Iz Križevaca u Vratno

Dr. Fran S. Gundrum Oriovčanin
Izvor: Planinar broj 7 i 8 za srpanj i kolovoz 1905. God.VIII.
stari-grad1Fotografija  tz.kalnik.hr

 

Krasan je vidik iz Križevaca, toga starodrevnog grada, spram sjeveru, onamo, gdje se diže kalničko gorje. To pitomo gorje ne ubija pogled čovjeka, jer nije visoko poput onih brdskih gorostasa Švicarske i Tirola, gdje čovjek ne zna, što bi prije pogledao, da li vršike bregova, od kojih su neki vječni ledenjaci vječnim snijegom pokriveni, ili će gledati tijelo brijega sa onim strmim klisurama, ili pak podnožje tih kamen-velikana, koji onako nepomično i mučeć vjekove i vjekove kao nijemi svjedoci stoje i čekaju, dok zub vremena ne promijeni koje njihovo udo. Gledajuć takove gore čovjeku se čini, da je zaista mnogo manji, nego li što je, i da mu nikako ne pripada onaj pridjevak, koji ga čini  “gospodarom ovoga svijeta”. Njegova se veličina i duše i tijela gubi videć, da je gotovo ništa . . .              Ali inako je, kad pogledaš ubavi kalnički kraj! Ta nije to gorje visoko, nije ni dugačko; gotovo jednim mahom ga možeš pregledati. Bujna zelen lijepih šuma ugadja oku, a ako malo povijest svog naroda proučiš, onda ćeš i ushitom, a možda i žalošću još bolje promatrati onaj kraj, gdje se je znatan dio hrvatske povijesti odigrao. Podješ li iz Križevaca kraj groblja sv. Roka, dodješ — gotovo uvijek kroz šumu — u sv. Helenu (7•7 km ), u to plemićko gnijezdo, odakle se mnogi proslaviše, odakle mnogi odoše u svijet, gdje su došli i do časti i do slave, pa ne mare više za ono maleno seoce, gdje im djedovi krv za kralja i za dom prolijevahu. Selo sv. Helena leži sjevero-istočno od Križevaca na malenoj uzvisitoj ravnici i blizu potoka Koruške (Corusca), koji u ubavoj dolini teče sa zapadne strane sela. Ovaj se potok spominje u listinama već g. 1217. kao medja. Po njem se zove selo, a zapravo bi se imalo zvati »Sv. Helena Koruška«, kako se prije i nazivala (»St. Helena de Koruška«). Selo se sastoji od duge ulice, koja se proteže od sjevera k jugu, a dijeli se u gornju i dolnju Helenu. U gornjem je dijelu lijepa kapelica »sv Vida, obnovljena godine 1874, Ne zna se, kad je ova kapelica sagradjena, ali se znade, da je stara kapela bila na vrhuncu današnje šume »sv. Vid«,  gdje se još i danas vide razvaline. U selu je zanimiva crkva, posvećena sv. Jeleni. Na glavnom žrtveniku se nalaze moći te zaštitnice stanovnika onoga staroga plemićkoga gnijezda. Svetište crkve je gotičkog sloga, valjda iz početka petnaestoga stoljeća. U toj crkvi ima i oltar sa slikom sv. Vida, kamo svijet iz daleka hodočasti, tražeć i proseć zagovor za različne očne bolesti.

lz popisa župa arcidjakonata kalničkoga od godine 1501. (starine jugosl. akademije IV. svez. 320-321 ) se spominje križevačka župa, u kojoj bijaše »Johannes plebanus s. Crucis in Crisio« sa tri prebendara i jednim svečenikom »gracianus« t. j. takvim, koji od milodara živi, a ujedno se navadja i »Georgius in Capella s Elone in Koruska«. Sv. Helena ima 66 kuća, po zadnjem popisu 361 stanovnik, koji se bave poljodjelstvom i vinogradarstvom, što im je i glavni prihod. Ne zna se doduše, kad je ovo selo postalo, ali jamačno siže u duboku davninu. Čini mi se, da se njegovi stanovnici prvi put spominju za tatarskih provala, jer da su i oni sa ostalim podanicima kalničkim — naime grada velikoga Kalnika — branili hrvatsko ugarskog kralja Belu III. (IV.) godine 1242. u gradu Kalniku, koji leži rečenom selu na sjevero-zapadu. Taj kralj bi često dolazio u tvrdi Veliki, a valjda i Mali Kalnik, ne samo da se odmori od teškoga vladalačkog posla, nego da se sakrije i obrani od navala Tatara i inih dušmana tražeć pomoći od seljaka, što su stanovali u blizini gradova Velikog i Malog Kalnika. Njihova odanost i vjernost spram kralja, jer su po šumama i u svojim malim kućicama držali stražu i priječili neprijatelja, oslabljivali njegovu silu, morala je biti čimgod nagradjena, a nagradila se plemstvom, dalo im se komadićak »magareče kože, na čemu je bilo nešto napisano, što plemići čitati ne znadoše, i na komu je bio na šarolikoj vrpci pričvršćen veliki pečat. Taj pečat od voska rabile su u kasnije doba plemenitašice, da omaste — predju ! . . . Plemstvom dobili su nekih neznatnih povlastica. Sve to bila je samo neka meka, da i drugi seljaci svoj život i imetak žrtvuju za kralja. Tko je bio većim privrženikom, dobio bi i veći naslov. Tako su bili »nobiles jobbagiones« — nešto više od običnih jobbagiones, poluplemića, koji su doduše služili uz neke povlastice, dočim su se pravi plemići zvali: »veri nobiles jobbagiones«, pred kojima su drugi morali kape skidati, a kad su se vozili, kloniti se s puta. Ovi pravi plemići još se i danas ohole svojim plemstvom, pa će o neplemiću govoriti, da je kmet, te žale za starim vremenima, što se nikad više vratiti ne će . . .

Onima pako žiteljima današnjega sela Kalnik, što su uz Kalnik stanovali, nekoć Brezovica superior et inferior, ne dade nitko plemstva; jer da su postali plemići, ne bi se s njima moglo toliko zapovijedati. Oni su morali kao kmetovi raditi ono, što bi im gospodari zapovijedali. No kako su se tijekom vremena mijenjali gospodari Kalnika grada, tako bi i sv. Helena svaki čas pod drugog potpala. Pa sve što su mnogi Helenčani bill plemići, ipak su bili ugnjetovani od nekih kalničkih gospodara, od kastelana, a naročito od Bebeka. Kad se je ovaj zavadio sa možnim gospodarom Moslavine, Demetrom Čuporom, nastrada i sv. Helena-Koruška, jer Čupor nadjača svoga protivnika te popali nekoliko područnih sela njegovih, izmedju kojih i sv. Helenu. Njezini se žitelji razbjegli kojekuda, a njihovo gnijezdo postade pustim garištem. Nakon nekog vremena podigla se na prijašnjim razvalinama nova Helena, Za bitke Sisačke (22. lipnja 1593.), u kojoj je hrvatski ban Toma Bakač-Erdedi (za kralja Rudolfa 1576-1608.) hametom potukao Turke, zarobi hrvatska vojska mnogo spominjanog zagrebačkog kanonika, Franju Filipovića. Njega Turci uloviše kod Ivanić-grada g. 1573., pa kako se nije mogao iskupiti, poturči se te mnogo kvara hrvatskom narodu počini: no ipak dosta učini za izmirenje Austrije i Turske. Bečki dvor, zahvalan za usluge učinjene Austriji, zapita ga, što želi, a on za svoju osobu ništa ne potraži, ali za brata, koji bijaše plemić na svom dobru negdje izmedju Sesveta i Dugogsela, isprosi sv. Helenu. I zbilja Filipovič dobi Sv. Helenu, te se od tada porodica zvala »Philipović aliter Jellenszky«. On si sagradi drveni dvor, koji je stajao tamo, gdje imadu danas seljaci Vid i Janko Somšić — koji i danas imadu pridjevak Jelenski — svoju kuću. Ovaj Filipović ne imadjaše muškoga potomka, nego samo žensku djecu, koju je s vremenom poudao za stanovnike Helenske i to za: Senije, Stručića, Švagela i Somšića, na koje je obitelji prešao posjed i prava. Osim ovih regbi najstarijih četiri Helenačkih obitelji postojale su i druge kao: Kamenjaki, Salaji (Szalay), Ljubići. Od potonjih treba naročito spomenuti Ivana Ljubića (Joannes Lyubitzh), koji je za cara Maksimilijana bio magister artium, kanonik kaptola Olomuckoga i kancelar Vratislavske katedrale.

Tijekom vremena se doseliše u Sv. Helenu i druge obiteljj, koje ne bijahu plemenite kao: Šimunčičć, Dudeki. Brezovci (Brezovići) itd. te koji bijahu kmetovi gospodara i vlastele sv.Helenske. lz Helene se dospije u malo selo »Žibrinovec«, koje leži pod »militarskim brdom«. Ovo se brdo proteže spram onom dijelu kalničkog gorja, što se »Vratno« zove, te čini gotovo okomicu na kalničku kosu, koja se od istoka prema zapadu proteže, te čija je južna strana sada gotovo posvuda zasadjena američkom lozom i nacijepljena najplemenitljim vrstima groždja, dočim na inijem dijelovima toga brda raste bukva, breza, hrast i omorika. S toga vrška krasan je pogled na kalničko podgorje prama gornjoj Rijeci. lz Žibrinovca se za 3/4 sata može doći u »Vratno«, što je 4/1/2 sata udaljeno. Tko hoće, može udariti preko potoka Kamešnice pod selom kraj Kalvalijevoga mlina, pa pokraj malog sela Dedine do puta, koji vodi u Kamešnicu gdje na ovećem zavaranku kraj jedne stare lipe stoji starodrevna crkva svetom Andrašu posvećena.

IMG_0161-650x487Kapela sv.Andrije, Kamešnica. Fotografija  tz.kalnik.hr

I ona potiče iz gotičkoga doba. U njenim stijenama nijesam našao cigle, nego sam kamen. U crkvi su tri žrtvenika. Glavni je potvećen Sv. Andrašu, lijevi »sv. Bartolu«, a desni »sv. Židovu« (Isidoru). O slici, što stoji na tom žrtveniku, pričao mi dne 23.5 1901 . Mato Aleksa iz Kamešnice kbr. 8., da slika predstavlja Sv. židora. Ovaj kleči pred Sv. križem u pustinjačkom odijelu, a za njim se vidi, kako andjeo sa dva vola pod jarnom pluži. Narod veli, da je sv. Židor naučio kalnički svijet plužiti.

Oko Kamešnice, gdje u travnju cvate kaljužnica, drijemina, žutina, oranj, bijela šumarica, žuta šumarica itd., a blizu puste Bolfanove livade, što se zove »Ograd», na lijevoj obali Kamešnice, gdje potok pravi veliki zavoj, ima vidljivih znakova triju zidanih stupova. Možda je bio ondje most još iz rimskoga doba, (u onom kraju je svakako morao biti oveći most preko Kamešnice za rimskoga doba), a možda i mlin. Nijesam imao zgode ni vremena, da se o tome osvjedočim. Oko crkve sv. Andraša bilo je svojedobno groblje; i sada se — jer je zub vremena put, koji niz crkvu vodi u Gornju Kamešnicu, izderao — nalaze i vide u zemlji kojih 35-40 cm. kosti bijele poput snijega starih Hrvata, koje su Turci i Tatari usmrtili. Ljudi vele, da je na gore spomenutom mjestu možda bio grad. Rekao bi, da je ondje na Kamešnici bio oveći most na put, što je iz Glogovnice vodio pokraj župnoga stana, pa s istočne strane crkve prama selu Osijeku, a odavle na Kamešnicu. Taj put bio je veoma važan u rimsko doba, jer je vodio lz Aquae lassae — Vojraždinskih toplica — preko Vratna i Glogovnice-Križevca na Čazmu, Rovište, pa Kraljevu Veliku i Moslavinu. — Preko spomenutoga mosta se moguće išlo i u Vratno i na Veliki Kalnik, jer na mjestu, gdje su sada ruševine negda oholog Kalnikgrada, bila je u rimsko doba svakako neka utvrda. Podje li se od crkve »Sv. Andraša«, prema Vratnu, mora se priječi potok Kamešnica, što se ovdje znatno razlio. Taj potok dosta brzo teče, a kako onuda ima obilno kamenja, znatno šumi. Napokon se za po sata pješice dospije do mjesta, što se danas zove »Vratno« . Vratno negda poznato pod imenom »porta lapidea« (kamenita vrata), a kašnje »porta Ferrea« (željezna vrata) imadjaše prije posvema drugi oblik, nego li danas. Gjuro Bukovac, bivši gostioničar i vapnar, što — u kući prije baruna Ljudevita Ožegovića Gušćerovačkog i Barlabaševačkog, a sada križevačke dioničke štedione — u Vratnu gotovo po vijeka stanuje, pripovjedi mi, da se iz onoga kraja na tisuće i tisuće kola vapnenca u Križevce i u druga mjesta izvažalo. Po njemu ne bijaše mjesto, što se danas »Vratno« zove i kroz koje teče potok Kamešnica, toli prostrano, nego brijeg »Škrinja« (503 m. visok), na desnoj obali Kamešnice, i brijeg »kranjske hiže« ili »Veliko brdo« (408 m. visoko), na lijevoj obali, bijahu mnogo bliže samom potoku; nadalje veli isti Gjuro, da jedan potok bijaše blizu drugomu i da je samo na desnoj obali potoka pa do podnožja brijega »Škrinje« bio prostor tek tri metra širok, kuda su kola mogla prolaziti. Lomljenjem vapnenca proširio se tečajem vremena taj prohod tako, da danas iznaša više metara. Onuda i danas, kao i u staro rimsko doba, vodi put u Varaždinske Toplice (Aquae Iassae), kamo se za tri sata može doći; ali putnici, što iz Križevaca u Toplice putuju, služe se putem preko Sv. Petra Orehovca i Gornje Rijeke. Nije druge, nego da je to mjesto u prijašnja vremena dobilo i nosilo pravo ime »porta« (vrata).

Priroda je tuj učinila naravna vrata, vrata kamenita, kako se prije zvahu, i ta vrata imala su svoju svrhu; samo kroz nje jamačno smjede putnik proći, kroz nje vozili bi i nosili svu robu. Tu se je pobirala maltarina od onih, što su u križevački kraj nosili i vozili razne predmete. Kod porta lapidea stajaše spicolator (speculator), državni činovnik, koji je maltarinu utirao. Kalnička gora bijaše u onom kraju granica medju varaždinskom i križevačkom županijom, koju je pazilo šest »haramija«. Biti će, da se ipak mnogi mogoše prošuljati i neopazice kroz ta kamenita vrata, pa da se tomu kakogod na put stane, zatvorili su tečajem vremena taj prohod vratima od željeza i zato prozvaše ta vrata »porta ferrea« željezna vrata. Spomenuti zvonar mi je pričao, da su željezna vrata odnijeli Turci u Bosnu i Tursku (!! !), gdje se i danas mogu vidjeti … Ova kamenita vrata spominju se pod latinskim imenom »porta lapidea« prvi put u jednoj povelji kralja Andrije II. god. 1207. Neki Totar poklonio je zagrebačkoj crkvi nešto svoga posjeda, što je ležao u kraju oko današnjega Vratna, i ovaj dar potvrdjuje kralj spomenutom poveljom. Dakle već gotovo prije osam sto godina spominju se »kamenita vrata«, koja se danas zovu »Vratno« kao točka granice jednog posjeda, koji je bio veoma velik. Granica je išla prama zapadu ispod Kalničke gore do malog potočića Bogačevo znanoga, koji izvire kod Obreža. Kraj puta, što od ulaza u »Vratno« vodi u Varaždinske Toplice, se nalazi vapnenica (velika jama), u koju se stavlja vapnenac, što se sada ponajviše sa brijega »Škrinje« lomi i pali.

Ne daleko ove jame (vapnenice) ima tik desne obale potoka Kamešnice mali izvor, zdenac, iz kojega izvire hladna, dobra, pitka voda. Na tom mjestu bila su po predaji Gjure Bukovca »željezna vrata«, a ondje se vide još 2-3 kamena, što su od vratiju ostala. Rekoh, da je na brijegu s lijeve obale Kamešnice zaravanjak; brijeg se zove »kranjske hiže« (kuće). Biti će, da su prije mnogo godina na tom brijegu stanovali Slovenci, koje naš narod zove Kranjci, baveći se paljenjem vapna ili siječenjem šuma. Pero Vitanović mi nadalje priča, da su na sjeveru od  »željeznih vrata«, nasuprot »gornje mekote«, bila možda prije 200 godina »stupe« (za sukno) kuće Vitanovića iz Osijeka kbr. 1. i kbr. 2, jer su u ono doba znali imati po 300 koza i toliko ovaca. Kad je »Turak« — veli starac — ovuda sišo, onda je stupe zarobio ! . . Nadalje veli, da je u šumi „Tatarski brijeg”, (Tatarsko brdo veli Gjuro Cetušić) davno — prije 60 godina — nadjena jedna podkova od turskoga husarskoga konja, koja bijaše tako velika, da se iz nje mogla 2 orna — pluško željezo — skovati.

Dalje gore od »željenih vrata« bijaše po njegovoj predaji »Stavrac« (Starac) grad. Na vrhu Stavrca još dan danas su razvaline kule, gdje lovci odpočivaju, zatim je u Fodrocijevoj šumi bio grad »Melinac«,  a treći grad u graničarskoj strani Kalnik »Vis«. Na tim mjestima se pozna zid. Na »Visu«, uspijeva plemenito stablo, hrast kitnjak, od čijih dužica su bačve kano od stakla, a jake kao željezo. Od željeznih vrata se čovjek može uspeti na Skrinjut. (Osječani zovu taj brijeg »Ladicac«). Putnik treba dobrano sile upregnuti, da se uzmogne popeti, i rado se laća grane leskovača i zakržljalih bukava, da mu bude laglje. Na toj »Škrinji«, koja je obrasla najviše hrastom, redje ima bukava, grabova, jasena, klena, mrkonje, udikovine i veoma rijetko tisa, koje je stabalje obično kržljavo; od biljka spominjem: oslad, slatinku, slezenicu, jelenji jezik itd.

IMG_2076Fotografija  tz.kalnik.hr

Pred očima mi se radja slika, kako rimski car Oktavijan na putu iz starodrevne Siscije, sa svojim legijama prelazi preko mosta na Kamešnici iduć od današnje Glogovnice, pa kako se žuri u ljekovite Aquae Jassae, da se tamo u hladu sjenatih lipa odmara i da traži lijeka u onim toplim vodama, što bogzna koliko stotina metara duboko iz srca zemlje na površinu hrle. Valjda su tamo kod kamenitih vrati — kod »Vratna« — počivali prije, nego će u ubavu dolinu, pa onda preko kozjeg hrpta u Toplice. Nije drugo, nego se je po koji vojnički časnik odbio i na nedaleki brežuljak, na komu je sada ruševina negda tvrdoga Kalnik grada ; jer imam važnoga razloga ustvrditi, da je i za rimsko doba, a možda i prije, na tom mjestu morala biti utvrda. Kao da vidim, kako su Tatari gubili svoje glave, kad su ih naši nagnali spram Vratna u tjesnac, pa im odmazdili za sve zlo, što su hrvatskom rodu učinili. Sve mi se čini, da vidim, kako se kralj Bela IV. žurkom žuri, opkoljen silnom sjajnom pratnjom, u tvrdi grad Veliki Kalnik, što je jedva 4 i pa kilometra od »Škrinje« na desno udaljen. Tamo se kralj zatvara, pa šalje glasnika u možda još tvrdji grad »Mali Kalnik«, da i oni zatvore kapiie, jer će dušmanin valjda onamo. Kao da gledam onaj jadni svijet, što je u onim malim selima oko Vratna i Kalnika kakim god oružjem branio protiv navala dušmanskih svoje jadne kućarice; kad se ne mogaše obraniti, bježao bi u Kalnik, a kad im tamo mjesta ne bijaše…došli bi valjda i na »Skrinju« i u okolne šume, da barem život svoj i svojih spasu…Kao da čujem plač i lelek jadne raje, što od same muke pišti i nariče, jer nasilni i bezdušni vlastelin kalnički traži više i od posla i od imetka kletoga kmeta, više, rekoh, nego što su kadri dati Vidim rpe ljudi, što idu iz sela u selo, pa bučno viču, prijete se i groze, dižu stanovnike na noge, pa prave »bunu«, jer su nezadovoljni sa svime i svačime.

Mala se selca onuda rasprostrla, na gdjekim mjestima se bjelasa po koja crkvica, što te sjeća, da tamo pobožni narod živi. — Prama jugu i odmah nekako ispod brijega eno selo Kamešnica, pa Dedine, više prema desno u nizini selo Potok; od njega na jug Hrgovec i Mikovec. Sasvim na desno selo Kalnik — prije Brezovica sa starom crkvom svojom i zanimivom ruševinom, koju neurnoljivi zub vremena sve jače i jače ogrizuje, pa će skoro, za koju godinu, ponestati svega, što je potsjećalo na negdašnju moć i slavu, na dobu, dok je u njemu boravila moćna Barbara Celjska, supruga kralja Sigismunda, čije ime u narodu onoga kraja živi, misleč, da je Barbara bila žena Bele kralja (Bela IV.).

Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Uncategorized i označen sa , , , , , , , , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Jedan odgovor na Iz Križevaca u Vratno

  1. Blento napisao:

    vidio sam. 🙂

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.