Položaj Modruša u odnosu na povijesne putove – putovi oko Modruša, putovi unutar Modruša

Milan Kruhek, Zorislav Horvat, Sanja Cvetnić, Boris Vučić Šneperger
Izvor:  Izvod iz konzervatorske dokumentacije za stari grad Modruš, Modruški zbornik 2013.(7)
41363513_1940878015958020_2763928230841810944_oAutor pretpostavljenog izgleda Modruša  Tomislav Martinović

Razvojne mogućnosti feudalnih gradova bile su dosta skučene. Kako su prirodnim položajem nadzirale okolni prostor i vladale srednjovjekovnim putovima, pod utvrdama su se često razvijala podgrađa. U njima se naseljavaju obrtnici i trgovci, ali se samo u nekima od njih razvilo složenije društveno ustrojstvo. Primjer su takvih gradova Modruš (Tržan) i Knin. Ispod tvrdoga grada Krčkih knezova, Modruša, nastala je na razmeđu razvijenog i kasnog srednjeg vijeka varoš ili podgrađe. Godine 1460. grad pod Modrušem postaje sjedištem krbavskoga biskupa s katedralom Sv. Marije.

30167864_1738009986244825_6160257963199267935_oPogled sa Tržana na crkvu sv.Trojstva i mjesto gdje je stajala katedralna crkva sv.Marije
Photo © 2018 Darko Antolković
29749271_1734328293279661_7998774147199150098_oTko zna tko li je sve prolazio ovim prilaznim putom (jednim od nasjtarijih) prema gradskim vratima Modruša? Zasigurno jesu modruški građani, koji su živjeli unutar gradskih bedema, te njime dolazili do svojih kuća. 
Desno od puta nalazi se crkva sv.Duha i franjevački samostan. 
Photo © 2018 Darko Antolković

Povijesna cesta koja je dovodila putnike, trgovce i robu do Modruša nakon Brinja, Križpolja, Jezerana i prijelaza preko Kapele (Gvozda) spuštala se do samostana Sv. Nikole na Gvozdu. Samostan je smješten na udaljenosti od oko 4,5 km od grada Modruša (oko sat vremena hoda). O važnosti povijesnoga puta od Senja preko Modruša pisali su i B. Šebečič (2001), B. Vujasinović (2007). Sebečič opisuje i putove soli, putove bakra te jantara i žita kao zasebne fenomene u europskim razmjerima.

Senj i Modruš imali su veliku ulogu do osmanlijskih prodora. Nakon 1493., kada je vrlo ozbiljno uzdrman modruški obrambeni sustav, a time i sigurnost prolaza starim frankopanskim putom, ozbiljno se počela aktivirati i sjevernija trasa od Dubovca preko Vrbovskog, Ravne gore na Bakar koji je u to vrijeme (u prvoj polovici 16. stoljeća) pripadao Frankopanima (Stjepan Ozaljski), a od njih su ga preuzeli Zrinski. Zrinski su kao vrlo poduzetni trgovci i organizatori preuzeli veliki dio frankopanskih posjeda (ozaljska grana), i time napravili sponu od Međimurja na bakarsku luku te utemeljili jaku trgovačku transverzalu po kojoj su intenzivno prolazile karavane trgovačke robe.   Za to vrijeme, povijesni frankopanski put (via magna) je u sklopu Vojne krajine pao u zaborav, osim kao opskrbni put od Karlovca prema Senju (vojna cesta, via exercitualis). Značajni elaborat o povijesnom frankopanskom putu izradio je M. Kruhek. Frakopanska cesta (via magna) po njegovom mišljenju vodi sljedećom trasom:

Senj — Vratnik (tridesetnica) — (Brinje) — (samostan Sv. Nikole na Gvozdu — Kapeli) — Modruš (trgovište, tridesetnica) — Oštarije (prijelaz preko Mrežnice) — Tounj (prijelaz preko Tounjčice) Dubovac (trgovište, slavonska tridesetnica) Zagreb i dalje na tri pravca: Slovenija, Nedelišće, sjeverno prema Varaždinu i istočno prema Slavoniji.

29695146_2215904188426141_1130981836701302784_oCrkva Blažene Djevice Marije od čudesa u Oštarijama. 
Od srednjovjekovne crkve samo je svetište ostalo pod krovom i u funkciji, a veliki brod postao je – dvorište.
Ubrzo nakon izgradnje crkve knez Stjepan je, preko krbavskog biskupa Franje Modrušanina, ishodio da tadašnji papa Pio II. svojom bulom izdanom u Sieni 1459. da oštarskom svetištu neke posebne povlastice. U toj buli, izdanoj na latinskom jeziku, spominje se “Ecclesia Beatae Mariae Virginis de Miraculis” ili prevedeno na hrvatski “Crkva Blažene Djevice Marije od Čudesa”. Ovaj je naslov crkva dobila po brojnim uslišenim molitvama i čudesima, koja su se tu događala. Time je ona postala zavjetno mjesto širega katoličkog područja.
U buli stoji:
“Doznali smo za crkvu Blažene Djevice Marije, nazvanu od Čudesa, blizu mjesta Modruša u krbavskoj biskupiji, prema kojoj hrli mnoštvo ljudi sa svih strana zbog brojnih čudesa koje Svevišnji ondje ne prestaje činiti na zagovor i po zaslugama iste Djevice i Majke. Tim čudesima bezbroj puta ukrašenu, naši predšasnici i druge crkvene osobe obdariše crkvu u prošlim vremenima raznim oprostima za sve one koji je u određene dane posjete. A mi, potaknuti molbama našeg brata Franje, biskupa krbavskoga, i ljubljenog sina plemenitog Stjepana Frankopana, kneza i gospodara istoga mjesta, želeći da se rečena crkva obasiplje doličnim častima i da vjernici radije k njoj dolaze zbog pobožnosti i spremnije joj pruže darežljivu ruku kada uvide da su time više ojačani plodovima nebeske milosti, (…) sa svoje strane podjeljujemo oprost od sedam godina i sedam četrdesetnica na mlade nedjelje svakog mjeseca te na blagdane Prikazanja, Navještenja, Rođenja, Uznesenja i Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, za sada i za sve vjekove – svima koji posjete tu crkvu, iskreno se pokaju i ispovjede te pruže darežljivu ruku za obnovu i uzdržavanje iste crkve.
Dano u Sieni 30. ožujka 1459., prve godine našeg pontifikata.”
Izvor: zupa-ostarije.com
Photo © 2018 Darko Antolković

 

30698219_1742759502436540_6982360870919554497_nSjeverna vrata. Vrata prema Oštarijama, Dubovcu, Zagrebu. 
Ne zna se kako su se točno nazivala ova vrata. U njihovoj blizini, ili uz vrata se nalazila kapela sv. Mihovila. Vrlo je vjerojatno da je titular kapele bio i zaštitnik gradskih vrata, te su se ona obično nazivala po zaštitniku.  Photo © 2018 Darko Antolković

Na području Modruša nailazimo na tri moguće lokacije spomenute povijesne ceste:

a)  antička cesta koja je postojala u vrijeme rimske provincije, koja je od luke Senie vodila prema unutrašnjosti (Siscia);

b) srednjovjekovna cesta koja je bila temelj frankopanske državine;

c)  Struppijeva cesta koja je za potrebe kvalitetne opskrbe bila građena na trasi stare srednjovjekovne ceste, ali uz određene korekcije trase i nagiba Struppijeva cesta je građena od 1775. do 1779. godine, iako je s karlovačke strane započeta 1759.

Antička komunikacija koja je vodila od Segniae prema unutrašnjosti vjerojatno je odredila trasu kasnije srednjovjekovne ceste. Struppijeva cesta (1775. — 79.) je dobrim dijelom pratila staru trasu i prilagodila se djelomično lakšem kretanju. Vukasovićeva cesta je desetak godina kasnije djelomično izmijenila trasu prilagodivši nagibe ceste lakšem kretanju kola s teretom, dok je Knežićeva intervencija 1833. — 43. godine bila gradnja potpuno nove prometnice bez oslanjanja na stare trase. Kuda je dalje vodio povijesni put?

Je li od Oštarija (Otoka) išao dalje prema Lipi, Grabrku, Dubovcu, prelazeći rijeku Mrežnicu kod svetišta, i od tuda se račvao prema Otočcu (Otoku) i Vitunju — ne možemo potvrditi. Možda se odvajanje trasa događalo nešto ranije, kao što je i danas, kod Josipdola, pa je s istočne strane brda Viničica (nekadašnjeg antičkog Metuluma), kroz Carevo polje išao na sjever. Kaštel Sv.Vita, kasnije Vitunj, kontrolirao je put koji je zapravo bio prijelaz preko Kleka, odnosno njegovog zaleđa prema pokupskim dijelovima Gorskog kotara i dalje prema Kranjskoj. S druge strane je kroz dolinu rijeke Mrežnice i Dobre bio povezan s Modrušem. Put od Modruša je išao kotlinom izvora Mrežnice, preko Bošta i uz zapadnu obalu korita (ponora) Dobre vodio prema Vitunju. Gdje se iza toga mogla prijeći Dobra? Gaz kod Molinarjevog mosta bio je prihvatljiv za prijelaz.

28947417_1714948005217690_7179179709509754403_oAutor: Müller, Johann Christoph, 1673-1721
Izvor: mapy.mzk.cz

Kasnije je cesta zasigurno išla trasom od Oštarija (most preko Mrežnice), ravno u Ogulin, zatim kroz Ogulin preko mostova nad ponorima ili sjevemije (Žegar, Podvrh), zaobilazeći Dobru, i dalje preko Sv.Petra prema Vitunju…

Podmaršal Vukasović je krajem 18. i početkom 19. stoljeća načinio neke manje preinake strmijih dijelova Struppijeve ceste. Kako je vremenom Modruš potpuno izgubio svoju važnost, a starije ceste su, u odnosu na prijevoz tereta kolima, bile potpuno zastarjele, vojna uprava odnosno carske vlasti odlučile su izvesti nove, kvalitetnije i šire ceste blažih nagiba, što je rezultiralo gradnjom potpuno nove ceste na novoj trasi u nevelikoj udaljenosti od povijesnih naselja. Novu cestu je gradio J. K. Knežić, vojni inženjer i graditelj, a nazvana je Josefina. Građena je u razdoblju od 1833. do 1843. godine, s početkom u Karlovcu i završetkom u Senju. I početak i kraj obilježavaju obelisci. Trasa nove ceste je u potpunosti zaobišla Modruš. Današnja cesta D23 je na trasi Knežićeve ceste.

23319225_1586072694771889_3157468887174976196_n

Ovaj unos je objavljen u MODRUŠ i označen sa , , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.