Legenda o gradu Marosu, o ljubavi Patricije i Hrvoja

Autorica legende: Nena Bilušić-Pralas
29356622_10204751942434943_562620104227946496_nFotografija Ante Cigić

 

Još jedan zaboravljeni grad, još jedna ne istražena povijesna istina, ili samo legenda čiji život je neuništiv i traje sve do današnjih dana…U narodnoj predaji postoji grad i nad grad , postoji Gradina i Greblje. Postoje oskrnavljeni grobovi i njihove kamene ploče, postoje obrisi crkve. Ali ništa od toga nije istraženo,  i sve to živi u pričama i predajama. 

Gorki mirisi kaktusa, poput izdaha prošlih vremena, vrebaju suton u zapari ljeta, sunce rascijepljeno na pola, misli kroče iznad krošanja, sunce tone u dubinu noći, vjetar prebire po kulama usnulog grada.
Na lijevoj obali rijeke Krke, nizvodno od kraljevskog grada Knina, strše ostatci ukletog grada Marosa i njegovog okrutnog vladara Džulijana Šćepeneka. Opkoljen ognjem tame, uronjen u daleku i burnu prošlost, prošaran iskrama ljubavnog plama, što i danas vrca iza sivih zidina, koji prijeteći strše iznad zeleno-modre Brine.
Maros, nekada ponos i snaga, kamena ljepota na koraljnom suncu, danas ranjiv i zatočen u nemilosrdnoj mrlji duboke tame. Džulijan Šćepenek, okrutan i zao gospodar, knez svih knezova, vladar tame, od čije je okrutnosti i mjesec blijedio i nestajao iza crnih oblaka. Svojom pojavom izazivao je divljenje i paradoks ushićenih uzdaha mladih plemkinja iz okolnih gradova i utvrda. 
Njegovo ledeno srce otopio je pogled mlade plemkinje Marase iz Nečven grada. On u poodmaklim godinama, ranjiv ispod krinke neustrašiva vladara, utopljen u žmarce što ga pogodiše poput groma na razvalini rasprostrte livade usnulog ushita. 

Marasa mlada i zanesena, uzvišena snažnim osjećajima, drhtavih obraza uronjenih u ljubičaste snove. Sanjiva, sa lepezom u ruci, lagana poput brezina lista što leprša na sjenokosom povjetarcu. U otmjenom sjaju svojih snova, srca prepunog sanjive žudnje, pogleda uprtog u kričav sjaj proljetnih jorgovana. Zanesena, nije vjerovala u priče o okrutnosti kneza Džulijana. Zasjela je na prijestolje dvorca, što njenim dolaskom promijeni ime iz Gradine u Maros.
Dvorac zablista poput safira pod udarom sunčeva plama, sluge odjevene u najotmjenija odjela, posuđe iskričavo i sjajno. Sjajnije i od kraljevskog grada Knina. A knez Džulijan, visok i snažan sa nosom poput kljuna ptice grabljivice, uzvišen i nedodirljiv lebdio je u ljubavnom zanosu i samo na trenutak je izgledalo, da je okrutnost popustila i da će uvelo cvijeće oživjeti u njegovom okrutnom srcu. Nebesko plavetnilo odjednom zadrhta, granitne stijene promijeniše boju i pretvoriše se u mračni veo što zaleprša i zakrili blistavi Maros. Slavlje je utihnulo, grmlje je šuštalo na goloj zemlji. Kneginja ostade sama u tišini dvorca u kojeg nitko nije navraćao. Njeno srce je kipjelo od suza i tuge za voljenim gradom Nečvenom. Samo je u nebeskom plavetnilu tražila utjehu i plutala iz dana u dan u užasu prividnog savršenstva. Knez i kneginja su dugo živjeli sami bez potomstva. Kada je kneginja Marasa izgubila svaku nadu, njeno lijepo lice je zablistalo od sreće, trnovo grmlje je procvjetalo, dan je zasjao poput konjske kože. Donese na svijet dječaka imenom Hrvoje. 

U strahu za svojeg nasljednika, knez Džulijan u svojem sebičnom sjaju dade posaditi najotrovnije kaktuse svuda naokolo dvorca, kako bi se zaštitio od lutalica što bi iskali koricu kruha, od nasrtaja neprijateljskih vojski i divljih zvijeri u potrazi za vodom i hranom. Kaktusi su svojim otrovom utirali strah u kosti okolnom stanovništvu. Bolna uznemirenost je tištila kneginju, jecala je u dugim noćima, a jedina utjeha joj je bio mali princ Hrvoje i njegov zeleno smeđi nevini pogled. U mutnom mozgu okrutnog kneza bujala je sve veća zloća i želja da što više lutalica dodirne njegove kaktuse, od čijeg bi se otrova na mjestu srušili, a odani sluge bi nesretnike odvlačili u pećinu što spaja dvorac i susjedno naselje Marasovine, kojem odani stanovnici dadoše ime u čast dobroti kneginje Marase.
Od svih slugu okrutnog kneza, najkrvoločnija bijaše stara grbava Marta koja je po naredbi kneza lovila mačke i pse po naselju Marasovine i trpala ih u svoju veliku torbu, a potom zatvarala u pećinu gdje su ugibali od gladi i žeđi. Iz zloglasne pećine nitko nije živ izišao, a i danas nekim čudom u Marasovinama nestaju psi i mačke ili se noću pretvaraju u bezličnu masu kostiju, dlake i krvi.
Kneginja Marasa je s vremenom povjerovala u okrutnost svojeg gospodara i sa svojim odanim slugom Stjepanom ostavljala hranu i vodu na udaljenom i prokrčenom putu daleko od otrovnih kaktusa. Od toga trena je u svojoj duši, osjećala beskrajno spokojstvo, prošlost je rastrgala na komade i sva utonula u ljepotu odrastanja svojeg sina jedinca Hrvoja.

Hrvoje je rastao u svojoj bezbrižnosti, zaštićen od očeve okrutnosti, a kneginja razvučena poput tijesta i prekinuta na pola, u svojoj šutljivosti, na sve načine je nastojala zaštititi sina da nikada ne sazna za očevu okrutnost. Preko noći je postao prekrasan mladić o čijoj se ljepoti na daleko pričalo. Kose lepršave na vjetru, zeleno smeđih očiju Sokola. Ljepota kraljevske tišine. Odjeven u plemićko ruho sa štitom i vizirom, u sedlu sjajnog vranca, u šumoru drveća, u pjevu ptica, u lupanju mladog srca, slutio je svoju skorašnju sudbinu, što ga zateče na sivoj klisuri podno Lovrna.
Jednog rosnog jutra što se ljeskalo poput ognjenog dragulja, u svojem uobičajenom obilasku udaljenih imanja, princ Hrvoje zastade na prstenasto namreškanoj stijeni sa čije je uzvisine pucao pogled prema Bilušića Buku. Oči su mu se raširile, srce je poskočilo, uzbuđenje i zanos je ispunio zrak i samo kas vranca što mu je dolazio u susret, remetio je rajsku tišinu. U sedlu vranca, neviđena ljepota. Poput baršuna u mrkloj noći, kao treptaj pera, nježnost, sjaj i ljepota…Patricija.
Oči su im se dodirnule u pogledu, trpavice su zatreptale, samo se uzdah oteo iz grudi dva bića što su na izlazećem suncu izgledali kao dvije kaplje krvi u sjeni popucale litice. Hrvoje prožet nježnom boli, sam u svojem određenju, u kristalnom sjaju pogleda, a rukom u talasastom trzaju priđe Patriciji i kao u nekom snu, lice mu se rastoči u blagi smješak. Pogledom sklizne do Patricijinih drhtavih ruku i poput vode što otiče sporo i duboko, dodirne je vrhovima svojih prstiju u miru i nespokoju. Sunce je već visoko sjalo iznad drveća, do njih je dopirao zrak što odiše blagom smirenošću. Utonuše u carstvo mašte. Patricija, kći vlastelina Markusa sa obližnjeg imanja, iz kule sa sedam tornjeva, sa najuzgojenijim vinogradima i maslinicima, iz čijih su se dvora čuli čarobni zvuci i smijeh njenih ukućana.

Markusi i Šćepenki ljuti neprijatelji, poput duša u riječnom bezdanu. Prestari za pomirbu. Prestrogi za blagost i blagosov svojoj djeci. Usred uzvišene ljepote i ljubavi nazirala se bol, strepnja i nedostižna linija obzora. Njihova sudbina je bila zapečećena, njihove duše su dodirnule nebeske visine. Krka je zaiskrila i gordo zažuborila, vjetar je lelujao kroz krošnje starih hrastova, a  njih dvoje kao dva cvijeta u istom vrtu, kao dvije ptice u usklađenom letu, kao dvije kaplje rose što se cakle na vrhu slapa. Prelazeći preko niti svih duginih boja, kao iz vedra neba glasina pogodi kneza Šćepeneka. Hrvoje ljubi Patriciju vlastelina Markusa. Ramena mu se spustiše kao beskorisne grane, u svojem bijesu približio se samo korak do pakla, iz njega izroniše sve nečistoće i zloće svijeta. Lica uzdignutog prema nebu. Rukama je obujmio svoju urešenu glavu, ogorčen i izobličen od mržnje, izda najokrutniju naredbu svojim nakaznim slugama.
Dade zatvoriti svojeg sina jedinca u pećinu ispod grada Marosa. Dan se pretvori u očaj. Mladi život u poplavu okrutnosti. Vladar u zvijer nasukanu na hridi. Samo noćni jecaji iz zarasle pećine i danas noću odzvanjaju i stapaju se sa žuborom ledene rijeke Krke. Kneginja Marasa poludi od boli, u mutnom mozgu osjeti tupost, srce utihne. Samo šum šišmiša što kruže ukletim gradom i dotiču kosti pod kožom. Rasplinjena u sunčevoj izmaglici, nestade sa hukom vjetra u zimzelenim krošnjama stabala. Patricija na svojem vrancu, obuzeta najstrašnijim mislima, sa krikom u dubini duše, sa očajem u srcu, na vrhu namreškane stijene, otežalih ruku, osušenih usana, očiju uprtih u daljinu. U očaju je venula i nađoše je mrtvu na putu prema Brini.

Knjeginjin odani sluga Stjepan u svojem lutanju za voljenom kneginjom Marasom, sasvim pometenih misli, klonuo od umora s nemirom u očima ugleda mrtvu Patriciju i pokopa je na mjestu koje se danas zove Greblje. Postavi kameni križ, uklesa glavu jelena, kao spomen na ljubav što se svakog dana rađa u sutonu svjetlosti prepune nade. Knez Džulijan Šćepenek, istruli u svojem dvorcu. Jedne olujne noći, zatrese se nebo i zemlja. Grad Maros se svom silinom surva u dubinu Brine. Pećina se zauvijek zatrpa i zatvori svoj prolaz prema Marasovinama. Tako je utihnula još jedna osvetnička čežnja surovog vladara, još jedna nesretna ljubav utoni u bezbojnu izmaglicu, a mistični teret i danas pritišće okolno stanovništvo.

Bila je to ljubav u uskom prolazu vremena. Zapisana u knjizi života, čiji tekst čovjek pretoči u legendu.
I danas na razvalinama nestalog grada, rastu otrovni kaktusi. Savršen i slikovit krš sija kao naslikani svijet, a noćni lavež i mjauk izmiješan sa kricima nesretnika, u hitrom topotu dva usklađena vranca.. U bitkama bogova. U nježnom pogledu Patricije i Hrvoja, čije duše lutaju kamenim prostranstvima. Zbunjeni i izgubljeni u svojoj vlastitoj nemoći, ali sjedinjeni u ljubavi za sva vremena…

Ovaj unos je objavljen u Legende i označen sa , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.