Vodenice u Hrvatskoj

Mira Kolar-Dimitrijević, red.sveuč.prof. u mirovini/Elizabeta Wagner
Izvor: Vodenice u Hrvatskoj (18.-20. stoljeće) kao primjer odnosa između ljudi i rijeka/potoka, Ekonomska i ekohistorija : časopis za gospodarsku povijest i povijest okoliša Volumen 3, Br.3

vodenica

Posebno mjesto u ekonomici Hrvatske zauzimaju vodenice i mlinovi. Mlinovi su se razvili u industrijsko doba, no već od 12. stoljeća pojavljuju se u Europi vodenice na potocima i rijekama prenošenjem iskustva iz prostora Bizanta. S obzirom na obilje rijeka i potoka u Hrvatskoj, broj vodenica kretao se u prošlosti od tri do pet tisuća, što je predstavljao velik proizvodni potencijal pa su se mnoge vodenice usavršavale kako bi mogle mljeti više vrsta brašna koje se tražilo u gradovima, ali i u izvozu. Energija za vodenice bila je besplatna i njihov rad nije štetio prirodi, nego je čak približio ljude potocima i rijekama, stvarajući prekrasne oaze žuborenja vode, ribnjaka i ljudskog društva u hladovini drveća.

Rijeke su prvi putovi srednjeg vijeka, a vodenice su savršen primjer suživota čovjeka i tekuće vode. Gdje god su ljudi živjeli, kruh i voda bili su osnove života. Kruh koji se mogao načiniti u većim količinama tek onda kada su ljudi izmislili žrvnjeve koji melju žito u brašno i koji izrađeni od najtvrđeg kamena »frcaju« iskre kao što slavenski bog Perun izbacuje munje postao je najvažniji dio ljudske svakodnevice na našim prostorima. to pokazuju stara svetišta vezana uz boga Peruna i žrvnjeve, kako objašnjava akademik Radoslav Katičić na osnovi proučavanja materijalne i duhovne kulture. U 12. stoljeću pojavili su se na našim rijekama plivajući mlinovi kakvi su već bili razvijeni u Bizantu. U 18. stoljeću na rijekama su već postojale cijele kolonije vodenica jer su naše rijeke i potoci bili iznimno pogodni za male vodene mlinove koji su zajedno predstavljali važan proizvodni potencijal pa ih nalazimo u blizini gradova Varaždina, Osijeka, Siska, Karlovca. Mlinarstvo nije bilo jednostavan posao pa je i vlasništvo vodenica bilo različito kroz povijest. One se javljaju kao ius regalia – plemićke, ali kasnije sve više postaju seoske, ketuške, zadružne jer su bile od vitalnog interesa za ljude određene zajedničke skupine kako bi se mogao dobiti mirišljavi kruh. Briga oko njih često je bila posao više ljudi, a ne samo mlinara. Trebalo je uskladiti kolo sa žrvnjem, učiniti vodenicu pristupačnom korisniku seljaku, ali i mlinara seljaku pa se do vodenica grade putovi, a nerijetko i mlinar na kolima obilazi sela, prikuplja žito i kukuruz za meljavu, a onda mlivo vraća ljudima. Oko vodenica je tijekom cijele godine bilo mnogo posla. Riječne vodenice su zimi bili povlačene u zimovnike, tj. usjeke u obali, kako ne bi stradale od ledenih santa, a u proljeće su ponovno smještane na najzgodnijem mjestu i po potrebi premještane kako ne bi smetale plovidbi na rijekama. Često su nestajale preko noći otplavljene ili razrušene poplavama ili su stradale u vremenskim nepogodama. No brzo su se obnavljale sve do industrijskog doba, a njihovu sposobnost preživljavanja pokazuju i suvremeni ratovi. U slučaju prestanka rada industrijskih mlinova i nestanka električne energije one omogućavaju mljevenje žita i kukuruza, a kruh je – kako se zna – važna namirnica za naš narod. Smještaj vodenica je stoga uvijek bila vrlo važna informacija okolnom stanovništvu i gotovo možemo reći da je uspostavljena mreža vodenica u našoj zemlji na isti način kao što je bila uspostavljena i mreža sajmova i mreža obrtničkih usluga. Vodenice na potocima trebalo je prilagođavati prirodi pa ih ima u brdovitom terenu gdje se voda dovodi odozgo nadljevača ili se pak prikuplja odozdo podljevača, pri čemu je trebalo obavljati izvjesne zemljane radove i sagraditi male brane koje su stvarale mala jezera ili na neki drugi način rješavale probleme rada vodenica. Poznati njemački enciklopedist Johannn georg Krünitz je cijeli svezak svoje enciklopedije posvetio vodenicama. On se nije posebno bavio vodenicama u Hrvatskoj, a njih je na našem prostoru bilo oko tri tisuće. No i njihov broj, i njihova konstrukcija i vlasništvo nad njima neprestano su se mijenjali pa vodenice predstavljaju gotovo najneuhvatljiviju formu proizvodnje te su zato i izmakle pažnji gospodarskih povjesničara, a postale predmet proučavanja etnografa ili slikara i fotografa. Ni mi, dakako, u ovom radu ne možemo računati na potpunost ovog rada jer vodenice su bile sitni pogoni nestalnog broja i mjesta, ali želimo ukazati na njihovu važnost kao dio naše kulturne baštine i važnu kariku povijesti sitne proizvodne privrede koja je uspjela izvršiti pretvorbu u industriju da bi se onda tiho i bezglasno ugasila ostavljajući kao jedine tragove ruševne vodenice i mlinove suhare te ruševine visokih mlinskih zgrada koje nagriza vrijeme. Samo su rijetke vodenice i rijetki mlinovi uspjeli preživjeti ovo propadanje, i to u prvom slučaju u najzabitijim krajevima, a u drugom, oni u velikim gradovima.

Iako mlinovi predindustrijskog doba mogu biti na vodeni pogon na rijekama, potocima, jezerima, na vjetar (vjetrenjače) ili na konjski pogon (suhare), za nas su najvažniji mlinovi na vodeni pogon (vodenice) jer je naša zemlja prepuna rijeka i potoka na kojima su se mogli sagraditi takvi mali mlinovi u čiju je gradnju trebalo utrošiti mnogo truda, a i vještine kod meljave, ali nisu trebali ni ulja, ni drva, ni ugljena i nisu zagađivali okoliš.

Broj vodenica bio je u našoj zemlji uvijek vrlo velik, a bile su na neki način umrežene prema potrebama stanovništva pojedinog područja. Za razliku od trajnijih suhara na suhom, vodenice su bile ugrožene od vode, prevrtanja, leda i od brodova te se često moraju ne samo obnavljati, nego i graditi nove. Pisanih tragova o takvim aktivnostima ima malo za razliku od kupoprodajnih ugovora, a usmena predaja i pamćenja starih ljudi izgubila su se tijekom 20. stoljeća pa tragove »mlinarskog« pamćenja možemo naći u narodnim pjesmama. Mnoge su vodenice srušene i danas je teško naći i njihove ostatke, osobito ako su bile drvene pa je i to najtvrđe drvo od kola istrunulo, a šaš i nešto gušće grmlje jedini su tragovi njihova postojanja. Svaka je poplava mogla uništiti vodenicu pa ju je trebalo nanovo graditi. No i način njihove gradnje je vrlo raznolik i svaki je graditelj ugradio u vodenicu nešto svoje, pokazujući svoju inventivnost. Povijest vodenica je projekt za sebe te mislim da bi obnova i rekonstrukcija pojedinih vodenica trebala ući u našu kulturnu baštinu. Koliko li je truda uloženo u njihovu gradnju i osmišljavanje najboljih tehnoloških rješenja radi održavanja u pogonu te veliko nastojanje da se što dulje odupru prodoru paromlinova? Možemo uočiti da su mnogi seljaci bili dugo vjerni svojim starim ketuškim i zadružnim te mlinarevim vodenicama, da su ih voljeli i da su ih koristili i kada su već mogli doći do kvalitetnijeg brašna mnogo brže i lakše u obližnjim parnim i motornim mlinovima. Mlinovi su bili kult, a pjesma mlinara ere u najsnažnijoj narodnoj operi »ero s onog svijeta« odraz je što su bili mlinovi za narod. Mnogi mlinovi na potocima bili su podešeni i za ispiranje sukna, biljaca pa su tu postojale i stupe s koševima.

Vodenice su najstariji mlinovi u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Vodenice su potpadale pod regalna prava (ius molae) koja je kralj prenio na feudalce ili slobodne i kraljevske gradove. Predindustrijskih mlinova je bilo više vrsta. Po vlasništvu mogli su bili vlastelinski (feudalni) jer su spadali u regalna prava i imati mlin bilo je pravo vlastelina te su vlastelinu donosili dosta dobar dio prihoda ako je mlin bio veći i ako je bio pod neposrednom upravom vlastelina kao što je to bilo u Valpovu, Ludbregu itd. Najveći su mlinovi pripadali feudalcima bez obzira na to je li bila riječ o vodenicama ili suharama, odnosno kasnije izgrađenim mlinovima s parnim strojem. tako je poznato da je od pamtivijeka postojao na Bednji mlin i pilana kneževske obitelji Batthyanny, koji je 1904. prodan medičaru Đuri Kerstneru za neznatnu svotu jer je mlin na ostao na suhom izmjenom korita potoka Bednje. Mnogi su feudalci silili svoje kmetove da melju žito upravo u njegovu mlinu, ali je 1836. godine nadopunom urbara bilo zabranjeno feudalcu da prisiljava kmetove da moraju svoje žito mljeti upravo u njegovu velikom mlinu. Zbog usitnjenosti feudalčeve zemlje to se ionako nije moglo ostvariti jer bi seljak izgubio previše vremena da dođe do najvećeg feudalčeva mlina te je to potaknulo gradnju mnogih malih vodenica, koje su držali slobodnjaci ili kmetovi i koji su plaćali zakupninu ili naknadu feudalcu po odredbi suca. Do ukinuća kmetstva podavanja vodeničara prema državi bila su strogo određena. Obaveze za mlinove bile su ugrađene i u Slavonski urbar carice Marije Terezije. Po urbaru iz 1775. godine, od vodenice kašikare plaćalo se jedan forint, od otočne vodenice od svakog kola dvije forinte, dok su se za mlin na rijeci za svako kolo plaćale dvije forinte, a za mlin na Dravi ili Dunavu koji su mogli raditi cijele godine osim zime osam forinti. Razvojem tehnike i nužnošću sve češćeg uklanjanja vodenica s rijeke zakupnina se popela i do 45 pa i do stotinu forinti. Upravo ta plaćanja pokraj velikih globa zbog ometanja plovidbe učinila su posao vodeničara na Dunavu, Dravi i Savi neisplativim i visoko rizičnim. Vodenice na tim rijekama uzmiču ustupajući mjesto parnim mlinovima koji se smještaju u većim mjestima uz rijeke i koji rade i kao trgovački mlinovi i kao opskrbljivači stanovništva tih gradova brašnom, a dobrim dijelom brašno i izvoze.

Vodenice slobodnih i kraljevskih gradova i crkvenih redova

I Zagreb je u prošlosti bio mlinarski, ali i vodenički centar. Brojni mlinovi na potocima koji su se spuštali padinama Medvednice opskrbljivali su građane i Gradeca i Kaptola i gradskih predgrađa brašnom. tih je mlinova bilo mnogo, ali su oni bili kratkog vijeka u rukama jednog vlasnika. Svoj mlin imali su i crkveni redovi. Andrija Ljubomir Lisac istražio je bogatu povijest pekarstva i mlinarstva u Zagrebu. Gradečki mlinarski ceh postoji već oko 1780., a dobio je privilegij 1818. i patroni su mu bili sv. Toma i sv. Nikola. Pod taj ceh spadali su i kaptolski mlinari. Zagrebački mlinarski ceh držao je u zakupu kaptolski mlin na prokopanom rukavu potoka Cirkvenice (Medveščaka) u Novoj vesi. Zagrebački mlinarski i pekarski ceh opskrbljivao se brašnom sa svojih brojnih vodenica smještenih na potocima Kašini, Vukovdolu, Srednjacima, gorancu, Čučerju, Miroševcu u koji utječu Vidovec, Bidrovec i trnava te Štefanovec koji se spaja s Markuševcem i Bliznec u koji utječe Bačun te Medveščak u koji su utjecali Gračanec, Pustotol i Ribnjak. Tu je bio i Kunišćak, Črnomerec (mali i veliki potok), Kustošak i Vrabeščak u koji je utjecao potok Mikulić te Markovec i Dolje sa Stenjevcem. Među najvažnije potoke za tjeranje vodenica bili su Medveščak koji se nekoć zvao Cirkvenica i koji je dijelio grad na gradečku i kaptolsku jurisdikciju. Budući da mu je korito bilo dosta nisko, još u 13. i 15. stoljeću prokopani su posebni kanali za mlinove uz dosta velika ulaganja, a iz jedne isprave od 30. ožujka 1257. vidi se da je arhiđakon i kanonik zagrebački Petar poklonio cistercitskom samostanu svoja tri mlina. U sporu ban Stjepan je srednji mlin izdvojio iz darovnice i poklonio Gradecu, što su zatim potvrdili 1259. kralj Bela IV. i iste godine papa Aleksandar IV. Bilo je strogo određeno gdje svoje mlinove može graditi Gradec, a gdje Kaptol. Borba za vodu bila je povezana s borbom za vodenice, a grad je naplaćivao u ime regalnog prava godišnji »činž« od zakupnika svojih mlinova. Danas su detaljno istražene promjene u vlasništvu pojedinih vodenica od 14. stoljeća do danas. Povjesničar Zagreba Ivan Krstitelj Tkalčić prikazao je na svojem nacrtu Zagreba iz kraja 14. stoljeća i mlinarski odvojak Medveščaka koji je pred Splavnicom na gornjem toku imao šest mlinova, a na donjem toku podno Popova tornja i pred Krvavim mostom dva.

vodenica na savi

Ovaj unos je objavljen u Uncategorized i označen sa , , , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.