Ivan Okićki

pi-01Fotografija izvor: zagorkinkutak.wordpress.com
Izvor: forum.hr

Kad je 1193. prvi put spomenut Okić i njegova desetina koja je pripadala biskupiji zagrebačkoj, nije navedeno tko je bio okićki vlastelin. Možemo samo pretpostaviti da je to bio spomenuti Jaroslav Okićki čije je ime zapisano u jednoj povelji samo dvadesetak godina kasnije. Naime, 1217. je zabilježeno da posjed (feud) kneza Okićkog Jaroslava dopire sve do sela Blata na Savi, dakle tamo gdje se danas gradi zagrebačka Sveučilišna bolnica. Pretpostavlja se da je Jaroslav bio i veliki župan ili čak ban.
Ivan I. sin Jaroslavov, proslavio se 1242. kad su Tatari provalili u Hrvatsku, opsjedali neuspješno Kalnik, opustošili Zagreb i krenuli prema moru. Prema svemu sudeći, napadali su neuspješno i Okić-grad koji je, navodno, obranio knez Ivan i pomogao kralju Beli IV. u borbi protiv Tatara. Za priznanje dobio je knez Ivan od kralja Vladislava 1284. i posebnu povelju. Pretpostavku o uspješnoj obrani Okića potvrđuje i povelja kralja Bele IV. iz 1242, dakle odmah po odlasku tih azijskih agresora, koji je dao posebnu povelju susjednom trgovištu Samoboru, gdje spominje i utvrđeni grad Okić ili Oklić, ali ne kaže da je bio razoren ili oštećen. Godine 1251. dobio je knez Ivan Okićki još jedno priznanje, kad mu je opet kralj Bela IV. dopustio da može sagraditi uz Okić još jedan grad za buduću obranu ovog područja. Bio je to Lipovec u Samoborskoj gori koji otada služi Okiću kao grad-dvojnik.

Izvorni spisi govore lijepo o knezu Okićkom Ivanu I. i na temelju njih I. Kukuljević zaključuje: “lvan knez oklićki ne bijaše samo hrabar junak i vierni privrženik svoga vladara, nego takodje čovjek veoma pobožan i podupiratelj crkve i svetjenstva. Kao, što je u ratu tatarskom junački vojevao za svoju domovinu, tako se iskaza još više u ratu češkom proti kralju Otokaru, kojega ljudi bijahu u neposrednom susjedstvu grada Oklića, i to na zemljištu hrvatskom, sagradili novi pogranični grad Samobor, na veliku opasnost čitave okolice. Ovu uvriedu načinjenu njemu, narodu i kralju ne mogoše podnijeti junački Ivan, te je u gradu Okliću nastojao velikim trudom i troškom, da taj novi grad neprijatelju svoga kralja oduzme, što mu napokon, iza dugotrajna i krvava boja sretno za rukom podje. Radi ove velike zasluge darova mu kralj Vladislav IV. god 1284. mjesto i novi grad Samobor zajedno s vratarinom (tributum Portae) što se pobirala blizu mjesta na granici kraljevine Hrvatske”.

Prema poveljama darovnicama možemo zaključiti da je knez Ivan I. Okićki bio i bogat i moćan. Posebnu pozornost je poklonio samostanskom redu cistercita koji su nedavno došli u Hrvatsku i isticali se svojim gospodarstvima i građevinama, kao npr. u Topuskom (ili tada Toplici) gdje i danas stoji portal njihove nekoć velike crkve, u Zagrebu i u Otoku savskom kraj Zagreba.Toj je cistercitskoj opatiji Ivan darovao crkvu svete Jelene kraj Samobora, a uz nju neko polje, tri vinograda i jedan mlin na samoborskom potoku (vjerojatno Gradni). Iduće godine poklonio je istom samostanu i svoje daće koje su ubirane u trgovištu Samobor, a nedugo zatim dade uzidati i novu opatiju cistercita u Brezovici kraj Zagreba koja je tada pripadala njegovu, okićkom vlastelinstvu. Iz toga možemo zaključiti da su međe toga vlastelinstva prema Zagrebu bile na rijeci Savi, pa bi, prema tome, današnji Novi Zagreb pripadao gospoštiji okićkoj. I brezovičkom samostanu dao je neke zemlje za uzdržavanje i stavio je pod upravu opata sv. Jakova u Otoku na Savi.

Vjerojatno da je Ivan bio i ugledan čovjek, pa tako jedna listina spominje da je bio određen za suca-pomiritelja između topličke opatije (Topusko) i nekog kneza Martina oko posjedovanja zemlje. Njegov posljednji korak ujedno je najavio i skori kraj knezova Okićkih. Naime, godine 1283. prodao je utvrdu Lipovec knezu Radoslavu Blagajskom ili Baboniću koji će uskoro postati i gospodari Okića.

Bogatstvo ali i brojnost knezova Okićkih potvrđuju još neki pisani izvori u kojima se spominje neki Jurko, sin Oklića bana (1256), pa Dionis ili Dioniš Okićki koji je prije 1275. bio palatin (nadvornik, glavni dvorjanin) na dvoru ugarsko-hrvatskih kraljeva, a to znači da su Okićki pripadali velikaškom sloju ondašnjeg društva. On je u prekomurskom gradu Kormendu, u Mađarskoj,  dao izgraditi neku crkvu ili kapelu i dao joj zemlju za uzdržavanje. Iz toga možemo zaključiti da su Okićki imali svoja imanja i preko Drave i Mure.

 

LITERATURA:

Martina Čulina  “Moja baština”

Ovaj unos je objavljen u Uncategorized i označen sa , , , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.