Što o životu i kulturi svjedoče omišaljski toponimi

dr.sc. Nina Spicijarić Paškvan – Branimir Paškvan
Izvor: Krčki kalendar 2016. 

om

Otok Krk zbog svojega smještaja u blizini kopna gusto je napučen još u rimskom razdoblju, a arheološki nalazi upućuju na njegovu naseljenost još u prethistoriji. Po dolasku Hrvata započinje razdoblje koje karakterizira višestoljetna jezična i kulturna simbioza između romanskoga i hrvatskoga pučanstva. Pristigli su Hrvati iz početka uglavnom naseljavali ruralna područja, no s vremenom se asimiliraju s ostacima romanskog življa te postepeno naseljavaju i osnivaju i gradska središta na otoku. To se, osim u otočkim govorima, odražava i u toponimima duž cijelog otoka, bilo da se radi o mikrotoponimima (imena pojedinih dijelova zemljišta, livada, njiva itd.), hidronimima (imena voda) bilo o ojkonimima (nazivi naseljenih mjesta). Prevlast toponima romanskoga podrijetla zamjetna je poglavito na području oko Punta i Krka te prema Malinskoj, Dobrinju i Vrbniku, no romanske toponime nalazimo i na drugim dijelovima otoka. Valja naglasiti da toponimi u okolici Punta ukazuju na vrlo ranu prilagodbu hrvatskom jezičnom Sustavu čime upućuju na vrlo ranu romansko-hrvatsku simbiozu, dok toponimi sjeverno i zapadno od grada Krka svjedoče o kasnijoj prilagodbi pa stoga i kasnijoj romansko-slavenskoj simbiozi.

Omišalj se nalazi na sjeverozapadnom dijelu otoka Krka i upravo je taj vrlo rano naseljen hrvatskim stanovništvom. Jezičnom (etimološkom) i uzročnom (etiološkom) analizom najpoznatijih suvremenih i povijesnih ojkonima pokušat ćemo pridonijeti rasvjetljavanju razvoja i nestajanja pojedinih naselja omišaljskog kraja. Ovdje valja istaknuti kako je autohtoni hrvatski naziv ovog mjesta Omišej, a ne Omišalj, no taj je naziv sve rjeđe u uporabi dijelom  zbog promjene strukture stanovništva i priljeva značajno broja štokavskih govornika u vrijeme industrijalizacije omišaljskog kraja, ali i zbog nedovoljno prepoznate vrijednosti raznolikosti hrvatske jezične kulture, posebice u školstvu i medijskom prostoru. Kako je s jezičnog aspekta izvorno hrvatsko ime ovog mjesta Omišej, a ne Omišalj, ovom ćemo prigodom rabiti originalni dijalektalni izraz – Omišej.

Omišej (Omišalj) 

Podrijetlo ovog toponima seže duboko u prošlost, po nekim znanstvenicima čak u vrijeme ilirskih plemena Liburna i Japoda u predrimskom razdoblju. Postoje dvije znanstveno utemeljene etimologije ovog toponima – prva pretpostavlja da je ime romanskoga podrijetla, te da je nastalo temeljem izgovora za vulgarno-latinski a musclu (klasični latinski ad musc(u)lu) “dagnjište“ koju Petar Šimunović smatra malo vjerojatnom jer bi se tada, po njemu, to ime odnosilo na lokalitet uz more, a ne na gradić na hridi. On daje drugačiju tezu prema kojoj je hrvatsko ime Omišej nastalo prema umanjenici za ime bizantske utvrde koja se nalazila na otočiću Sv. Marko — Almiss(u). Dakle, prema njemu, omišjanska je utvrda kao manja dobila ime prema imenu za susjednu veću i važniju: *almiss(u) + deminutivni suf. –ellu > Omišej. Ako je ova potonja teorija istinita, ona ukazuje na veliku povijesnu važnost velike utvrde otočića Sveti Marko, u odnosu na prvobitnu utvrdu na području današnjeg Omišja.

Slijede stoljeća prilagodbe slavenskog i romanskog stanovništva iz kojih nema mnogo pisanih dokaza, a od 12. st. nadalje povjesničari su uz pomoć sačuvanih spisa u stanju preciznije ustanoviti politički ustroj otoka. Za nas su ti izvori važni jer bilježe toponime u njihovim onodobnim oblicima.

Otok Krk je u drugoj polovini 15. st., kako proizlazi iz jednoga mletačkog izvještaja, administrativno bio podijeljen na kotareve, tj. na šest područja: grad Krk i pet kaštela (Baška, Omišej, Vrbnik, Dubašnica, Dobrinj). Prema tom izvještaju, omišjanski je kaštel u to doba imao šest sela: Nikolica, Plužina, Sveti Martin, Karunjak (Charugnae/Kravnjak), Njivice i Sveti Vid. U drugom mletačkom izvještaju iz sredine 16. st. stoji da su pod Omišej spadali Miholjice sa svojim selima, te sela Plužine, Sveti Vid i sam Omišej. Iz izjave omišjanskoga plovana s kraja 16. st. može se iščitati da pod Omišej spadaju Miholjice, Sveti Vid i Sveti Martin. Dakle, Plužine se više ne spominju na kraju 16. st., a u 17. st. više nije bilo stanovnika ni u Svetom Martinu.

Plužine i Sveti Martin 

Dva davno nestala u okolici Omišja su Sveti Martin i Plužine. Smatra se da su oba sela sagradili omišjanski Vlasi, a i z povijesnih isprava proizlazi da u tim selima u 17. st. više nije bilo ni jednog stanovnika. Selo Plužine smješteno je jugozapadno od Luga koje se nalazi na prostoru razgraničenja omišjanskog i dobrinjskog područja.
Taj je toponim izvedenica od riječi plug koja dolazi iz praslavenskoga poljoprivrednog termina za ralo, aratrun uz dodatak nastavna -ina, vrlo čestog u tvorbi toponima. Dakle, plužina je ono što je obrađeno plugom.

Selo Sveti Martin smješteno je sjeverno od omišjansko-dobrinjskoga Luga, a ime je dobilo prema kapeli sv. Martina (postojala Je u selu još u 15. st) u kojoj se, osim za mještane sela Sveti Martin, služila misa i za Stanovnike Plužina.

Njivice

Njivice se prvi puta spominju u 15. st., a iskopine ukazuju na to da je u njima bilo života još u rimsko doba. Ime Njivice dolazi sufiksalnom tvorbom od riječi njiva od praslavenskoga *niva (staroslavenski niva), dakle ovaj toponim upućuje na obradu tla i znači isto kao oranica i plužina. To potvrđuje činjenicu da su Njivice nekada bile malo selo čiji su se stanovnici bavili poljoprivredom i stočarstvom. U povijesnim dokumentima stoji da su se nekada zvale i Nadalići, što je toponim nastao prema porodičnom imenu.

Kijac

Riječ je o novom naselju smještenom u uvali Kijac sagrađenom oko 1980. godine uglavnom za buduće zaposlenike petrokemijskog kompleksa. To se naselje nalazi u istoimenoj uvali s jugozapadne strane omeđenom rtom Ćufom. Ojkonim je po svemu sudeći dobio ime prema toj uvali, dok je sam uvala ime dobila po rtu Kijac kojim se obilježava sjeverna punta dvoglavog poluotočića Ertić – danas u narodu najčešće zvanom Ćuf, prema nazivu  za južnu puntu spomenutog poluotočića. Osim za naselje i uvalu, ovaj se toponim koristi i za dva poluotočića na samom sjeveru otoka pored Omišja –  V. Kijec i M. Kijec, između kojih je smještena uvala Medkijci. Kod ova toponima vidljiv je starohrvatski odraz poluglasa u -e koji je svojstven Omišju.

Miholjice i okolna sela 

Teponim Miholjice motiviran je imenom kršćanskoga sveca sv. Mihovil arkanđela kojemu je bila posvećena crkvica u tom selu. Nastao je supstantivacijom imena sveca uz dodatak nastavka -ica. Selo se spominje već u 16. st.,  smatra se da je u već spomenutom izvještaju iz 15. st. navedeno kao selo Nikolica. Ono je sa selima Semenj (na kartama najčešće Semenji), Sršić(i), Maršić(i) i Sveti Vid tijekom povijesti činio jednu građansku i crkvenu jedinicu pod omišjanskim kaštelom. Danas se na mjestu sela Miholjice nalazi mijesno groblje Svetoga Vida.

Semenj. Prvo selo na koje ćemo se osvrnuti je Semenj. Ono je smješteno na potezu između nekadašnjega sela Miholjice i Svetoga Vida, a od njega je danas ostala tek pokoja ruševina. Toponim Semenj dolazi od omišjanske riječi semenj, čakavski samanj  “sajam”. Ovakav je oblik toponima s odrazom starohrvatskog poluglasa u -e, dokaz da je to selo upravno i administrativno težilo Omišju, odnosno da je u njemu živjelo stanovništvo koje je davno govorilo omišjanskim govorom. Također, značenje ovoga toponima ‘sajam, sajmište potvrđuje priču iz narodne predaje da su pučani na tome mjestu izmjenjivali svoje poljoprivredne proizvode. Upravo ta blizina sajmišta upućuje na onodobnu važnost Miholjica.

Sršić – Maršić. Selo Sršić spominje se već u 15. st. u darovnici kneza Ivana Frankopana, a danas na njegovu mjestu postoji tek nekoliko ruševina. Danas se u selu Maršić, smještenom tik uz Sveti Vid, uglavnom nalaze kuće koje služe kao vikendice. Oba su toponima patronimnog postanka, što je svojstvenost sela na ovome području koje su tijekom 15. st. naselili Vlasi.

Zbog nedostatka tekućica, stanovništvo je navedenih sela bilo primorano koristiti vodu iz obližnjih lokava što je dovelo do mnogih oboljenja, posebice malarije. Iz toga je razloga tijekom 18. i 19. st. postupno smanjivan broj stanovnika, zbog smrti ili zbog preseljenja brojnih obitelji u selo Sveti Vid.

Sveti Vid. Posljednje u nizu od mihojskih sela je Sveti Vid, koje a se naziva i Sv.Vid Miholjice kako bi se razlikovalo od sela Sv. Vid u dobrinjskom kraju. Ovo je selo dobilo ime po kapeli sv. Vida, a spominje se još u 14. stoljeću. Riječ je o malom selu s tek četiri kuće u 17. st., čiji je opseg i značenje rastao s dolaskom obitelji iz ostalih navedenih sela. Nakon dolaska novoga stanovništva, ime ovoga sela postalo je Miholjice, ali će zatim prevladati ime Sv. Vid koje selo nosi i danas. U selu je sagrađena i crkva sv.Mihovila arkanđela posvećena 1890. godine. Tijekom prošlosti Sveti Vid je i crkveno i politički spadao pod Omišej; početkom 19. st. postao je samostalna kuracija pod omišaljskim dekanatom (zajedno s Miholjicama i ostalim selima), a 1974. godine i politički je odvoje od Omišja jer je pripadao mjesnoj zajednici Dubašnica.

Teritorjalno smanjen omišjanski kraj  

Jezična analiza ojkonima omišjanskog područja otkriva brojne zanimljive podatke o načinu života omišjanskih stanovnika u minulim vremenima. Tako nas, primjerice, upućuje na zaključak kako je jedno od središta života seoskog dijela omišjanskog kraja nekoć bilo na području danas opustjelih sela Miholjice, Semenj i Sršić, dakle na krajnjem istočnom dijelu ovog područja.
Da je tomu tako, daje naslutiti gusta mreža naselja koja na istoku završava mjestom simptomatična naziva – Semenj (u značenju sajam, sajmište). Ovakva pozicija sajmišta upućuje na trgovačku aktivnost usmjerenu k susjednim administrativnim područjima Dubašnice i Dobrinja. A da je riječ o mjestu koje je bilo nastanjeno upravo omišjanskim življem, kazuje odraz starohrvatskoga poluglasa u -e u toj riječi, što je osobitost omišjanskog govora.

Nadalje, od svega desetak ojkonima, čak tri se izravno dovode u vezu s aktivnostima vezanim uz zemljoradnju (Njivice, Plužine, Kravnjak) iz čega se  može naslutiti kako je omišjanski kraj bio izrazito poljoprivredno usmjeren.
Teško je uopće zamisliti kako je ovo veliko područje primorske šume, guste makije i burom spržene goleti nekoć bilo gusto naseljeno malim seoskim zajednicama koje su obradom zemlje ostvarivali viškove dobara i na taj način trgovali sa susjedima.

Zaključujemo stoga kako je preobrazba iz prevladavajuće agrarnog društva u industrijsko (u drugoj polovini 20. st), odnosno u postindustrijsko (s turizmom kao istaknutom gospodarskom granom posljednjih desetljeća) uzrokovala značajne promjene, ne samo u sastavu stanovništva samog Omišja, nego i u rasporedu, pa i samom postojanju pojedinih ostalih naselja.
Upravo su ti razlozi, uz pojavu malarije, vjerojatno glavnim uzročnikom tetorijalnog smanjivanja omišjanskog kraja jer je raseljavanjem stanovništva i sela s područja Miholjica grad Omišej izgubio izravan kontakt sa svojim najudaljenijim naseljima Sveti Vid, Maršić i Sršić (danas opustjelo selo) koja su posljednjih pedesetak godina sve snažnije vezana uz Malinsku kao novo upravno središte.

 

Ovaj unos je objavljen u Uncategorized i označen sa , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.