrdu  »U kotaru koreničkom, županije ličkokrbavske, a u negdašnjoj otočkoj krajiškoj pukovniji, tri kilometra daleko od Korenice, prema zapadu, izpinje se brdo Mrsinj, kojemu nadmorska visina iznosi 1269 metara. Na sjevero-iztočnome obronku toga brda, koje se proteže poput kose od juga prema sjeverozapad a spušta se prema korenićkome polju, vide se još i danas ruševine Mrzingrada ili Mrsinjgrada, koji je nekada gospodovao čitavim poljem. Brdo Mrsinj obraslo je bukovom šumom, koja je prilično sačuvana osim one strane do Korenice. Do razvalina Mrsinjgrada vodi iz Korenice više putova, ali su svi veoma strmi i tegotni, te izgledaju kano vododerine. Koreničani pripoviedaju, da je nekad bio put, koji je vodio od grada Mrsinja po vrhu brda do Pogledala, a onda preko Omoljca k Plitvičkim jezerima, te da se i danas jošte pozna trag, kuda je vodio taj put, premda je već obrastao šumom. Put da izgleda kao neka prosjeka. Mrsinjgrad dug je sedamdeset i pet metara, dok mu širina na jednoj strani iznosi trideset i sedam, a na drugoj dvadeset metara. Gornji dio grada sav je do temelja porušen, te se niti debljina nutrašnjih zidova, niti razpored soba označiti ne može. Temelj grada čine silne klisure, koje se na zapadnoj strani pričinjaju visoke do sto i pedeset metara, a zida vidi se samo malo, jer ga je samo za to trebalo, da ispuni prazninu medju klisurama. U gradu samu bila je nakapnica, koja je porušena i zemljom zasuta. U toj nakapnici nalazi se uvijek po malo vode, a narod pripovieda, da se je u njoj, dok nije zasuta od pastira, opažala olovna cijev, kroz koju se voda dovodila u nakapnicu.« (55)

I doista, od Mrsinjgrada sačuvalo se jako malo. Na blago položenu kamenome platou izdužena i nepravilna trapezastog tlocrta, kojega se zapadne stranice doista, kako kaže Magdić, obaraju gotovo okomito u dubinu od približno 150 metara, nalaze se tek skromni ostatci zidova. Najbolje su se sačuvali na sjevernoj strani, ispred gradske grabe, gdje se još uvijek vide ostatci branič-kule te bedema koji ju je povezivao s građevinom u sjeverozapadnom uglu grada, u kojoj se nalaze ostatci okrugle cisterne (nakapnice). Dio bedema vidljiv je i na istočnoj strani, dok ga prema jugozapadnoj i zapadnoj strani nikada nije bilo jer ga je štitila strma stijena. Kao što je to slučaj kod Vitunja, i u slučaju Mrsinjgrada Magdićev se opis njegovih ostataka pokazao kvalitetnim.

Plemićki grad Bilaj

Plemićki grad Bilaj (prije Belaj), odnosno njegovi skromni ostatci nalaze na stijeni usred istoimenoga sela, položenog 6 km jugoistočno od Gospića. Pretpostavlja se da je sagrađen u prvoj polovici XV. st. premda se u dokumentima prvi put spominje tek 1451. godine, kada ga je Tomo Tvrtković prepustio Petru Talovcu. Poslije je u rukama Ivana Karlovića (1509–1527) i Osmanlija (1527–1689), a potom je bio prepušten zubu vremena, a lokalno ga je stanovništvo koristilo kao kamenolom. (56)

Evo kako je položaj opisao Magdić: »U kotaru gospićkome, županije ličko-krbavske, pet kilometara daleko od Gospića, prema iztoku-jugo-iztoku, uzpinje se brieg, kojemu nadmorska visina iznosi 638 metara. Za ovaj brieg nema narod danas posebnog imena, već ga prosto zove »Gradina«. Brieg je na dnu obrastao grmljem, dok se dvie trećine njegove izprečno i golo kamenje, kano da ga je tko razasuo, a mednju njim raste miloduha brisina (Satureja montana) i riedka kratka trava, koju pasu ličke ovce. Na samom vrhuncu toga briega vide se još i danas razvaline starog grada Belaja ili – kako ga narod danas zove – Bilaja. Do razvalina vodi nogostup, ali se i taj na više mjesta ne pozna. Bilajčani pripoviedaju, da je nekad bio put, koji je s iztočne strane na zasuk vodio do grada, tako, da je na vrhu gradine bio sa zapadne strane. Sudeći po kukavnim ostatcima, bio je grad Belaj sagradjen u obliku nepravilna šesterokuta, a imao je u opsegu sedamdeset i četiri metra. Bilajčani pripoviedaju, da su jošte pred sedamdeset godina zidine bile čitave i da su na vrhu gradine bile dva metra debele. Do dana današnjega sačuvala su se samo dva komada zida, od kojih je jedan po prilici pet, a drugi osam metara visok. U gradu samu bila je i nakapnica, koja je porušena i zemljom zasuta. S iztočne strane grada, u udaljenosti od kakvih šest koraka, uzdiže se još i sada petanest metara dugačak i jedan metar visok zid, koji je bio podignut za obranu grada, jer je s te strane bio grad najpristupačniji.« (57)

Premda se od Bilaja danas sačuvalo još manje ostataka nego što je to bilo u Magdićevo doba, na temelju suvremenoga plana i fotografije Bilaja iz 1940. godine vidimo da je autor točno opisao ostatke ove utvrde. Naime, na temelju i više nego skromnih ostataka još se može zaključiti da je plemićki grad Bilaj mogao biti sagrađen u obliku nepravilna šestrokuta, te da se na njegovoj najvišoj točki nalaze ostatci osmerokutne branič-kule, od koje su doista sve do 1940-ih godina stajala dva visoka kamena zuba. Na temelju skromnih ostataka još jednog zida na južnoj strani grada i prilazne staze, može se pretpostaviti da je Bilaj uz središnju utvrdu imao još i vanjsku, koja je branila izravan pristup središtu grada.

Plemićki grad Prozor

Ostatci plemićkoga grada Prozora nalaze se u Gackoj dolini, na vrhu strma brda Prozorine 3 km jugoistočno od Otočca, tik uz današnju autocestu Zagreb–Split. Sagradili su ga Frankopani tijekom prve polovice XV. st., a prvi se put spominje 1449. godine kada ga je kod diobe Frankopana dobio Žigmund zajedno s Otočcem. Ponovno je utvrđena 1619. i za turskih je provala bio jedno od važnijih pograničnih uporišta. Napušten je u XVIII. st. (58)

Magdić je o Prozoru zapisao: »Gotovo pet kilometara daleko od Otočca, prema iztoku, nalazi se selo Prozor, znamenito radi brojnih starina rimskih, što su se našle u njem i okolo njega. Iznad samoga sela izpinje se na zapadnoj strani brieg Prozor, koji je 648 metara visok, šiljasta oblika i obrastao nizkom šikarom. Na vrhu briega Prozora vide se jošte i danas razvaline istoimenoga Frankapanskoga grada, do kojih se najlakše popeti s iztočne strane putem što je pristupaćan i pješaku i konjaniku. Pripovieda se, da je nekad vodila cesta tome gradu, ali je danas nema više. Grad Prozor bio je svojim oblikom podpuna četvorina. Svakoj stranici grada ima dvadeset i pet metara. Debljina je zida sa zapadne strane jedan metar i sedamdeset centimetara, a s druge strane jedan metar. Grad je čvrsto zidan, ali se pri gradnji ne opaža nikakva osobita vještina. U gradu bila je i nakapnica, premda joj se danas ni za mjesto ne zna. Za dokaz tomu navest ću kranjskog povjesničara baruna Valavasora, koji je po prilici izmedju godine 1658. – 1665. služio kao častnik karlovaćke krajiške vojske u raznim krajiškim gradovima, te kao takav Krajinu osobno poznavao. Valvasor naime piše u svoje poznatom dijelu: “Die Ehre des Herzogthums Krain”, a u knjizi XII. na strani 96., da ima u gradu Prozoru dobar zdenac u koji se voda dovodi kroz olovne cievi, a da nitko ne zna zapravo odakle, jer bi inače cievi već odavna bile izkopane i ukradene. […] S razvaline Prozor-grada pruža se upravo prekrasan vidik na svu Gacku dolinu, te na daleka brda i gore. S toga je i bio grad Prozor za vrieme turskih provala u one krajeve veoma sgodna točka, s koje se je moglo jasno i na daleko motriti i razgledavati svako kretanje turskih četa.« (59)

Premda se možemo »čuditi« kratkoći opisa utvrde i Magdićevoj usredotočenosti na cisternu (nakapnicu), (60) na temelju skice tlocrta ostataka Prozora, koju je osam godina poslije izradio Većeslav Heneberg, jasno je da su ostatci Prozora kada ih je Magdić posjetio bili skromni i da se o njima zapravo i nije imalo ništa više za reći. Iako je njezin tlocrt Magdić pogrešno opisao kao podpunu četvorinu, to mu se i ne može pretjerano zamjeriti budući da zidovi ove utvrde doista na terenu ostavljaju dojam da opisuju kvadrat (zapravo je riječ o blago izduženom pravokutniku). S druge strane, Magdić je dobro primijetio da su zidovi plemićkog grada Prozora bili loše zidani. (61) Stoga ne čudi da se do naših dana sačuvalo još manje ziđa nego u njegovo doba. (62)

Plemićki grad Počitelj

Na brdu jugozapadno od istoimenoga sela udaljenog 15 km jugoistočno od Gospića, nalazi se lokalitet Vuksanova gradina, gdje se u srednjem vijeku nalazila utvrda Počitelj. Prvi se put spominje 1263. godine kada Bela IV. razmjenjuje neke posjede u okolici te utvrde s ličkim županom Petrom iz plemena Mogorovića. Potom se nalazio, među ostalim, u rukama kneza Nelipca (do 1345) i krbavskih knezova Kurjakovića (1393–1527). Za osmanske je uprave bio važna pogranična utvrda, a nakon oslobođenja Like bio je napušten. (63) O plemićkom gradu Počitelju Magdić je zapisao: »U kotaru gospićkom, županija ličko-kravska, a u upravnoj općini medačkoj, leži podno kršnog Velebita pravoslavno selo Počitelj. Sjeverozapadno od sela uzdiže se šiljat i sitnom bjelogoricom obrastao brijeg, koji je preko trista metara visok, te se drži donekle Velebita dok je inače sam o sebi. Na tom bijegu vide se još i današnji dan iznad zaselaka Varoš Vuksanov i nedaleko od izvora pastrvorodne Počiteljice razvaline starog grada Počitelja – ili kako narod kaže – Vuksanove gradine. U koliko se može razabrati iz razvalina, bio je grad Počitelj sastavljen od triju zgrada, od kojih su dvije bile okružene metar i po debelim zidom. Treća pak zgrada stajala je na sjevernoj strani izvan gradskog zida i bila na nj naslonjena, a u nju vodjahu vrata s unutrašnje strane gradskog zida. Prva zgrada unutar gradskog zida bila je najveća. Njezina duljina iznosi četrnaest, a širina osam metara. Sredinom zgrade bio je zid, koji ju je dijelio na dva jednaka dijela. Zapadni zid zgrade imao je vrata, kojima se poznaje trag, i jedan prozor prema sjeveru. Iz ovog dijela dolazilo se u drugi, u kojema se vide tragovi dvaju prozora: jednog prema sjeveru, a drugog prema istoku. Vanjski zidovi te zgrade prilično su sačuvani, jer su mjestimice još i sada sedam i po metara visoki. Druga zgrada unutar gradskog zida bila je manja od prve, jer mjeri devet metara u duljinu, a četiri u širini. Izmedju ovih dviju zgrada ima okrugla napola zasuta udubina, za koju vele da je to bila gradska cisterna, u kojoj je još pred čerdeset godina bilo vode. Treća napokon zgrada, što je stajala izvan gradskog zida, bit će preko dvanaest metara duga a šest široka. Ostatci gradskog zida dobro se raspoznaju. Mjestimice ima ga do četiri metra u visinu. Do razvalina možeš se najlakše popeti onom kosom, što veže Velebit s briegom. Negda je obronkom Velebita pa pomenutnom kosom do pod sam grad vodila cesta, kojoj se tragovi mjestimice još i sada vidjaju. Vele, da se je u grad ulazilo s južne strane kamenim stepenicima, kojih danas više nema. Bar se tako pripovijeda od starine, pa tko će da sumnja o istinitost toga pripovijedanja.« (64)

Kao što se vidi iz priloženoga, i ovaj put Magdićev je opis opširan i bogat detaljima. Plemićki grad Počitelj na ovom se stupnju naše spoznaje doista sastoji od triju zgrada, međusobno povezanih izlomljenim bedemima, koji opasuju visoravan u obliku nepravilna višekutnika. Najbolje sačuvana zgrada iz Magdićeva teksta zapravo je izduljena branič-kula, najveća takava građevina na području srednjovjekovne Hrvatske, na koju se sa sjeverozapadne strane naslanjaju ostatci kule gradskih vrata, uvučenih prema unutrašnjosti utvrde, tako da ju je s jedne strane flankirala branič-kula, a s druge strane bedem. Premda ne možemo bez arheoloških istraživanja dokazati je li se njima pristupalo kamenim stubana, kako što tvrdi narodna predaja koju spominje Magdić, nema sumnje da se do tih vrata moralo dolaziti nekakavom drvenom konstrukcijom s obzirom na strmost terena ispred njih. (65) Budući da se takva konstrukcija zbog stabilnosti mogla oslanjati na kameni stup (babicu), kao što je to slučaj kod nekih hrvatskih plemićkih gradova, (66) starinska priča o pristupnim stubama, koju prenosi Magdić, mogla bi dobiti na smislu. Naime, svaki polusrušeni zid uvijek sliči na stube. Samim time, polusrušeni potporni stup mogao je lokalne seljake podsjećati na stube. No, ovaj Magdićev opis ima jedan veliki nedostatak. Naime, nije jasno zašto je treću zgradu utvrde smjestio izvan linije bedema, a samim time zamijenio njezin unutrašnji zid sa sjevernim obrambenim zidom.

Plemićki grad Grižane

grizane.jpg

U mjestu Grižanima nedaleko od Crikvenice nalaze se ostatci grižanskoga plemićkog grada, koji se prvi put spominje u povijesnim izvorima tek godine 1288. Današnji ostatci grada nalaze se, po svoj prilici, na mjestu kasnoantičke ili bizantske utvrde iz IV. do VI. stoljeća, kojom su se Hrvati mogli nakon doseljenja u novu domovinu koristiti kao sjedištem grižanske župe ili općine u sastavu Vinodolske županije. Poslije je bila sjedište samostalnog istoimenog vlastelinstva Krčkih knezova ili Frankopana (uz prekide od poč. XIII. st. do 1577), Zrinskih (1577–1671), Adama Zrinskog i Ugarske dvorske komore (1671–1691), potom Austrijske dvorske komore (1692– 1749) te naposljetku Bečke bankovne deputacije sa sjedištem u Ljubljani, koja ga 1750-ih napušta. Evo kako mu je položaj opisao Magdić. »Usred Vinodola, izmedju Bribira i Drivenika, leži liepo selo Griže ili Grižane sa župnom crkvom sv. Martina, sagradjenom u gotičkom slogu. Iznad samoga sela uzdižu se ispod ogromne dvije stotine četrdeset metara visoke i strme litice, što sa sjevera zatvara ubavu vinodolsku dolinu, razvaline istoimenoga starog Frankapanskoga grada. Sudeći po kukavnim ostatcima, bio je grad Grižane sagradjen u obliku peterokuta. Dizao se dva kata visoko, te je nekada imao četiri kule, od kojih stoje još i dan danas dvije napola razorene, jedna prema sjeverozapadu, a druga prema jugoistoku. Obje su kule vezane zidom. Pred neko petnaest godina htio je griški grad i nešto zemljišta kupiti grof Ivan Drašković, ali je odustao od kupnje, jer je grižanski općinski odbor tražio odveć veliku svotu. […] S razvalina je lijep pogled na Vinodol, na starodavni Belgrad, nekad zborno sijelo vinodolskoga kaptola, i na pitomo tribaljsko polje, do kojega se na jednom brežuljku vidi već davno razvaljeni grad Badanj, ispod kojega si je vinodolska rječina kamenim prodolom probila put do mora. Vidi se još i Crikvenica i otok Krk s morem«. (67) Kao i dosad analizirani opisi utvrda, i ovaj Magdićev opis u usporedbi sa suvremenim planom današnjih ruševina Grižana pokazuje da je u glavnim crtama točan. Naime, ostatci grižanskoga plemićkoga grada doista se nalaze na strmoj padini kamene stijene iznad istoimenog naselja, koja se samo s istočne strane naslanja na gorskokotarski planinski masiv, dok je s ostale tri strane strmim liticama odvojena od Vinodolske nizine i susjednih padina gorskokotarskoga planinskog masiva. Sam grad sastoji se od peterokutne utvrde, koja se smjestila na najvišem dijelu kompleksa, ondje gdje je pristup obrambenim zidovima grada bio najlakši, a samim time i njegova obrana najteža. No, Magdić je pogriješio u broju sačuvanih ugaonih polukula. Dvije spomenute kule i danas su dvije najbolje sačuvane građevine, iako se dio zidanoga plašta jugoistočne kule urušio, zato je neobično što se u svojem opisu propustio osvrnuti na treću ili istočnu ugaonu kulu, koja je bila dijelom sačuvana u visini prizemlja. Te su ostatke za II. svjetskog rata talijanski okupacijski vojnici pregradili u bunker. Magdić se uopće nije osvrnuo na ostatke utvrđenoga predgrađa, a njegovi obrambeni zidovi zatvaraju cijelu padinu stijene grižanskoga plemićkoga grada sa sjeveroistočne, istočne i južne strane, premda je točno opisao ostatke unutrašnje utvrde kao i pogled s utvrde. (68)


39 Prema Magdiću, što prenosi i Laszowski, ta suradnja odvijala se do 1917. godine premda je dva članka o utvrdama objavio 1918. Laszowski 1925: 68; Magdić 1927: 5.
40 Prema Laszowskom napisao je 43 priloga o utvrdama. Laszowski 1925: 68.
41 Zapravo otad su prošla dva svjetska rata i Domovinski rat. No budući da su se borbena djelovanja za I. svjetskog rata odvijala daleko od opisanih utvrda, taj rat nije utjecao na izgled ličkih spomenika te zato nismo smatrali potrebnim posebno ga istaknuti.
42 Kao ponajbolji primjer devastacije kulturnih spomenika nameće nam se ukopavanje borbenih položaja za topništvo snaga pobunjenih Srba na položaju krbavske katedrale kraj Udbine. Istodobno su neke od utvrda, poput plemićkoga grada Prozora, služile hrvatskim vojnicima za promatranje kretanja neprijatelja na okupiranome teritoriju. Sirk 1999: 47; Horvat 2003: 75–77. 43 U posljednjih nekoliko godina obnovljena je gradska kapela utvrde u Brinju, remek-djelo gotičke arhitekture u Hrvatskoj, a u planu je i obnova branič-kule. Jednako tako obnovljena je branič-kula frankopanskog kaštela u Bribiru u Vinodolu, zatim kaštel u Bakru, Grobniku i Driveniku. Manji radovi započeli su i na uređenju ostataka utvrđenoga grada Hreljina. Strčić 2009: 1–10.
44 Magdić 1913.
50 Gradina Štitar, Gradine u Smiljanu, Gradine u Kuli itd.
51 O radovima na tu temu vidi: Žmegač 2006: XIII–XV.
52 Sekulić-Gvozdanović 1967–1968: 17–22; Horvat 2009: 251–252.
53 Magdić 1905a: 1–2. Istočni slog jest pojam koji su stariji pisci rabili za gotički stil. Tako je primjerice, ilirac Antun Nemčić Gostovinski (1813–1849) u svom putopisu o Veneciji napisao za Duždevu palaču da je sagrađena u tome stilu.
54 Horvat 1997: 156–157; Kruhel 1997: 115–117; Horvat 2003: 80–82.
55 Magdić 1905b: 1–2.
56 Horvat 2007: 34.
57 Magdić 1906: 1–2.
58 Sirk 1999: 46–47.
59 Magdić 1904: 13–14.
60 U svim Magdićevim tekstovima opis cisterni (nakapnica) posebno je istaknut.
61 Razlog tomu treba tražiti u činjenici da tijekom prve polovice XV. st. zbog sve jačeg osmanskog pritiska na susjednu Bosnu i prvih osmanskih provala na hrvatski prostor započinje novi i ubrzani val utvrđivanja Hrvatskog kraljevstva. Premda će taj val svoj vrhunac doživjeti tijekom druge polovice XV. i prve polovice XVI. st., osnovna karakteristika jest loš način zidanja (ružna faktura zidova i slabije vezivno sredstvo), a posljedica puno lošije stanje uščuvanosti tih građevinskih kompleksa od znatno starijih.
62 Danas su vidljivi tek skromni ostatci zapadnog obrambenog zida te blagi obrisi istočnoga i južnoga, dok je okrugla ugaona kula odavno nestala.
63 Horvat 1998: 51; Isti 2007: 34.
64 Magdić 1912: 1–2.
65 Horvat 1998: 53.
66 Ozalj, Konjščina, Grobnik itd.
67 Magdić 1912: 3.
68 Regan 2006: 115–157.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Utvrde i označen sa , , , , , , , , , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s