Ceste Karlovac – Senj od najstarijih vremena

Stjepan Szavits Nossan
Izvor: Ceste Karlovac-Senj od najstarijih vremena do sredine XIX. st, Senjski zbornik Vol.4 No.1, 1970

cesta

Grad Senj leži na istaknutoj lokaciji koja je po svom geografskom položaju već od prastarih i prethistoričkih vremena bila prcdestinirana za ljudsko naselje i prometno čvorište. Podno Vratnika, najnižeg prijevoja preko planinskog lanca koji dijeli Jadransko more od unutrašnjosti (700 m n. m.) a preko kojega su od pamtivijeka prolazili stari trgovački i vojnički putevi, koji su nutrašnjost zemlje, sve tamo do Kupe, Save i Dunava vezivale sa Jadranskim, a preko toga i sa Sredozemnim morem, na topografski pogodnom terenu na izlazu iz duboko usječene Senjske Drage, postojalo je ljudsko naselje u ilirsko, a vrlo vjerojatno već i u predilirsko doba. Na cjelokupnoj istočnoj obali Jadrana od ušća Rječine do ušća Zrmanje ovaj je položaj bio geografski i topografski najpovoljniji za izgradnju naseobine i luke, sa najkraćom i najpovoljnijom suhozemnom vezom s unutrašnjosti. Vremenom je značenje Senja kao naselja i luke postepeno raslo, pa već grčki geograf i astronom Klaudije Ptolomej iz Aleksandrije (oko god. 150 pr. n. e.) spominje Senj u popisu primorskih gradova Liburnije, kroz koji su već u grčko doba prolazili trgovački putevi. Svoj najveći procvat doživio je stari Senj (Senia) u rimsko doba. Rimski pisac, geograf i enciklopedista Gaj Plinije Stariji (god. 23—79 posl. n. e.) spominje Senj među primorskim gradovima, a spominju ga razni rimski geografi i u kasnije doba. Antoninov Itinerer spominje grad Senj na velikom putu od Akvileje i’Aquileia) preko Trsata (Tersatica), Crikvenice (Ad Turres), Senja (Senia), Vratnika, Kapele i Modruša do Josipdola (Bivium?), gdje se jedan ogranak produžio sjevernim smjerom preko Tounja prema sv. Petru na Mrežnici, a drugi važniji skrenuo istočnim smjerom prema Sisku (Siscia). Ravenatov Itinerer spominje Senj na putu koji od Ravenne vodi u Drač. Ishodište rimskih cesta za Panoniju i Dalmaciju bila je Akvileja (Aquilea), odakle je jedna cesta išla do Trsata (Tersatica) uz more pravcem Trst (Tergesta) — Poreč (Parentium) — Pula (Pola) — Labin (Albona) — Plomin (Fianona), a druga preko Trsta izravno za Trsat. Od Trsata išla je velika cesta preko Bakra (Raparia) do Bakarca, gdje se razdvajala na dva kraka: jedan krak prolazio je od Bakarca uz more preko Kraljevice (Volcera) i Crikvenice (Ad Turres) do Novoga, a drugi išao je kroz Vinodol do Novoga gdje su se oba kraka sjedinila u jednu cestu do Senja. Bakarac je bio važna postaja na tom putu jer su tamo pronađeni miljokazi iz vremena careva Florijana, Dioklecijana, Galerija i Flavije Severa. Prvonavedeni rimski miljokaz nosi natpis: Im/perator/ Caes/ar/ M/arcus/ Annius Florianus p/ius/ f/elix/ Aug/ustus/ predstavlja veliku rijetkost, jer je car Florijan god. 276 bio samo dva mjeseca vladar. Od Senja prelazila je rimska cesta Vratnik, pa se negdje blizu žute Lokve ili Brloga (Avendo?) dijelila na dva smjera: prvi je išao preko Brinja (Monetium), Kapele i Modruša do Josipdola ili Čakovca (Moetulum), dok je drugi smjer krenuo kroz Liku preko Kvarta (Epidotium?) do Metka (Ausancalis?), gdje se spojio sa cestom iz smjera Udbine i Korenice, prešao zatim Velebit na Malom Halanu i Kraljičinim Vratima na visini preko 1000 m n. v.. te preko Dracevca (Clambetis?) sišao do mora. Na potezu od Malog Halana kroz Kraljičina Vrata te na silasku prema moru jasno se još vide ostaci ove ceste, njeno rubno kamenje, potporni zidovi, nasjeći u stijeni i dr. Nešto južnije od Lovinca sačuvani su ostaci karakterističnih užljebina za kotače vozila na cesti koja je dolazila iz Udbine. Malo je vjerojatno da bi neka rimska cesta bila išla od Senja južnim smjerom uz more do Starigrada odnosno ušća Zrmanje, kroz dosta naseljeni ali teško prohodni krš podvelebitskog obalnog područja. lako su podaci o rimskim cestama vrlo oskudni, naročito zbog toga što su pronađeni ostaci tih cesta vrlo rijetki, ipak se može sa sigurnošću utvrditi da je cesta, koja je u rimsko doba od Senja preko Vratnika vodila u unutrašnjost Hrvatske, imala veliko značenje. Prema arheološkim nalazima u selu Vratniku, blizu istoimenog planinskog prijevoza, može se zaključiti da se tamo nalazila rimska poštanska postaja, a takovih je bilo i na drugim mjestima duž navedenih rimskih cesta.

Od rimske ceste, koja je preko Vratnika i žute Lokve vodila prema Kapeli odnosno u Liku, nisu preostali gotovo nikakvi tragovi; zub vremena a vjerojatno i ljudska ruka uništila su gotovo sve. Ipak treba zabilježiti neke podatke koje bi sustavnim istraživanjem na terenu trebalo provjeriti. Ivan Krajač zapazio je neki trag rimske ceste blizu današnjeg rasadnika kod sv. Mihovila pod Vratnikom. Patsch spominje takve tragove između Žute Lokve i Rapainog klanca, Bach između Prokika i Melnica, dok se prema nekim drugim podacima slabi ostaci rimske ceste nalaze blizu ruševina nekadanjeg samostana sv. Nikole na sjevernoj padini Velike Kapele. Ostaci rimskih cesta pronađeni kod Lovinca, na Malom Halanu i na Kraljičinim vratima svjedoče o izvanrednoj građevno-tehničkoj savršenosti rimske cestogradnje, pa bi ih trebalo stručno snimiti i sustavno proučiti. Sporadični i gotovo posve propali ostaci rimskih cesta u hrvatskom kršu pokazuju da su te ceste bile vrlo solidno u kamenu građene i brižljivo održavane. Na rimskim miljokazima bilo je obično zabilježeno, kada je cesta ili koji objekat građen ili popravljen. Vodotoci su bili često presvođeni mostovima od klesanog kamena. Itinereri su bili izraženi u rimskim miljama, čija je duljina iznosila 1482 metra. Propašću Rimskog imperija zapuštene su i propale odlične ceste tog carstva, pa prema tome i one stare komunikacije koje su Senj vezivale sa zaleđem, kao i one uz more prema Rijeci. Međutim, važnost Senja kao najbliže točke na more ostala je i kasnije u posve promijenjenim prilikama. Kroz cijeli srednji vijek, pa do druge polovine XVIII stoljeća, postojao je stari trgovački put koji je od Zagreba odnosno Karlovca preko Modruša, Kapele i Vratnika vodio u Senj. Taj je put bio loš i neprohodan za kola, pa se roba prenosila mulama i konjima, dok su putnici jašili. Ovaj se put spominje već u XIII stoljeću pod imenom »via regis«, »via publica«, »via magna« i si. Ovaj je put od Zagreba, prešavši Savu brodom, proslijedio preko Stupnika na Jasku te kroz Draganičku šumu do Dubovca, gdje se dijelio na dva smjera. Put za Senj išao je od Dubovca dolinom Mrežnice, prešao zatim blizu Zvečaja u dolinu Dobre kod Lipe, te vodio dalje preko Tounja i Skradničkod sedla do Hreljina na ogulinskom polju, a odanle preko Modruša, Velike Kapele i Vratnika na Senj. Točnijih podataka o trasi tih puteva nemamo jer u ono doba još nije bilo nikakvih mapa, a osim toga nisu ovi putevi bili pravilno građeni, već su imali obilježje poljskih ili seoskih staza, a često puta su i mijenjali svoj smjer ili trasu: u kišno i zimsko doba bili su na dugim potezima neprohodni. Trgovina i promet oživjeli su ponovo za vrijeme krčkih knezova Frankopana. Ugovori što su ih oni sklopili sa Venecijom i drugim dalmatinskim gradovima, a koji su pružili razne povlastice mletačkim trgovcima, kao i uredbe o trgovanju u Senju, Vratniku, Brinju i Modrušu, dokazuju da se u to vrijeme odvijao živahan trgovački promet na starom putu između Senja i Modruša. Da je ovaj put imao i znatno međunarodno značenje, pokazuje okolnost da su njime u više navrata prolazile kraljevske povorke i visoka izaslanstva iz dalekih zemalja.

Kako je put pješke ili na konju preko strmina Velike Kapele, koja se u ono vrijeme zvala »Gvozd«, bio vrlo mukotrpan pa i opasan, podigao je Ivan V. Frankopan oko g. 1400. na šumovitoj sjevernoj padini Velike Kapele uz stari put pavlinski samostan sv. Nikole sa crkvom. Taj je samostan kroz stoljeća služio kao sklonište putnicima i tzv. turmarima koji su gonili natovarene konje i mule. U starim hrvatskim spisima i ispravama taj se samostan zove »Sv. Mikula na Gvozdi«, a postojao je više ili manje do reformi Josipa II, kada je dokinut. Na slici grada Modruša s početka XVII stoljeća, koji je izradio carski vojni inženjer Ivan Pieroni a kasnije precrtao carski inženjer Martin Stier,3 vidi se stari put koji je išao podno grada Modruša, te se pod brdom Kocelj dijelio u dva kraka: jedan je krenuo južno prema samostanu sv. Nikole i na vrh Kapele, a drugi istočnim smjerom prema Donjem Modrušu i Plaškom. Na nekom drugom nacrtu Martina Stiera iz polovine XVII stoljeća vidi se stari put koji se kod grada Zvečaja spuštao u dolinu Mrežnice. To je bio dio trgovačkog puta koji je od Karlovca preko Generalskog stola, Čakovca, Modruša, Kapele, Jezerana, Brinja i Vratnika išao na Senj. Poslije frankopanskih vremena i pod utjecajem stalne turske opasnosti nastao je opet zastoj u trgovini i prometu na ovom starom putu, koji je postao sve više zapušten i koncem XVII stoljeća gotovo neprohodan. Ovaj put nije nastao građevnim radovima nego se pretežno razvio iz primitivne brdske staze koja je planinskim terenom išla uzduž i poprijeko, obično vrlo velikim strminama prolazeći kroz pojedina naselja i zaselke. Na tom putu nije bilo ni nasipa ni usjeka, ni potpornih zidova, a jedini primitivni objekti bili su duboko u kotlini položeni stari niski kameni most preko Tounjčice kod Zdenca, te kameni most preko potoka Radetića u Brinju, koji se spominju u starim spisima. Ovaj stari trgovački i jahaći put, sišavši sa Vratnika kroz Senjsku dragu, ulazio je u grad Senj kroz tzv. »Gornja vrata«., uzani otvor u gradskim zidinama uz južni dio Kaštela, kraj tzv. »Filipove Kule«. Kada su na prijelomu XVII i XVIII stoljeća hrvatske zemlje oslobođene turskog jarma i osmanlijska opasnost prestala, polako su opet oživjeli trgovina i promet po zapuštenim i gotovo potpuno propalim putevima. Tuska okupacija i dugogodišnji ratovi osiromašili su države i narode, pa je trebalo novim putevima i organizacijom prometa i trgovine podići narodno gospodarstvo i stvoriti nove temelje ekonomskog blagostanja. Tako je oživjela i trgovina Senja sa zaleđem, pa trgovački promet — iako uz velike poteškoće — počeo po starom strmom i zapuštenom putu nanovo razvijati. Trgovačka roba prenosila se u oba smjera pomoću nekoliko stotina konja. Put na konju od Karlovca do Senja ili obratno trajao je 20 do 24 sata, a prijenos trgovačke robe konjima u svakom smjeru najmanje 5 do 7 dana u ovisnosti o vremenskim prilikama. Loše stanje starog puta i nemogućnost čišćenja snijega u zimsko doba godine u teškim planinskim prilikama prouzročili su često prekid svakog prometa od mnogo tjedana. Kasnije je put prema Senju na mnogim mjestima popravljen, pa se u starim mapama iz sredine XVIII stoljeća naziva »Land Strasse nach Zengg«, ali je ipak ostao u lošem stanju i za kola gotovo neprohodan. Karlo III (VI) (1711—1740) stupivši na prijestolje energično se zauzeo za izgradnju spomenutih puteva između jadranskih luka i unutrašnjosti svojih zemalja.
Izgradnju boljih puteva tražio je i sve življi poštanski promet koji se u hrvatskoj Vojnoj krajini, dakle u neposrednom zaleđu grada Senja, počeo odvijati koncem XVII stoljeća.

Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Uncategorized i označen sa , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.