Izvještaj Ivana Lenkovića iz 1563. godine i prometni pravci na prostoru od Velike Kapele do rijeke Save

Martina Markešić, mag. pov./ doc.dr.sc. Hrvoje Kekez                                                                                  Izvor: Modruški zbornik, 9/10 (2017), 41-62. 

 

Krajiški zapovjednik, Ivan Lenković, sastavio je 1563. godine izvješće o stanju utvrda i obrane prostora od Siska do Trsata, u kojemu je popisao utvrde koje treba osposobiti za daljnju obranu te one obranu kojih treba napustit. Cilj studije je ustanoviti koje prometne koridore na prostoru od Velike Kapele do rijeke Save, tj. prostoru ponajviše izloženom osmanskim provalama, Ivan Lenković nastojao zaštiti, i koja je geostrateška važnost pojedinog od tih koridora. Pri tome je razmotren geografski položaj i geostrateška važnost pojedinih utvrda spomenutih u Lenkovićevu izvještaju, te potom ustanovljeni postojeći prometni koridori na promatranom prostoru. Nadalje, analizom utvrda koje je Lenković predlagao porušiti, a koje sačuvati i dodatno obnoviti te ojačati vojnom posadom, dan je odgovor koje je prometne koridore Lenković odlučio braniti. 

naslovna.jpgKarta 1 – Važniji prometni koridori na prostoru od Velike Kapele do rijeke Save sredinom 16. stoljeća. Autor Martina Markešić

Uvodne misli

Godine 1563. krajiški kapetan Ivan Lenković, vrhovni zapovjednik Hrvatske krajine, sastavio je svoje glasovito izvješće o stanju obrane i utvrda (Verzeichniss aller Crobatischen besetzten und undbesetzten ortflegkhen) u kojemu je popisao i ukratko opisao stanje obrambenih utvrda na prostoru od Hrvatskog primorja do rijeke Drave, te je pri tome me utvrde, zapisao je tip građevine, vlasnika, broj posade i njegov prijedlog što učiniti sa pojedinom utvrdom, porušiti je ili obnoviti. Riječ je o jednom u nizu izvješća koje je Lenković u službi vrhovnog kapetana podnosio kraljevskoj vlasti o stanju obrane. Tako je primjerice 1550. godine u svome izvješću predložio obnovu obrambenih objekata poglavito a prostoru Senjske i Bihaćke kapetanije, da bi već slijedeće, 1551. godine, sastavio prvi poznati popis vojnih posada na prostoru Hrvatske krajine. Štoviše, u korespondenciji kapetana Lenkovića s krajiškom upravom često se spominju troškovi održavanja posade te potrebni građevinski popravci. No, pri tome je izostalo detaljno nabrajanje i opisivanje utvrda na način kako je to učinjeno u izvješću iz 1563. godine, te se stoga uistinu može kazati kako je to Lenkovićevo izvješće najdetaljnije do sada poznato izvješće o stanju utvrda na hrvatskim povijesnim prostorima od sjevernoga Jadrana od rijeke Drave iz sredine 16. stoljeća, proučavajući kojega se do određene mjere može donositi prosudbe o strateškim promišljanjima krajiških zapovjednika o obrani navedenoga područja od osmanske najezde.   

Naime, padom Dubice 1538. godine, a potom padom Kostajnice 1556. godine  probijena je protu-osmanska obrambena linija na rijeci Uni koja se vrlo brzo raspala, čime je je bio ugrožen ne samo hrvatski povijesni prostor nego i neposredno austrijske nasljedne zemlje, tj. Koruška, Štajerska i Kranjska. Takav nepovoljan razvoj događaja uvjetovao je da se habsburški vladari aktivnije uključe u organizaciju obrane na hrvatskom povijesnom prostoru. Vladari su se u provedbi konkretnih obrambenih mjera ponajviše oslanjali na vrhovne kapetane Hrvatske krajine, iskusne krajiške vojnike. Stoga nije neobično da je već 1557. godine na mjesto vrhovnog kapetana Hrvatske krajine bio je postavljen Ivan Lenković koji je čitavo prethodno desetljeće proveo  kao bihaćki i senjski kapetan te je bio upoznat sa stvarnim problemima u organizaciji obrane hrvatskog povijesnog prostora. 

Suočen s nedostatkom vojnih posada i opreme u zastarjelim i ruševnim utvrdama te razjedinjenosti pojedinih plemićkih obitelji u pogledu organizacije obrane, Lenković je morao napraviti preokret u određivanju i definiranju obrambene strategije, što je poglavito vidljivo iz njegovog već spomenutoga izvještaja o stanju obrane i utvrda sastavljenog 1563. godine.

Naime, Kruhek je vrlo dobro uočio da je Lenković u cilju racionalizacije obrane hrvatskih povijesnih zemalja predlagao tri koraka. Kao prvo je predlagao da se smanji gustoća utvrda u prostoru, tj. da se posade iz utvrda predloženih za napuštanje prebace u veće i snažnije utvrde, čime bi se dodatno pojačala njihova obrana. Potom je predlagao da se smanji broj civilnog stanovništva, opskrba koga je umanjivala i tako otežane napore opskrbe vojnih posada. I konačno, predlagao je da se sruše građevine van gradskih zidina koje bi u slučaju osmanskog napada na pojedinu utvrdu napadačima mogle poslužiti kao zaklon ili u koju drugu vojnu svrhu. 

Kruheku je u njegovim promišljanjima i dobro utemeljenim zaključcima, promaknulo proučiti komunikacijske pravce, tj. prostornu dimenziju Lenkovićeva strateškog promišljanja obrane hrvatskih povijesnih prostora od osmanske ugroze. Naime, iz Lenkovićeva izvještaja iz 1563. godine moguće je proučiti koje prometne koridore je namjeravao braniti, tj. s jedne strane zaštiti ih i učiniti ih prohodnima za opskrbu ključnih obrambenih utvrda, a s druge strane onemogućiti Osmanlijama korištenje istih prilikom provala kako na hrvatske povijesne prostore, tako i na prostore austrijskih nasljednih zemalja. Upravo ovo drugo proizlazi iz generalne politike vladara iz dinastije Habsburg naspram sve veće osmanske opasnosti.                                                                          Iako Lenkovićevo izvješće iz 1563. godine obuhvaća prostor od Siska do Trsata, analiza će biti usmjerena na dio od planine Velike Kapele do rijeke Save, jer je riječ u to doba najugroženijem prostoru, tj. prostoru na kojemu su se nalazili prometni koridori koje su Osmanlije koristili za svoje provale. Dakle, cilj ovoga istraživanja je temeljem analize Lenkovićeva izvještaja i geomorfoloških obilježja promatranog prostora, ustanoviti koje prometne koridore na prostoru od Velike Kapele do rijeke Save je kapetan Ivan Lenković nastojao zaštiti, i koja je geostrateška važnost pojedinog od tih koridora. Kao bi se ovaj cilj ostvario prvo će se razmotriti geografski položaj i geostrateška važnost pojedinih utvrda spomenutih u Lenkovićevu izvještaju, te potom ustanoviti postojeći prometni koridori na promatranom prostoru. Nadalje, analizom utvrda koje je Lenković predlagao porušiti, a koje sačuvati i dodatno obnoviti te ojačati vojnom posadom, pokušat će se dati odgovor koje je prometne koridore Lenković odlučio braniti. I u konačnici, nastojat će se ustanoviti vojna, tj. geostrateška važnost, svakog od tih prometnih koridora.  

izvjNaslovnica izvješća Ivana Lenkovića o stanju obrane i utvrda (Arhiv Republike Slovenije, Stanovski arhiv, kut. 162, fasc. 282, fol. 47) 

 

Geografske i prometne odrednice hrvatskog obrambenog prostora od Save do Velike Kapele sredinom 16. stoljeća 

Geografske značajke nekog prostora uvjetuju njegovu komunikacijsku povezanost, s čime je usko povezana izgradnja obrambene građevine. Naime, mjesto je moralo biti prirodno zaštićeno, ali i strateški značajno u odnosu na cestovne komunikacije. Štoviše, prometni koridori imali su ključnu ulogu u gradnji obrambenih građevina. O njima je ovisila ratna oprema i opskrba hranom, protok vojske i uspostava kontrole prostora kojim se kreću i neprijateljske vojske.

S druge pak strane, kako je cilj ovoga istraživanja definirati koje prometne koridore je, prema izvješću iz 1563. godine, Lenković namjeravao braniti, potrebno je proučiti razjasniti prirodne cjeline i prometne komunikacije koje su uvjetovale položaj utvrda spomenutih u njegovu izvješću. Kao što je već naglašeno, gradnja samih utvrda bila je uvjetovana ne samo geografskim odlikama već prometnom komunikacijom. Manji prometni pravci bili su vezani uz doline rijeka, a u suštini su se nadovezivali na najvažniju srednjovjekovnu prometnicu, Magna via. Oni nisu uvijek potvrđeni u pisanim povijesnim izvorima, no jasno je da su važnije utvrde koje su se nalazile na tim prostorima bile međusobno povezane dolinama rijeka kao najprohodnijim prirodnim cjelinama.

Komunikacijski pravac koji je za Pokuplje bio od najveće prometne važnosti je pokupski pravac. Riječ je o pravcu koji je povezivao utvrdu Sisak s dolinom rijeke Une. Pravac je od Siska vodio prema važnoj kaptolskoj utvrdi Hrastovici, tekao dalje južnije prema utvrdi Blinji potom je pratio dolinu rijeke Petrinjičice u kojoj se nalazila utvrda Petrinja (danas Jabukovac), a sjevernije kule PeckiČuntićKlimna gora. Jedan krak tog puta odvajao se kod Petrinje prema srednjovjekovnom središtu Gori dok je drugi krak nastavljao prema Gvozdanskom sve do jednog od ključnih prometnih središta na rijeci Uni, Novog. Treći krak pratio je dolinu rijeke Petrinjičice, prolazio pored utvrda Veliki i Mali Gradac te nastavljao prema Zrinu pa sve do Novog na  rijeci Uni.                      Osim pokupskog, djelomično je dolinom rijeke Kupe prolazio jedan od najznačajnijih srednjovjekovnih prometnih koridora, Magna via, koji je bio ključan pri povezivanju kontinentalnog prostora hrvatskih povijesnih zemalja s primorskim dijelom. Vodio je iz Stolnog Biograda u Ugarskoj, a od Zagreba je prolazio pored Pokupskog, opatije u Topuskom, dolinom rijeke Gline prema Bihaću i potom dalje dolinom rijeke Une do Knina prema najvažnijim srednjovjekovnim dalmatinskim komunama Zadru, Splitu i Šibeniku. Jedan krak ove ceste vodio je između Velike Kladuše i Cazina, a kod utvrde Peći odvajao se prema Vranogoraču.         

Nakon Pokuplja, izvješće nadalje obuhvaća prostor Korduna. To je prostor omeđen na jugu rijekom Koranom, na sjeveru rijekom Kupom, na zapadu Mrežnicom i na istoku rijekom Glinom. Njegove manje cjeline su središnji slunjsko-rakovički dio usmjeren prema vodotoku rijeke Korane te prostor Petrove gore, najvišeg vrha Korduna. Utvrda Perna nalazila se na istočnim obroncima Petrove gore kao i utvrda Petrova gora. Unutar slunjsko-rakovičke cjeline, kapetan Lenković zapisao je sedam utvrda. Turanj Blagajski ili Blagaj na Korani nalazio se na klisuri iznad toka rijeke Korane. Utvrda Kremen nalazila se na važnom turskom prijelazu preko rijeke Korane. Utvrda Slunj prema kojoj gravitiraju već spomenute utvrde, Blagaj na Korani i Kremen, nalazila se na brijegu iznad rijeke Slunjčice, pritoka rijeke Korane. Utvrda Tržac (Tržac na Korani) nalazila se na ušću rijeke Mutnice u Koranu.  Furjan i Šturlić nalazili su se u donjem toku rijeke Korane, a Drežnikkoji je posljednja utvrda slunjsko-rakovičke geografske cjeline unutar Lenkovićevog popisa, nalazio se na strmoj litici iznad lijeve obale Korane. Za navedeni prostor Korduna, najveću stratešku važnost u prometnom smislu imao je koranski pravac. Riječ je o pravcu koji je povezivao gornje Pokuplje, dolinu rijeke Gline i dolinu rijeke Korane s dolinom rijeke Une. Prometni koridor vodio je dolinom rijeke Korane pored utvrda Blagaj na Korani, Slunj, Kremen, Cetin sve do Tršca, Cazina, Ostrošca, a ishodište mu je bilo grad Bihać. Jedan odvojak ove cestovne komunikacije odvajao se prema Drežniku, koji je bio svojevrsno prometno čvorište.26 Tamo su se spajali svi putovi iz doline rijeke Korane i Gline. Iz Drežnika, put je bilo moguće nastaviti prema Tršcu pa dalje već opisanim pravcem ili prema Izačiću koji je također vodio do Bihaća.  Prostor doline rijeke Korane koji je izuzetno važan u Lenkovićevoj obrambenoj strategiji u potpunosti je bio utjecajna sfera grofova Frankopana Slunjskih. Lenković je naveo devet utvrda u njihovom vlasništvu. U samo tri utvrde bilježi prisutnost kraljevske posade; njih 46 sveukupno.  U izvješću se Lenkovićev opis stanja obrane i utvrda kordunskog prostora nadovezao na stanje obrane na prostoru Banovine. Ona se nalazi na samom rubu Panonske nizine, omeđena tokovima rijeke Save, Une i Gline. Može se podijeliti na zapadnu Banovinu koja obuhvaća dolinu rijeke Gline, te sjevernu Banovinu, tj. prostor dijela savske nizine i njezinih pritoka, donje Pounje koju čini donji tok rijeke Une. Najvažnije rijeka je Glina koja izvire na prostoru Slunja, a ulijeva se u rijeku Kupu. Glavni pritoci rijeke Gline su GlinicaKladušnicaČemernica i Maja.  

U dolini rijeke Gline zabilježeno je četrnaest utvrda. Cistercitska opatija u Topuskom unutar Lenkovićevog izvještaja jedinstven je primjer sakralne građevine korištene u obrambene svrhe. Kao značajni zemljoposjednici, cisterciti su željeli zaštititi svoje posjede izgradnjom čvrstih obrambenih zidina i kula. Zbog toga, opatija u Topuskom u doba osmanlijskih osvajanja postaje važna obrambena građevina. Već 1529. godine, Ferdinand je postavio 50 konjanika u napuštenu opatiju kako bi održavali stražu. S druge pak strane, utvrda Krstinja nalazila se na lijevoj obali rijeke Gline. Prvotno u vlasništvu knezova Frankopana Cetinskih, no njihovim izumiranjem 1543. godine, posjed je prešao u vlasništvo Frankopana Slunjskih kako je i zabilježio sam Lenković u svom izvješću. Sjeverno od utvrde Krstinja, u blizini potoka Rabnica koji je lijevi pritok Gline, nalazila se utvrda Klokoč, dok se utvrda Otmić nalazila zapadno od Klokoča, u Otmićkoj šumi. Nadalje, utvrda Velika Kladuša nalazi se na brdu ispod kojeg protječe rijeka Grabarsko koja upravo tamo utječe u rijeku Kladušnicu, lijevi pritok rijeke Gline, a južnije od nje bila je utvrda Mala Kladuša. Utvrđeni grad, najpoznatiji po činjenici da je upravo tamo održan glasoviti sabor hrvatskog plemstva na kojemu je 1. siječnja 1527. godine izabran Ferdinand Habsburgovac za hrvatskoga vladara, također je bio dio popisa utvrda Ivana Lenkovića 1563. godine. Baš kao i Krstinja, i Cetin, prvotno u vlasništvu loze Frankopana Cetinskihje nakon njihovog izumiranja preuzima loza Slunjskih. Oko srednjeg toka rijeke Gline nalazile su se tri utvrde koje Lenković bilježi u svom izvješću – PodzvizdVranogoračAjtić i Sračica Prometni koridori koji su bili od strateške važnosti u dolini rijeke Gline najvećim su se dijelom oslanjali i povezivali s odvojkom ceste Magna via. Jedan krak je vodio od Velike Kladuše prema Cazinu i dalje prema Bihaću. Osim navedenog kraka, manje glinske prometne komunikacije povezivale su dolinu rijeke Korane s dolinom rijeke Gline, prolazeći pored utvrda Otmić prema utvrdama KrstinjiHresnom, Klokoču sve do Blagaja na Korani.  

Ivan Lenković u svom je izvješću opisao trinaest utvrda na prostoru donjeg toka rijeke Une. Neke od njih su nepoznatih vlasnika i lokacija, poput Vidnića i Graduše. Ostale su utvrde na tom prostoru bile u vlasništvu dviju plemićkih obitelji, knezova Blagajskih i Zrinskih. Utvrde knezova Blagajskih bile su Bruvno, Bojna, Bušević, Mračaj i ŽirovnicaUtvrda Bruvno bila je smještena na zapadnim obroncima Zrinske gore, iznad doline kojom teče potok Maja, jedan od pritoka rijeke Gline. Sjeverno od Krupe, a istočno od Otoke, na desnoj strani Une nalazila se drvena utvrda Bušević, a na brdu Mračaj, nedaleko od Otoke, na samoj rijeci Uni, plemići Blagajski izgradili su drvenu utvrdu, Mračaj. Žirovnica je utvrda u blizini utvrde GvozdanskoUtvrde Bušević i Mračaj bile su preuzete od strane krajiške uprave budući da su u njima boravili kraljevski vojnici.      Lenković je zabilježio veći broj utvrda u vlasništvu obitelji Zrinskih na prostoru donjeg Pounja. Utvrde Zrin i Gvozdansko bile su najveće i najvažnije utvrde Zrinskih na tom prostoru. Tvrdi grad Zrin bio je glavno sjedište posjeda obitelji Zrinski na lijevoj obali Une; posjeda koji se protezao od Kostajnice do Žirovca i do vrhova Zrinske gore. Bio je to čvrsto građen tvrdi plemićki grad, a sastojao se od bedema, branič kule, jedne trapezaste kule-bastiona i tri ulaza. Tri različita ulaza svjedočila su o povijesnim promjenama kroz koje je utvrda prolazila.     

 S druge strane, Gvozdansko je prvenstveno građeno zbog obrane rudnika srebra koji je bio u vlasništvu Zrinskog, te se njenog nastanak smješta u razdoblje od 1463. do 1488. godine. U to doba je Petar Zrinski dobio kraljevsku povelju kojom se njegovoj obitelji omogućuje iskorištavanje, obrađivanje i uživanje prihoda obradom ruda pronađenih na njihovom posjedu, bez plaćanja kraljevskog rudarskog poreza.   Oko ovih dviju najvažnijih utvrda, izgrađene su nekolicina manjih utvrda koje su u najvećoj mjeri služile kao njihove predstraže. Utvrda Prevršac (Prekovršac) koja se nalazila na Zapadnoj strani Zrinske gore bila je predstraža utvrdi Zrin. Istovjetnu obrambenu funkciju za utvrdu Gvozdansko imale su Pedalj, Jamnica i Gore.

Izvješće Ivana Lenkovića iz 1563. godine obuhvatilo je i prostor srednjeg toka rijeke Une. Srednje Pounje je prostor toka rijeke Une nizvodno od Bihaća sve do ušća rijeke Sane u Unu, omeđen sa sjevera rijekom Glinom, s zapada Petrovom gorom, s juga Plješevicom, a s istoka Zrinskom gorom. Na prostoru srednjeg Pounja, Lenković je zabilježio deset utvrda. Najvećim dijelom, radilo se nizu manjih utvrda u vlasništvu niza plemićkih obitelji poput Jezerskih, Keglevića, Kobasića, Blagajskih i Zrinskih. Utvrda Bužin (Bužim) u vlasništvu Keglevića se nalazila na uzvišenju iznad doline kojom protječe potok Bužimkovac, a utječe u Glinu. Sjeveroistočno od Bužima, nalazila se utvrda Čavić. Utvrda Jezerski nalazila se zapadno od mjesta Otoke i rijeke Une, istočno od brda nad dolinom kojom protječe Jezerčica. Dvije utvrde na prostoru srednjeg Pounja, Stijena i Ostrožac, najveći su dio svoje povijesti bile u vlasništvu knezova Blagajskih. Utvrda Stijena nalazila se istočno od Cazina i Ostrošca, a pripadala je posjedu Ostrožac, dok je sama utvrda Ostrožac bila južno od Cazina, a sjeveroistočno od Bihaća. Utvrda Cazin nalazila se na lijevoj obali Une, sjeverno od Bihaća, a na važnosti dobiva padom Knina pod osmanlijsku vlast 1522. godine. U vlasništvu Zrinskih bile su dvije utvrde na ovom prostoru, a to su Krupa i MutnikZapadno od Cazina, na brdu iznad doline kojom protječe potok Mutnica, bila je smještena utvrda Mutnik, dok se utvrda Krupa nalazila na strmoj litici nad rijekom Unom. Za prometnu povezanost srednjeg Pounja, najvažniji su bili odvojci prometnice Magna viaposebice krak koji je vodio od Velike Kladuše prema Cazinu te dalje na Bihać. U svome izvješću iz 1563. godine, Lenković je ponajviše pozornosti posvetio području Bihaćke kapetanije, odnosno prostoru gornjeg Pounja. To je dio toka Une uzvodno od grada Bihaća sve do izvora rijeke u današnjem mjestu Donja Suvaja. Unutar tog prostora smjestilo se Bihaćko polje, odnosno kotlina rijeke Une gdje se nalaze brojni riječni otoci. U kotlini rijeke Une definirano je i zabilježeno šest utvrda. Sve one bile su usmjerene prema obrani kraljevskog grada Bihaća.  

Bihaćku kotlinu sa sjeverne strane zatvaraju Brekovička brda, a na jednom od njih nalazila se utvrda Brekovica koja je štitila prijelaz preko Une. Nedaleko od nje, na samom toku rijeke Une nalazio se drveni čardak Blažuj. Utvrda Sokol (Sokolac) nalazila se na strmom brijegu lijeve unske obale, između Ripča i Bihaća. Sva obrambena snaga bila je u kuli koja je podignuta na strmoj stijeni iznad Une te je na taj način štitila sjevernu i istočnu stranu kraljevskog grada. Ono što je Sokolac bio za sjevernu i istočnu stranu grada u obrambenom smislu, to je utvrda Ripač bila s južne strane. Ona se nalazila na jednom od brojnih unskih riječnih otoka. Nositelj obrane bila je četverokutna kula na tri kata. Uz BrekovicuRipač, Izačić, nositelj obrane grada Bihaća bila je i kula Izačić. U svojem izvještaju o nužnim popravcima i gradnjama na hrvatskim krajiškim gradovima iz 1551. godine, Lenković opisuje utvrdu Izačić kao prostranu kružnu kulu zaštićenu dvostrukim zidom. Kraljevski grad Bihać smješten je u Bihaćkom polju, okružen planinama Plješevicom, Grmečom i brdom Debeljača. Kroz sam grad protječe rijeka Una koja ga u potpunosti okružuje svojim rukavcima tako da se grad nalazi na riječnom otoku.

Oko grada Bihaća postojala je izvanredna mreža prometnih pravaca zbog njegove važnosti. Svi prethodno opisani prometni koridori imali su svoje ishodište u kraljevskom gradu Bihaću. Glavni put od središnjeg dijela Kraljevstva vodio je preko koranski prometnih komunikacija do Drežnika i Sokolca za Bihać, a drugi put je dolazio sa sjevera, od doline rijeke Kupe, Siska, dolinom Petrinjčice do utvrda Zrinskog Pounja sve do doline rijeke Une.

 

IZVORI:

– Arhiv Republike Slovenije, Stanovski arhiv (AS2)

– LASZOWSKI (Emilij), 1914, Monumenta Habsburgica Regni Croatiae Dalmatiae Slavoniae. Habsburški spomenici Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, sv. 1, Zagreb

– LASZOWSKI (Emilij), 1916, Monumenta Habsburgica Regni Croatiae Dalmatiae Slavoniae. Habsburški spomenici Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, sv. 2, Zagreb

– LASZOWSKI (Emilij), 1918, Monumenta Habsburgica Regni Croatiae Dalmatiae Slavoniae. Habsburški spomenici Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, sv. 3, Zagreb

– LOPAŠIĆ (Radoslav), 1889., Historiam Slavorum Meridionalium. Spomenici Hrvatske krajine, sv. 3, Zagreb:

 

LITERATURA:

– BOJANOVSKI (Ivo), 1974, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji, Sarajevo

– BUDAK (Neven), STRECHA (Mario), KRUŠELJ (Željko), 2003, Habsburzi i Hrvati, Zagreb

– ČORALIĆ (Lovorka), 1997, Put, putnici i putovanja: ceste i putovi u srednjovjekovnim hrvatskim zemljama, Zagreb

– DEANOVIĆ (Ana), 1978, „Glosar naziva u upotrebi srednovjekovnog i renesansnog vojnog graditeljstva u Hrvatsko“, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knj. 8, 36-43

– HORVAT (Zorislav), 1997, „Stari Zrin“, Zrinski zbornik za povijest i obnovu hrvatskog Pounja, sv. 2, 75-103

– HORVAT (Zorislav), 2007, „Kašteli knezova Zrinskih potkraj 15. i početkom 16. stoljeća u Pounju“, Povijest obitelji Zrinski, Zagreb, 91-137

– HORVAT (Zorislav), 2014, Burgologija. Srednjovjekovni utvrđeni gradovi kontinentalne Hrvatske, Zagreb

– KEKEZ (Hrvoje), 2016, Pod znamenjem propetog lava. Povijest knezova Babonića do kraja 14. stoljeća, Zagreb

– KRUHEK (Milan), 1991, „Stari gradovi i feudalni posjedi“, Dvor na Uni od prijeslavenskog doba do naših dana: zbornik naučnih i publicističkih radova, Dvor na Uni, 95-112

– KRUHEK (Milan), 1994, „Rat za opstojnost Hrvatskog Kraljevstva na kupskoj granici: Borbe za kaptolski kaštel u Sisku i druge utvrde na Kupi 1591-1595. godine“, Sisačka bitka 1593-1993., Zagreb-Sisak, 33-66

– KRUHEK (Milan), 1995, Krajiške utvrde i obrana Hrvatskog Kraljevstva u 16. stoljeću, Zagreb

– KRUHEK (Milan), 1997, „Stari feudalni gradovi Zrinskog Pounja”, Zrinski zbornik za povijest i obnovu hrvatskog Pounja, sv. 2, 105-119

– KRUHEK (Milan), 2005, „Topusko: cistercitski samostan u protuturskim obrambenim ratovima 16. i 17. stoljeća“, Glas Gradskog muzeja Karlovac, god. 4, br. 1, 10-17

– KRUHEK (Milan), 2009, Drežnik Grad: srednjovjekovno naselje i kaštel Frankopana na Korani. Povijesno-turistički vodič, Rakovica

– KRUHEK (Milan), 2012, „Čuntić kula u sustavu obrane kaptolskih prekokupskih posjeda tijekom 16. stoljeća“, Osam stoljeća Čuntića (1211-2011.), Zagreb, 114-123.

– KRUHEK (Milan), HORVAT (Zorislav), 1986, “Utvrde Banske krajine od Karlovca do Siska”, Arheološka istraživanja na karlovačkom i sisačkom području, Zagreb, 161-187

– KRUHEK (Milan), HORVAT (Zorislav), 1993, Stari grad Slunj: od knezova Krčkih- Frankopana do krajiške obrambene utvrde, Zagreb

– KRUHEK (Milan), HORVAT (Zorislav), 2000/2001, „Cetin – spomenik hrvatske povijesti i fortifikacijskog graditeljstva“, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, vol. 26/27, 209-230

– LASZOWSKI (Emilij), 1902, Hrvatske povjesne građevine: mjestopisni i povjesni opisi gradova, kula, samostana, crkava i drugih povjesnih građevina domovine Hrvata, Zagreb

– LOPAŠIĆ (Radoslav), 1890, Bihać i Bihaćka krajina: Mjestopisne i poviesne crtice sa jednom zemljopisnom kartom i četrnaest slika. Zagreb

– LOPAŠIĆ (Radoslav), 1895, Oko Kupe i Korane. Mjestopisne i povjestne crtice: sa dvadeset i tri slike i jednom zemljopisnom kartom, Zagreb

– MAGAŠ (Damir), 2013, Geografija Hrvatske, Samobor – Zadar

– MAŽURAN (Ive), 1998, Hrvati i Osmansko Carstvo, Zagreb

– MILETIĆ (Drago), 2012, Plemićki gradovi kontinentalne Hrvatske, Zagreb

– MIRNIK (Ivan), 1992, Srebra Nikole Zrinskog. Gvozdanski rudnici i kovnica novca, Zagreb

– NOVAK (Ana), 2008, Topusko u razdoblju od dolaska cistercita do kraja srednjega vijeka, Zagreb (magistarski rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu: 2008.

– PÁLFFY (Géza), 2009, The Kingdom of Hungary and the Habsburg Monarchy in the Sixteenth Century, New York

– SLUKAN-ALTIĆ (Mirela), 2005, „Kartografski izvor za rekonstrukciju i praćenje razvoja prometnih komunikacija“, Ekonomska i ekohistorija. Časopis za gospodarsku povijest i povijest okoliša, god. 1, br. 1, 85-101

– STEKLASA (Ivan), 1893, „Ivan Lenković“, Letopis matice slovenske, Ljubljana, 58-110

 

Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Uncategorized i označen sa , , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.