Tajanstvena baština

Izvor: Srednja škola Otočac, ss-otocac.skole.hr

vm-otocac17st

Tajanstvena baština je projekt koji je pokrenula i provodi Srednja škola Otočac i profesorica Manja Kostelac – Gomerčić sa svojim učenicima. Legende prikupljaju zadnjih desetak godina, te su do sada zabilježili pedesetak legendi s područja Gacke, Like i Krbave.  Profesorica Kostelac – Gomerčić kaže da se radi o mukotrpnom poslu. Na stranici Srednje škole možete pronaći legende koje su do sada objavili, a materijala za objavu ima još. Sav materijal trebalo bi presložiti, doraditi i uobličiti u knjigu ili informativnu brošuru.

– Nažalost, za taj projekt do sada nitko nije bio zainteresiran. Koga god sam pitala, ni lokalna samouprava, ni nakladnici, ni škola odnosno njen osnivač, a očito ni ministarstvo, ističe profesorica Kostelac – Gomerčić.

Postavlja se pitanje zašto nitko od institucija nije zainteresiran za ovako vrijedan projekt.

Jedan od najzanimljivijih i najizazovnijih dijelova narodne baštine svakako je pripovjedalačko blago koje se održalo godinama, desetljećima, stoljećima. Najčešće u tek nekoliko jednostavnih ‘narodskih’ rečenica zapretene su višeslojne poruke iz prošlosti koje otkrivaju mnogo toga o načinu života, vjerovanjima, običajima, mentalitetu općenito. Isprepleću se u narodnim pričama i legendama stvarne povijesne činjenice i ljudska mašta. Većina ih je plod usmene predaje, ali ima i onih priča koje su se među narodom prepričavale, nakon što su već zapisane. No, kad je priča jednom ispričana, više se ne mijenja, i njenom reduciranom  obliku više nema dodavanja novih detalja. A ‘priča’ postoji gotovo o svemu: zašto se nešto zove baš tako, zašto nešto izgleda baš ovako ili onako, otkuda nešto potječe ili što se neobičnoga nekome dogodilo. Djelić te prekrasne tajanstvene pripovjedalačke baštine podastrijet ćemo u našem školskom listu, zahvaljujući istraživanjima učenika Srednje škole Otočac. U narodnim pričama koje su prikupili vodimo  čitatelje oko Otočca, u Sinac, Švicu, Lešće, Prozor, Ramljane, Brinje, Kompolje, Senj… Treba dodati i da smo svjedoci nastanka novijih, urbanih legendi, priča koje je narod ispreo oko nekih događaja u zadnjim desetljećima 20. stoljeća.

Evo nekih od njih

Otočac – grad na vodi
Kad stariji ‘divanidu,’ češće se može čuti da je davno prije u Gackoj dolini sve bilo pod
vodom ili da je tu prije bilo more. Naravno, nema preciznoga vremenskog odreñenja koliko je to zapravo bilo davno, a ‘more’ u narodnom govoru podrazumijeva svaku veću vodu. Možemo se lako domisliti da se možda misli na vrijeme kada je rijeka Gacka plavila veliki dio današnjega područja Otočca, pa je i sam Otočac bio ‘wasserburg’. Otočac kao ‘Veneciju u malom’ najlakše možemo zamisliti zahvaljujući Valvazoru koji je davne 1689. godine, izmeñu ostalog, otisnuo i grafiku Otočca. Usred jezera, odnosno proširenja Gacke, na malom otočiću uzdizala se utvrda opasana debelim zidinama, s crkvom sv. Marije Magdalene i velikom središnjom kulom unutar zidova. U vodi uokolo utvrde bile su podignute male sojenice na stupovima u kojima su takoñer stanovali vojnici sa svojim obiteljima. Stanovništvo Otočca više je stoljeća činila isključivo vojna posada sprječavajući nadiranje Turaka prema Primorju i unutrašnjosti. S vremenom, vode je bilo manje, a tijekom godina provedene su brojne melioracije, što je sve dovelo do svoñenja Gacke u današnje korito, uz povremena veća ili manja plavljenja.
Dakle, ime Otočca zaista dolazi od malog otoka, otočića, otočca. No, kako nekadašnju stvarnost danas doista doživljavamo pomalo nevjerojatnom, ne čudi da priču o Otočcu, kao gradu na vodi, mnogi prihvaćaju kao legendu. Iz tih vremena je i sljedeća priča koja govori o narodnom vjerovanju u ženske osobe posebnih moći – vještice. Danas su pak u narodu itekako živa pripovijedanja o vilama i viškama, a tko su one doznat ćete u nekima od naših priča. Vile spominje čak i Valvasor, pišući kako narod u Otočcu i okolnim mjestima vjeruje u – nimfe.

Čarolija koja je spasila Otočac
Iz davnih vremena potječe narodno vjerovanje u ženske osobe posebnih moći. I dan danas se mogu čuti priče o susretima s viškama ili vilama. Spominje ih i Valvasor pišući kako narod ovdje vjeruje u – nimfe. On je zabilježio i sljedeću priču. Kad su jedne davne godine Otočani ubili svog zapovjednika koji je loše postupao prema njima kažnjavajući ih za svaku sitnicu šibanjem, austrijski car je poslao postrojbu konjanika da kazne neposlušnike. Kad su konjanici stigli do Otočca, najprije zapucaše s obale prema kućicama u vodi uokolo tvrñave.
U tom trenutku u ‘plavi’ se pojavila starica koja je podigla suknju i pokazala vojnicima stražnjicu. Kad su ovi htjeli otvoriti paljbu, niti jedna puška nije opalila. Oružje je zatajilo jer ga je svojim činima starica začarala.
*plav – vrsta čamca, tradicijskog plovila na Gacki

Zmija u brinjskome Sokolcu
Uz brinjsku tvrñavu Sokolac veže se puno priča i legenda. Sagradili su je Frankopani, a u
vrijeme turskih osvajanja odoljela je brojnim napadima. Do danas su sačuvani ostaci zidova i dobar dio kapele. Jedna od priča kaže da u tvrñavi stanuje velika zmija. U vrijeme 2. svjetskog rata dok su u tvrñavi boravili Talijani, jedan je oficir zatekao vojnika na straži kako spava. Za kaznu zatvorio ga je u duboki podrum Sokolca. Nakon nekog vremena zatvoreni stražar počeo je zapomagati. – Kača! Kača!*, vikao je. Oficir se nije obazirao, jer je mislio da vojnik simulira. Budući da se nakon nekog vremena više nije javljao, oficir je ipak otišao provjeriti. Kad je otvorio vrata samice imao je što vidjeti. Vojnika nije bilo nigdje, a u prostoriji je bila samo ogromna zmija. Kažu da je oficir uzeo pištolj i ubio se, jer nije vjerovao vojniku.
Napisala: Ana Fumić, 1.p.t. (prosinac, 2005.)
*kača – tal. zmija

Tursko groblje i izvor u Ramljanima
Bio jedan izvor koji je tekao iz Ramljana sve do rijeke Gacke. Kada su u Ramljanima bili Turci, jednom su ubili vola, oderali mu kožu i tom kožom začepili izvor. Od tada je izvor prestao teći u Gacku.
Na jednom brdu koje je sada svo obraslo drvećem i grmljem, kako pripovijedaju stari, prije puno godina mogla su se vidjeti uzdignuća u obliku grobova. Kažu da su to grobovi Turaka koji su stradali ili su se smrznuli u oštroj zimi.
Napisala: Sandra Grahovac, 1.p.t. (prosinac,2005.)

Kako je Prozor dobio ime
I danas, ako se zaputite na brdo Prozorina vidjet ćete ostatke kule, kamene zidove koji se
polako ruše i žalosno je, što će će kroz godine koje dolaze, nestati.
U davna vremena, kad je prostor današnjeg Prozora prekrivala voda, na brdu Prozorina bio je jedan grad i jedna visoka kula. Na vrhu kule, jako visoko, nalazio se jedan prozorčić. Kad su Turci počeli osvajati ovo područje, s prozora se uvijek moglo vidjeti prijeti li opasnost.
Zahvaljujući prozoru bilo se spremno uzvratiti na svaki napad Turaka. Nikada nisu uspjeli osvojiti grad zahvaljujući prozoru na vrhu kule. Tako ova legenda kaže da je moje mjesto Prozor dobilo ime po jednom običnom prozoru.
Napisala: Sandra Dasović, 1.p.t. (prosinac, 2005.)

Blago na Vitlu
Ima jedna legenda o blagu na Vitlu, brdu u Prozoru. Pripovijeda se od davnina, još dok je
moja baka bila u mojim godinama. Blago na Vitlu još je uvijek negdje zakopano jer ga do sad nitko još nije pronašao. Priča se da kada ovce idu na ispašu i pasu po Vitlu, uvijek jedna ovca lupi papkom u taj kofer blaga, ali ga je nemoguće otkriti jer se nikad ne vidi koja je ovca lupila. Možda u ovoj legendi i ima neke istine jer je ispod Vitla bio rimski grad i kupalište u kojem su se stari Rimljani kupali. Tko zna nisu li oni sakrili svoje blago i zakopali negdje od straha pred razbojnicima. Pripovijeda se kako blago nije samo na Vitlu, nego i ispod Vitla.
Tako je jedan čovjek dok je orao s konjem i plugovima, na istom mjestu zapinjao vrhom
pluga za blago.
Napisao: Hrvoje Cetinjanin, 1.p.t. (prosinac, 2005.)

Snježno raspelo pod Forticom
Srijeda, 8. veljače 2006., naizgled dan kao i svaki drugi. Ipak, ovaj se po nečemu razlikovao. Gradom su šetala začuñena lica. Razlog? Navodno ukazanje raspela. Na krovu dvorišne zgrade kraj obiteljske kućice pod Forticom. Snijeg, kojega je preko noći napadalo 10-ak centimetara, prekrio je sve otočke krovove, ali jednoga na poseban način. Na sredini krova, u nedirnutoj bjelini, ocrtavao se izdignuti oblik križa odnosno raspela okrenutog prema kapelici Majke Božje od sedam žalosti na Fortici. Kad se drugoga dana snijeg već svugdje istopio pod zrakama sunca, na krovu je ostao bijeli križ, i polako se i on otopio. Mnogi su znatiželjnici ulazili u dvorište da bi svojim očima vidjeli ‘čudo’. Je li to bila neka poruka ili znak? Ili, kao što sam čula od nekih, samo ‘ljudske budalaštine’? Voljela bih da sam o tome doznala nešto više, no nitko nije htio raspravljati o toj čudnoj pojavi. Kako je snijeg mogao napadati baš u obliku raspela? I lijepo oblikovan zauzeti sredinu krova? Možda vrijeme nosi odgovor, ili će nas uvjeriti ili razuvjeriti…
Napisala: Maja Žubrinić, 1.p.t. (veljača, 2006.)

Kako je nastalo Konjsko jezero
U mome selu pripovijeda se legenda o jednom čovjeku i njegovim konjima i ide ovako:
U Kompolju je živio jedan čovjek koji je imao puno konja, a dozivao ih je nekim neobičnim glasovima. Toliko se razumio u konje i ti su njegovi čudni glasovi bili tako savršeni da je uspio pripitomiti mnoge divlje konje. Svakoga dana vodio ih je na pašu, na jedno veliko polje. Jednog je jutra morao ići na posao, a konji su bili uznemireni te su sami krenuli u polje. Od tada ih više nitko nije vidio. Ljudi još pričaju da je čovjek kad je došao kući i vidio da konja nema, otišao do toga polja gdje su svakodnevno pasli. Dozivao ih je, ali bez rezultata. Konja nije bilo. Pripovijedalo se da se odronila zemlja i otvorila jama koja je progutala konje. Od tada, kad se u proljeće snijeg otapa, sva voda se slijeva u tu jamu. Zbog ovog je dogañaja polje, na kojem su konji pasli i na kojem su u zemlju propali, nazvano Konjsko jezero.
Napisala: Kristina Fajdetić, 2.p.t. (rujan, 2006.)

Noćni ples s viškama
Jednom davno baka mi je ispričala jednu priču toliko uvjerljivo da sam povjerovala kako je istinita. U našem se selu jedna žena svañala sa svojim sinom te ga je istukla, a nakon toga otišla u štalu pomusti krave. Dok je ona bila u štali, dječak je u sumrak izašao iz kuće na kolan. Kad se žena vratila u kuću, pitala je starije sestre znaju li gdje im je brat. Nisu znale ništa. Žena se zabrinula i odlučila ga tražiti. Zajedno s kćerima tražila ga je po selu cijele noći, ali bezuspješno. U zoru su pronašle dječaka na kraju kolana, isprebijanog. Neko vrijeme nije mogao govoriti od straha, a kad se pribrao rekao je da su ga istukle crne babe, odnosno viške, i da su cijelu noć s njim plesale kolo. Ne znam je li ta priča bar dijelom istinita ili je samo bakina izmišljotina, ili možda plod mašte drugih ljudi. I u mnogim drugim pričama iz narodnog folklora viške itekako postoje.
Napisala: Andrea Rajković, 2.p.t. (rujan, 2006.)

Čudesni krasnarski cvijet
U davna vremena u krasnarskoj šumi nastala je pobožna priča. U toj šumi djeca pastiri čuvali su svoja stada. Jednog dana na običnom panju ugledali su čudesan cvijet, a u cvijetu sliku Majke Božje. Djeca su ubrala cvijet i ponijela kući u Krasno da bi ga stavili u kapelicu koja se tamo nalazila od davnina. Začudo cvijet je odjednom nestao, a pastiri su ga ponovno našli na istom mjestu, na panju u šumi, i to se tako ponavljalo nekoliko puta. Kad se narod osvjedočio da se to stvarno dogaña, sagradio je u šumi na tom mjestu kapelicu u čast Majci Božjoj Krasnarskoj.
Napisala: Loreta Majnarić, 2.p.t. (rujan, 2006.)

Vrilce – izvor božice Dijane u Prozoru
Vrilce je izvor odnosno mali pritok rijeke Gacke u Gornjem Prozoru. Lijepo je i ljudi paze da ne propadne. Još 20-ih godina prošlog stoljeća učvršćen je podzid koji je počeo kliziti.
Najstariji žitelji Prozora rado govore o kvaliteti vode prije vodovoda i o nekim lijepim običajima vezanim uz Vrilce. Rado se odlazilo na vodu za potrebe u domaćinstvu, ponekad se pritom lijepo zabavljalo uz pošalice, pjesmu i ples. Žene su se rado skupljale na potočicu i prale rublje i vunu. Postoji i neka stara legenda o božici Dijani i o nekoliko njenih izvora, a danas je nama u Prozoru prema usmenoj predaji kao Dijanin izvor poznato samo Vrilce. O tome bi možda više znao netko iz moga sela.
Napisala: Ivana Bunjevčević, I. trg. (prosinac, 2006.)

‘Grčko’ vrelo u Križpolju
Nedaleko od Križpolja nalazi se Vrelo. Još prije stotinu godina ljudi iz obližnjega zaseoka nkoristili su iz njega vodu za piće i napajanje stoke. Do izvora se prolazi niskim tunelčićem dugim 30 metara. Na kraju tunela nalazi se izvor, a iz njega se voda izlijeva u bazen sagrañen u obliku polumjeseca. On je napravljen klesanim kamenom, a čvrstoću mu daje ilovača korištena kao cement. Legenda kaže da su taj prekrasan mali tunel, izvor i bazen napravili stari Grci koji su u davna vremena tamo bili naseljeni.
Napisala: Antonia Pavlović, I. trg. (prosinac, 2006.)

Baba Rajkovićka obranila Brinje
Prilikom napada Turaka na Sokolac, Zrinski i Frankopani su sa svojom svitom i ostalim ljudima branili stari grad, a baba Rajkovićka je skuvala juvu i poljivala po Turcima koji su sepokušavali popeti u grad. Tako, na sreću, nisu uspjeli.
Napisala: Lidija Vranić, 2. trg. (prosinac, 2008.)

Crkvica sv. Apolonije propala u zemlju
Naš stari narod kaže da je nekad davno na Umcu u Brinju postojala crkvica sv. Apolonije koja je propala u zemlju. I danas se na tom mjestu može vidjeti jama, a narod još kaže i da ako na tu jamu točno u podne nasloniš uho, iz nje se još uvijek čuju zvona crkvice sv. Apolonije.
Napisala: Lidija Vranić, 2. trg. (prosinac, 2008.)

Kapelica na Umcu propala u zemlju
Nekada davno, kažu naši stari, na Umcu u Brinju postojala je kapelica. Pored nje su se nalazili mladi i prelili. Pored te kapelice momak je ostavio svoju djevojku, a ona je od tuge umrla. Kada je djevojka zauvijek zatvorila svoje oči, crkvica se urušila i potonula u zemlju, a brdašce se sravnalo i odmah je bilo pokriveno travom, kao da nikada ničega tu nije bilo. Kažu ljudi da ako točno u podne prisloniš uho na brdašce, možeš čuti kao tužno zvone zvona potonule kapelice.
Napisala: Ivana Perlić, 1. ekon. (siječanj, 2010.)

Frankopan pobijedio medvjeda
Nekada davno plemić Frankopan išao je u lov i dok je jahao, napao ga je medvjed. Nekim se čudom uspio obraniti od medvjeda i zato što je ostao živ zavjetovao se da će izgraditi crkvicu i na nju postaviti medvjeñu glavu. To je i učinio, a nazvao ju je crkvica sv. Vida.
Napisala: Lidija Vranić, 2.trg. (prosinac, 2008.)

Sve legende možete pronaći na web stranici Srednje škole Otočac. 

 

Ovaj unos je objavljen u Legende, Projekti i označen sa , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

2 odgovora na Tajanstvena baština

  1. Lidija ivić napisao:

    Netko ipak čita, sitni detalji u takvim pričama mogu dovesti do nevjerojatnih istina. Uvijek je tako kada se voli svoj rodni kraj. Sa štovanjem uz srdačan pozdrav!

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.