Stari grad Bužim

Izvor: opcinabuzim.ba
134213_1734710736472_3325478_o-e1380056115763Fotografija Nisvet.P, opcinabuzim.ba

U davna vremena prozvaše ga gradom, jer je bio bolji i drugačiji. Imao je više kula od drugih, bio je kraljevski grad. Baštinio je glagoljsku pisanu riječ. Kovao je svoj novac i posjedovao ogromnu riznicu dragocjenosti, koja je vjekovima pljačkana i raznošena na sve četiri strane svijeta… (Iz filma “Bužim ponosni bosanski grad”)

Propašću Zapadnog rimskog carstva, 476. godine, nastupa period srednjeg vijeka i vrijeme kada područje Bužima i šire regije naseljava germanski narod Goti. Kasnije, u 6. i 7. stoljeću na ove prostore dolaze Slaveni, koji u početku formiraju sklavinije, oblasti u kojima su živjeli van domašaja Bizantije.
Za vrijeme srednjeg vijeka ovaj prostor je bio prvo u sastavu Hrvatske države a od početka 12. stoljeća Ugarsko-Hrvatskog kraljevstva. U 10. st. ulazi  u sastav  prostrane župe Pset, koja se prostirala na istok do Plive, na jug do izvora Une, a na zapad dublje u Hrvatsku. U to vrijeme ovaj kraj je bio naseljen katoličkim stanovništvom.

U historijskim izvorima se kao godina prvog pomena Bužima uzima 1334., kada se naselje Bužim zvalo Čave, odnosno Bužim („In Čave alias Bužim“). 5  Od starina je nosio ime Čava ili čavski grad,da bi kasnije promijenio ime u Bužim. 6 Osim Bužima, u srednjem vijeku, prije dolaska Osmanlija postojala su i naselja Kostajnica (današnja Varoška Rijeka), Krupska (današnja Vrhovska), Dobro Selo i Čava. 7 Osim naseljenih mjesta u srednjem vijeku postoje i tvrđave Bužim, Kostajnica i Čavnik. Od svih navedenih utvrđenja, u historiografiji je najzastupljenija bužimska tvrđava, o kojoj su pisali brojni medijavelisti.

Prvi poznati bužimski vladar bio je Grgur Galles, čije ime se spominje 1336. godine. Grgur Galles je bužimski grad dobio na upravu od Ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika. Nakon njega, poznato je da je Bužimom upravljao njegov potomak Ivan Čavski, a da je njegov sin, također Ivan, zajedno sa svojim sinom Nikolom 1425. godine svoj dio posjeda u Bužimu prodao za 200 zlatnika Ladislavu, Antunu i Ivanu, sinovima Nikole Blagajskog, odnosno unucima kneza Dujma Blagajskog.

Nije poznato kada i kako je Bužim dospio u vlast knezova Celjskih. Ono što je sigurno da je to bilo u isto doba kada su grofovi Celjski zavladali 1429. godine krupskim gradom. Naime, znano je da je posljednji Celjski knez Urlik, između ostalih gradova u Hrvatskoj držao i grad Bužim. Još dok je knez Urlik bio živ, oko 1456. godine, Bužim na upravu dobija Dora Blagajska, žena kneza Martina Frankopana. U zalog za svotu od 12.000 forinti, Bužim joj je na upravu darovao kralj Ladislav.

Kralj Matija Korvin, koji je na prijestolju u Budimu zamijenio kralja Ludovika, godine 1464., u mnoštvu gradova, koje dodjeljuje knezu Martinu Frankopanu, daruje i grad Bužim kao nasljedno dobro, pod uvjetom da odmah kralju ustupi grad Krupu. Iste godine, u prisustvu brojnih uglednika susjednih manjih gradova, među kojima Valentina i Mikule Mašića, plemića iz  Kostajnice (Varoške Rijeke), biva uveden u bužimsku tvrđavu.

Nakon smrti Martina Frankopana 1479. godine, kralj Matija, dodijelio je Bužim istaknutom hrvatskom plemiću Juraju Mikuličiću. Porodica ovog bogatog vlastelina potiče iz Šibenika, a početkom 15. stoljeća nosila je prezime Gašparović. Iako je od Kralja Matije na upravu dobio i neke druge gradove, kao što su Ostrožac i Ostrovica, on se odriče Ostrožca, predaje ga knezovima Blagajskim, ali zadržava grad Bužim, koga izabire za svoj stolni grad.

Juraj Mikuličić spada u red najznačajnijih vladara Bužima u predosmanskom periodu. Pod njegovim vodstvom, godine 1484., izvršena je temeljita rekonstrukcija bužimske tvrđave. Svjestan geostrateškog položaja svoga grada koji se nalazio u rubnom dijelu Ugarsko-Hrvatskog kraljevstva, a blizu granice Osmanskog carstva, donosi odluku da učvrsti i preuredi grad. Tada je knez Juraj upregnuo sve svoje snage i dao iz temelja sagraditi četiri nove i čvrsto sazidane kule. Bužim tada postaje pravi gospodski grad, a sam Mikuličić se u svakom javnom nastupu poče nazivati knezom bužimskim.

Na vrhuncu svoje moći, knez Juraj Mikuličić bužimski, se poče bezobzirno odnositi, kako prema svojim podanicima, tako i prema svojim susjedima, starim plemićima Menićima, koji su bili pod zaštitom knezova Blagajskih. Sukob je izbio kada je bužimski knez poslao svoje ljude da oru zemlju porodice Menić, bez njihove dozvole. U incidentu koji je uslijedio poginulo je pet Menića, a nekoliko ih bi ranjeno. Iako su neki svjedoci tvrdili da za vrijeme ovog  slučaja Juraj Mikuličić nije bio u Bužimu, to ga nije spasilo da 1488. godine bude izveden na sud pred bana Matiju Gereba. Ovaj nesretan događaj je najvjerojatnije bio razlog zbog čega je Mikuličić odlučio napustiti ne samo Bužim, nego i cijelo kraljevstvo. S obzirom da mu se zdravstveno stanje pogoršalo, te da mu je ponestalo motiva za upravljanje Bužimom, odlučio je otputovati u Rim, te ostatak života provesti u njemu. Kako su put i liječenje zahtijevali veću svotu novca, knez Juraj je u Kninu 1494. godine ovlastio svog šurjaka Ivana Keglevića, brata svoje supruge Jelene za novog kneza Bužimskog, uz naknadu za cijelih 5.000 forinti.

Naredne, 1495. godine, novi knez Ivan Keglević, uz blagonaklonost zagrebačkog kaptola biva uveden u red novih posjednika Bužima. Jedna od karakteristika ovog plemića jeste što se odrekao starih porodičnih pridjeva „Porički“ i „Gradački“, i uzeo novi prefiks uz svoje ime, knez Bužimski, koji su kao pridjev grofovi Keglevići nosili naredna četiri stoljeća. Tadašnji kralj Vladislav II dao je Ivanu kraljevsko pravo nad Bužimom, pod uvjetom da njegovo vladanje bude takvo da on, Ivan Keglević, ne bude podložan hrvatskom banu, već direktno njemu. Interesantno je spomenuti, da od ovog vremena datira usmena predaja muslimana bužimskog kraja, čija kazivanja su bila da je Ivan Keglević zidao grad i da je on kasnije nego li Bosna pao pod Osmansku vlast. Također su govorili da je predajom grada Ivanu Kegleviću u Bužim doselila znamenita porodica iz planinskih krajeva današnje Dalmacije, gdje joj se predak Kegal pominje još polovinom 15. vijeka.

Ivan Keglević je Bužimom vladao neograničeno, a kralj Vladislav II mu je 1497. godine dodijelio naselja Čaglicu, Stabandžu i Kostajnicu (Varoška Rijeka), koja su ranije bila pod upravom kneza Krupskog. 15

Nasljednik Ivana Keglevića na mjestu bužimskog upravitelja bio je njegov mlađi brat Petar Keglević (1478.-1554.), svakako najpoznatiji član čitave porodice Keglević. Bužimski knez bio je u prvoj i drugoj deceniji 16. stoljeća. Između 1520. i 1527. godine obnaša funkciju bana Jajačke banovine, a od 1535. do 1538., kapetan je Bihaćke kapetanije. Vrhunac njegove političke karijere jeste vrijeme od 1537. do 1542. godine, kada biva hrvatskim banom. Kao veliki junak i vojskovođa istakao se u najvećim bitkama koje su vođene u ovom dijelu Evrope krajem 15., i u prvoj polovini 16. stoljeća. Tako je sudjelovao u Krbavskoj bici, 1493., u bici na Mohačkom Polju 1526., odbrani Beča 1529., te nizu drugih bitaka. 16

Nakon pogibije kralja Ludovika na Mohačkom polju 1526. godine, Petar je bio stao na stranu protiv kralja Ivana od Zapolja, ali mijenja svoju odluku i do smrti ostaje vjeran habsburškom caru Ferdinandu. Pod stare dane Petar biva žrtva vlastitih grijeha iz perioda svoje vladavine, gdje je došao u sukob oko vlasništva nad određenim bogatstvom. U tim okolnostima smijenjen je od strane Nikole Zrinjskog nakon čega je završio u tamnici.

Za svoje vladavine, Petar je bio savjestan prema svojim podanicima, te je 1526. godine dao popisati sva prava i dužnosti svojih bužimskih podanika, i na taj način stvorio urbar, poznat po svom naslovu: „Privilegia Petri Keglevich urbarűs in ducatu suo Busin concessa.“  18 Isto tako, mnogo je učinio za razvoj rudarstva bužimskog kraja ali i šire. Godine 1525. sklopio je ugovor sa rudarskim majstorima radi kopanja ruda kao i pogodbu sa kovačem novca „Conductio impressoris monetarum per Petrum Keglevich“.

U 16. stoljeću grad Bužim je čuvao posebni gradski kaštelan, a privredom je rukovodio posebni nadzornik „provisor“. Grad je imao svoje sudije koje su krojile pravdu i plemićima i kmetovima, a imali su i posredničku ulogu u rješavanju sporova među lokalnim stanovništvom. U Bužimu nije bilo građana („cives“), već su stanovnici bili ili plemići ili kmetovi.

Osim Bužima u 16. vijeku na području današnje općine Bužim zasigurno postoji župa Čava, koja se spominje još 1501. godine. Okosnicu društvenog života u navedenoj župi činio je poseban grad Čavica ili Čavnik. Nije poznato vrijeme kada je tvrđava izgrađena, ali se pretpostavlja da je to bilo krajem 15. stoljeća. Čava je, također, imala svoje plemiće i svoje kmetove. Ugledna je bila porodica zvana Kozal od Čavice, među kojima se posebno isticao Toma Kozal. Godine 1522. kralj je darovao grad Čavicu Benku Baćanu i Baltazaru Alapiću, ali nema dokaza da su oni ikada taj grad držali. Od 1540. do 1563. godine tvrđavu Čavnik držali su plemići Farkašići, koji su se bili nametnuli za trajne gospodare tvrđave i seoske plemenske općine. Na čelu Čave u 1547. godini bio je županijski sudija Nikola Vrnčić. Za ovu tvrđavu se zna da je služila za odbranu Bužima do pada pod vlast Osmanlija. Nema podataka da su Osmanlije u njoj ikada držale posadu.

Od tri utvrde na područje današnje općine Bužim u 15. vijeku postojala je i tvrđava u Kostajnici, današnjoj Varoškoj Rijeci. Način života u istoj je bio dosta sličan kao u Bužimu i Čavniku. Tvrđava je služila ovdašnjoj seoskoj plemenskoj općini. Kralj je 1424. godine dao Kostajnicu knezu Nikoli Blagajskom. Kraće vrijeme u 15. stoljeću bila je pod pokroviteljstvom bužimskih gospodara Juraja Mikuličića i Ivana Keglevića. Porušena je za vrijeme jednog od osmansko-habzburških ratova, znatno kasnije nego tvrđava u Čavi. 22 Iako je poznato da se ova tvrđava nalazila na području današnjeg zaseoka Varošine, do danas nisu očuvanitragovi ruševina.

Od vremena Petra Keglevića pa do uspostave Osmanske vlasti nad Bužimom 1576. godine u historiografiji nije zabilježeno ime vladara ovoga grada. Sigurno je jedino da je to bilo vrijeme stalnih ratova, što je Bužim dovelo na vjetrometinu sukoba i interesa moćnika toga doba.

OSMANSKI PERIOD

Dodiri Osmanlija sa Bužimom počeli su znatno prije nego su Osmanlije vršile bilo kakve napade na ove prostore. Naime, u sukobima dviju tada moćnih država, na različitim frontovima u Bužim su dovođeni zarobljeni osmanski vojnici. Interesantno je spomenuti da se jedna grupa zarobljenih osmanskih vojnika 1521. godine u odsustvu Petra Keglevića, uspjela osloboditi zatočeništva u bužimskoj tvrđavi i ovladati njome. Tom prilikom je cijela bužimska posada posječena. Grad je povratio ban Ivan Torkvat (Karlović). Opsjedao ga je sa velikom vojnom, a zarobljenici su mu grad predali pod uvjetom da ih pusti da slobodno prođu u svoj zavičaj. Ban je vratio grad Kegleviću, koji mu je zamjerio što je pustio zarobljenike da slobodno izađu iz tvrđave. Žal je bila veća jer je roblje uz dozvolu bana sa sobom ponijelo brojne dragocjenosti.

Osmanlije su više puta pokušali osvojiti Bužim. Prvi neuspjeli pokušaj vezuje se za vrijeme Bečkog rata. Ban Ivan Karlović javio je 22. oktobra 1530. godine generalu Ivanu Katzianeru, da su Osmanlije prešli preko Une i da su prenoćili na brdu Radoč kod Bužima. Sagledavši situaciju, osmanska vojska se sutradan vratila preko Une na teritoriju Bosanskog sandžaka.

Prilikom drugog naleta, godinu dana prije pada Krupe 1564. godine, pod zapovjedništvom Mustafe-paše Sokolovića osmanska vojska je uspjela zauzeti Bužim. Uz dosta muke, praćen žestokim vojnim okršajem i upotrebom snažne vojne sile, general Ivan Lenković, iste godine vraća Bužim pod vlast Habsburškog carstva.

Nakon dvanaest godina, sredinom 1576. godine istaknuti osmanski vojskovođa i bosanski sandžak-beg Ferhat-paša Sokolović, sa vojskom od sedam hiljada vojnika zauzima gradove Bužim i Cazin. Prilikom sklapanja kratkotrajnog mira, 1577. godine, između Porte i Habsburške monarhije cesarski poslanik David Ungnad je zatražio da Osmanlije između ostalih gradova koje su zauzeli godinu dana ranije vrate i grad Bužim. Tu ponudu je Veliki vezir, Mehmed-paša Sokolović,  odbio uz obrazloženje da su u Bužimu i Cazinu podignute džamije, a takva mjesta se kršćanima povratiti ne mogu. Temelji te, prve u Bužimu izgrađene džamije, još se i danas vide u bužimskom gradu. Zauzećem bužimske tvrđave, Osmanlije u nju postaviše veliku posadu od 50 konjanika i 150 pješaka.

Sredinom 1578. godine habsburška vojska je pod vodstvom bana Krištofa Ungnada u čijem sastavu je bilo oko deset hiljada ljudi pored Cazina i Zrina uspjela zauzeti i Bužim. Međutim, već u jesen iste godine ovi gradovi su vraćeni u sastav Bosanskog sandžaka. 27 Kada je vijest o zauzimanju ovih tvrđava stigla do Ferhat-bega:„hitno je sakupio i opremio vojsku i krenuo tamo da neprijatelja suzbije. Kada je došao do tih tvrđava, nevjernici su već pobjegli glavom bez obzira, jer su uvidjeli da neće moći odoljeti navali. On je te tvrđave povratio i postavio u njih potreban broj mustahfiza.“ 28 Od tada pa sve do 1878. godine Bužim biva u sastavu Osmanske imperije.

FERHAD-PAŠA SOKOLOVIĆ – osvajač Bužima 1576. godine

ferhat-206x300

Ferhad-paša Sokolović je bio osmanski vojskovođa i čovjek koji je obnašao važne funkcije u političkom životu Otomanske imperije. Potiče iz ugledne bosanske porodice Sokolovića i bliski je rođak velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića. Ferhad-paša je bio graditelj i utemeljitelj Banja Luke. Za svoje vladavine obnašao je niz važnih funkcija, među kojima je najznačajnija titula bosanskog beglerbega, odnosno bosanskog paše. On je 1580. godine postao prvi beglerbeg, Bosanskog pašaluka, čije je prvo sjedište bilo na Vrbasu. U Banjoj Luci je dao sagraditi 216 javnih građevina, a među njima su najpoznatije džamija Ferhadija, karavan-saraj, te nova čaršija sa oko 200 zanatskih i trgovačkih dućana. Pri kraju svoga života bio je unaprijeđen i za namijesnika Budimskog pašaluka. Za povijest Bužima bitna je činjenica da je ovo mjesto u sastav Bosanskog sandžaka došlo upravo u vrijeme vojne Ferhat-pašine.

S obzirom da se nalazio na granici između dva moćna carstva, osmanskog i habsburškog, Bužim je sa širim okruženjem dugo vremena bio poprište žestokih borbi i stradanja stanovništva.

Nakon ulaska Bužima i okoline u sastav nove imperije 1576., naredno stoljeće je proteklo u procesu stabilizacije osmanske vojne i političke vlasti, te prelasku na islam preostalog katoličkog stanovništva. Iako je bilo čestih upada  pojedinaca ili manjih hajdučkih grupa u ovaj kraj, pomijeranja  granice nije bilo.

Bužimskom tvrđavom zapovijedaju dizdari. Godine 1620., među posadom tvrđave spominje se Hasan, sin Behramov, koji se bavio prepisivačkim radom. Isto tako, među četovođama na Krajini bilježi se ime Mehmed-age, porijeklom iz Bužima, savremenika Muje Hrnjice.

U popisu graničnih tvrđava i njihovih posada koje su osmanske vlasti vršile krajem 16. i u prvoj polovini 17. stoljeća navode se podaci i o posadi bužimske tvrđave. Tako je 1586. godine „posadu činilo svih pet rodova graničara, ukupno 200 ljudi. Od 1616. godine farisa (konjanika) više nije bilo, a ukupan broj vojnika bio je smanjen na 113, pa ponovo nešto povećan u 1643. godini na 131.“

Krajem 17. stoljeća u vrijeme Velikog bečkog rata (1683.-1689.),  došlo je do prvog velikog stradanja bužimskog kraja otkada je ušao u sastav Osmanske države. Naime, karlovački general Ernest Paradajzer 1685. godine opustošio je s vojskom okolinu Bužima, koji  nije zauzeo zbog snažnog otpora posade bužimska tvrđave. U junu 1686. godine dopro je do Bužima hrvatski ban Nikola Erdedi sa 600 vojnika. Ne mogavši tvrđavi ništa naškoditi, banova vojska je popalila brojne kuće u Bužimu. Treća navala na Bužim u toku ovog rata izvršena je 1688. godine i tom prilikom nastradalo je oko 60 Bužimljana. U toku i poslije završetka ovog rata u bužimski kraj dolaze muslimanske izbjeglice iz Like.

Godine 1700., u Bužimu se navodi ćehaja (upravnik tvrđave) pod imenom Alija. 33  U nedostatku dovoljno podataka o Bužimu početkom 18. stoljeća, zanimljiva je informacija o vojnom stanju tvrđava  koju je bosanski namjesnik 1734. godine uputio Porti, gdje se navodi da se u Bužimu nalaze dva velika i tri manja topa, te 250 vojnika.

Nepune četiri decenije mira prekinula je habsburška nakana zauzimanja Bosne u ratu dva carstva od 1736. do 1739. godine. U pripremi za napad na Bosnu, Habsburška vojska je najveći tabor imala na polju kod Gradiške, a druga dva tabora su bila postavljena „preko puta“ Cetingrada, Bužima i Stare Ostrovice, kao najisturenijih bosanskih tvrđava u to vrijeme. Za ove vojne Bužim je napadnut od vojske hrvatskog bana Josipa Esterhazija, koji je sa velikom vojskom došao do pod zidine bužimskog grada i opsjedao ga četrnaest dana. Komandant odbrane Bužima Ahmed Bajrektarević, predvodio je doista herojsku odbranu tvrđave, te do nogu potukao vojsku bana Esterhazija. Zbog ovog vojnog pothvata njegovo ime je dugo vremena ostalo urezano u narodnom sjećanju.

U narodu se očuvala predaja da je prilikom opsade, opkoljenim Bužimljanima u pomoć priteklo devet Jezerana: Šahin, Čerkin, Sikleuša, Harčeta, Kalauz, Abdija, Pajalin, Kiran i Selim.Koristeći se vještom varkom da zastraše vojsku bana Ungnada, ova grupa vojnika je bitno uticala na sami ishod opsade. Naime, na konjima kružeći oko Velikog Brda, na domak starogradske tvrđave sa barjacima i talambazima u rukama, pokušali su stvoriti dojam o skorom dolasku u ispomoć velike osmanske vojske, iz devet pravaca, u čemu su na koncu i uspjeli. Kada se u redovima napadača primijetilo komešanje, te otpočelo povlačenje, branioci tvrđave te malobrojna ispomoć udariše na vojsku hrvatskog bana, te se zametnu silovit boj, o kojem ostade narodna pjesma koja se očuvala do danas: “Bježi bane niz bužimske strane, ne goni te sva butum Krajina, već te goni devet (sedam) Jezerana“, ili „bježi bane niz bužimske strane, ne tjera te Ali-paša s vojskom, već te tjera devet (sedam) Jezerana.“

 

STARI GRAD BUŽIM 

136922

Stari grad Bužim smješten je u blizini istoimenog naselja, oko 2 km južno od centralnog dijela općine Bužim, na brdu nadmorske visine 325 m. Padine brda na kojem je smještena tvrđava, okružene su sa jugoistočne, zapadne i sjeverne strane uskim dolinama, dok se sa južne strane uzdiže više brdo. U podnožju brda sutiču se potoci Bužimkovac i Pomajdan. Ovaj objekat danas predstavlja ruševinu nekad moćne utvrde čiji postanak se vezuje za vrijeme razvijenog srednjeg vijeka.

Grad se u povijesnim dokumentima pojavljuje pod dva naziva: u početku Čava, a kasnije Bužim. Ruševina starog grada Bužima sastoji se od gornjeg ili unutrašnjeg i donjeg ili vanjskog grada, ukupne površine cijelog kompleksa 7267 m2. Predstavlja zanimljiv primjer starije tvrđave, zidane u vrijeme hladnog oružja, koja je dograđena i učvršćena novim bedemima i kulama u periodu ranoartiljerijskih fortifikacija. Građena je od lijepo otesane sedre i kamena ljutca ili bihacita. Na ovoj velikoj srednjevjekovnoj utvrdi ističu se donžon kule, puškarnice, odaje, tamnice, bastioni, bedemi i tabije.

Unutrašnja, starija utvrda, nekada je bila u svojstvu manjeg zamka, sa visokim kružnim kulama na uglovima. Krajem 15. stoljeća, zamak je opasan novom utvrdom. Zidovi i kule ove utvrde su dosta niži, a na vrhu su imali položaje za topove. Paralelno sa gradnjom vanjske utvrde, u kulama i na zidovima unutrašnjeg grada sagrađeni su otvori i položaji za artiljerijsko oružje. Gradnjom vanjske linije odbrane, zidine i kule unutrašnjeg grada su bile zaštićene od neposrednog djelovanja artiljerije.

Unutrašnji grad ima oblik relativno pravilnog četverouglog tlocrta, sa površinom gradskog obora od oko 750 m2. U njemu su do danas djelimično očuvani tragovi čatrnje, te zidovi kamene džamije, sazidane po dolasku Osmanlija na temeljima prastare župne crkve sv. Klimenta.

Na sredini sjevernog zida, nalazila se pravougla ulazna kula, od koje se uz sjeverni bedem prema sjeverozapadnoj kuli produžavalo stubište. Ulaz je bio na visini od oko 13 metara. Sa vanjske strane unutrašnjeg grada zidovi su visoki oko 15, a sa unutrašnje oko 3 do 4 metra. Gradski obor je poravnat i zasut zemljom, ali je taj nivo u prošlosti bio znatno niži nego danas. Vanjska strana zidova je bila izvedena fino klesanim kamenom vapnencom. Danas se najvećim dijelom oplata osula, dok se dio očuvao na zapadnom zidu.

Na uglovima unutrašnjeg grada nalaze se okrugle donžon kule, koje su danas u vrlo lošem stanju. Sve su u osnovi građene na isti način, s tim da se razlikuju po detaljima i namjeni. Imale su tri razine: prizemlje ili podrum, te I i II sprat. Ulaz im je iz unutrašnjeg obora. U prizemnim prostorijama, koje su služile kao tamnice,  nije bilo otvora, a u njih se ulazilo stubama sa I sprata. Prostorije u prizemlju i na I spratu bile su presvođene kamenim stropom, zidanim u obliku zašiljene kupole. Na prvom spratu su boravili stražari, a na drugom spratu vlastela.

Jugoistočna kula je najbolje očuvana. Vanjski prečnik joj iznosi 9 metara, a današnja visina je  oko 17,5 metara. Dvorana na drugom spratu je imala pet prozora, čije konture su se očuvale do danas. Desno od ulaza je hodnik sa stubama koje vode u prostoriju na prvom spratu, gdje se nalazi pet puškarnica u zidu. Između ove kule i južnog zida kamene džamije nekada se nalazila čatrnja, čija dubina je iznosila oko 28 metara.

Jugozapadna kula, vanjskog prečnika oko 12 metara, do danas je očuvana u visini od oko 15 metara. Iz gradskog obora se može ući u prostoriju na prvom spratu, u kojoj je sačuvan kameni polukružni svod i dvije puškarnice. Drugi sprat je odavno porušen, dok je prizemlje zatrpano. U toku su radovi na istraživanju i restauraciji ove kule.

Sjeverozapadna kula ima visinu od 17 metara, te promjer oko 12 metara. Sa sjeverne strane ojačana je zidom. Podrumi su joj zatrpani, a na prvom spratu danas se nalazi prostorija se jednom puškarnicom. Kameni svod je porušen. Ulaz u ovu kulu je bio u prostoriji na drugom spratu  iz koje su vodile stepenice u niže etaže.

Sjeveroistočna kula je u najlošijem stanju. Podrum je zatrpan, dok su drugi sprat i skoro cijela vanjska polovina kule porušeni. Vrata prvog sprata danas se nalaze nekoliko metara ispod razine gradskog obora.

Unutar unutrašnjeg grada, neposredno po zauzimanju Bužima, podignuta je velika i solidno građena kamena džamija, koja zauzima više od trećine gradskog obora. Smještena je paralelno sa istočnim bedemom grada. Ulaz u džamiju nalazio se na sredini zapadne strane, dok je mihrab bio na istočnom zidu. Orijentisana je dužom osi u pravcu sjever-jug. Vanjske dimenzije su joj 19×9,5 metara. Zidovi su izgrađeni od lomljenog kamena sa dosta žbuke. U džamiji se klanjalo sve do izgradnje drvene džamija u podnožju tvrđave.

Vanjski grad je opasan sa četiri zida osnove u obliku trapeza na čijim uglovima se nalaze prostrane višeugaone tabije. Jugoistočna tabija je četverougla, jugozapadna je osmougla, dok su sjeveroistočna i sjeverozapadna šestougle.

Unutrašnji prostor vanjskog grada zauzima površinu od oko 4500 m2. Njegovi zidovi su na udaljenosti od 15-20 metara od zidova unutrašnjeg grada. Visina zidova je od 5 do 8, a debljina oko 2 metra. Sa vanjske strane su obrasli gustim raslinjem. Na zidovima ovog grada su nekad postojale staze za kretanje branioca grada, topovski položaji i puškarnice. Vanjski grad je imao ulogu da štiti unutrašniji grad od udara topova. 

Ulaz u grad je na zapadnom zidu, uz sjeverozapadnu tabiju. Sve do Austro-Ugarske okupacije iznad lučno zasvedenih vrata je postojala kamena ploča (dimenzija 101×24,5×20 cm) ispisana glagoljicom, na kojoj je bio sljedeći natpis:

„ta grad sazidal iz fundamenta izibrani knez Juraj Mikuličić, ono vrime va vsei hrvatskoj zimli bolega človika ne biše, zač u krala Matijaša u velike počteni biše, zač ot cara turskog Ugrskoj zimli mir našal biše. I car rimski ta ga dobrim človikom zoviše. I vsaki od tih poglavit dar dal mu biše, a Hrvati ga za nenavist hercegom Ivanišem (tj. Korvinom) pogubiše. I ki se oće takim človikom zvati, neka s’ takov grad iz fundamenta ima iz’zidati, tere ima s(voi) bitak“. Transkript ovog natpisa glasi: „Ovaj grad sazidao je iz temelja, izabrani knez Juraj Mikuličić. U ono vrijeme u Hrvatskoj boljega čovjeka nije bilo. Kod kralja Matijaša bio je poznat po velikom poštenju. Kod cara turskoga poznat kao čovjek koji je cijeloj Ugarskoj zemlji mir našao. I car rimski dobrim ga čovjekom nazivaše. I svaki od tih poglavica ga darivaše, a Hrvati ga na zapovijed herceg Ivaniša pogubiše. Ko se hoće takvim čovjekom zvati neka takav grad iz temelja sazida…“ 

Natpis se odnosi na gradnju vanjskoga grada koji je dao izgraditi Juraj Mikuličić 1484. godine. Za vrijeme okupacije, jedan austrougarski oficir je tu ploču, kao vrijedan spomenik kulture prenio u tadašnji Narodni muzej u Zagrebu. Danas se ova ploča nalazi u lapidaru Povijesnog muzeja Hrvatske.

Po građevinsko-arhitektonskim karakteristikama grad predstavlja tipično renesansno ostvarenje, iako ima elemenata romantičkog i gotičkog stila. U prošlosti je bio multifunkcionalan, te je imao funkciju grada, kastela, zatim tvrđave, džamije i tvrđave kuće. Početkom 19. stoljeća u dvorištu vanjskog grada nalazila su se 22 stambena objekta starobosanske arhitekture. Dolaskom islama u tvrđavi je djelovala prepisivačka radionica u kojoj se njegovalo prepisivanje Kur´ana. Ljudi koji su tu radili su ostavili u privatnim kolekcijama mnogo rukopisnih knjiga i Kur´ana. Tako se u jednom dokumentu navodi da je 1620. godine Hasan, sin Behramov koji je pripadao bužimskoj posadi, prepisao jedno poveće djelo, na čijem kraju se potpisao kao vođa islamske Krajine.

Na Starom gradu u Bužimu se nalazila srednjevjekovna nekropola stećaka. Stećci su ugrađivani u zidine ovog grada. Na ulazu u vanjski grad u zidinama su bili uklesani slijedeći simboli: oklopljena ruka sa buzdovanom i nadžak, vojnik sa zastavom, polumjesec, nekoliko zvijezda, ostve i dvije ptice. Navedeni simboli su vjerovatno dio heraldičkih predstava vladara bužimskog grada. U zidu jugoistočne tabije, za vrijeme popravke u osmansko doba, uzidan je reljef u kojem se ističu simboli konja, dvije ptice, te glava muškarca.

Nekoliko puta kroz povijest tvrđava je obnavljana i dograđivana. Ranija istraživanja su utvrdila da je bužimska tvrđava izgrađena u 14. stoljeću. Međutim, najnovija istraživanja koja provodi Zemaljski muzej iz Sarajeva u saradnji sa arheolozima Univerziteta iz Njukastla, pokazala su da bedem koji potiče iz 14. stoljeća nije najstariji, već je pronađen  još jedan, za koji se pretpostavlja da je stariji. Krajem 15. stoljeća, 1484. godine, za vrijeme uprave Juraja Mikuličića izvršena je rekonstrukcija unutrašnjeg i podizanje vanjskog grada. U prvoj polovini 17. stoljeća, tačnije 1626. godine, zabilježeno je da je grad još jednom popravljen. Izvještaji iz 1834. i 1838. godine govore da je u to vrijeme grad bio u vrlo dobrom stanju. *

Danas se ovaj srednjevjekovni grad nalazi u vrlo lošem stanju i već odavno ga nagriza zub vremena. Pod zaštitu države je stavljen 1951., a u Registar nepokretnih spomenika kulture upisan je 1961. godine. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika u julu 2003. godine kompleks Starog grada Bužima proglasila je nacionalnim dobrom. Na taj način, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je preuzela odgovornost za njegovu zaštitu, konzervaciju i rehabilitaciju. U nekoliko zadnjih godina započela su određena arheološka istraživanja te izrada projektno-tehničke dokumentacije za restauraciju unutrašnjeg grada. Obnovljen je zid na južnoj strani, a radovi se nastavljaju na jugozapadnoj kuli.

Nekada centralno mjesto vojne i civilne vlasti u Bužimu, ova oronula i napuštena srednjevjekovna tvrđava danas željno očekuje povremene posjetioce, znatiželjnike, ljubitelje starina i kulturno-povijesne baštine. I pored toga što je u ruševnom stanju, i dalje je prisutno veliko interesovanje za njenu posjetu, kako lokalnog stanovništva, tako i ljudi izvan općine Bužim.

Ovaj unos je objavljen u Stari gradovi i označen sa , , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.