Povijest Rasinje

Izvor: rasinja.hr
rasinja.jpgKarta mapy.mzk.cz

Rasinja je nastala na samom podnožju sjeverne padine Kalnika, u dolini Drave, na pola puta između Koprivnice i Ludbrega, na mjestu na kojem se uz potok Gliboki formirao značajni srednjevjekovni cestovni pravac iz smjera Drave preko Rasinje dolinom tokova Glibokog i Glogovnice prema Apatovcu i Križevcima.                                                                  Sam naziv mjesta Rasinja nije točno utvrđen. Antun Kancijan piše: Tik sela Rasinje teče potok Gliboki koji se 1259. godine spominje kao „fluvio Rassinia“ odnosno kao potok Rasinja. Vrlo je vjerojatno da je po imenu tog potoka dobilo svoje ime i naselje nastalo negdje u 12. stoljeću. Ova tvrdnja može se potkrijepiti činjenicom da u ovom kraju neka naselja imaju ime po obližnjem potoku ili rijeci.
Rasinja se već u 12. stoljeću spominje kao sjedište plemićkog posjeda, što potvrđuju arheološki ostaci Opoj-grada, jednog od najpoznatijih srednjovjekovnih burgova u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske. Osim ostataka srednjovjekovne fortifikacijske arhitekture, fragmenata arhitektonske plastike i građevinskog materijala, radi se o bogatom arheološkom nalazištu srednjovjekovne keramike na kojem još uvijek nisu provedena sustavna istraživanja. Osnove nepravilnog trokuta s obrambenim kulama na uglovima Opoj-grad je bio podignut južno od Rasinje, prema Velikom Pogancu na lokalitetu Budim kojim je omogućen nadzor nad cestovnim pravcem koji prati dolinu potoka Gliboki. U samoj Rasinji sve do sredine 20. stoljeća nalazila se kula predstraža. Usprkos upravnom i crkvenom značaju, velikom plemićkom posjedu i srednjovjekovnom kastrumu Rasinja nikada nije razvila predgrađe, iako se već početkom 16. stoljeća spominje postojanje trgovišta (oppidum Razynyakeresztur) oko kojeg se formiralo naselje manjih dimenzija, začetak današnje Rasinje.
Srednjovjekovnu Rasinju pisani dokumenti spominju 1170. godine kada se kao vlasnik spominje biskup Prodan, koji je posjede u okolici Rasinje poklonio križarskom crkvenom redu Templara, dok darovnica iz 1236. godine navodi utvrđeni grad kojeg je ban Opoj de Gudkeled također darovao Templarima. U vrijeme provala Tatara u 13. stoljeću, kralj Bela I. je 1248. godine rasinjski posjed darovnicom za istaknute usluge dodijelio županu Herbertu Oslovu, pri čemu su uz granice posjeda navedene Velika i Mala Rasinja – Razina Magna i Razina Minor. Tijekom narednog razdoblja Rasinja je često mijenjala vlasnike. Tako je već 1287. godine njen vlasnik župan Povša. Godine 1329. oko rasinjskog posjeda parnicu vode Stjepan, sin Herborta Oslova i Stjepan, sin Ibrahona. Godine 1369. kao vlasnik rasinjskog posjeda navodi se Ivan pl. Gyophas, a 1380. Mihailo de Rascyna.
U 15. stoljeću se kao vlasnici posjeda spominju plemićke obitelji Selak i Daraboš, a kao vlasnici Opoj-grada plemićka obitelj Bočkaj, koja je u krvnoj vezi s banom Opojem. Godine 1439. u Spomenici župe Rasinja vlasnikom se spominje Stjepan pl. Bočkaj, a Baltazar Krčelić kao vlasnike Rasinje 1480. godine navodi Petra i Sigismunda pl. Bočkaj.
U 16. stoljeću, u vrijeme dolaska Habsburgovaca na hrvatsko-ugarsko prijestolje rasinjski kastrum 1527. godine zauzima Ljudevit Pekri. Početkom 16. stoljeća rasinjski posjed podijeljen je između dvije loze pl. Bočkaja na rasinjski koji je obuhvatio Rasinju, Đelekovec i Podravsku Selnicu, odnosno kuzminski koji je obuhvatio sela Kuzminec, Grabaševec, Antolovec, Zablatje, Torčec, Koledinec i dio Cenkovca.
16. stoljeće obilježile su česte provale Turaka koji su 1532. godine, nakon poraza kod Koszega (Kisega) razorili Opoj-grad. Upravo radi strateškog smještaja na značajnom srednjovjekovnom prijelazu Kalnika, Turci su harali Rasinjom u nekoliko navrata 1574., 1576., 1579. i 1603. godine.
Godine 1532. kao zarobljenik turskog sultana Sulejmana II. Veličanstvenog iz Rasinje je u svijet krenuo znameniti hrvatski putopisac Juraj (Gjuro) Husti de Rascinia. Proputovavši, između ostalog, Tursku, Palestinu, Egipat, mjesta oko Crvenog mora i Indiju, u Pečuhu je oko 1550. godine napisao svoj „Putopis“, jedan od najstarijih putopisa u hrvatskoj nacionalnoj literaturi koja se čuva u Vatikanskoj knjižnici kao ostavština švedske kraljice Kristine.

Templarski posjedi

Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Uncategorized i označen sa , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.