Ceste i putovi te postanak gradova u Ugarskoj i Slavoniji

dr.sc. Neven Budak
Izvor: Budući da smo htjeli u Zagrebu na brdu Gradecu sagraditi slobodni grad…, Katalog izložbe Zlatna bula 1242-1992.
Nikola.jpgCrkva sv.Nikole u Donjoj Zelini  fotografija © Darko Antolković

1992. godine navršilo se 750 godina od dana kada je hrvatska metropola, naš Zagreb, stekao položaj kraljevskog i slobodnog grada. Povodom toga, Muzej grada Zagreba u suradnji s Državnim arhivom u Zagrebu organizirao je izložbu “Zlatna bula 1242. – 1992.”, te izdao istoimeni katalog, u kojem se nalazi i ovaj zanimljiv prilog dr.sc. Nevena Budaka. 

Ceste i putovi

lzgleda da je antika u sjeverozapadnoj Hrvatskoj ušla u srednji vijek uglavnom cestama. Njihovo održavanje nije ovisilo samo o snagama i razvojnom stupnju domaćega stanovništva, nego i o prodornoj moći susjeda. Rimske su ceste prolazile kroz Zagorje imajući ishodište uglavnom u Ptuju. (19)  Dva su glavna smjera bila Poetovio – Mursa i Poetovio – Siscia. Cesta Aqua Viva – Pyrri išla je od Vinice uz brdoviti kraj do Bednje, a preko nje do crkve Sv. Tri kralja (Komin) i dalje zapadno od Lonje. Osim ovih glavnih smjerova, jedna je cesta drugoga reda vodila od Ptuja do Siska uz Krapinicu, pa preko Krapine i Mihaljekovog jarka do Stenjevca na Savi. Od doline Bednje preko Lepoglave, Očure i Radoboja do Mihaljekovog jarka išla je još jedna cesta. U zapadnom dijelu Zagorja postojala je cesta koja je još u predrimsko doba vodila od Rogateca dolinom Sutle i Vinskoga potoka do Đurminca i dalje u dolinu Krapinice. (20)  Sam Zagreb ležao je na nekoliko važnih putova. Prvi je bila rijeka Sava, kojom se u vrijeme nesigurnih i loših cesta prevozio velik dio tereta. Na rijeci je u blizini grada bilo nekoliko prijelaza od kojih je najvažniji bio Kraljev brod. (21) Ostali su bili kod Podsuseda, zatim današnje Opatovine (nekada otok sv. Jakoba) te Ivanje Reke, točnije Oborova. (22) 
Od Krapine je preko Podsuseda dolazila cesta iz Teutonije (Njemačke, tj. Štajerske). Ogranci te ceste skretali su prema riječnim prelazima, a jedan je krak nastavljao kroz Vlašku ulicu prema istoku. On se pak razdvajao na put što je išao prema Zelini i drugi prema Čazmi. Važna je cesta povezivala i Varaždin sa zagrebačkom regijom, idući do Sesveta, a potom do oborovskoga prijelaza. (23)

Zagreb je preko Križevaca bio povezan i s Koprivnicom, koja je sama bila važno križanje podravskih putova. (24) Osim ovih putova, koji su, vjerojatno, većinom bili neprikladni za intenzivniji promet (samo se za jednu lokalnu cestu ističe da njome mogu voziti i kola), postojalo je još nekoliko lokalnih putova u okolici Zagreba. Jedan je od njih vodio od Bistre (u kojoj je bila crkva Sv. Nikole) preko Medvednice do Zagreba. (25) Na nekima od tih cesta razvila su se kasnija trgovišta i gradovi, no neka su se druga našla sasvim po strani važnih komunikacija. Neke srednjovjekovne ceste sigurno su slijedile rimske trase, ali ne možemo tvrditi da su svi važniji putovi što se spominju u dokumentima 12. i 13. st. po svom podrijetlu antički. Tkalčić je među prvima istraživao smjerove zagrebačke trgovine, te na taj način utvrđivao i cestovne smjerove. Njegovim podacima nadopunjavamo kartu cesta u široj okolici Zagreba. (26) U srednjem vijeku spominje se niz cesta i putova kojima je bilo prošarano i čitavo Zagorje, a što su ostali u upotrebi i kasnije. Varaždin je bio najvažnije ishodište putova koji su se nadovezivali na mrežu kojoj je središte bilo u Zagrebu. Iako je u antici na istom mjestu bilo križanje, u srednjem vijeku nekoliko se putova različite važnosti slijeva u Varaždin. Pravac prema Ptuju slijedila je već spomenuta velika cesta »kojom se ide u Njemačku«, o kojoj se govori u Andrijinom privilegiju, kao i velika uzdignuta cesta kojom se išlo prema zemlji križara, odnosno prema Beli. Veliku je prometnu važnost Varaždinu davao i prijelaz preko Drave. Najzapadnije komunikacijsko središte ovoga kraja bila je Krapina, koja je Iežala na važnoj magistrali od Zagreba prema štajerskoj, a od koje se jedna krak odvajao prema Varaždinu, dok je manjim putovima bila povezana s okolicom, npr. s Krapinskim Toplicama i s granicom na Sutli. Mreža antičkih i srednjovjekovnih cesta, u mjeri u kojoj ih je bilo moguće rekonstruirati, prikazana je na karti br. 1.

karta.jpgKarta 1 Župne crkve sv. Nikole na prometnim pravcima u okolici Zagreba

 

Postanak gradova u Ugarsko i Slavoniji

Bez obzira na raniju gustoću naseljenosti i na razinu razvijenosti naselja, kolonizacijski je val zajedno s gospodarskim promjenama u 11. stoljeću sigurno znatno izmijenio sliku ne samo zagrebačke regije, već i čitave Slavonije. Ne vidimo to, doduše, iz suvremenih izvora, ali možemo posredno zaključiti iz situacije koju zatičemo u 13. stoljeću, kao i iz onodobnoga stanja u Ugarskoj. Učvršćivanje državne organizacije u Ugarskoj pod Stjepanom I. (997 – 1038) omogućilo je stabilizaciju privrednih prilika i intenziviranje razmjene. Prvi su trgovci još uvijek stranci, a trgovina je uglavnom trgovina na daleko, ali se u strukturi naselja uz burgove već nazire kasnije jače izraženi dualizam: nasuprot utvrdi, pored naseobine slavenskih starosjedilaca, razvija se naselje hospita. (27)  Ti najraniji oblici  gradova već razvijaju tri osnovne funkcije: obrambenu, trgovačku i administrativno-crkvenu (ova potonja je tako sjedinjena, jer se komitati/županije uglavnom poklapaju s dekanatima). Edikt Andrije I. (1046 – 1060) razlikuje termine civitas, oppidum i villa, što također svjedoči o razvijenosti gradskog oblika življenja. (28) To nadopunjava podatak biskupa Otta Freisinškog (1112 – 1158) o 70 ugarskih komitata, što se gotovo poklapa s brojem gradova o kojima govori arapski geograf iz 12. stoljeća Abu Hamid, a iz čega se vidi da su županije imale svoja sjedišta u gradovima u nastanku. (29) I u tom podatku možemo vidjeti opravdanje da govorimo o gradskim naseljima i u našim županijskim središtima već u 11. st. Iako pitanje političke pripadnosti Slavonije prije Ladislava još uvijek nije riješeno, nema sumnje da je stabilizacija prilika u Ugarskoj zacijelo povoljno djelovala i u savsko-dravskom međurječju koje je moralo privlačiti koloniste jednako kao i ostali dijelovi Panonske nizine. Paleodemografskim je metodama utvrđeno da se broj stanovnika tada vjerojatno najvećega grada u Ugarskoj, Szekesfehervara, kretao sredinom prve polovice 11. stoljeća, oko 2500, što nije malo. (30) Gradec je taj broj dostigao vjerojatno tek u drugoj polovici 13. stoljeća, (31) te je s toliko stanovnika oko 1300. godine pripadao kategoriji malih gradova (2000 – 4000 stanovnika) ili malih srednjih gradova (2000 — 5000). (32)

Nastajanje gradova nije moglo biti rezultat samo kolonizacije, nego i stvorenih privrednih preduvjeta. (33) Urbanizirane oblasti bile su područja važnih trgovačkih putova i razvijene poljoprivrede. Da bi se razvili, gradovima je potrebna napredna seoska sredina, na koju kasnije i sami utječu. (34)  Kroz Ugarsku i Slavoniju vodile su, kako je već istaknuto, važne ceste, mnoge s rimskom tradicijom. Najvažnija su naselja nastala upravo na tim putovima: promotrimo li gdje su se razvile »vlaške ulice«, naselja talijanskih, valonskih i, kako poneki misle (35) dalmatinskih trgovaca (Zagreb, Szekesfehervar, Esztergom, Villa Latina – danas Spišske Vlach u Slovačkoj (36)), vidjet ćemo da leže na putu što je istočnu Srednju Evropu spajao s talijanskim zemljama. Zagreb i Varaždin bili su pak vrata njemačkoj kolonizaciji prema jugoistoku, pa je u njima njemačka »nacija« imala važnu ulogu. Termin »vicus«, koji izvorno znači selo, a zapravo naselje trgovaca, možda bi se i po svom sadržaju, a ne samo etimologiji, mogao usporediti s wikovima, naseljima trgovaca na daleko u sjeverozapadnoj Europi, začecima tamošnjih gradova. Da li je Vicus Latinorum ili Vicus Theutonicorum istovjetan s wikovima Flandrije, ili se radi samo o sličnosti riječi? (37) Ključ za otkrivanje tijekova kolonizacijskoga vala i ovoga puta moramo potražiti izvan pisanih dokumenata. Već je otprije uočeno, pogotovo u njemačkoj historiografiji, da su trgovci u svom prodoru prema europskom istoku i jugoistoku osnivali naselja kojima je prvotno središte bila župna crkva Sv. Nikole. (38) Naravno, pri korištenju ovakve metode valja biti oprezan, jer nisu sve crkve Sv. Nikole što ih susrećemo u najranijim izvorima iz 12. i 13, stoljeća nužno bile crkve trgovaca na daleko. Neke su mogle biti i crkve lokalnoga stanovništva, ili pak samostanske crkve. Naravno, bilo je i slučajeva promjene funkcije, pa je župna crkva mogla postati samostanskom. Upravo to nije rijedak slučaj kada je riječ o crkvama Sv. Nikole. (39)

Crkva Sv. Nikole postojala je i u srednjovjekovnom Zagrebu. Prva vijest o njoj potječe iz 13. stoljeća, oko godine 1248. (40) Tada je bila crkva dominikanskoga samostana, ali vidjet ćemo da je po svemu sudeći starija, te da je prvotno imala funkciju župne crkve. Župne crkve Sv. Nikole nalazile su se u mnogim mjestima koja su ležala na važnim trgovačkim putovima što su od Zagreba vodili u svim smjerovima. Na putu iz Zagreba prema Štajerskoj, osim u Bistri, crkva Sv. Nikole postojala je u Krapini, kraljevskom trgovištu. Jugozapadno od Zagreba crkvu Sv. Nikole imao je slobodni kraljevski grad Jastrebarsko, a dalje prema jugu, na putu k središnjoj Hrvatskoj, crkve istoga patronimika stajale su u Topuskom i Cetinu. Varaždin je i sam, kao važan slobodni kraljevski grad, imao župnu crkvu Sv. Nikole, a na putu prema Zagrebu takve su crkve bile u trgovištima Telini i Hrašćini. Od Varaždina prema istoku Sv. Nikola je štitio slobodni kraljevski grad Koprivnicu, trgovište Raču, Prugove kraj Kloštra Podravskoga, a još dalje Voćin. (41) Stavimo li sve te crkve na kartu (vidi. kartu 1), vidjet ćemo da nema sumnje u njihovo podrijetlo: očito su ih podizali strani trgovci u svojim novim naseljima koja su nicala duž najvažnijih zapadnoslavonskih prometnica. Crkve posvećene Sv. Nikoli ostale su tako najraniji, ali i vrlo jasan trag kolonizacijskog vala što je iz Zapadne i Srednje Europe zapljusnuo i naše krajeve. Njima bi po svoj prilici trebalo pribrojiti i župne crkve Sv. Martina, jer i one svjedoče o utjecajima iz njemačkih i francuskih krajeva. Svakako, prava istraživanja u tom smjeru tek predstoje, te će zasigurno uroditi novim vrijednim rezultatima.


19. Klemenc (1938).
20. Klemenc-Saria (1939), 75
21. O lociranju Kraljeva broda vidi prilog V.Bedenka u ovoj publikaciji.
22. Gajer (1978), 11.
23. Isto
24. Bedenko (1975), 3-5; Budak (1991); Petrić (1992).
25. Isto, 13
26. Tkalčić (1909).
27. Deak (1979), 16.
28. Deak (1979), 14.
29. Deak (1979), 15.
30. Fugedi (1969), 1304.
31. Krivošić (1981), 55, tvrdi da ukupni broj žitelja Gradeca sredinom 14. st. nije mogao biti manji od 3000, a sredinom 15. st. ne veći od 3500. Iz toga bi se mogla izvesti gore navedena procjena, iako ona nema pravog oslonca u izvorima.
32. Kategorizacije po: H.Ammannu i H.Stoobu, prema Isenmann (1988), 31.
33. Klaić (1975), 288.
34. Le Goff (1974), 102-103.
35. Grothusen (1977), 8.
36. Higounet (1986), 195.
37. Goetz (1987), 209.
38. Johansen (1958); Higounet (1986), 275; Blaschke (1987).
39. Blaschke (1987), 81.
40. Dobronić (1991), 120.
41. Buturac (1984).
literat.jpg
2.jpg

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

3.jpg

Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Uncategorized i označen sa , , , , , , , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Jedan odgovor na Ceste i putovi te postanak gradova u Ugarskoj i Slavoniji

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s