Okić

Sena Sekulić – Gvozdanović
Izvor: (c) Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, DiZbi.HAZU, 2018

okic.jpg

Još prije dvanaestog stoljeća, od kojeg se vremena počela izgrađivati u našoj zemlji gusta mreža srednjovjekovnih gradova- utvrda, starohrvatske župe bile su pune gradaca, starih plemenskih utvrđenja. Kako su starohrvatske župe bile u prvom redu vojničke organizacije i život naroda je bio podvrgnut toj funkciji, tragove tih župskih utvrđenja nalazimo na svim strateški važnim mjestima. Feudalno doba je moglo obnoviti samo manji broj tih utvrda, prethodnika »klasičnom« srednjovjekovnom burgu. Sad ga je podizao vladar i feudalac, a ne zajednička snaga države i plemenske općine, čija je dužnost bila podizati i popravljati grad te držati u njemu stražu. Za vrijeme samostalne hrvatske države bez sumnje je i grad Okić sa svojim teritorijem sačinjavao posebnu župu u predjelu među Savom i Kupom, a pripadao mu je i teritorij kasnije izgrađenog Samobora (1260-70) i Lipovca (1251). Ta je okićka župa bila vjerojatno s juga omeđena Kupom i dijelom podgorske župe, sa zapada podgorskom župom, sa sjevera Kranjskom i rijekom Savom, a s istoka turopoljskom župom.

Na strateški istaknutom mjestu, odasvud viđen, a takoreći neosvojiv, stajao je po svoj prilici prvotno župski grad, kasnije jedan od najstarijih hrvatskih burgova. Gospodari Okića mogli su s grada pregledati čitav svoj posjed od Samobora do Turopolja. Po položaju (495 m nadmorske visine) vladao je istočnim obroncima Plješivice i Samoborske gore, savskom i podgorskom ravnicom, s vidikom sve do Zagreba, Medvedgrada, Susedgrada. Malo ima mjesta u Hrvatskoj s tako širokim i dalekim pogledom kao s ruševina Okića. Izvorno ime za Okić bit će Ok(o)lić jer grad tako nazivaju latinski izvori: Oclych. Ohol znači obor, ogradu, pa i vojno taborište (Mažuranić). Naziv može potjecati i od ličnog imena Ochus. Karakteristično je za našu toponimi ju da najčešće ističe svojstva gradilišta. Sudeći po nalazima u neposrednoj okolini starog grada (grobovi, keramika, željezna koplja, ilirsko-japodski novac i drugi predmeti), prethodnik mu je mogla biti prethistorijska gradina. Prethistorijske utvrde se i ne mogu drugačije zamisliti, već na mjestima zaštićenim prirodnom konfiguracijom tla. Rimljanima je ratna i građevna tehnika omogućila izgradnju u dolini s lakšim pristupom i opskrbom, a Slaveni opet grade svoje gradove na mjestima utvrđenim po prirodi, na visokim i strmim brežuljcima, na mjestima utoka rijeka, na otoku ili u močvarama. Promatrajući stari grad Okić, lokalitet s mogućim kontinuitetom života iz pradavnih vremena, pitamo se: dokle stižu naši najstariji gradovi, kada nestaju plemenski gradovi i prelaze u ruke vladara kada plemići počinju graditi svoje kamene utvrđene domove na svakom zgodnom obrambenom mjestu, gdje se po vladarevoj dozvoli, a često i bez nje, ubire mostarina, brodarina, mitnica i druga podavanja? Da li su, i na kojim potezima, naši burgovi prerasli ulogu feudalnog središta i pored rezidencijalne funkcije poprimili karakter stražara u sistemu utvrđenog limesa? Dok postoje kod naših autora (Laszowski, Kukuljević, Szabo) opširni prikazi o stoljetnim gospodarima starog grada Okića, opis grada kaže nam malo, sam objekt nije ni arhitektonski snimljen, a fotodokumentacija (Konzervatorski zavod – Zagreb) je također skromna. Stoga i zaključci na samom terenu pri razgledavanju ruševina, bez kopanja i arheoloških studija, mogu biti samo hipotetski. Strma staza vodi najprije do ruševina oko metar debelih zidova gdje su nekoć stajala vanjska gradska vrata. Po narodnoj predaji od prije sto godina (kad Kukuljević opisuje grad), u prizemlju iza te utvrđene kapije bile su staje i konjušnice, a u katu stražarnica. Od tog znatno nižeg dijela grada vodi dalje strma kamenita staza, utisnuta u liticu, na nekim dijelovima su to usječene stepenice u živu stijenu, pa preko drvenog mostića nad provalijom i na nekih stotinjak metara od vanjske kapije dovodi do unutarnjih gradskih vrata. Njima danas više nema vanjskih tragova, već je jasno vidljiva s lijeve strane staze samo kružna kula, vjerojatno stražarnica sa zadatkom bočne obrane gradskih vrata. Po svojim dimenzijama (ispod 5m svijetle širine, 1,20 m širine zida u dnu), obliku i građi (koja se ne čini jednaka, a ni istovremena jezgri grada na višem nivou) ova se kula ne bi mogla smatrati branič – kulom, već je tu ulogu po svoj prilici imala kula s trouglastim završetkom u zapadnom dnu burga. Sam burg je izgrađen u obliku savinutog paralelograma sa šiljkom spomenute kule na zapadu i otvaranjem i širenjem prema jugoistoku. Danas je teško odrediti unutarnji raspored prostorija, jer zidovi (osim sjevernog) dopiru samo do prvog poda, od kojeg se vide rupe nekadašnjih stropnih greda. No, sudeći po sjevernom zidu, grad je bio u najmanju ruku trospratan. Od prozora se danas vide tek nepravilne rupe, a još je Kukuljević vidio ostatke »oblih prozora romaničkog stila«. Postoje nad prvim podom zanimljive stare šišarde, s nutarnje strane grada nevidljive i dosta teško pristupne, s vanjske strane grada nedohvatne. Na nižem nivou jugoistočnog dijela burga nalazi se kapela, kojoj Kukuljević još vidi bačvasti svod, kojeg danas više nema. Zidovi grada su do dva metra širine, s vanjske strane od manjeg, pravilnije priklesanog kamena, a jezgra je nepravilan konglomerat. Stambeni dio burga sa svojom branič-kulom kao da je zbijen u jednu masu koja je srasla s klisurom. Teško je odrediti gdje prestaje klisura i priroda, a gdje počinje rad ljudske ruke.

Prvi spomen Okića postoji iz godine 1193. Gubernator Dalmacije i Hrvatske, pečujski biskup Kalan (za kraljevanja Bele III), određuje poveljom iz spomenute godine da se iz dohodaka što ih veliki knezovi dobivaju u naravi iz Krapine, Okića i Podgorja ima davati crkvena desetina. Premda je možda stajao već za vladara hrvatske krvi, grad Okić se nalazi prvi put izričito spomenut godine 1242. prigodom osnutka slobodnog trgovišta u Samoboru (… »hospites nostri de Zamobur, prope castrum oclych existentes« …). Za Samobor se tu kaže da je blizu grada Okića. Tko je bio gospodar Okića u dvanaestom stoljeću, isprava iz 1193. ne navodi, ali se spominje već za Bele III. (1173-1196) knez Okićki Stariji, otac Okića bana (Ochus Magnus, pater Ochus bani), kojeg vladareve listine spominju 1207. i 1209. kao župana, 1211. kao palatinskog suca, a 1214. kao bana. Godine 1217. se u listini kralja Andrije spominje kao najimućniji knez donje Hrvatske, 1221. je drugi put izabran za bana i prema dokumentima nosi tu čast do 1232. Andrija mu ubraja u zasluge što mu je posudio 200 srebrnih maraka kad se vraćao s križarskog pohoda iz Svete Zemlje. Istovremeno listine spominju okićkog kneza Jaroslava (Irislaus, comes de Oclych), čija su imanja 1217. dopirala gotovo do Zagreba. Taj je Jaroslav Okićki, čini se, istovjetan s gore spomenutim županom i banom. Njegov sin Ivan (Iwan, comes de Oclych) odlikovao se hrabrošću u borbi protiv Tatara. U krvavim bojevima po svoj prilici je i grad Okić bio oštećen, pa zbog sigurnosti 1251. dobiva Ivan Okićki od Bele IV privilegij i dozvolu za izgradnju čvrstog grada Lipovca u Samoborskoj gori radi bolje obrane od buduće pogibelji. Ivan se bori i protiv češkog Otokara II, te mu preotima Samobor, izgrađen od pristaša Otokara II kao pogranični grad, na opasnost čitave okoline. Vladislav IV daje Ivanu 1284. godine darovnicu na mjesto i novi grad Samobor (premda ga je Stjepan V darovao 1272. Nikoli Baboniću) zajedno s vratarinom koia se ubirala blizu Samobora, na granici Hrvatske. Istodobno s Ivanom Okićkim isprave spominju 1274. okićkog župana, palatina Dionizija (Dionisius, comes de Oclych). Pripadao je moćnom rodu Babonića, što svjedoči njegov grb, a i u ispravama se nalazi Dioniz, sin Stjepana, brata Babonegovog, unuka Stjepana Vodičkog. Izgleda da je oko stotinu godina vladao rivalitet oko Okića između Okićkih knezova i Babonića, tada najmoćnije porodice u Hrvatskoj. Dioniz prestaje biti okićkim županom 1275. pa ga opet nasljeđuje Jaroslavov sin Ivan. U ispravi iz 1280. dariva cistercitima neke samoborske zemlje. No uskoro je na mjestu Ivana Radoslav Babonić, oduzima mu i Samobor i Želin (veliko vlastelinstvo u Turopolju, do tada Ivanovo vlasništvo), a Lipovac mu Ivan prodaje 1283, vjerojatno, ne od dobre volje. Andrija III dariva 1283. Radoslavu Baboniću zemlje okićke, vrbaske, galaške, petrinjske, vinodolske, želinske, podgorske, samoborske, sa svim gradovima u njima izgrađenim. Prigodom diobe među mnogobrojnom braćom zapao je Okić Ivana Babonića (1314). Ipak se rod Okićkih spominje i dalje: Ivan, sin Ivanov 1349. Zatim sve do pred kraj četrnaestog stoljeća nema vijesti o gradu. Babonići ga zacijelo gube u buni protiv Karla Roberta 1372. Trebajući mnogo novaca u svojim ratovima, kralj Sigismund je trgovao s krunskim dobrima, pa je tako prodao Ozalj, Steničnjak i Okić 1393. Tomašu, sinu Benvenuta. Tomaš »de Oclych« uredio je i popisao međe svog grada. Bilo je to vrijeme političkih borbi između Sigismunda i Vladislava Napuljca. Kako je Tomaš Sigismundov pristaša, Vladislav daruje 1403. Okić Nikoli Krčkom Frankopanu (i potvrđuje mu kupovinu Ozlja), no tom darovnicom Frankopan još nije došao u posjed Okića, već istom 1416, kad mu ga prodaje Benvenut, Tomašev sin, a Sigismund mu potvrđuje taj posjed darovnicom 1419. za stečene zasluge prigodom izgona Turaka.

2.jpg

Iza Nikoline smrti (1432) grad drži Martin Frankopan. Za borbe protiv Turaka obdaruje ga kralj Alberto (1439) kunovinom iz predjela Okića i Jastrebarskog, koja je do tada pripadala isključivo kralju. Oko 1470. prodaje Martin pod stanovitim uvjetima grad kralju Matiji Korvinu, a nakon toga drži ga Ivan Horvat od Saga i Breze. On ga proda 1492. biskupu i kraljevskom kancelaru Tomi Bakaču Erdödyju. Možda se tada na gradu nešta pregrađivalo ili dograđivalo, jer Vitezović u svojoj »Kronici« kaže da je te godine (1492) Okić izgrađen. To je djelo izdano na hrvatskom jeziku (1696) i izvršilo je znatnu ulogu u prosvjećivanju našeg naroda unatoč krivim podacima. Porodica Erdödy posjeduje otada Okić sve do devetnaestog stoljeća, ali prestaje u njemu stanovati već koncem šesnaestog stoljeća, nakon izgradnje mnogo udobnijeg Kerestinca. Svakako još 1557. stanuje u Okiću ban Petar Erdödy gdje potpisuje pismenu nagodbu s Kaptolom zbog desetine. U doba seljačke bune Matije Gupca (1572-1573) i u doba ponovnih turskih haračenja (1592, 1593, 1595) bio je Kerestinac znatno oštećen, pa su, vjerojatno, njegovi vlasnici opet tražili utočište u tvrdom Okiću, ali o tome nema pismenih dokaza. Godine 1616. se Okić spominje kao napušten, a kad koncem sedamnaestog stoljeća nestaje pogibelji od Turaka, napušteni se grad počinje pretvarati u ruševinu. Još godine 1707. dobili su Erdödyjevi od vladara Josipa I potvrdu darovnice za Kerestinac i već odavna napušteni Okić. Grad više ne doživljava obnove zbog svoje vrletnosti i nedostupnosti u vrijeme kad zahtjevi za udobnijim stanovanjem pretvaraju lakše dostupne burgove u dvorce, a napuštaju vrletna gnijezda koja i onako više ne odgovaraju novoj ratnoj tehnici. Za tatarske horde bio je neosvojiv. Kao grad dvanaestog i trinaestog stoljeća Okić »precizno tumači kakvo mjesto odabire srednjovjekovni feudalac da gospoduje svojim imanjima i osjeća se usred svog posjeda siguran« (A. Horvat).


3.jpg

Ovaj unos je objavljen u Stari gradovi i označen sa , , , , , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Jedan odgovor na Okić

  1. Povratni ping: "Bijeli dvori Okić grada" - Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.