Jozefinska cesta

Autor: Željko Holjevac, iz knjige Ogulinska pukovnija 1764.-1873.
Izvor: saborsko.net
DSC_0004.jpgMost u Tounju,  © Darko Antolković

Rijeke i vodeni putovi bili su do 18. stoljeća jedina jeftina i učinkovita sredstva za prijevoz putnika i tereta. Na kopnu su prevladavali zemljani ili pošljunčani putovi, kojima su se zaprežna kola i kočije otežano kretali u kišnim razdobljima. Terete su prenosile i tovarne životinje, a ljudi su najčeše pješačili na manje i jahali na veće udaljenosti. Nakon što je 1717. proglašena sloboda plovidbe na Jadranskom moru, razvoj prometne mreže nametnuo se kao jedna od ključnih pretpostavki za gospodarsko oživljavanje hrvatskih zemalja pod vlašću Habsburgovaca poslije dva stoljeća pružanja otpora Osmanlijama. Dinamično preobražavanje Karlovca iz prvobitne ratne tvđave u gospodarsko i prometno dvorište koje je nakon izgradnje Karolinske ceste prema Rijeci i postupnog uređivanja Kupe za plovidbu počelo povezivati hrvatsku unutrašnjost s priobaljem utjecalo je na sve intenzivnije sazrijevanje zamisli u mjerodavnim krugovima o nužnosti izgradnje moderne prometnice prema Senju glavnoj vojno-krajiškoj uvozno-izvoznoj luci, čiji su stanovnici u to doba sve više davali prednost trgovini pred tradicionalnim junaštvom.

>Namesto oružja sidro cinu nosi / Koji sidra nima kot za Boga prosi<, naglasio je sredinom 18. stoljeća senjski pjesnik Mateša Antun Kuhačević. Put na konju prašnjavim srednjovjekovnim karavanskim putem od Karlovca do Senja trajao je 20 do 24 sata, ali je za prijevoz robe konjskom zapregom bilo potrebno blizu tjedan dana, pri čemu su vremenske neprilike i loše stanje starog puta uvelike otežavali učvršćivanje bilo kakve pouzdanije veze na tome prometnom pravcu. Stoga je već 1767. bilo riječi o izgradnji moderne ceste od Karlovca do Senja, a napose o trasiranju i gradnji zahtjevne planinske dionice preko Kapele od Modruša do Jezerana.

Dok je Karolinska cesta Karlovac- Rijeka od 1727. išla isključivo civilnim područjem Gorskog kotara preko Vrbovskog, Ravne Gore i Mrkoplja i tek se rubno doticala susjednih krajiških predjela, Jozefinska cesta Karlovac-Senj, sagrađena izmedu 1778. i 1779. godine išla je u cijelosti krajiškim područjem: od Karlovca preko Generalskog Stola, pored Tounja, ispod modruške utvrde Tržan, preko Josipdola i prijevoja na Kapeli, kroz Jezerane, Brinje i Žutu Lokvu preko prijevoja na Vratniku u Senj. Iako su prva iscrpna mjerenja terena u svrhu određivanja trase buduće ceste od Karlovca prema Senju bila obavljena već ranije, a javili su se i poduzetni pojedinci poput senjskog trgovca i patricija Marka Suzanija koji je ponudio vlastima mogućnost da ulaganjem vlastita kapitala izgradi cestu pod uvjetom da na njoj naplaćuje cestarinu, neposredan poticaj izgradnji Jozefine dao je car Josip II. Nakon što je prilikom obilaska hrvatskih krajeva izmedu Kupe i mora 1775. ostavio iza sebe zakapelsko selo Donju Munjavu, koje je po njemu preimenovano u Josipdol, car je 3. svibnja navodno pao s konja koji se okliznuo na kapelskoj strmini, ali se prilikom pada na tlo nije ozlijedio. U svome dnevniku vladar ne spominje pad s konja, ali jasno kaže da je put preko Kapele bio tako stjenovit i naporan da konji nisu znali, gdje trebaju stavljati noge. Potvrduje to i latinski natpis koji je na tome mjestu uklesan u spomen na taj dogadaj: >Arduae Viae vestigia, quibus A. MDCCLXXV. m. Maii. Rom. Imp. Josephus II. patriae Pater I. venit< (Tragovi strmoga puta, kojim je rimski car losip II., Otac Domovine, 3. svibnja 1775. prvi put prošao). Priča kaže da je ]osip II. prošao neozlijeđen, ali je već po dolasku u Senj izdao nalog da se odmah započne s gradnjom ceste u režiji države.

Intenzivni radovi na gradnji ceste Karlovac-Senj započeli su ljeti 1775. pod vodstvom inženjerskog pukovnika Vinka Struppija koji je kao radnu snagu uposlio oko 1000 lokalnih krajišnika za težačke radove i još oko 200 minera, klesara i zidara. Trasa ceste slijedila je stari karavanski put s mnogo uspona i padova. Gradnja je trajala tri i pol godine. Za miniranje stijena potrošeno je 500 centi ili oko 25 tona baruta. Mineri su iza sebe ostavili brojne znakove uklesane u stijene. Neki od tih minerskih znakova duž Struppijeve trase vidljivi su i danas. Ukupni građevinski troškovi iznosili su 388.000 forinti, tj. pet puta više nego što je svojedobno bilo potrošeno na gradnju Karolinske ceste. Cesta je dovršena i puštena u promet potkraj 1779. kao >Glavna trgovačka i poštanska cesta, ali je uobičajen naziv za nju, prema Josipu II., bio Jozefinska cesta (ViaJosephina). Na početku ceste u Karlovcu postavljen je kameni obelisk s uklesanim udaljenostima od važnijih odredišta i natpisom >Josephinae principium< (početak Jozefine). Cesta je završavala na Velikim ili Josipovim vratima u Senju, na kojima je postavljena carska kruna od klesanog kamena i urezan natpis >losephinae finis< (kraj Jozefine). Od Karlovca prema panonskoj unutrašnjosti nadovezivala se na Jozefinu druga magistralna cesta koja je vodila preko Zagreba, Varaždina, Čakovca, Szombathelya, Kisega i Šoprona prema Beču.

Jozefinska cesta, duga 13  1/4 njemačkih milja ili 100 km, bila ie moderna prometnica, građena prema najvišim standardima cestogradnje u tadašnjoj Europi. Njezina prosječna širina iznosila je pet metara, no ponegdje je bila šira i uža. U Ogulinskoj pukovniji prolazila je preko Generalskog Stola, mosta na Tounjčici, Potoka, Zdenca i Josipdola, ispod modruške utvrde Tržan na strmome vrhu i pored pavlinskog samostana Sv. Nikole u kapelskoj šumi, a u brinjskom kraju išla je preko Jezerana, Jelvice, Trtnja, Križpolja, Brinja, Prokika i Žute Lokve. Najveći nagibi ceste na usponu preko Velike Kapele i silasku s Vratnika prema Senju dosezali su 20 do 30%. Na cesti je podignuto 14 kamenih mostova, medu kojima se ljepotom izvedbe naročito isticao most preko Tounjčice kod Tounja od tesanog kamena, ukrašen klasicističkim kipovima četiri viteza s kacigama i štitovima, a duž ceste postavljeni su miljokazi i na više mjesta sunčane ure. Na mostu preko Tounjčice postavljen je latinski natpis >Arduae Viae monumento qua anno MDCCLXXV. III. Maii Romanus Imperator Josephus II Patriae Pater primus venit novamque extrui augustae iussit< (U spomen strmoj cesti kojom je rimski car Josip II., Otac Domovine, 3. svibnja 1775. prvi put prošao i uzvišeno odredio da se izgradi nova). Cesta je pokrivena kamenom kaldrmom u obliku grubog taraca od neobrađenog plosnatog kamenja. Na njezinu održavanju radilo je 209 cestara, tj. jedan cestar na svakih pola kilometra ceste. Od toga je u Ogulinskoj pukovniji na održavanju ceste bio zaposlen 191 cestar iz kuća koje su se nalazile najbliže cesti. Ti su cestari na temelju viška ostvarenih dnevnih radova, poslije odbitka njihove dužnosti tlake ili rabote, dobivali godišnju plaću u iznosu od dva do deset forinti. Jozefinom su se kretale tovarne žvotinje, zaprežna kola i kočije, jedina prijevozna sredstva na kopnu u to vrijeme. Cestu je trebalo stalno popravljati i nasipavati gornji pošljunčani sloj, koji su oštećivala vozila i klimatske prilike, što je iziskivalo znatne troškove i nametalo potrebu za javnim radovima. Prvi veći popravci na Jozefini 1783. podmireni su iz karlovačke proventne zaklade u iznosu od 3160 forinti. Glavno zapovjedništvo je 1795. čak razmatralo mogućnost da se duž ceste nasele >Primorci< (Primorzen) kao >najbolje sredstvo za održavanje ceste<. Primorci su tada bili na glasu kao graditelji. Budući da nisu mogli osigurati dovoljno hrane na kamenitom i neplodnom tlu, prihvaćali su se teških fizičkih poslova iz egzistencijalnih razloga.

]ozefinska cesta od Karlovca do Senja bila je glavna trgovačka i poštanska cesta Karlovačkog generalata. Njezina duljina na području Ogulinske pukovnije iznosila je 38.500 dužnih hvati ili 73 km. Nakon što su predmeti koji su se slali iz Karlovca u Senj i natrag 1777. oslobođeni od plaćanja carine, Jozefinska cesta je u pravom smislu riječi postala žilom kucavicom Ogulinske pukovnije i Karlovačkog generalata, ali i civilne Hrvatske, jer je hrvatsku unutrašnjost najučinkovitije povezivala s Jadranskim morem, značajno pridonijevši prosperitetu senjske luke. U pojedinim mjestima duž ceste otvorene su postaje za izmjenu zaprega, npr. u Brinju, a putnici su se odmarali i krijepili u gostionicama, npr. u Generalskom Stolu i Modrušu. Cesta je postala osnovicom izvoza domaćih proizvoda, trgovinskom i prometnom kralježnicom zapadne Hrvatske i važnim izvorom prihoda za karlovačke krajišnike. Kako bi potaknuo što življu trgovinu, car Josip II. je prilikom otvorenja Jozefine odredio premiju u iznosu od tri krajcara iz državne blagajne za svaku količinu voća koja je bila prevezena od Karlovca do Senja. Kušan bilježi da je senjski trgovac Marko Suzani bio prvi čovjek kojem je pripala ta carska milost.

Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Uncategorized i označen sa , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s