Knežićeva Jozefinska cesta (1833-1845)

Enver Ljubović, prof. 
Izvor: Simpozij o Jozefinskoj cesti u Ogulinu
jozefinska_cesta_na_karti_iz_1803Jozefinska cesta na karti iz 1803. 

Iako se na Struppijevoj staroj Jozefinskoj cesti putnički i trgovački promet unatoč nepovoljnoj trasi već  uhodao, a intenzitet prometa porastao izgradnjom i poboljšanjem senjske luke, to su izgradnjom Lujzine ceste Karlovac-Rijeka (1803-1811) nastupile posve nove prometne prilike.

Lujzina cesta, građena prema modernim i neosporno povoljnijim elementima sa znatno većom propusnom moći, skrenula je velik dio trgovačkog prometa od Karlovca na Rijeku tako da je frekvencija stare Jozefine počela naglo opadati, a time i senjska luka sve više pustjeti. Trgovina grada Senja i promet senjske luke bili su u najvećoj mjeri ugroženi.
Uvidjevši tu opasnost odlučilo je Dvorsko ratno vijeće u Beču u sporazumu sa Krajiškim glavnim zapovjedništvom u Zagrebu izgraditi novu moderniju cestu od Karlovca do Senja s istim građevnim elementima kao što je i Vukasovićeva Lujzina cesta. Predstudije za gradnju nove ceste povjerene su graničarskom majoru Josipu Kajetanu Knežiću (1786-1848) koji se već istakao svojim remek-djelom – gradnjom tzv. Velebitske ceste od Obrovca preko Praga, Kraljičinih Vrata, Malog Halana i Sv. Roka do Stare pošte u Lici.
Vodile su se mnoge diskusije o tome kako bi trebalo odabrati trasu nove Jozefine. Bilo je  prijedloga da se od Karlovca do Skradnika, u duljini od 44 km, zadrži trasa Struppijeve ceste iz  1779. godine, a od Skradnika da se izgradi cesta za Ogulin odakle bi skrenula preko Musulinskog Potoka, Jasenka, Drežnice i Krivog Puta na Senj. Duljina prelaženja nove ceste od Skradnika do Senja iznosila bi 100 km te bi prema tome ukupna duljina  iznosila 144 km. Ovim prijedlogom želio se izbjeći prijelaz preko Velike Kapele na nadmorskoj visini 884 m jer bi kulminacija tako predložene trase bila na koti 700.
Knežić je predložio kao daleko bolju alternativu da se pravac Struppijeve ceste uglavnom zadrži od Karlovca do Josipdola u duljini od 48 km. Dalje bi se položila posve nova trasa do Senja koja bi u serpentinama prelazila Veliku Kapelu, a isto tako s Vratnika spustila u Senjsku Dragu.
Duljina ovako preložene i produljene ceste iznosila bi 67 km, a ukupna duljina od Karlovca do Senja 115 km.
Dvorsko ratno vijeće u Beču, kao vrhovna upravna vlast Vojne krajine nije prihvatilo varijantu preko Ogulina i Jasenka zbog toga što bi građevni troškovi radi znatno veće duljine bili neizmjerno visoki. Osim toga  cesta bi prolazila  kroz puste i slabo napučene šumovite krajeve pa bi promet bio neznatan i povezan velikim poteškoćama, naročito zimi. Kako je Knežićeva alternativa bila znatno kraća i povoljnija , to je ban Franjo Vlašić  kao zapovjednik Vojne krajine, Knežiću povjerio razradu detaljnog projekta kao i  gradnju ceste.

Godine 1833. nakon provedenih opsežnih priprema započela je gradnja nove ceste  istovremeno na raznim dionicama. Najprije su počeli radovi na prijelazu preko Velike Kapele i to god. 1833. na sjevernom usponu, a god. 1834. na južnom silazu. Godine 1836. počela je gradnja dionice od Vratnika prema Senju s vrlo teškim usjekom kroz kotlinu Senjske Drage.
O najpovoljnijem silasku s Vratnika bilo je mnogo diskusija jer se javio i senjski trgovac Marković sa svojim prijedlogom. Ženijski pukovnik Statzer, koga je Dvorsko vijeće odaslalo u Senj se odlučio  za Knežićev prijedlog, koji je i usvojen.
U međuvremenu su počeli  građevni radovi i na svim ostalim dionicama ceste, a 1835. godine započela je nadogradnja gornjeg reda svodova na Struppijevom mostu preko Tounjčice. U razdoblju od 1833. do 1843. dovršena je nova cesta od Senja  uključujući most preko Tounjčice u duljini od 76 km, a u razdoblju od 1843. do 1845. ostatak ceste od mosta preko Tounjčice do Karlovca u duljini od 39 kilometara.
U početku je na težim dionicama izgrađena  cesta  s polovinom širine kako bi se promet mogao čim prije otvoriti pa su te dionice kasnije proširene na punu mjeru.
Gradnja ceste od Senja  uključivši do  mosta preko Tounjčice stajala je pod neposrednom upravom Knežića dok je nastavak ceste od Karlovca stajao samo pod Knežićevim direktivnim nadzorom jer je u to vrijeme boravio pretežno u Senju zaposlen izgradnjom luke te studijama željezničkih projekata za spoj Siska sa Senjom.

Velike visinske razlike nivelete svladao je Knežić razvijenim serpentinama; sjeverni uspon na Veliku Kapelu kraćim i oštrim, a silazak sa Kapele do Jezerana kao i s Vratnika u Senjsku dragu dugačkim serpentinama. One su omogućile pridržanje maksimalnog nagiba od 5 do 6%, kao i lagan prijevoz kola i tereta bez naročitog napora i bez potrebe jačeg kočenja.
Na gradnji ceste bilo je zaposleno prosječno oko 1000 krajišnika uz dnevnicu od 10 novčića te oko 200 minera, klesara i zidara većinom iz Hrvatskog primorja i Like.
Trasa nove Jozefinske ceste može se podijeliti na nizinski sektor Karlovac-Josipdol u duljini od 48,70 km i na brdski sektor Josipdol-Senj u duljini od 66,30 km.
Od Karlovca do Josipdola slijedi nova cesta zadržavajući smjer Struppijeve stare Jozefine uz izvjesne korekcije i preloženja u ovisnosti o novim modernim elementima trase dok od Josipdola do Senja ide posve novim pravcem.
Zadržavši istu polaznu točku kao gotovo 60 godina ranije Struppi, tj. križanje stare Jozefine s u međuvremenu već izgrađenom Lujzinom cestom kod beliska “Josephine Principium” u Karlovcu (km 0,00 kota 112) povukao je Knežić trasu ravnim pravcem na uzvisinu Svarče (km 2,05 kota 130), a odavde u dolinu Mrežnice na stari Tulić-mlin (km 3,95 kota 118) pa preko Gornjeg Mrzlog polja (km 6,00 kota 120) do Duge Rese (km 8,60 kota 135), nastavivši dalje uzvodno Mrežnice preko Sv. Petra na Mrežnici (km 10,10 kota 130) i Mrežničkih Poljica (km 11,10 kota 130) do Belavića (km 12,25 kota 135).
Kao i Struppijeva stara Jozefina, tako i Knežič ovdje napušta dolinu Mrežnice pa se manjim serpentinama uspinje na sedlo Mrežnički vijenac (km 13,75 kota 180) odakle se blagim padom i jugozapadnim smjerom preko Kapelice na Vijencu (km 14,35 kota 170) te zatim oštrom serpentinom spušta u Ponikvu (km 15,20 kota 155) odakle se opet lagano uspinje do Prednjeg Zvečaja (km 5,70 kota 160) i ide dalje horizontalno kraj starog Zvečaj-grada (km 16,80 kota 160) visoko nad koritom Mrežnice do Zvečaja (km 18,00 kota 160).
Cesta se dalje nastavlja  jugozapadnim smjerom obilazeći kraćim serpentinama kraške ponore do Gornjeg Zvečaja (km 21,00 kota 170). Prelazi manju uzvisinu i obilazi terensku depresiju Bukovske Jame ide cesta, ostavlja tok Mrežnice na istoku, preko Bukovske šume (km 24,00 kota 191) laganim usponom na Generalski Stol (km 25,60 kota 200) i dalje preko Dolnjih Zatezala (km 27,70 kota 192) gdje skreće  južnim smjerom kroz krašku depresiju kod Mirića (km 28,95 kota 185) do Dolnjih Dubrava (km 30,40 kota 210) gdje se spušta u dugu vijugavu dolinu kod tzv. Vražjeg vrela. Zatim ide blagim usponom preko Kukića (km 33,40 kota 210) i Stanišića (km 35,10 kota 235) podno Škare brda na Zdenac (km: 38,50 kota 230) i laganim padom do duboko usječene kotline Tounjčice koju prelazi dvokatnim kamenim tzv. Josipovim mostom (km 39,00 kota 221).
Prešavši Tounjčicu penje se cesta s nekoliko serpentina preko Kukače (km 40,90 kota 245) na sedlo Košare (km 43,90 kota 321) prešavši jugoistočni izdanak Krpeljskog brijega.
Skrenuvši iz južnog u jugozapadni smjer ulazi cesta na prostrano Carevo polje te stiže preko Skradnika (km 45,10 kota 320), Čakovca (km 46,45 kota 325) i Božičevića (km 47,23 kota 327) do Josipdola (km 48,70 kota 344) prelazi inundacionu depresiju kod Skradnika te potok Munjavu kod Čakovca i Božičevića kamenim svođenim mostovima.

U Josipdolu napušta Knežićeva cesta Struppijevu trasu i skreće lijevo južnim smjerom prešavši dva puta kamenim svođenim mostovima potok Munjavu do mjesta Munjava (km 49,90 kota 355) te dalje jugozapadnim smjerom laganim usponom do Rendulića (km 52,90 kota 400), prelazi dva puta potok Munjavu te dva puta potok Rožić kamenim svođenim mostovima. Ovdje počinje glavni uspon na Kapelu.
S tri serpentine penje se cesta zapadnom padinom visoko iznad doline potoka Rožića do fontane Rožić (km 54,90 kota 450) te dalje s nekoliko oštrih serpentina prelazi na istočnu padinu brda Kocelj do Modruša (km 57,20 kota 530).
Od Modruša, gdje je ušla u uže područje Kapele, uspinje se cesta zapadnim obronkom Gvozdac-brda na Beli brezak (km 59,45 kota 583) odakle skreće serpentinom na Makovnik (km 60,65 kota 619) i dalje djelomično ravno a djelomično kratkim i oštrim serpentinama do Bresta (km 62,20 kota 692) ispod brda Mali Makovnik, zakreće oštro u sjeverozapadni smjer kojim se kroz gustu šumu uspinje do Vršine (km 63,55 kota 750). Ovdje naglo zaokreće u južni smjer te preko Carskih kuća (“Sredi Kapele” km 64,45 kota 820) s nekoliko kraćih i vrlo oštrih serpentina stiže Knežićeva cesta na sedlo Vrh Kapele (km 65,85 kota 884) najvišu točku nivelete između Karlovca i Senja na sastavu Velike i Male Kapele.

Sa sedla na Vratniku poveo je Knežić trasu prema zapadu južnom padinom pod Orlovim gnijezdom do zaokreta Orlova gnijezdo (km 101,75 kota (24) gdje se cesta oštro vraća u istočni i jugoistočni smjer do Majorije (Sv. Mihovil  km 102,45, kota 595) odakle silazi kraćim serpentinama južnim smjerom do Kaluđera (km 104,20 kota 490) gdje zakreće u sjeverozapadni smjer te s nekoliko kraćih serpentina stiže do mosta Pristolac (km 105,30 kota440). Dalje silazi serpentinama do kote 365 gdje oštro zaokreće prema jugoistoku do Gornjih Lopaca (km 107,40 kota 350) nakon što je dvaput prešla udolinu koja se od Sv. Mihovila spušta prema Sv. Križu. Prešavši most Petrovo vrelo silazi cesta preko Dolnjih Lopaca (km 108,15 kota 320) zakreće prema zapadu do Krajača (km 108,70 kota 280) stiže  na dno Senjske drage na desnoj strani bujice kojom produžuje do Sv. Križa (km 109,95 kota 214).
Nakon kraćeg puta u sjevernom smjeru prelazi Kneževićeva cesta kamenim svođenim tzv. Malim mostom (km 110,35 kota 195) na lijevu stranu bujice i  tako ulazi u duboko usječenu kotlinu Senjske drage kojom prolazi u zapadnom smjeru do Velikog mosta (km 112,75 kota 80) na izlazu iz kotline.
Prešavši sa lijeve strane bujice na desnu, produžuje cesta zapadnim smjerom do starih zidina grada Senja gdje završava kod Struppijevih Velikih vrata (Josiphinae Finis, km 115,00 kota 8 ).
Usporedi li se trasa stare Struppijeve Jozefine i nove Knežićeve ceste, upada u oči veliki napredak cestograđevnog umijeća. Dok se stara Jozefina, iako je u doba gradnje u drugoj polovini XVIII stoljeća predstavljala znatno dostignuće, pokazala prilično primitivnom u pogledu vođenja trase i nivelete, to pokazuje Knežićeva nova Jozefina moderno i tehnički savršeno rješenje problema racionalne gradnje planinskih cesta u hrvatskom kršu, pravo remek-djelo svog majstora.

Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Uncategorized i označen sa , , , , , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s