U potrazi za frankopanskim posjedima u Gackoj – mlinice u Švici

Tekst: Manja Kostelac-Gomerčić, udruga Baštinica, Otočac/Ulomak iz knjige Gacka – Europska kraljica boje opala Milana Štefanca Ćiće
DSC_0030-2.jpgFotografija © Darko Antolković

Na mlinicama koje se prvi put spominju kao vlasništvo Frankopana, a očito ih je bilo toliko da su ih mogli mirne duše darivati uokolo. Znamo da je gospodar Otočca Žikmund Frankopan imao mlinice, pile i stupe u Švici, Šumećici i Pelici (Poljicima). On je 1444. godine darovao pavlinskim samostanima sv. Jelene i sv. Spasa u Senju zapušteno mlinište u Švici s dva mlina da ga poprave i uživaju. Iste godine je potvrdio darovnicu pavlinskom samostanu sv. Nikole na Gvozdu (danas Kapela) kojom je njegov djed Ivan Frankopan darovao pavlinima jedan mlin i jednu stupu u Švici. Tome je pridodao još jedan mlin i jednu pilu (pilanu). Sve te povelje su na glagoljici!
Ne možemo znati gdje su točno bile frankopanske mlinice, ali je velika vjerojatnost da su se protjekom stoljeća te iste mlinice uvijek popravljale i održavale na istim mjestima. Kad je Gacka osakaćena pred Švicom, na švičkoj Skeli radilo je 15 mlinica sa 64 mlinska kola i 3 pilane.
Krasno je to krupno kamenje, a gradnja vrlo kvalitetna.
Ruševine mlinica u Švici ostave na posjetitelja snažan i neizbrisiv dojam. Poput neke tajanstvene bajkovite priče koju još nitko nije odgonetnuo do kraja i predstavlja stalni izazov odgonetačima. A fotografirati bi se moglo doslovno danima. Mnoštvo je tu zanimljivih kutova snimanja i čudesno lijepih detalja, neka izvorna mističnost skrivena u srži mlinova i mlinarenja oduvijek…

„Pisati o rijeci Gackoj a ne spomenuti vodenice, mlinice ili, kako ih mještani nazivaju, malenicepile na vodeni pogon, naprave za pranje sukna i kićenih biljaca (kokvi), naprave za stupanje sukna (stupe), bilo bi neoprostivo. Neoprostivo je i to što tih naprava na najvećem dijelu toka rijeke Gacke više nema.

Velike količine vode i pogodna konfiguracija korita rijeke već je na samim izvorima omogućila izgradnju vodenica, pila, koševa i stupa. Od glavnog izvora Gacke, Tonković vrila, pa do izvorišta pritoke Sinačke pučine, Kostelke, do malih periodičnih pritoka u selu Čoviće i Prozor i veličanstvenih slapova u selu Švica (Male Plitvice), bili su još davno sagrađeni ovi izuzetno lijepi, funkcionalni i žiteljima potrebni objekti. Ti objekti, uz funkciju koju su imali, bili su mjesta okupljanja i društvenog života mještana iz neposredne blizine. To su bila mjesta razmjene dobara, veselja, sastanaka starijih i mlađih, njegovanja običaja, tihih i glasnih šaputanja o svemu i svačemu.

Rijeka Gacka, uz svoju čistoću i biološki potencijal, je voda stalnog i ujednačenog kapaciteta i protoka tijekom čitave godine, a naseljenost ovog kraja nije bila slučajna, nego izuzetno pogodna u zadovoljavanju osnovnih životnih potreba svakog čovjeka. Područja Like i Krbave, dijelom i krajeva
Gacke udaljenijih od same rijeke, dijelovi Korduna i Bosne, a pogotovo Hrvatskog primorja, u ljetnom periodu oskudijevala su u pitkoj vodi, a voda je značila praktički sve. Upravo zbog toga rijeka Gacka je bila i ostala prava blagodat za sve njene žitelje iz bliže i dalje okoline.

Evo samo nekoliko statističkih podataka o broju takvih objekata koji nam potvrđuju kolike su, samo unazad nekoliko desetljeća, bile potrebe za obavljanje te djelatnosti i koliki im je bio značaj. Krenimo od izvorišta i prebrojimo sve te prekrasne primjerke narodnog tradicijskog graditeljstva na Gackoj i pritocima, ne samo da utvrdimo njihov broj, nego i da se prisjetimo jesu li svi ti divni ruralni objekti morali baš platiti žalosni danak napretku, ili je veći broj tih objekata mogao ostati i danas u funkciji, a dio njih promijeniti namjenu, kao što je to učinio ostali svijet koji ljubomorno njeguje svoju tradiciju i kulturu.

Što je – tu je. Oni koji budu čitali ove retke donijet će svoj sud, a vjerujem da za ono što je danas od tih objekata ostalo, ova generacija neće dozvoliti takav nemarni odnos, kao što su iz bilo kojeg razloga dozvolili njihovi djedovi i očevi.

Na glavnom izvorištu Gacke Tonković vrilu bilo je šest vodenica s 12 pari kamenova, dvije pile na vodu, stupa i dva koša za pranje sukna. Na desnoj pritoki Gacke, Sinačkoj pučini, na gornjoj i donjoj skeli bilo je sedam mlinica s 14 pari kamenova, pila na vodu, stupa i koševi. Na lijevoj
pritoci Gacke, KosteIki, dvije mlinice s pet pari kamenova i pila. Na pritoku Malinišće, kod bivšeg hotela Gacka, dvije mlinice i vodena pila. Na periodičnom potoku u selu Čoviće mala mlinica, a kod današnjeg mosta na putu Čoviće – Crno Jezero također mali mlin koji je radio samo u rano proljeće. U selu Prozor uz cestu Otočac – Lešće (Šajnerica-Špilnik) na periodičnom potoku Markovcu stajala je mala mlinica. I danas kad stariji ljudi putuju, a žele izaći na Špilniku kažu: – Želim izaći kod malenice.

 Nizvodno, u selu Šumećica pod brdom Sinjal bila je veća mlinica, a druga u Donjem gradu u Otočcu na raskrsnici ceste prema Senju i Švici, u neposrednoj blizini drvne industrije. U Otočcu u Donjem gradu kod nekadašnje tekstilne tvornice Oteks na takozvanom generalnom kanalu bila je još jedna mlinica s dva para kamenova, među prvima prestala je s radom. Na sjevernom rukavu Gacke od Glavaca do Brloga (Babić Mosta) nalazilo se šest mlinica i jedna pilana, u Kompolju dvije i jedna na Klančiću na samom rubu Brloga prema Kompolju.

Selo Švica sa svoja dva divna jezera i veličanstvenim slapovima predstavljalo je krunu ljepote rijeke Gacke. Slapovi Gacke u Švici svojom konfiguracijom omogućili su tadašnjem stanovništvu da na relativno malom prostoru izgraditi mnoštvo vodenica, pila na vodeni pogon, stupa za stupanje domaćeg sukna, a kasnije i za izgradnju male hidroelektrane (100 KW) koja je proizvedenom strujom podmirivala potrebe grada Otočca i okolnih sela.

Hidrocentrala u Švici je jedna od najstarijih hidrocentrala (sagrađena 1936.) u Hrvatskoj i predstavlja svojevrsni spomenik tehničkog graditeljstva vrijedan njegovog čuvanja i održavanja. Po nekim saznanjima, kada je Švica bila u svom punom sjaju i usponu, na tom slapištu bilo je petnaestak mlinova (32 para kamenova), tri vodene pile, pet koševa za pranje biljaca i dvije stupe za sukno.

Mliništa ili, kako su ta mjesta nazivali u Švici, skela (isto kao u Sincu i Lešću), bila su žila kucavica i centar trgovine, razmjene dobara i mjesto njegovanja bogatih narodnih običaja. O tom dijelu Gacke doline, na žalost, danas su ostale samo uspomene i pokoja narodna pjesma kao ona o curici i crvenom rupcu, švičkoj pogači od mlinarskoga kruva i druge pjesme.
Zaključujući ovaj dio o ljepoti i jedinstvenom tradicijskom graditeljstvu, samo još prije tridesetak godina stanje je bilo ovakvo (budući da je Ćićina knjiga objavljena 1999. godine, sada govorimo o stanju prije 50-ak godina):
– 41 vodenica (mlinica)
– 83 pari kamenova
– 9 pila na vodeni pogon
– 9 koševa za valjanje i pranje biljaca, deka, ogrnjača za konje i sukna koje je narod upotrebljavao za odjeću (lače, ćurke, alje) i obuću (coklje).

 

mlin.jpgFotografija © Darko Antolković
DSC_0020-4.jpgFotografija © Darko Antolković
DSC_0009-3.jpgFotografija © Darko Antolković
DSC_0017-4.jpgFotografija © Darko Antolković
DSC_0011-3.jpgFotografija © Darko Antolković
DSC_0031.jpgFotografija © Darko Antolković

 

 

 

Ovaj unos je objavljen u Uncategorized i označen sa , , , , , , , , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.