Legenda o banici Vladislavi – Lacki

Autorica legende: Nena Bilušić-Pralas
jeanne_d_arc_by_onkami-d9br6zt.jpgFotografija by Askar Ibragimov, Izvor: onkami.deviantart.com

Davno sam pročitao ovu legendu koja mi se svidjela, ali ju nisam spremio, a autorica je u međuvremenu izbrisala blog. Tražio sam ju u nekoliko navrata, dok  nisam uspio pronaći kontakt od autorice putem drugog bloga. Veliki sam ljubitelj legendi i narodnih predaja, koje bi se trebale više koristiti u promoviranju kulturnih dobara. Dobra priča može zainteresirati ljude, potencijalne posjetitelje, turiste, da počnu istraživati određeni lokalitet. Uzmimo za primjer dvorac Bran u Rumunjskoj, koji je postao poznat po grofu Drakuli, koji privlači fanove vampira. Najpoznatijeg svjetskog vampira stvorio je irski pisac Bram Stoker u svom gotičkom horor romanu “Drakula” iz 1897. godine.

Imamo i mi sjajnih legendi koje se mogu koristiti u promociji lokaliteta. Jedna od njih mogla bi biti i legenda o banici Ladislavi – Lacki, vladarici gradova Nečvena, Ključa i Knina. Zahvaljujem se autorici gospođi Bilušić – Pralas na dopuštenju za objavu legende.

“Ovu Legendu posvećujem prominskim povjesničarima u nadi da će burna povijest Promine izići iz njihova pera, napokon napustiti Babodolsku jamu i ugledati svjetlo dana hrvatskih književnih krugova i običnog puka, na radost i sreću budućih generacija”, Nevenka Bilušić – Pralas

U ono doba kada su se vladari mijenjali kao zrake sunca na obzorju, čas zlatne, čas blijede, poput lica banice Vladislave u  čijoj kosi su iskrile kapljice jutarnje rose. Ledene, u svojem mrtvom sjaju.  Banica, jogunasta i otmjena, ne odveć lijepa, ali ratnica. Pred čijim su mačem strepili i plemići i kmetovi. U svojim utvrdama, gradovima, Nečvena, Ključa i Knina rasprostirala je karte i crtala svoje vojne pohode u borbi sa Mađarima i Bošnjacima. Nakon smrti svojeg supruga Vojvode Nelipca, nije uspjela sačuvati sve obiteljske posjede, ali u svojim nakanama da ih povrati nikada nije posustala.   Očiju boje zelenog žada, širom otvorenih i iskričavih od inteligencije, sijevala je po neprijateljima poput odbljeska munje u mrkloj noći.

Banica, žena i ratnica jednog trenutka je bila ovdje, a slijedećeg je letjela kršem, poput jastreba, u čijoj duši je siktala omamljujuća bešćutnost. U trenu je nestajala u vrletima planine Promine u samo njoj znanom ritmu.
Uživala je strahopoštovanje okolnog plemstva. Voljeli su je i mrzili, a ona je u svojoj oholosti zanemarivala poglede svih plemića koji su požudno zurili u njeno čvrsto tijelo, ogrnuto ratničkom odorom.

Banicu su njeni crni ratnici od milja zvali Lacka, a ona im to nikada nije zamjerila. Za nju je postojao samo mač i čvrsta kaldrma, pod kopitama njenog Sivca.
Od smrti vojvode Nelipca, u banicu se zagledao vlastelić sa Ljubotića, koji bijaše, malog rasta, okrugle glave, poput oveće bundeve, zdepastih udova, a očiju sitnih; utonulih u duplje, okružene rutavim izraslinama. Bio je više nalik čudovištu nego čovjeku.

Vlastelić imenom Stanislav slijedio je banicu kuda god je sa svojom crnom četom prolazila. U svojoj zaslijepljenosti, smišljao je kako da joj se osveti zbog neuzvraćene ljubavi. Ali banica, svojim stasom viša od većine žena u tom kraju, kada bi zakoračila na kamenje, koje se mrvilo pod njenom snago; sijevala bi pogledom prema vlasteliću Stanislavu, a iskre iz njenih očiju i ispod kopita njenog Sivca frcale su zrakom i ostavljale mrlje na njenom Crvenom plaštu.
Sa Vlastelićevih neuglednih usana bi se prolile kletve, a banica ošine svojeg Sivca. I nježno i  očajno, u isto vrijeme, jer je njezino bansko srce i duša, pripadalo banu bosanskom, koji pak nije mario za banicu, nego htjede pokoriti njenu župu, od Ključa grada do Nečvena.

U tom nemilom pljačkanju i haranju, bosanskom banu je svesrdno pomagao vlastelić Stanislav Ljubotićski, koji mu je otkrivao kuda se banica sa svojom crnom četom kreće, kako bi joj što više napakostio.  Banica Vladislava je samo prema vani bila drska i ohola, ali u duši nesretna. Satrta, nasrtajima Bošnjaka, ali odveć ponosna, da bi prihvatila ponude moćnika i odrekla se ostatka svojih imanja.

Jednog vlažnog jutra u kojem se osjećao duboki jecaj zore, u sivom kamenu krvavog juga banica je na svoje zadivljujuće duge noge, navukla vojničke čižme. Pomalo zamišljena kao da je slutila tegobu koja joj se sprema. Izgledala je kao blijedo crvena nit, posve ne podešene nijanse, na tapiseriji ljubičastih i modrih tonova.
Utopljena u svojem neskladu, krenula je od Ključa prema Nečvenu, a crni ratnici u ritmu su preskakali sve zaprekebkako bi održali sklad sa banicom.
Na domak Nečvena, na starom nečvenskom megdanu udariše krvoločni Bošnjaci sasjekoše baničine crne konjanike, a banica ratnica, ni trenutka nije dvojila i posljednji udarac zadade Bošnjacima.
Svoj mač zarine duboko u srce banu bosanskom koji joj je stajao na putu. Svojem voljenom banu. U zadnjim trzajima života, obješenih kutova usana, namrštenog čela, očiju zasjenjenih kivnošću. Umirući Bošnjak je prozborio

– Banice, nikada ne bih mogao ljubiti vašu drskost. Vi ste, klimavi zub u mojoj čeljusti. Vi ste moja najdublja ravnodušnost. Odlazim sa ovog svijeta, a vi će te umrijeti nevoljeni i sami…

Banica tužna pogleda, bez osjećaja, samo žmarci na rubovima svijesti – njen svijet se zaledio u zraku, a ostatak bošnjačkih ratnika, u strahu se razbježao na sve strane.

Ostala je sama na pustom megdanu, prepunom leševa.. Crveni plašt je viorio na vjetru. Nalikovala je najdubljoj tišini. Pogledala je oko sebe i spazila žbira vlastelića Stanislava, koji se u svojem zdepastom tijelu tresao kao list, tek otpao sa obližnjeg graba. Njen hladni glas je prozborio

–  Ako si me zaista ljubio, pokopaj me pored bana na Križevim njivama, podno Ljubotića, da te ostatak života proganja ludilo u kojem si povjerovao, da bih te ikada mogla ljubiti.
Vlastelićeve tamne oči, pomalo izgubljene od iznenađenja, zasuziše i u čuđenju, bez riječi, samo zatrese svojom ogromnom i ružnom glavom.

Banica pogleda voljenog bana Bošnjaka, izvuče mač iz njegovog mrtvog tijela, poljubi vrh krvave oštrice i zarine ga sebi duboko u ranjeno i izmučeno srce. Posljednji pogled uputi u mislima svojim vjernim podanicima i raspršenim imanjima; svojim gradovima Nečvenu, Ključu i Kninu. Progonjena vihorom vremena, okupana vlastitim znojem, desnicom u rasparanom srcu, a ljevicom podignutom prema oblačnom nebu, na kojem se naziralo srce. Pusto i šuplje. Poput osvetničke želje, prema surovom svijetu, sa mirisom istrunula cvijeća. Sa raspadnutom dušom, u bezbojnoj izmaglici sunovrati se u jamu Babadolsku.

Vlastelić Stanislav sa nekoliko svojih slugu, pokupi leševe mrtvih ratnika i jednog po jednog pokopa ispod surovih kamena Križevih njiva, a na najvišoj uzvisini položi tijela banice Vladislave – Lacke i bošnjačkog bana.
Prije zore, dok okolni krš još nije zadobio obrise. potjera svoje podanike na imanje kule ljubotićske i naredi da se sva imanja podijele njegovim slugama i kmetovima, jer njemu više neće trebati.

U svojoj ledenoj tišini, u olujnoj buri, koja nigdje na svijetu ne puše tako kao na Križevim njivama, položio je dva bića u jednu raku. Banicu i bana. Dva bića koja ni u kakovim legendama ne bi smjela biti zajedno. Ali sreća nije nikada imala smisla za pravednost.

Vlastelić Stanislav, u tami svoje duše, osjeti zujanje svojih misli, obasjanih mjesečinom, ploveći među ledenjacima podsvijesti. Shrvan u tuzi za voljenom banicom. Izgledao je poput ljepljive izmaglice.  Pognutih leđa, krenuo je do obližnjih vinograda i u podnožju započeo kopati duboki bunar. Kao svoju pokoru. Kao svoje kajanje. Kao svoj bučni gnjev, koji nije mogao zatomiti.

Kada mu se učinilo da je bunar dovoljno dubok, sjeo je na njegov rub i nastavio gorko plakati. Plakao je dane i noći, sve do trenutka kada su se suze počele preljevati preko ruba bunara. U svojoj ludosti se kovitlao poput zalutale proljetne bure. Grcao je i jecao i u tom bunilu skliznuo u bunar. Utopivši se u vlastitim suzama.

Svjetla zore su izronila iza planine Promine. Vlastelić Stanislav je kročio u predvorje pakla, a zahvalni sluge, dadoše bunaru ime Rakovača. Nikada Rakovača nije presušila. Nikada čovjek nije pio vodu sa bunara čežnje i ogorčenosti. Samo su vinogradi cvali i rađali najbolji Debit, zaliven vlastelićevim suzama.

U zaraslom kršu, naslonjenom na večernju tamu u zalasku sunca, banica jaše svojeg Sivca, a mrlje u njenim jantarnim šarenicama pretvaraju se u plamen, koji sijeva iz bademastih očiju i kopita razjarenog Sivca.

Legenda živi i danas. Banica jaše Križevim njivama. Pojavljuje se na nečvenskom megdanu, projuri gradom Ključem i sa visina grada Knina promatra svijet ispod sebe. A drveće izvodi svoju igru sjena, koje izgledaju poput crnih ratnika, koji mrtvim sjajem blistaju na vrhu slomljenog koplja u kaotičnom svemiru.

“Legendu može nadživjeti samo istina. Najveći prijatelj istine je vrijeme, njen najveći neprijatelj je predrasuda, a njen stalni pratilac je poniznost.

 

 

Ovaj unos je objavljen u Legende i označen sa , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.