Drvene konstrukcije na burgovima kontinentalne Hrvatske

dr.sc. Zorislav Horvat
Izvor: Drvene konstrukcije na burgovima kontinentalne Hrvatske II.dio, Prostor Vol. 14 No. 2(32), 2006.

ozalj

KONZOLNE GALERIJE, ERKERI

Galerije – Na burgovima su galerije na konzolama vrlo česte, povezujući međusobno palase, kapele, zidine, kule i pomoćne objekte, te omogućujući tako nesmetanu komunikaciju. Galerije su drvene, poduprte drvenim kosnikom (Sl. 23).

23

Vodoravna, konzolna greda tek je djelomično bila ugrađena u zid, a rjeđe je ugrađena na način da prolazi kroz cijelu debljinu zida kao nastavak stropnih greda. Čini se da je ovakav način ugrađivanja bio stabilan i bez dubljeg usidrenja, a donosi ga i O. Piper (Sl. 26).

26Sl. 26. Primjer drvene galerijske konzole 

Na burgu Ribniku nedaleko od Karlovca zaostala je drvena galerija koja je povezivala branič-kulu s ostalim dijelovima burga (Sl. 33). Zaključujemo da srednjovjekovni majstori ne osjećaju potrebu za izjednačenjem duljina greda, kao ni na njihovim jednolikim međusobnim razmacima. Ova je situacija utvrđena i na tragovima drvene galerije na burgu Ðurđevcu (Sl. 34).

34Sl.34. Burg Đurđevac, dvorište burga po upravo dovršenoj obnovi

Branič-kula burga Velike (druga polovica 13. st.),koja je sačuvana gotovo do svoje prvotne visine, ima na sjevernoj strani tragove ležaja drvenih galerija, i to u tri visine (Sl. 30). Najniža je u razini I. kata, gdje je bio i ulaz u branič-kulu. Srednja galerija nije bila povezana s unutrašnjosti branič-kule, ali je povezivala stražarske staze na istočnoj i zapadnoj strani burga. Galerija u razini III. kata branič-kule očito je bila komunikacijska, te je morala voditi do važne obrambene etaže na vrhu kule. Neke od drvenih konzola nastavak su stropnih greda, a neke su tek djelomično usidrene u ziđe. Paralelu ovim galerijama možemo vidjeti u Kronburgu Austrija, što ga donosi O. Piper (Sl. 31): sve su galerije na drvenim konzolama, te povezuju i obrambene i stambene dijelove burga.

30

31Sl.31. Kronburg u Tirolu Austrija, drvene galerije u dvorištu burga

Galerije su najvjerojatnije morale imati ogradu, o kojoj danas malo znamo. Na Ribniku je zaostala ograda od drvenih dasaka, ali tu ima tragova imitacija drvenih balustera, što je moglo biti doprinos renesanse. Ako usporedimo ograde na drvenim galerijama Sedmogradske (Siebenburgen), danas u Rumunjskoj,vidimo da su to uvijek jednostavne ograde od punih dasaka.

Prema kraju 15. stoljeća smanjuje se debljina zidina, što je kao posljedicu imalo potrebu za izvedbom stražarske staze kao dodatne ili posebne konstrukcije. Na braništima iločkih zidina zatječemo dvije vrste galerija – zidane i drvene. O njima je već pisano u jednom od prošlih brojeva časopisa „Prostor”  tako da se ne bismo na njima mnogo zadržavali. Osim same drvene galerije, između štitova braništa ugrađivani su drveni štitovi. Spomenimo još galeriju na zidini grada Senja, gdje je po tragovima bilo moguće rekonstruirati prvotni izgled obrambene galerije. Obrambene su galerije često natkrivane, u prvom redu kao zaštita od projektila. Na vrhu ovalno savijene istočne strane jezgre Cesargrada još su danas vidljivi tragovi jakih drvenih konzola. Konzole su bile trostruke, ukupne visine 70 cm, a sezale su u dubinu zida 2,7m, koji jei nače na tome mjestu debljine 5-6 m. Jake drvene konzole govore o velični predviđene konstrukcije, pa i o možda većem opterećenju; vjerojatno su ove konzole nosile kanatne konstrukcije, te su uz obarambenu imale i neku drugu namjenu. Nadogradnja južne strane burga Velike (druga polovica 13.st.) promijenila je jednostavnu prvotnu koncepciju kružne stražarske staze uza zidano krunište. Izvana se na južnomu zidu burga, koji je i južni zid palasa, već pri samom vrhu vidi niz pravokutnih otvora veličine 20/20 cm. S prilično sigurnosti možemo pretpostaviti da je ondje bila drvena obrambena galerija, vjerojatno zatvorena i sa zajedničkim krovom s nadograđenim palasom. Ova je obrambena galerija morala imati direktnu vezu sa stražarskim stazama na istočnoj i zapadnoj zidini. Spomenimo još da je slično rješenje imao prvotni burg knezova Celjskih u Celju. Obrambenu galeriju vjerojatno je imao burg Okić na istočnoj, ulaznoj strani. Na još preostalim vrhovima branič-kula nema tragova konzolnih obrambenih galerija i braništa iako ih se tijekom vremena moglo i dodati. Poznato je da su kružne branič-kule kaštela 16. stoljeća uvijek imale dodatnu konzolnu, obrambenu etažu, dakle vrstu erkera, no to već izlazi iz okvira naših tema.

Drveni erkeri – I erkeri su prilična nepoznanica jer ih više nema, a osim toga treba ih razlikovati od galerija, s obzirom na to da su, iako konzolni, bili potpuno zatvoreni. Uz to, imali su i drukčiju namjenu, većinom obrambenu. O drvenim je zahodima također već bilo nešto pisano, a i njih možemo uvrstiti među specifične drvene erkere.

DRVENA STUBIŠTA, MOSTOVI

Drvena stubišta – Ulazi u burgove, branič-kule, pa i u palase, obično su bili povišeni, na razini I. kata, s pomoću ljestava ili stubišta (Sl. 36, Otočac) i preko posebne konstrukcije s pokretnim mostom.

36Sl. 36. Otočac krajem 16.st.: stube na ulazu u branič-kulu i pred ulazom u grad

Ova su stubišta najčešće vrlo strma, izvedena s jednim krakom, iako je kod nekih objekata vidljivo da je velika visina ulaza zahtijevala više od jednoga stubišnog kraka, kao npr. kod branč-kule burga Komića knezova Kurjakovića, gdje je visinska razlika 15-16 m. U više etaže branič-kula s većim visinama očito se moralo penjati i dvokrakim pa i trokrakim drvenim stubama koje je nosila posebna drvena konstrukcija. Ponegdje nam mjestimični veći razmak među stropnim gredama naznačuje mogućnost da su tamo bile „provućene” stube-ljestve, odnosno da se onuda pristupalo u višu etažu (Lipovec, Sl. 7).

7

I na kraju recimo još da su neka stubišta unutar debljine zidova imala nastupne plohe od drvenih mosnica, ili čak od trokutasto oblikovanih drvenih kladica. Istraživanja Velikoga Tabora pokazala su da je jednokrako stubište, koje je iz pretprostora na I. katu vodilo na II. kat, bilo ograđeno daskama kako bi ga se odvojilo od okolnoga prostora (Sl. 17).

17

 

Mostovi – Mostovi su bili važan dio opće koncepcije gradnje burgova i njihove obrane, pa je i ulaz u sam burg bio riješen pokretnim mostom kao načinom odvajanja od okolice zbog obrane. Većina mostova bila je drvena, što je odredilo njihovu trajnost, pa i njihovu sudbinu – brzo su nestali. O njima se može razgovarati tek po njihovim ostatcima pod zemljom. Tu su i suvremene vedute, no ovi su crteži, posebice oni najstariji – iz 16. stoljeća, tek općeniti prikaz mostova, bez konstruktivnih pojedinosti (Sl.36). Mostove možemo promatrati, baš kao i burgove, kao one koji su podignuti preko vode i one na suhom, preko graba i prokopa u brdima.

36aSl. 36. Burg i naselje Đurđevac u 16. st. 

Mostovi preko vode – Može se reći da su to „pravi” mostovi, često prilično dugački, na drvenim pilotima zabijenim u tlo. O umijeću gradnje drvenih mostova u srednjem vijeku svjedoči most preko Drave kod Osijeka i kroz močvare Baranje, sagrađen za potrebe turske vojske. Prvi je most bio sagrađen 1525. godine, prije bitke kod Mohača, nošen čamcima („pontonski most”), no već 1532. godine sagrađen je drveni most.  Osječki je most bio vrlo dugačak – čak duži od 5km. ili 1 sat hoda – no čini se da je točna dužina mosta varirala, ovisno o procjeni opisivača 16.-17. stoljeća bio je za svoje doba veliko čudo. Most je spalio Nikola Zrinski 1664. godine.
Ulazna kula vodenoga burga Kostajnice bila je na kraju drvenoga mosta preko Une. S obzirom na vjerojatnost da je ova kula sagrađena tijekom 15. stoljeća, očito je i most tada sagrađen i ako je mogao postojat i i prije. Prijelaz preko mosta (Sl. 38), nadziran kostajničkim burgom, bio je odvojen pokretnim mostom od ulazne kule, a služio je i za kontrolu trgovine i ubiranje pristojbi, kasnije – i za prolaze raznih vojska. Most kod Kostajnice postoji i kasnije, i za turske okupacije i za Vojne krajine, no vjerojatno je to bio materijalno drugi most.

38

 

O ulazu u stari čakovečki grad autor je pisao u jednom od prijašnjih brojeva „Prostora”: u Čakovcu su arheolozi našli tragove staroga mosta i dvije ulazne kule, sagrađenih prije nego je Nikola IV. Zrinski podigao renesansne utvrde. Nađen je niz ostataka pilota u tlu koji odgovaraju nekomu drugom mostu, a ne onomu renesansnom. Piloti su bili hrastovi, kružnoga i kvadratnoga presjeka, a razmak među njima bio je oko 2,50 m. Sudeći po položaju ostataka pilota, most je mogao biti širine oko 2,60 m. Duljina mosta, prema današnjoj situaciji pred čakovečkom utvrdom, mogla je biti veća od 50-60 m.
Burg Korođ, nedaleko od Osijeka, izgrađen je vjerojatno još u 13. stoljeću, i tou sred močvare, te je upravo idealan primjer vodenoga burga do kojega se moralo dolaziti drvenim mostom. Koliko je god danas burg dobro sačuvana ruševina, od mosta nema ni traga, no trasa je možda išla današnjim prilazom burgu.
U Moslavini, vodom bogatom području rijeke Save, bilo je više naselja – spomenimo samo Kraljevu Veliku koja je nekada bila značajno naselje, a osim nje bilo je i više nizinskih, vodenih burgova. Svi su oni bili okruženi vodom – barama, manjim potocima i poplavama Save. Nažalost, oni su danas u arheološkom stadiju, pa tek mjestimično nezatrpani opkopi i nerazrušeni nasipi svjedoče o njihovu postojanju. Mi danas tek možemo naslućivati da oni bez mostova nisu mogli funkcionirati.

Krajem 15. i početkom 16. stoljeća plemići Konjski sagradili su nizinski kaštel Konjščinu u Hrvatskom zagorju, na močvarnom terenu potoka Selnice. Konjščina je već spominjana po temeljenju u poplavnom području: arheolog K. Filipec iskopao je i nekoliko sondi ispred prvotnoga ulaza u kaštel i pronašao dva zidana temelja („babice”) te više ostataka drvenih pilota. Nađeni ostatci pilota nekada su nosili most, ali i neke druge pojedinosti potrebne za stražarnice na kamenim „babicama” i sl. Most se kod druge „babice” lomio pod pravim kutom, čime se trebala izbjeći mogućnost direktnoga juriša. Okolica kaštela Konjščine i danas je podvodna, s vidljivim – iako jedva – opkopima i nasipima, preko kojih je vodio odulji most. Ovaj se most u povijesnim izvorima spominje 1545. godine prigodom jednoga turskog napada. Tada su ih pokušali zaustaviti ban Nikola Zrinski i kapetan Juraj Wildenstein, ali je omjer snaga bio u korist Turaka, te su oni morali izbjeći borbu. Zrinski je uspio prijeći preko mosta u kaštel, no Wildenstein je upao u vodu pa se gotovo utopio. Nama je to povijesna potvrda postojanja mosta, ali i dubine vode ispod toga mosta. Kaštel Konjščina već je djelo novoga doba, no nastavši krajem 15. i početkom 16. stoljeća, još je unutar naših interesa – prije svega po svojim pojedinostima koje su zajedničke i burgovima i renesansnim kaštelima.

Otočac u Gackoj, kako mu ime kaže, bio je okružen vodom rijeke Gacke, a donjega se prilazilo bilo mostom bilo čamcem, već prema dobu godine. Za pristajanje čamaca napravljena je drvena platforma na stupovima (Sl. 32).
Nedavna arheološka iskapanja oko mjesta srednjovjekovne Virovitice pronašla su ostatke pilota – stupova mosta kojim se preko opkopa s vodom prilazilo u grad.

Mostovi uz gorske burgove – Mostovi pred ulazima u gorske, visinske burgove građeni su donekle iz drugih razloga – za premoštenje suhih graba koje su služile kao osiguranje, odnosno za otežavanje napadaja na burg. Grabe su najčešće umjetne tvorevine, raznih dubina i širina; dubine ponekad sežu i 10-12m. Dok su vodeni burgovi najčešće koncentrična tlocrta, visinski burgovi 13.-14. stoljeća imaju većinom tzv. „aksijalne tlocrte”, s obzirom na to da su smještani na izduljene gorske grebene. Jednostavnim se presijecanjem grebena grabama, prokopima i nasipima otežavalo direktni napad odnosno juriš. Vrlo je često greben presječen na tri mjesta, tako da su formirane dvije zasebne cjeline: veća – mjesto burga, i manja – predgrađe ili barbakan, stražarnica. Predgrađe, podgrađe najvjerojatnije je imalo gospodarsku namjenu: za smještaj nastambi posluge, za štale za konje, radionice spremišta, kapelu i slično. Najdublja je graba bila između burga i podgrađa – naravno, premoštena pred samim ulazom u burg (Sl. 39, Cetingrad).

39

Vrlo je dobar primjer mosta bio na ulazu u burg Ozalj, prvotno u vlasništvu knezova Babonića Blagajskih. Kod najstarijeg ulaza, koji možda potječe i nekoliko stoljeća prije 13., ulaz je stavljen u sredinu grabe. Most je mogao biti obična jača daska… Kasnije, razvojem umijeća osvajanja utvrda, iskopana je dublja i šira graba sa zidanom supstrukcijom za stražarnicu i drvenim mostom. Današnji most, iako drven, novija je konstrukcija i još Standlova fotografija iz 1869. godine pokazuje drukčiju situaciju (Sl. 1), pa čak i više zidanih stupova. Današnji ozaljski most očito možemo gledati tek kao posrednu potvrdu prvotnoga stanja, s pokretnim mostom, kamenom „babicom” itd.
I najstariji dio burga Krapine bio je sagrađen na hrptu koji se polako spuštao prema jugu. O njemu je već pisano, recimo samo da se na njega nadovezuje noviji, južni dio burga knezova Celjskih, vjerojatno s početka 15. stoljeća. Danas ne znamo je li početkom 15. stoljeća napušten onaj stariji burg iz 13. stoljeća, ili je bio povezan s novijim dijelom knezova Celjskih s još jednim mostom. čini se da se u prvotni burg prilazilo odozgor, preko barbakana odnosno predutvrde koja je također bila povezana mostom s glavnom građevinom. Treba uzeti u obzir da je to bio „kraljevski burg” sa svojim zahtjevima. Međutim, barbakani i predutvrde česti su i na ostalim burgovima toga doba: Jelengrad, Kamengrad kod Koprivnice, Steničnjak, Bršljanec, Kutinjac.

Burgovi 13.-14. stoljeća u srednjovjekovnoj Hrvatskoj između Velebita, Plješivice i Kapele bili su stiješnjeni na stjenovitim pozicijama, tako da se most rijetko koristi, prije se radi o složenim drvenim konstrukcijama stubišta.
Krajem 15. stoljeća knez Nikola Iločki gradi utvrdu nad Dunavom koja je trebala biti sjedište jedne kraljevine, s obzirom na to da je on bio kralj Bosne. Utvrda i danas djeluje impozantno, sa zidinama i kulama, opsega nešto više od 800 m. Sa zapada je iločko kraljevsko sjedište bilo odijeljeno od okolice i naselja Iloka dubokom i širokom grabom. U utvrdu se ulazilo mostom, preko barbakana i kroz nekoliko vrata. Utvrđivanje je već bilo provedeno na talijanski, renesansni način, te se vodilo računa o obrani vatrenim oružjem protiv vatrenog oružja. Na prikazu osvojenja Iloka 1688. godine vide se dvije utvrde spojene drvenim mostom: desno je vjerojatno nesuđeni kraljevski grad, a lijevo utvrđeno naselje. Sasvim desno je Dunav, pa je očito da je to pogled na Ilok s istoka. No, koliko je on točan, a koliko shematizirani prikaz – možemo tek pretpostavljati.

 

 

 

Ovaj unos je objavljen u Uncategorized i označen sa , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.