Lipovac

Sena Sekulić – Gvozdanović
Izvor: (c) Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, DiZbi.HAZU, 2018

lip.jpg

Mongoli i Tatari su 1242. pod vodstvom Kadana potučeni na gospićkoj visoravni i protjerani preko Une i potoka Kerke nedaleko turskog sela Zbig. Također su raspršeni na Grobničkom polju i oko Trsata pod vodstvom Batukana i protjerani u Štajersku, dakle iz Hrvatske na dvije različite strane, što dokazuje i Beli na darovnica: »…trans litus et ultra, usque fluvium Kerka et ad Brescha…« Provale Mongola, primorale su vladara da stimulira podizanje čvrstih uporišta, karike u formiranju gustog obrambenog lanca, pa i umnoženih lanaca (pojačanih kasnije i turskom najezdom) u krajevima Pokuplja prema rijeci Savi. Tako je sredina trinaestog stoljeća vrijeme intenzivnog izgrađivanja hrvatskih burgova, i novih i proširivanja ili pregrađivanja starih burgova u feudalna čvrsta gnijezda. Za jedan od rjeđih primjera precizno datiranog postanka našeg srednjovjekovnog burga – Lipovac – dobiva 1251. Ivan Okički, sin Jaroslava (ili Irislava) Okičkog, mjesto i dozvolu za gradnju.”‘ Ako uopće mogu biti dva srednjovjekovna burga jednaka, jer se uvijek grade prema posebnim uvjetima terena i lokalnog materijala, ovaj stari grad, tada ekstremno zapadnog graničnog položaja, možemo smatrati blizancem starog grada Okića.

2.jpg

Gotovo je adekvatnog tlocrta. Gradio ga je uostalom, isti gospodar. Znatno se razlikuje tek po položaju. U istoj je mjeri sakriven i nevidljiv koliko je Okić vidljiv već iz znatnih udaljenosti. Premda ima gotovo 100 m veću nadmorsku visinu nego sa svih strana vidljivi Okić (Lipovac 589 m nadm. visine, Okić 495, susjedni Samobor samo 248), posve je sakriven šumom ogranaka plješivičkog gorja, nesaglediv s pristupačne ceste što vodi iz Samobora Lipovačkom dragom. Tek se s lipovačkih ruševina osjeća dominantan položaj, otvara se dalek pogled u uske doline među brežuljcima, na sve strane prilaza mogućeg neprijatelja. Znali su ti davni graditelji izabrati gradilište, u gorskom sklopu odabrati pravo mjesto i snažno ga utvrditi! Čitav grad je u biti proširena branič-kula, »utvrđeni konak«. Braniti ga je mogla šaka ljudi. Iz dokumenata saznajemo da se još i kasnije, u vrijeme najžešćih turskih provala, traži za obranu gradova upravo neznatan broj stražara, jer je svaka tačka grada tako reći neosvojiva. Masivni zidovi Lipovca pokazuju jezgru nabacanog lomljenjaka i marta u plaštu pritesanog kamena (romanička tradicija!). Sav stisnut, tvrđava i stan, debelih zidova, tijesnih prostora, odaje svoju svrhu: važna je borba. Borba povlači sa sobom krut život, ali i zamjeirnu sigurnost u sažetim, gotovo priljubljenim elementima tipičnim za burg: branič-kula, opkolni zidovi, palas-konak, unutarnje dvorište sa zdencem i pomoćne zgrade za spremišta, staje i čeljad. Prilazna istočna kapija vodi u tijesno unutrašnje dvorište s neophodnim zdencem za opskrbu vodom, naročito u slučaju dulje opsade lociranim uz istočni zid. U istom položaju s vanjske strane obrambenog zida opaža se jedini sačuvani »detalj« grada, masivan i snažan kameni odvodni »žljeb« za otpadne vode iz dvorišta.

3

4.jpg

Na sjevernoj strani dvorišta je uz obrambeni zid po svoj prilici bila oslonjena nastamba za čeljad, staja ili spremište, u obrisu tadašnjih tragova zidova ovih prostora. U stambenu kulu, koja se morala dizati do znatne visine, prilazilo se s južne strane unutrašnjeg dvorišta. Možda je jedino taj dio objekta izlazio iz vegetacije i bio vidljiva, ali neosvojiva kula sve do vremena kad artiljeriji kula postaje, naprotiv, izvrstan cilj. Donji katovi su po svoj prilici bili posvođeni, a na gornjim katovima su stropovi bili iz grednika kao i na Okiću. Odbojni, u šilj izgrađeni dio kule okrenut je prema južnoj, za neprijatelja jedinoj pristupačnoj strani.
Arheološka iskapanja u Lipovcu nisu vršena, ali nalazi kamenih sjekira iz okoline Samobora dokazuju da je područje bilo nastavano već u kameno doba. U drugom i prvom stoljeću pr. n. e. živjelo je u Hrvatskoj ilirisko pleme Japoda. Naziv Japetić iz lipovačke okoline možda znači da ih je bilo i oko Lipovca. U tom slučaju su bili neposredni susjedi jakih keltskih naseobina – Tauriska – čiji je novac nađen u ruševinama starog grada Samobora. Kad su učestali rimski pohodi prema dunavskom bazenu i kad su Rimljani konačno osvojili ilirske zemlje, osigurali su svoje posjede jakim vojničkim posadama i utvrdama, prometne putove stražarskim kulama, od kojih se još danas nalaze tragovi u samoborskom kraju uz lipovački krak potoka Gradne. Samoborskom je okolinom, naime, vodila glasovita cesta od Aemone (Ljubljana), preko Krškog (Neovidunum), Lipovačkom dragom preko sedla ispod Japetića i Priliipja do Andautonije (Zagreb) i Quadrate (negdje oko Lukavca) u Turopolju i konačno u toliko strateški i trgovački značajnu Sisciu. Postoje nalazi rimskog stakla i novca u ruševinama susjednog starog grada Samobora.

5.jpg

Da li je lokalitet samog burga Lipovca nastavan prije njegova podizanja, ne znamo. Posjed oko Lipovca spominje se već 1209. Tu gospodari Strizmer »cognatus comitis Wratizlai« (rođak kneza Vratislava). Bela IV daruje posjed Ivanu Okićkom, jer se prema riječima vladara u povelji (poznata Zlatna bula) Ivan već kao mladić odlikovao u borbi s Tatarima.

6.jpg

Graditelj burga, Ivan Okićki, nije dugo držao grad. God. 1283. prodao ga je Radoslavu Baboniću, koji je učinio Lipovac središtem župe. Pošto su Babonići pali u nemilost vladara, gube i Lipovac oko 1330. Godine 1349. gospodar grada je Nikola Seč. U njegovo ime je stolovao u Lipovcu Leukus (sin Ivana, sina Tyboldova, plemena Zemče Svetački), koji je upravljao čitavim Podgorjem.

7

Zatim su vlasnici biskup Ivan i braća Rafael i Mihajlo de Mutina, te Rafaelov sin Ivan. Jelena, Ivanova kći, udala se za Martina Frankopana, donijela mu u miraz grad Lipovac, pa su od tog vremena nadalje opet isti gospodari u Lipovcu i u Okiću. Frankopani su u to vrijeme držali na dulje ili kraće vrijeme, u vlasništvu ili zalogu, blizu stotinu gradova u Hrvatskoj. Početkom sedamnaestog stoljeća u gradu se po svoj prilici više ne stanuje, a kad je nestalo turske opasnosti, krajem sedamnaestog stoljeća, napušteni se grad počinje pretvarati u ruševinu. Ne obnavlja se zbog svoje nepristupačnosti u vrijeme kad se teži udobnijem stanovanju i kada ono postaje moguće. Ispod grada se stvara selo, koje sredinom devetnaestog stoljeća broji 17 kuća sa 183 stanovnika (rimokatolička župa Rude).

8.jpg

Možemo li spasiti ruševine Lipovca? Zaustaviti rušenje, spriječiti da vandalizam pospješi djelovanje vremena. Teško. Teško mu je i dati neku novu životnu svrhu osim izletničkog vidikovca u slikovit predio podno starog grada. Na našim terenima ruši se od davnine. Mnogo puta je vlast odredila rušenje, mnogo puta feudalac zbog premještanja posjedničkih međa, katkada zbog pregrađivanja. Kad su visinski burgovi i visinska obrana postali bespredmetni, krajiška je vlast ostavljala gradine na milost i nemilost seljaka iz okoline. Iz kamena vrletnih ruševina gradile su se ceste i temelji za seljačke kuće, kao što se na primjer danas izvanredna hrastova turopoljska građa reže za podove, dovratnike i doprozornike suvremenih stambenih blokova. Nestaju tako arhitektonski dokumenti da smo se razvili iz nižeg u viši stepen kulture.

Septembar 1965.

Ovaj unos je objavljen u Stari gradovi i označen sa , , , , , , , , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.