Ivanečki mlinovi

Boris Jagetić Daraboš

MLINOVI – Zanimljivost (predmeti od drva, kanali, glazba)

Ivanec je iskorištavao vodenu snagu potoka Bistrice više od 150 godina kad još nije bilo električne struje, potok Bistrica bio je prava blagodat za pogon i razvoj mlinarstva u našem kraju.

Potok Bistrica izvire u podnožju Ivančice iznad sela Prigorca, prolazi lijepim i slikovitim

predjelima kroz centar Ivanca, a zatim se ulijeva u rijeku Bednju.

Nakon izvorišta strmo se spušta po kaskadama gdje su pronađene naslage sedre, što nas

navodi na zaključak o nekadašnjem postojanju sustava prirodnih slapova te to možemo

usporediti s Plitvičkim jezerima.

Ovaj hidroenergetski sustav je kroz protekla vremena omogućavao rad dvadeset objekata (mlinova i pilane).

Prije primjene parnog stroja, motora i elektromotora ljudi su se isključivo oslanjali i pomagali upotrebom vlastite energije i između ostalog u ovom slučaju hidroenergetskim potencijalima. Za to su zaslužni zadovoljeni prirodni preduvjeti – velike količine vode i velika visinska razlika između izvora i ušća Bistrice koja iznosi oko 200 metara. Samim time stvorio se veliki energetski potencijal koji je omogućio tj. razvio sofisticiran sustav mlinskih kanala. Ovim kanalima se voda iz korita Bistrice (klanjca) zaustavljala na manjim vodenim branama (sporovima) i usmjeravala na drvene žljebove koji su završavali iznad mlinskog kola gdje je prisutna ekstrahacija hidroenergije.

Sam protok vode kanalima i žljebovima bio je točno propisan i strogo kontroliran, o tome

svjedoče sačuvani dokumentirani povijesni spisi pojedinih mlinova. Za vrijeme velikih kiša i topljenja snijega u proljeće sav višak vode završavao je u koritu Bistrice (klanjcu).

Sačuvani dokumenti nastali krajem 19. i početkom 20. stoljeća vjerodostojan su pokazatelj vrijednosti hidrogenskog potencijala, gdje je država tražila svoj dio temeljem propisa o korištenju vodnog dobra. Božidaru pl. Kukuljeviću je početkom 20. stoljeća dodijeljena „Dozvolbena isprava“ tj. koncesija za korištenje vodnog prava na vodotoku Bistrica.

Drveni mlin Josipa i Roze Sever, 1973.

Drvo – osnova opstojnosti mlina

U prošlosti mnogi mlinovi bili su izgrađeni od drva, iz današnje perspektive predstavljali su arhitektonsko i tehničko umijeće naših starih majstora. (foto)

Nekada su svi pokretni mehanizmi u mlinu bili napravljeni od biranog drva kao i uporabni predmeti. Drveni zupčanici su se najčešće izrađivali od jako tvrdog drva drijenak – drenek.

Drijenak je dugovječna biljka, može doživjeti i preko 200 godina starosti, a njegovo drvo je izuzetne tvrdoće zbog čega se koristilo za izradu različitih držaka i dijelova namještaja.

U narodnoj predaji drenek ima višestruko simboličko značenje, a kao drvu zdravlja pridavana su mu nadnaravna svojstva, u narodu je i dan danas metafora za zdravlje. Smatralo se kako štiti od udara groma, uroka i vještica, a umivanje vodom u kojoj se močila drenkova šiba pridonosi zdravlju i ljepšem tenu.

Drveni kanali-dovod vode na mlinski kotač

Prisutnost kanala kojima se dovodila voda kao i odvodila u potpunosti je nestalo iz današnje vizure. Ponekad se na pojedinim lokacijama i danas može izdaleka uočiti tok nekog potoka uz prisutnost vrbe, johe i ostale flore. Na temelju prirodnih obilježja iz daljine se mogla pretpostaviti ili detektirati postojanost mlina.

Fenomen drvenih kanala koji su se usporedno s potokom Bistricom protezali u dužini od 4 km. povezujući skoro sve mlinove na Bistrici predstavlja i danas enigmu ali i divljenje

umijeću naših predaka. Stara ručno rađena karta iz 1860 godine, mjerilo 1:2880 na vjeran način prikazuje postojanost sustav drvenih kanala. (foto, plava boja Bistrica i sustav kanala).

U gornjem dijelu Ivanca drveni kanali polazili su čak iznad naših zagorskih kučica.(foto)

Kanali iznad kuće. Fotografija E.Kušen

Povijesni detalj

Nije poznato tko je osmislio sustav kanala kojima se usmjeravala voda iz Bistrice i ponovno vraćala u korito, bez tog ranog tehnološkog izuma funkcioniranje ivanečkih mlinova bilo bi nezamislivo.

Poduzetnik Guido Pongratz radio je na regulaciji Save od Zagreba do Zaprešića od 1853. do 1856. godine, a sudjelovao je i u gradnji kaznionice u Lepoglavi 1855. godine i izvodio regulaciju rijeke Drave kod Varaždina. (Možda je bio prisutan i na ivanečkom području?)

Mlinovi i glazba

Prema usmenim predajama, prisutna je zanimljiva sklonost nekih vlasnika ivanečkih mlinova glazbenoj umjetnosti kao i ostalim privatnim zanimljivim događajima što možemo povezati s komičnom operom Jakova Gotovca „Ero s onoga svijeta“.

Rudolf Bićanić piše da su u narodnoj mašti đavao i vodeničar u bliskom srodstvu, a to se vidjelo i kod glasovite, najsnažnije hrvatske narodne opere „Ero s onoga svijeta“ Jakova Gotovca koji je mlinarevoj pjesmi dao posebnu draž što možemo usporediti veselim osobnostima s vlasnicima mlinarskih zdanja.

(Isječak iz opere „Ero s onoga svijeta“)

„….Brblje voda, žrvnji rokću,

kašike ko klopci klopću,

pod kamenom zrnje škripi,

sitno brašno sitno sipi:

Nek se žuri ko mljet ima

Sve će samljet – mlinar Sima!

Poput živog ljudskog srca

mlin se žuri, dršće, kuca.

Kad se smiri mlin na vodi

niko k njemu ne dohodi.

Kad se srce zaustavi

život gine – smrt se javi…“.