Smrt Crnog Tome Loborskog

Marijana Vlahek
Izvor: malik.com.hr
28164580_2158086530874574_4526372140161962964_oPhoto © 2018 Darko Antolković

Očura. Jedina planina Zagorja. Valovita. Sastavljena od viših i nižih bregova. Na nekim od njih tvrdi dragodi. Tko ih je gradio?

Divovi? Ljudi? Kako?

U jednom do tih gradova, u nevelikoj kamenoj sobi kraj prozora stajao je tamnoputi muškarac. Pogled je prikovao na drugi tvrdi grad smješten nešto više od njegovog.

Onaj viši nosi ime Oštrc, njegov Lobor. Tamo su živjeli knezovi Babonići. Imali su lijepu kćer Katarinu. Bila je visoka, tanka u struku, valovite svijetle kose. Tamne oči veselo su gledale svijet i ljude. Često ju se moglo vidjeti kako šeće šumom ili bere poljsko cvijeće.

Nju je želio tamnoputi muškarac nepoznata podrijetla. Crni Tomo Loborski. Odakle je stigao u ove krajeve? Možda s hospitalcima ili ivanovcima iz daleke Svete zemlje? Narod ga nije volio. Bio je grub. O njemu se govorkalo da je i ubojica. U  dvoru često se čuo i veseli  smijeh i vriska djevojaka koje su mještani često vidjeli samo jednom .Njegov sluga Petar bio je šutljiv. Reklo bi se slijepo odan, jer o događajima u dvoru nije govorio.

I lijepa Katarina je stajala kraj prozora. Čeznutljivo je gledala na strmi put ne bi li vidjela jahača. Čekala je mladog plemića Ivana Zmajića. Voljela ga je svim svojim djevojačkim srcem. Sanjala je dan kada će u dugoj bijeloj vjenčanici s djevojačkim vijencem stati pred oltar u crkvi Majke Božje Gorske i izreći bračni zavjet.

Nije više mogla izdržati neizvjesnost čekanja u zatvorenoj sobi. Hitro se okrenula, dograbila šal i požurila iz dvora van … na put, u šumu. Gotovo je plesala među stoljetnim hrastovima. Odjednom je s leđa zgrabe muške ruke. Čvrsto su je stegle oko struka.

Vrisnula je. Lamatala je rukama i nogama ne bi li se oslobodila nasilnika i vidjela tko ju je ovako grubo dohvatio.

Muškarac ju okrene prema sebi stavljajući joj ruku na usta da zaustavi njeno vrištanje. Djevojka je od straha raširila oči: gledala je u lice Crnog Tome.

Uskoro se našla u onoj kamenoj sobi Tominog Lobora.

-Ako misliš, ljepotice, da će te netko spasiti – prevarila si se. Sada si moja i božja. – glas nasilnika bio je grub. – Ovo ti je sada dom. Odavde nećeš izaći. Prije ću te ubiti, nego pustiti – reče Tomo i izađe iz sobe. Htio se osigurati da ga nitko nije vidio, a ako jest da ga ušutka kako ga ne bi odao.

Jednog svjedoka je ipak imao. Bio je to Petar. Sakrio se da ga gazda ne vidi. Iako ga je predano služio, nisu mu se svidjeli ovakvi postupci gospodara. Jer, nije to bilo prvi put. Već nekoliko djevojaka i mladih žena boravilo je pod prisilom u dvoru. Tomo se pohotno iživljavao nad njima. Kad su mu dojadile, zadavio bi ih ili bacio niz kulu u bezdan gdje su našle smrt. Petar nije više brojio koliko je grobova morao iskopati ne bi li u njih pokopao nesretne žene. Ne samo ovdje, u ovom kraju, nego i u drugim krajevima gdje su boravili.

Petar  tiho uđe u sobu.

-Gospođice, ne bojte se. Neću vam nauditi. Nisam ja kao moj gospodar. Kome da javim gdje ste? Vašim roditeljima ili mladom Zmajiću? – upita Petar.

Prestrašena djevojka reče da je čekala mladog Zmajića, pa bi bilo dobro da njega potraži, ako već nije došao na Oštrc.

Rečeno – učinjeno.

Uputio se Petar žurno prema gradu pazeći da negdje ne naleti na gospodara. Začuo je topot konja pa se uputi u tom pravcu. Kroz granje je ugledao jahača na bijelom konju. Iako se penjao, konj je ponosno držao glavu, a noge  su sigurno nalazile put.

Petar se odvaži zazvati jahača:

-Gospodine! Stanite, gospodine! Ne bojte se! Želim vam nešto reći…

Jahač zaustavi konja, a Petar mu priđe ogledavajući se da provjeri da li je sigurno prići mladom jahaču.

-Ti si Petar, zar ne? Upita jahač.

-Da. Ja sam Petar. Sluga Crnog Tome. Moram vam reći da je gazda oteo gospođicu Katarinu i da je drži u svom dvoru. Čuvajte se!  Njega sada nema u dvoru. Možda je u potrazi za vama. –

Mladić prokune: -Što?! Što si je zamislio taj gospodin!  Gdje je Katarina? Zašto. Govori! – uzbuđeno je pitao mladić.

-Rekao sam vam da je drži u dvorcu. Obećao sam gospođici da ću joj pomoći pobjeći iz ruku toga zlotvora. Vjerujete mi, gospodaru! – reče Petar.

Mladić je s čuđenjem pogledao u Petra, a ovaj nastavi:

-Nije baš zgodno da sluga ogovara gospodara. Moram vam reći, a vjerojatnno ste i čuli, da mom gospodaru to nije prvi puta. Već je mnogo puta otimao žene s kojima se zabavljao, a onda ih se riješio na vrlo grub način. Ubio ih je.

Mladi Zmajić se strese od groze. Pogleda Petra, htjede nešto reći ali ne mogne, jer se začuo gromki uzvik:

-Hej, stigao si , zelembaću – bio je  to Tomo.Petar se brzo sakrio iza jednog grma nadajući se da ga gazda nije vidio.

Tomo je prišao mladiću i grubo ga skinuo s konja. Uskoro su se obojica našla na neravnom šumskom putu. Hrvali su se i šakali, a onda Tomo odskoči i izvuče mač. Uperio ga je u mladića cerekajući se i naslađujući kako će zarinuti mač mladiću u grlo.

No, sreća ovaj puta nije bila na Tominoj strani. Petar se pojavio iza njega držeći u rukama podeblju granu. Na kraju grane bio je šiljak, ostatak od postrane grane. Petar  zamahne kvrgavim dijelom grane i pogodi Tomu u zatiljak. Pad je bio nezgodan: Tomo je poletio nizbrdo i svom snagom udario prvo u drvo koje mu se našlo na putu, a onda glavom pao na kamen. On se zarumenio od krvi. Crni Tomo, zvan Loborski, nije se ni pomakao. Bio je mrtav.

Petar i mladić požurili su se u dvor. Susret dvoje mladih bio je pun uzbuđenja i suza radosnica. Vijest o Tominoj smrti brzo se proširila krajem. Svi su bili sretni i zadovoljni da toga grubog i nezgodnog čovjeka više nema.

Mjesec dana kasnije na brežuljku gdje je stajala templarska crkva Majke Božje Gorske bilo je puno gospođa i gospode. Došli su iz raznih dijelova Zagorja.

U samoj crkvi pred oltarom stajao je mladi plemić Zmajić. Uza zvuke trublji koračala je mlada djevojka u dugoj bijeloj haljini s djevojačkim vijencem na glavi prekrivena dugim bijelim velom. Pratio ju je otac. Katarinin san se – ostvario.

Obred vjenčanja je završio veselim uzvicima  prisutnih, a onda se zaorila pjesma zahvalnica.

A Petar? Bio je prisutan svečanom činu, a onda se izgubio na neotkrivenim stazama planine Očure.

Ovaj unos je objavljen u Legende i označen sa , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.