Povijest Općine Generalski Stol

Izvor: Općina Generalski Stol – generalski-stol.hr

Lijepo je kad otvorite web stranicu nekog grada, općine i pronađete puno zanimljivih informacija iz povijesti. Sve pohvale za Općinu Generalski Stol koja se potrudila predstaviti bogatu povijest općine i naselja.

Mjesto Generalski Stol nalazi se na najužem dijelu hrvatskog državnog prostora, na prijelazu iz Panonske u Gorsku Hrvatsku, između Like, Korduna i Gorskog Kotara, u Županiji Karlovačkoj, jugozapadno od Duge Rese na prometnom pravcu prema Ogulinu. Upravo zbog svog geografskog položaja mjesto Generalski Stol povezano je dobro s važnim prometnim pravcima: Jozefinskom cestom(1799.), prugom Zagreb-Rijeka(1873.) i smješten je svega 15 kilometara od ulaska na autoput Zagreb-Rijeka-Split u Bosiljevu. Naziv Generalski Stol potječe iz XVII. stoljeća, kada je general Hrvatske Vojne Krajine, Vuk II. Krsto Frankopan imao ovdje svoje sjedište (stol) za kojim je stolovao, tj. sudio. Uvriježeno je i mišljenje da je mjesto Generalski Stol u srednjem vijeku nosilo naziv – Lipovac. Smatra se da je srednjovjekovna župna Crkva bila na brdu Janjač (gdje se spominje i samo naselje Lipovac), ali je razrušena u vrijeme turskih provala. Danas taj prostor narod naziva crkvišće. Današnja župna Crkva Sv. Antuna Padovanskog smještena je u samome sjedištu mjesta.

Povijesni ostaci, crkve i spomenici, kojih na ovom području ima puno, svjedoče kako je ovo područje bilo naseljeno još od pamtivijeka. Ovo područje naseljavali su Japodi još u željezno doba, čija se kultura tumula razvijala od VIII. do II. stoljeća prije Krista, o čemu svjedoče nalazišta tumula u Dugoj Gori.  U I. stoljeću prije Krista ovaj kraj osvajaju Rimljani te tako Japodi ulaze u sklop rimske provincije Ilirik. U centru Generalskog Stola nalaze se rimski ostaci-stepenice i dva kamena stupa, te sunčani sat.

Tragovi rimskih starina pronađeni su na brdu Čatrnji kod Lešća, a prema predaji tu je stajao grad Levund, koji je uz modruški grad Širan bio najveći među Kupom i Kapelom. U Skubinovoj špilji pronađen je rimski novac iz II. stoljeća poslije Krista, kao i u Radočajima kod Lešća, te u Gradišću kod Lipe, gdje je na ostacima nekadašnjeg prapovijesnog naselja uz novac ponađeno mnoštvo komada obrađenog željeza, ručki kotlova i sl. Dok je u Mateškom Selu kod srednjovjekovne crkvice nađen veći broj kamenih sarkofaga iz rimskog vremena. Nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine, rimska naselja bivaju spaljena i opustošena. U ranom srednjem vijeku ovi su prostori na udaru raznoraznih osvajača: Gota, Langobarda, Huna. Doseljavanjem Slavena i Avara oko 600. godine počinje povijest hrvatskog naroda na ovom području.

U vrijeme nastanka prvih država ovo područje se nalazi na razmeđu između Dalmatinske i Panonske Hrvatske, podno Gvozda – planinskog lanca Velike i Male Kapele koji je dijelio ove dvije države.
U XI. stoljeću (1094.) osnovana je Zagrebačka biskupija kojoj je pripadao Generalski Stol. Na početku sela Katići, tzv. “crikvišće”, bio je grad Janjić koji spominje i Radoslav Lopašić u svojoj knjizi “Urbar grada Bosiljeva”. U srednjem vijeku je tu bila crkva, o čemu svjedoče obrađeni kameni i pronađeni kalež (to su jedini ostaci jer su crkvu srušili Turci oko 1683. godine). Ne tako davno još se moglo primjetiti ruševine crkve.
Stariji naziv za područje koje obuhvaća Generalski Stol je Lipovac i pod tim se nazivom spominje još u srednjem vijeku, o čemu svjedoči karta iz XV. stoljeća. O tome svjedoči R. Lopašić u svojoj knjizi (“Urbar grada Bosiljeva”): “Sam pak Generalski Stol (Lipovac) bio je u obsegu gospodštine Skradske, te je pripadao ujedno sa župnimi mjesti Lešćem (Tolići) i Lipom Zagrebačkoj biskupiji i županiji.” Sela koja obuhvaća današnja župa Lešće na Dobri, a i nešto šire, u “Bosiljevačkom urbaru” (iz 1650. godine) nazivaju se Ilišnjaci. Naziv dolazi od riječi iliš ili jeliš, a to je jedna vrsta feudalnog davanja koju su kmetovi sa tog područja morali davati svom gospodaru. Moguće je da otuda dolazi i sam naziv Lešće (Mijo Jambrešić, a prema R. Lopašiću).
Ovaj naš lijepi kraj je kroz povijest puno puta bio područje ratnih sukoba pa se u više navrata mijenjala teritorijalna podjela i pripadnost. 1408. prvi puta prodiru Turci i pustoše sve do Metlike, a nakon 1463. (pada Bosne) napadi su pojačani da bi se početkom XVI. stoljeća pretvorili u sustavnu pljačku. Ovo područje je najjače stradalo jer se nalazilo na važnom pravcu prema ostatku Europe. Krajem XVI. stoljeća osnovana je Hrvatska krajina u svrhu obrane, sa sjedištem u Karlovcu (Karlovački generalat).
Do turskih provala granice Bosiljevačkog vlastelinstva, kojem je pripadalo i Lešće, bile su ujedno međa između Zagrebačke županije i biskupije i Modruške županije i biskupije. Staro Bosiljevačko vlastelinstvo nije se prije turske provale prostiralo preko Dobre i potoka Bistraca, već je zemlja preko tih voda pripadala starim Frankopanskim gradovima Skradu i Vitunju. Knez Nikola Frankopan, ban hrvatski, koji je 1609. postao gospodarem Bosiljeva je nastojao sačuvati nešto od tih gradova za svoju obitelj. Međa na strani prema Kupi i Severinu nije ni danas promijenjena, no kasnije gospoštiji Bosiljevačkoj pripojena mjesta Ponikve, Otok (Suglice, negdje Zgulice), Grabrik i kraj preko Dobre oko Dubrave, sve do Generalskog Stola (nekadašnjeg grada Janjića) pripala su Modruškoj županiji, u političkom, feudalnom i crkvenom pogledu. Mjesto Lešće protezalo se od Trošmarije (Ribnjaka) do Radočaja (Srakoči). U srednjem je vijeku zacijelo postojala župa, ali se zvala nekim drugim imenom. Stariji od Lešća su nazivi Erdej, Grabrk, Umol i neki drugi.
Stanovništvo na ovom području nije autohtono jer su Turci u više navrata spalili i odveli u ropstvo gotovo čitava sela (prema R. Lopašiću, “Modruški urbari”). Opustošena sela su naseljena bjeguncima iz raznih krajeva u koje su Turci provalili, o čemu i danas svjedoče prezimena: Bosanci, Bišćani, Klokočki, Vitunjski, Blagajci. Nikola je provodio naseljavanje pustih krajeva. Preko rijeke Dobre prema Ogulinu je u Dubravama, Ponikvama i oko Trošmarije nastanio Vlahe i učinio ih slobodnjacima (davali su male daće i imali su dužnost “vojevanja”). U Bosiljevo je privukao vlaške naseljenike iz Vitunja. Postoje podaci da je selo Tomašići naseljeno ljudima iz okolice Barilovića, uz rijeku Koranu (o tome je pisao i R. Lopašić). Tamo su još u XVII. stoljeću plemići Tomašići držali grad Belaj. Godine 1657. knez Juraj Frankopan je oslobodio Tomašćance od kmetskih dužnosti.
Nikola je umro 1647. i sva svoja hrvatska imanja je ostavio bratu Vuku Krsti, karlovačkom generalu, i njegovim sinovima: Gašparu (ogulinskom kapetanu), Jurju (namjesnom generalu u Karlovcu) i Franji Krsti koji su zaredali kao gospodari Bosiljeva. Nakon što je otkrivena Zrinsko-Frankopanska urota, 1671. su u beču pogubljeni Petar Zrinski i njegov šurjak Fran Krsto Frankopan, a njihovi posjedi u Hrvatskoj su opljačkani i zaplijenjeni u korist dvora. Bosiljevo je zapalo Karlovačku soldatesku, a poslije kraljevsku komoru. Karlovački general grof Josip Ivan Herberstein, zakleti neprijatelj Zrinskih i Frankopana, nastojao je iz petnjih žila pripojiti Bosiljevo Vojnoj Krajini, ali ono je 1683. pripalo banu Nikoli Erdedu za odštetu raznih tražbina. Doduše, i on je bio protivnik Zrinskih i Frankopana, ali je bio čestit čovjek i rodoljub koji je puno pomogao da u tim burnim vremenima Hrvatska nije sasvim nestala. Herberstein je činio sve moguće kako bi spriječio prodaju Bosiljeva banu Erdedu, ali u tome nije uspio. Ipak se i dalje borio da se sela preko Dobre, Erdelj i Dubrava, te Ponikve i Vitunj odcijepe od Bosiljeva i pripojeVojnoj Krajini. U tome je i uspio te su ti krajevi spojeni s Ogulinskom krajinom. Vojna krajina je prestala postojati tek 1881. kada je car Franjo Josip proglasio njeno stavljanje pod hrvatsku upravu.

Lešće na Dobri

Župa “Sveti Juraj Lešće na Dobri” nalazi se uz rijeku Dobru prema općini Bosiljevo. Župna crkva se nalazi u selu Gorinci. Datira od 13. stoljeća o čemu svjedoče zidine crkve sa sjeverne i južne strane, na koje je dograđena današnja crkva. Svi dostupni popisi župa za župu Lešće bilježe da datira od pamtivijeka.
U blizini crkve na brdu Četrnje u 13. stoljeću bila je dominikanska crkva i samostan čiji se temelji danas samo naziru, a o tome svjedoči knjiga Radoslava Lopašića “Uz Kupu i Koranu”. Nedaleko lokaliteta crkve i samostana pronađeni su u šikarama kameni sarkofazi od kojih je jedan spašen i dovezen pred župnu crkvu i tamo se i danas nalazi. Ostali su nažalost razbijeni i otuđeni.
Dominikanci su se kasnije zbog turskih nadiranja odselili na brdo Gradišće kod Bosiljeva, koje je bilo zaštićenije, a i u blizini je bio i grad Bosiljevo koji je imao organiziranu obranu. Vuk Frankopan (koji je tada vladao gradom Bosiljevom) je 1531. godine kod crkve na Gradišću utemeljio “monastir i izruči ga fra Šimunu privoljom župnika i puka Bosiljevačkoga” (prema Popisu Frankopanskih spisa u Porpettu kod Vidina). No samostan nije nikada zaživio.

Najstariji pronađeni i nama dostupni dokument u kojem se spominje župa je popis svećenika koji datira od 8. ožujka 1574. godine (dokument objavljen u “Starinama” izdanja JAZU, knjiga 16, Zagreb 1884.). Prvi svećenik po tome popisu je Plebanus in Lesche – Antonius. Tada je župa pripadala Goričkom Arhiđakonatu i Biskupiji Zagrebačkoj. Nakon turskih pustošenja u ovim krajevima su opsluživali svećenici iz Senjske biskupije pa je kasnije župa pripojena Senjsko-Modruškoj ili Krbavskoj biskupiji. Danas je župa u sastavu Gospićko-Senjske biskupije. U crkvi je muzej župne sakralne baštine u kojemu se nalaze najstarije sačuvane matice krštenih redom (kontinuirano, bez prekida) od 1696., zatim osobito zanimljivi Statusi Animarum (popisi duša) u kojima su svećenici zapisivali neke zanimljive događaje, te osobine (kvalitete i mane!) župljana. U muzeju se čuvaju i rimski misali iz 1796. i glagoljski misal iz 1905., zatim “Rimski ritual” (obrednik) iz 1893. Nalaze se i različiti molitvenici, od kojih je osobito lijep onaj sa uresima od slonovače (priredio ga je Cvjetko Gruber), pjesmarice (Pjevnik – Kantaule – crkvenih pjesama iz 1895.). U muzeju se nalazi i “Oprost” za dan sv. Valentina Pape Pia VI iz 1829. Također čuvaju se i vrlo lijepe i stare misnice (svećeničke haljine) koje su ručni rad, vezene rukom, neke od njih zlatnim i srebrnim nitima. Za jednu od njih se zna da je iz 1862. godine, ali ima i starijih, no na njima ne piše iz koje godine. Čuvaju se i stari kipovi raznih svetaca, domaćih nepoznatih majstora, liturgijsko posuđe od kojih se ističe pozlaćeni kalež iz 1710. i druge vrijedne stvari.
U Lešću na Dobri nalaze se još dvije znamenitosti: stari most i izvor tople vode (toplice Lešće) koji je bio poznat još u rimsko doba. Neposredno kraj toplica nalazi se park koji je spomenik parkovne arhitekture.

Mateško Selo

Može se sa sigurnošću kazati da je samo mjesto posebice značajno i važno za samu Općinu Generalski Stol zbog vrlo vrijednog spomenika kulturne baštine, koje je ujedno veliko blago ovog kraja i naroda, odnosno, zbog crkve Sv.Jurja koja se nalazi u samom središtu mjesta. Točno vrijeme izgradnje crkve još nije sa sigurnošću utvrđeno,no prema arheološkim nalazima pretpostavlja se da datira iz sredine XIII. stoljeća, iz vremena vladavine naših narodnih vladara. Njezina velika kulturna vrijednost je u tome što je u temelj crkve ugrađeno desetak kamenih poklopaca od rimskih sarkofaga, dok su sanduci istih upotrebljavani za izgradnju uglova crkve. Kameni sarkofazi su na ovom području klesani u IV. stoljeću u antičkim kamenolomima koji su nekoć obitavali u okolici te u kojima su se izrađivali sarkofazi za pokop umrlih. Stoga, zaključujemo da je riječ o najvjerovatnije najstarijoj sačuvanoj crkvi na ovom području, i jedinoj koja je preživjela Turska osvajanja. Probna istraživanja ukazala su na postojanje groblja unutar cinkture crkve, a grobni prolazi i elementi nošnje indirekno su pokazali starost crkve, odnosno, poslužili su kao termin «ante quem» za izgradnju najtanjih faza crkve.

I za kraj, jedan lijepi učenički rad, učenice Ružice Benić objavljen u školskom listu “Lipovac” Osnovne škole Generalski Stol, koji zorno i vjerno opisuje svakodnevni život, trud, volju i muku kroz pero dječje ruke.

                  Od kuće do škole

              Živim u Jankovom Selištu, malom zaseoku kraj rijeke Mrežnice. Udaljeno je od škole pa mi treba dosta vremena za putovanje. Budim se rano, kad prve jutarnje zrake padaju na šumu i selo ispod nje. Sestra i ja se spremimo, pričekamo svoje dvije prijateljice, s kojima dijelimo dobro i zlo na putu do škole. Spuštamo se tada niz brdo i kamenitim i blatnjavim putem kojim goveda idu na pojilo, do rijeke Mrežnice. Tu nas čeka drveni čamac, vezan za čeličnu žicu koja spaja obale. Čamac služi za prijelaz preko rijeke. Njime se mi djeca svaki dan vozimo. Uđemo u njega, počnemo vući žicu za koju je on vezan i on krene prema drugoj obali. Osjećamo se kao da plutamo. Kad je lijepo vrijeme, lako prelazimo preko rijeke. Tada moje prijateljice i ja uživamo u vožnji promatrajući predivan krajolik oko Mrežnice, bistru vodu i živahne ribice u njoj. Slušamo šum slapova i cvrkut ptičica. Razmišljam tada kako priroda ima najljepše boje, divne melodije i opijajuće mirise. Zima nam donosi velike nevolje. Žica se smrzne, pa teško vučemo, a i ruke nas zebu. Dogodi se da se sve zaledi, žica padne u vodu pa tada nema prijelaza. Teško nam je i kad rijeka nabuja. Izlije se po rijeci, potopi naš čamac i on tako leži dok voda ponovno ne padne, dok se ne povuče u svoje korito. Čamac tada ostane pun blata i vode. Naši ga roditelji očiste i osposobe za ponovnu plovidbu i mi opet krećemo preko rijeke. Mnoga djeca takvo što neće ni vidjeti, a kamo li svaki dan tako putovati. Koliko god nam je to putovanje teško, toliko uživamo ljeti kad se kupamo i skačemo iz našeg čamca u vodu. Prisjećamo se često toga u našim trenucima. Time naše putovanje nije završeno. Još me čeka pješačenje uzbrdo do željezničke postaje, vožnja vlakom, odlazak do škole, pa istim putem natrag. Ružica Benić (Školski list, Lipovac, OŠ Generalski Stol).