Postanak naselja i gradnja crkve Bl. Dj. Marije od Čudesa u Oštarijama

Ivan Tironi, prof.
Izvor: Modruški zbornik 2011. (4i5)
45387119_2528479487168608_6657431370177970176_oFotografija © 2018 Darko Antolković

U Oštarijama, nedaleko Ogulina, nalazi se jedan od najvrjednijih primjera gotičkoga graditeljstva u Hrvatskoj. To je zavjetna crkva knezova Krčkih Frankopana, posvećena Bl. Djevici Mariji od Čudesa. Najveće zasluge za gradnju te velike trobrodne gotičke katedrale imao je knez Stjepan II. Frankopan. Crkva je građena u drugoj polovici 15. stoljeća. To je približno vrijeme kada u Trsatu nastaje zavjetna crkva Majke Božje na poticaj kneza Martina Frankopana i počinje pregradnja crkve Sv. Marka u Modrušu u katedralnu crkvu Sv. Marije. Istodobno su na frankopanskim posjedima građene crkve i samostani u Cetinu i Slunju. Stjepan Frankopan je želio da u blizini Modruša sagradi crkvu koja će biti posvećena Majci Božjoj. Ta je nastojanja pomagao krbavski biskup Franjo, koji je 1457. g., nakon prenošenja sjedišta biskupije iz Krbave u Modruš, postao modruški biskup. Crkveni brod je oblikovan kao dvoranski prostor s mogućom uporabom križnih svodova. Svodovi su bili naslonjeni na obodne zidove kako bi se izbjegla gradnja kontrafora. Posebno se ističe produljeno svetište. Građevina je nastala pod utjecajem onodobne graditeljske aktivnosti na gradnji kraljevske kapele Sv. Jurja u Bečkom Novom Mjestu. Gradnju kapele potaknuo je oko 1440. g. austrijski car Fridrik III. Habsburgovac. Crkva Bl. Djevice Marije od Čudesa u Oštarijama nastala je kao plod periferijskoga graditeljstva unutar hrvatske kasnogotičke arhitekture izvan Zagreba. Građevina je oštećena u vrijeme ratova s Osmanlijama tijekom 16. stoljeća. Prvi prikazi crkve u Oštarijama potječu iz 17. stoljeća. Obnova i radovi na regotizaciji izvršeni su početkom 19. stoljeća i u prvom desetljeću 20. stoljeća. Današnja župna crkva smještena je u obnovljenom svetištu stare crkve s trostranim završetkom i bočnom kapelom. Obodni zidovi nekadašnje crkve s gotičkim portalima zatvaraju dvorište.

Povijesni razvitak 

Na području današnjega naselja postoje tragovi ranijega naseljavanja, o čem svjedoči nalaz rimskoga žrtvenika. AURELIUS SALUTARIS, zapovjednik centurije u 13. legiji, posvetio je žrtvenik Jupitru i Geniju mjesta. Zavjetni natpis potječe iz 2. stoljeća poslije Krista. Žrtvenik je bio uzidan unutar glavnoga oltara oštarijske crkve i nađen je prilikom Na području današnjega naselja postoje tragovi ranijega naseljavanja, o čem svjedoči nalaz rimskoga žrtvenika. AURELIUS SALUTARIS, zapovjednik centurije u 13. legiji, posvetio je žrtvenik Jupitru i Geniju mjesta.  Zavjetni natpis potječe iz 2. stoljeća poslije Krista. Žrtvenik je bio uzidan unutar glavnoga oltara oštarijske crkve i nađen je prilikom radova na obnovi crkve 1901. g. (Podhorsky, 1901., 120.). Prije rimskoga osvajanja ovoga područja, na tom prostoru su živjeli Japodi. Njihovo najvažnije uporište bio je Metulum, dvojna gradina koju je osvojio Oktavijan u svom ratnom pohodu 35. godine prije Krista. U drugoj polovici 15. stoljeća vodio je iz Hrvatskoga primorja prema Mađarskoj karavanski put. Taj put je prolazio pokraj rijeke Mrežnice, gdje je u drugoj polovici 15. stoljeća nastalo odmorište i svratište (osteria) za prihvat tovarnika koji su putovali tim trgovačkim putom. Podanici knezova Frankopana, iz njihovih primorskih posjeda, prenosili su sol od Senja preko Modruša i Oštarija prema Hreljinu. Put se nastavljao preko Lipe, Dubovca i Draganića do Zagreba. Svratište koje je na tom mjestu podignuto, u drugoj polovici 15. stoljeća, bilo je jezgro iz kojega je nastalo naselje, koje je prema svratištu — »osteria«, dobilo ime Oštarije. Nakon izgradnje karlovačke utvrde 1579. g. graničari su većim dijelom preuzeli prijenos soli, a količina soli koju su prevozili podanici iz primorskih posjeda sve se više smanjivala. Oštarije su sve više gubile onaj značaj kakav su imale u prošlosti, zbog toga što se smjer putova u 16. stoljeću bitno izmijenio zbog ratnih neprilika (Herak, 1971., 115.). Tim su se putem, uz karavane, kretali i srednjovjekovni hodočasnici. Nastanak gotičke katedrale u Oštarijama vezan je uz jednu od najmoćnijih hrvatskih feudalnih obitelji, knezove Krčke — Frankopane. U župnoj spomenici iz 1897. g. zabilježeno je da je crkva u Oštarijama sagrađena 1450. g., nastojanjem kneza Martina Frankopana (Spomenica župe Oštarije,1897., str. 1.) Gradnju crkve u Oštarijama ipak je potrebno pripisati Martinovu bratu Stjepanu II. Frankopanu, koji je diobom sinova Nikole IV. 1449. godine u Modrušu, dobio modruško trgovište i grad Tržan (Modruš), Vitunj, Grobnik i Dubovac (Klaić,1901., 235). Stjepan Frankopan počeo je gradnju velike crkve u Oštarijama, na mjestu gdje je već postojala manja crkva oko koje su se okupljali hodočasnici. Oko crkve trebalo je nastati novo urbano središte. Nesklono vrijeme nije omogućilo ostvarenje te zamisli, pa je prema Mili Bogoviću ta velika sakralna građevina ostala nedovršena (Bogović, 1988., 65.-66. ; Horvat, 1992.-1993., 139.).

Onodobni povijesni izvori, poput Papina pisma iz 1459. godine, ne spominju drugu namjenu oštarijske crkve, osim proštenjarske. Vjekoslav Klaić ističe da je Stjepan II. imao želju »…da se također jedna crkva blizu Modruša (prope locum de Modrussia) posvećena Majci Božjoj (ecclesia B. M. V. de miraculis nuncupata) proglasi zavjetnim mjestom.« (Klaić, 1901., 246.-247.). Približno s gradnjom crkve Blažene Djevice Marije od Čudesa u Oštarijama, nastaju samostan franjevaca uz crkvu Majke Božje u Trsatu, samostan i crkva Sv. Marije u Cetinu, franjevački samostan i crkva u Slunju te počinje preuređenje crkve Sv. Marka u katedralnu crkvu Sv. Marije u Modrušu. (Bogović , 1976., 6) Kada je papa Pio II. 1459. g. pozvao u Mantovu jedan broj europskih, zapadnih vladara kako bi se zajedno suprotstavili Osmanlijama, kralj Matijaš Korvin poslao je poslanstvo sa Stjepanom II. Frankopanom, uz kojega su bili krbavski biskup Franjo Stipković, franjevac, rodom iz Modruša i Nikola Modruški, koji je tada bio senjski biskup. Nikola Modruški će, nakon smrti biskupa Franje, g. 1461. postati modruški biskup (Kurelac, 1988., 126.). Poslanstvo se, zbog složenoga stanja u Krbavskoj biskupiji, zadržalo u Papinu društvu i nastojalo prikazati opće prilike u biskupiji. O njihovoj skrbi za crkvu Blažene Djevice Marije od Čudesa u Oštarijama, svjedoči molba Papi koju su uputili prije njihova odlaska u Mantovu, da nekadašnje oproste kojima su prethodni rimski biskupi u prošlosti obdarili crkvu u Oštarijama, zamijene novim. Kao prvo očitovanje Papine naklonosti, bila je darovnica kojom je Papa udijelio posebne oproste crkvi Blažene Djevice od Čudesa u Oštarijama:

»Doznali smo za crkvu Blažene Djevice Marije, nazvanu od Čudesa, blizu mjesta Modruša, u Krbavskoj biskupiji, prema kojoj hrli mnoštvo ljudi sa svih strana zbog brojnih čudesa koje Svevišnji ondje ne prestaje činiti na zagovor i po zaslugama iste Djevice i Majke. Tim čudesima bezbroj puta ukrašenu, naši predšasnici i druge crkvene osobe obdariše crkvu u prošlim vremenima raznim oprostima za sve one koji je u određene dane posjete. A mi, potaknuti molbama našeg brata Franje, biskupa krbavskoga, i ljubljenog sina plemenitoga Stjepana Frankopana, kneza i gospodara istoga mjesta, želeći da se rečena crkva obasiplje doličnim častima i da vjernici radije k njoj dolaze zbog pobožnosti i spremnije joj pruže darežljivu ruku kada uvide da su time više ojačani plodovima nebeske svoje strane podjeljujemo oprost od sedam godina i sedam četrdesetnica na mlade nedjelje svakoga mjeseca te na blagdane Prikazanja, Navještenja, Rodenja, Uznesenja i Bezgrešnog  začeča Blažene Djevice Marije, za sada i za sve vjekove — svima koji posjete tu crIcvu, iskreno se pokaju i ispovjede te pruže darežIjivu ruku za obnovu i uzdržavanje iste crkve…

Dano u Sieni, 30. ožujka 1459. prve godine našeg pontifikata.« (Bogovič, 1988., str. 66.).

Već iduće godine (4. lipnja) Papa je izdao bulu kojom je odredio prijenos biskupskoga središta iz nesigume Krbave u sigurniji Modruš. U buli se navodi, između ostaloga, da se uprava biskupija povjerava samo odličnim ljudima i da sjedište biskupije treba biti samo u znamenitijim i naseljenijim mjestima. Obzirom na stanje krbavske crkve u Udbini, Papa je smatrao da je dostojno i preporučljivo da se biskupsko središte premjesti iz Udbine u Modruš koji je bio najnaseljenije mjesto u onom kraju. Papa je prenio biskupsko sjedište, te župnu crkvu Sv. Marka uzdignuo na stupanj katedralne crkve, a Modrušu trajno dao naslov grada (civitas). (Gulin, 2001., 195.). Predaja govori da je Krbavski kaptol privremeno boravio u Oštarijama, dok je krbavski biskup otišao u Modruš i tamo utemeljio svoje sjedište. Tu je predaju zabilježio Filip Riceputi prema kazivanju franjevca Zefirina, Riječanina u Karlovcu (Burič, 2002., 122.-124.). Prema franjevačkoj tradiciji, Oštarije su u prošlosti bile veliko trgovište, gdje su franjevci stanovali i imali svoju kuću (Sladovič, 2003., 42.). Istraživanja Andrije Lukinovića ukazala su na postojanje franjevačkoga samostana u 15. st. u Oštarijama (Horvat, 2003., 142.). U Urbaru modruškom, koji je nastao u vrijeme vladanja kneza Bemardina Frankopana,1486. godine, spominje se naselje Otočac (Otočce) (Lopašić, 1997., 62.— 63.). U prošlosti je selo Otočac, zajedno s Otokom, pripadalo modruškom kneštvu knezova Frankopana. Stjepan Frankopan oštarijsku crkvu obdario je s 20 dana zemlje u Otočcu, u blizini crkve s nekoliko kmetova i određenim brojem sjenokoša. Zabilježena su selišta »svete Marie«, između ostaloga u Danima. Crkvi su pripadala sela Gladovića, Luclića i jedan mlin u Rupi. Uz mnoga selišta zabilježeno je da su pusta i da ih nitko ne obrađuje. U Urbaru modruškom spominju se i Dani, koji su bili svojina crkve Sv. Duha u Modrušu. Modruški Dani ili Danci nalazili su se između sela Otoka i Kučinić Sela na području Kaševara (Sladović, 2003., 74.).

Nije poznato je li crkva u Oštarijama zajedno s naseljem dijelila istu tragičnu sudbinu 1493. g. kao i modruško podgrađe. Godine 1521. Osmanlije su opljačkale i opustošile Oštarije. Tom prilikom stradala je i crkva, a od tamošnjih kuća, kako je zabilježio Valvasor, »ostadoše jedva sjenke i neznatni tragovi istih.« (Valvasor, 1689., 70.-71.). U ispravi koja je sastavljena prigodom zapljene imanja Stjepana III. Frankopna Ozaljskoga 1558. g., u popisu njegovih imanja zabilježeno je: »Ecclesia Sanctae Mariae in Osteria cum turribus totaliter est deserta.« (Lopašič, 1877., 384-385. /Lopašić, 1997., 62.) Prema tomu izvoru, župna crkva imala je tada dva zvonika i bila je zapuštena. Radi obrane graničnoga prostora, ubrzo je u oštarijskoj crkvi smještena kraljevska posada, koja je g. 1579. brojila dvanaest haramija s vojvodom (Lopašić 1993., X; Laszowski 1894., 682.-683.). Mjesto je s vremenom steklo veliko značenje u obrani susjednoga Ogulina. Oštarije se u izvorima iz 16. st. spominju pod imenom Svetica (Laszowski, 1894., 682.). U prijedlozima za Kranjski sabor iz godine 1635., opisano je loše stanje utvrda u Ogulinu, Modrušu i crkve u Oštarijama, koja je bila pretvorena u utvrdu i kojoj se krov porušio (Lopašić, 1874., 385.). Prvi prikaz crkve u Oštarijama izradio je vojni inženjer i graditelj Giovanni Pieroni. U svom obimnom izvješću, upućenom kralju Ferdinandu III., Realizioni di anno 1639. /Relacija iz godine 1639./ opisao je krajeve od Karlovca do mora. Uz nacrte i tlocrte pojedinih utvrda, Pieroni je priložio i vedutu crkve u Oštarijama te plan mjesta (s1.1).

6

Uz crteže nalazi se i opis crkve. Građevinu je zatekao otvorenu, bez krovišta i oštećenu. Crkva je služila za stanovanje i kao utvrda u graničnom području prema Osmanlijama. Pieroni ističe njene proporcije i veličinu, a na veduti je naznačio da se crkva nalazi u Oštarijama, u Hrvatskoj, nedaleko Karlovca (Laszowski , 1898., 19.-20.). Pieroni je na veduti mjesta prikazao drvene kuće koje su oko vanjskih crkvenih zidova izgradili graničari (Krmpotić, 1997.). Na zapadnom pročelju, iznad pravokutnoga otvora, bio je drveni balkon na konzolama koji je služio kao stražamica. Pod balkonom bio je pravokutni otvor koji je mogao služiti kao ulaz u građevinu. Višekutnom zvoniku nedostajao je završni dio. Ispod kora bio je sačuvan dio svoda. Sakristija je jedina imala krovište. Zabatni zidovi bili su sačuvani u izvornoj visini. Na zidovima broda bila su dva prozora, a tri prozora su bila na sakristiji i dva na svetištu. Pieroni spominje dva prozora iznad vrata i prozor na sakristiji. Pretpostavka je da su glavni i bočni portali bili zazidani. Prema njegovu mišljenju ogoljeni zidovi nisu pružali veliku mogućnost za obranu. Predložio je određena poboljšanja, medu inim izgradnju drvenoga zatvorenoga hodnika uz obodne zidove crkve s otvorima, zaštićenim rešetkama, kako bi se iz njih moglo pucati na napadače. Pieroni je iznio i prijedlog o rušenju dijela zabatnoga zida u blizini kora. Tako bi se dobila ravna površina koja bi se izdizala iznad čitavoga donjega dijela crkve. Također je predložio da obrana bude usmjerena na četiri kuta s istaknutim krilima. Pieroni je zamislio mogućnost izgradnje jednoga ili dvaju stubišta, što bi omogučilo lakši pristup drvenomu hodniku i koru. Obodni zidovi bili su dobro sačuvani, uz neke pukotine. Visina zidova bila je 6 klaftra, odnosno nešto manje od 12 metara, dok je debljina bila pola klaftra u najvišem dijelu. Na veduti je prikazan dio toka rijeke, s mostom i drvenom ogradom. Rijeka i most ucrtani su preblizu crkve, što ne odgovara stvarnomu položaju crkve, koja je na položajnom planu prikazana na većoj udaljenosti od riječnoga korita. Prema Pieronijevu položajnom planu, očituje se raspored dijelova naselja u blizini crkve na lijevoj obali Mrežnice (sl. 2).

9.jpg

U osi naselja bio je smješten most na drvenim stupovima. Putni pravci nisu bili ucrtani, no po položaju kuća i okućnica, moguće je izvesti zaključak, da je put vodio na sjever prema crkvi. U blizini crkve put se račvao na istok, a prema zapadu se pružao usporedno s rijekom, ali na udaljenosti od riječne obale. Prema Frasu čitava je crkva bila nadsvođena. Posebnu pozornost u prošlosti, prije rušenja početkom 19. st., izazivao je zvonik u obliku osmerokuta, koji je bio smješten na prednjoj strani ulaza. Svod je 111 godina bio bez krova, a 1645. g. na »čudan način« se urušio (Fras, 1988., 202.). Drugi vojni inženjer, graditelj i kartograf koji je obilazio naše krajeve, bio je Martin Stier. G. 1657., osamnaest godina nakon Pieronijeva obilaska, našao je gotovo isto stanje crkve i naselja. Crkvu je zatekao bez vidljivih pokušaja obnove. Unutrašnjost crkve bila je ispunjena drvenim nastambama. U svom izvješću, pod nazivom Izvještaj o Hrvatskoprimorskoj granici, o mjestima Gradačke uprave, o stanju u kojem se sada nalaze te kako bi se protiv neprijateljskih napada mogli (odmah) za potrebu popraviti i kasnije pravilno utvrditi… iz 1660., priložio je vedutu oštećene crkve i plan naselja. Veduta s prikazom crkve rađena je na temelju Pieronijeva predloška, uz manje izmjene (Krmpotić, 1997., list 61./ STIER 1660., list 78 b.). Stier je pri opisu građevine zabilježio da su zidovi visoki 6 hvati i 4 stope široki. Predložio je izgradnju drvenoga pokrivenoga hodnika koji bi polovicom svoje širine izlazio izvan obodnih zidova. Na zidovima hodnika ugradile bi se puškarnice. Na četiri kuta trebalo je izgraditi drvene tornjeve koji bi bili podignuti iznad zidova i drvenoga hodnika. Stierov položajni plan mjesta nešto je pravilniji nego Pieronijev jer je jasnije naznačio položaj mosta i putova na lijevoj i desnoj obali rijeke Mrežnice (sl. 3).

12.jpg

S juga i jugoistoka vodila su dva puta i spajala su se pred mostom. Put je bio usmjeren prema crkvi, a zatim prema istoku. Smjer prema zapadu, odnosno Ogulinu, nije bio ucrtan. Stier je u planu kao prijedlog ucrtao obrambene zidove i izradu palisade koja bi zvjezdasto okruživala crkvu. Palisada je trebala biti izrađena od drvenih stupova, postavljenih blizu jedan drugomu, kako bi se kroz njih mogla provući samo puščana cijev. Nije poznato je li ovaj Stierov prijedlog bio prihvaćen. Na planovima Oštarija, koje su izradili inženjeri Pieroni i Stier, greškom je tok Mrežnice označen imenom rijeke Tounjčice.

16Map: mapire.eu
Literatura
BOGOVIć (Mile) 1976, Gospin otok u Oštarijama kraj Ogulina, Zvona 11. (119), (1976), Rijeka, 6.
BOGOVIć (Mile) 1988, Pomicanje sjedišta krbavske biskupije od Mateja Marute do Šimuna Kožičiča Benje, Krbavslca biskupija, Visoka bogoslovska škola u Rijeci – Krkanska sadašnjost, (1988), Rijeka- Zagreb, 65 – 67.
BOGOVIć (Mile) 1996, Crkveno ustrojstvo današnjeg područja Riječko-senjske biskupije u srednjem vijeku, Riječki teološki časopis 4/2, /1996., (1996), Rijeka, 323.
BURIĆ (Josip) 2002, Biskupije Senjska i Modruška u XVIII stoljeću, Državni arhiv u Gospiću-Krščanska sadašnjost u Zagrebu, (2002), Gospič-Zagreb, 122 – 125.
FRAS (Franjo Julije) 1988, Ličke župe Gospić, Topografija Karlovačke vojne krajine, (1988), Gospić, 201-202.
GULIN (Ante) 2001, Hrvatski srednjovjekovni kaptoli, Golden marketing, (2001), Zagreb, 194 – 196.
HERAK (Zlatko 1971, Mjere Hrvatskog primorja, Historijski arhiv u Rijeci i Pazinu, (1971), Rijeka, 115.
HORVAT (Artdela) 1976, lzmeđu gotike i baroka, Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske (1976), Zagreb, 25, 27, 82. HORVAT (Zorislav) 1971-1972, Klesarske oznake, Peristil (14-15), Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, (1971-1972), Zagreb, 112.-113.
HORVAT (Zorislav) 1993, Oštanje-Crkva blažene Djevice Manje od čudesa, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 18/1992.-1993., 119 – 14
HORVAT (Zorislav) 1996, Heraldički štitovi goričke arhitekture kontinerualne Hrvatske, Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, (1996), Zagreb, 62 – 64.
HORVAT (Zorislav) 2003, Srednjovjekovne katednalne crkve Krbavsko-rnodruške biskupije, Hrvatski institut za povijest,Zagreb-Državni arhiv,Gospić, (2003), Zagreb-Gospić, 119 – 143.
KESNER (Vjekoslav) 1995, Oštarije na raskršću putova, vl. naklada, (1995), Zagreb, 29 – 35.
KLAIĆ (Vjekoslav) 1901, Krčki knezovi Frankapani, Matica hrvatska, (1901), Zagreb, 235, 246 – 247.
KRMPOTIĆ (Ljudevit) 1997, Izvještaji o utvđivanju granica Hrvatskog Kraljevstva od 16.-18. st. Nakladni zavod Hrvatski zapisnik, (1997), Hannover-Karlobag-Čakovec, 98,180 – 182.
KUKULJEVIĆ (Ivan) 1891, Nadpisi sredovječni i novovjeki na crkvah, javnih i privatnih sgradah u Hrvatskoj i Slavoniji, JAZU, Zagreb, (1891), 165-166.
LASZOWSKI (Emilij) 1894, Oštarije kod Ogulina, Prosvjeta, (1894) Zagreb, (god. II. 1894., br. 22), 682 – 721.
LAZOWSKI (Emilij) 1898, Izvještaji Ivana Pieronija o hrvatskim krajiškim gradovima i mjestima god.1693., Starine JA XXIX., (1898), Zagreb, 19 – 20.
LOPAŠIĆ (Radoslav) 1877, Ogulin, Vienac, IX., br. 24, (1877), Zagreb, 384-385. LOPAŠIĆ (Radoslav) 1894, Grad Karlovac, Matica hrvatska, (1894), 7agreb, str. XI., (Pretisak Matica hrvatska Karlovac, 1993.)
LOPAŠIĆ (Radoslav) 1894., Hrvatski urbari, MHJSM-vol.V., JAZU, Zagreb, (1894), (Modruški urbar, Matica hrvatska Ogulin, (1997), Ogulin, 62-63.)
PIERONI (Giovanni) 1639, Relazioni di anno, Državni arhiv Slovenije, Ljubljana.
PLEŠE-BLAŽEKOVIĆ (Tajana) 2003, Oštarije-župna crkva Uznesenja blažene Djevice Marije, Obavijesti HAD L 2003., (2003), Zagreb, 181 – 186.
PODHORSKY (Stjepan) 1901, Rekonstrukcija župne crkve u Oštarijama kraj Ogulina, Viesti društva inžinira i arhitekta u Hrvatskoj i Slavoniji, god. XXII., (1901), Zagreb, 120 – 121. RUNJE (Petar) 2007 , Tragom stare ličke povijesti, Matica hrvatska Ogulin, (2007), Ogulin, 133 -137.
SLADOVIĆ (Manoilo) 1856, Povesti biskupiah Senjske i Modruške ili Krbavske, Austrianski Lloyd, Trst, (1856), Pretisak Državni arhiv u Gospiću-Kršćanska sadašnjost Zagreb., Gospić, (2003), str. 40-42,48, 62, 74, 255.
STIER (Martin), 1660, Befestigungen in Steinnark, Kroatien und Kustenland, Wien, (1660), Austrijska nacionalna biblioteka (ONB), Cod. 8608., list 78 b.
SZABO (Gjuro) 1920, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Matica hrvatska (1920), Zagreb, Pretisak: Golden marketing-Tehnička knjiga, (2006), Zagreb, 172.
VALVASOR (Johan Weichard), 1877-79, Die Erhe des Herzogthunts Krain, V.Krajec, Rudolfswerth, II. izd., 70-71.
ŽIC (Nikola) 1943, ur., Velika župa Modruš, Hrvatski izdavalački bibliografsk Zavod u Zagrebu, (1943), Zagreb, 82 – 85.
Biskupijski arhiv Senj, fasc. I., br. 533, 1753.-1754.
Spomenica župe Oštarije, 1897.
Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Uncategorized i označen sa , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s