U potrazi za frankopanskim posjedima u Gackoj – mlinice u Sincu

Izvor: zupa-sinac.com
web_large_mlinice4Fotografija TZ Ličko-senjske županije, visit-lika.com

Sinac je riznica krajobraznih ljepota, prirodne baštine kao i kulturnog blaga bliže i daljnje prošlosti. Za Sinac je karakteristično miješanje kultura kroz povijest; japodske, rimske i slavenske. Gradine nad Vrilom i na Rudinama te nekropola grobnih tuluma na desnoj obali rijeke Gacke pokazatelji su naseljenosti u pretpovijesti. O životu iz rimskog razdoblja svjedoče bogati nalazi novca, a u mjesnoj crkvi, kao kamenica za svetu vodu služi rimski kamen s natpisom.U pećini kod Sinca uklesan je reljef boga Mitre koji se nekoć ovdje štovao. Sinac se prvi puta spominje kao selo 1408. God. (villa Synacz), ali zna se da je kao naselje već postojalo u neolitsko doba. U srednjem vijeku Sinac se nalazio u Gackoj ili Gatanskoj župi. To je područje rijeke Gacke i njenih pritoka s glavnim naseljem Otočcem i današnjim selima; Dabar, Doljani, Prozor, Ramljani  i Vrhovine. Gačani kao naselje zabilježeni su već  818. god. U vijesti da su u franački dvor došli poslanici Borne  „ducis Guduscanurom“.  Konstantin Porfirogenet pored Krbave i Like spominje  Gacku župu kojom upravlja hrvatski ban.  Kralj Andrija  1219. God.  Gatsku  župu dariva templarima . U darovnici je naznačena  granica koja je u najkraćim crtama tekla od Ledenica na Vratnik, Krasno, nedaleko od Sinca, Jesenice kod Saborskog te Plasa i Žrnovnice. Godine 1290. Gacka pripada knezovima Frankopanima koji je posjeduju do kraja srednjeg vijeka. Bila je podjeljena na velike posjede; Otočac, Obvršje, Doljane, i  Lasničiće. Obvršje je obuhvatilo zemljište oko izvora Gacke i Sinca pa sve do Prozora i Zalužnice. Od  1527 do 1689  razdoblje  je turske vladavine u kojem je velik broj hrvatskog življa stradao ili se iselio u druge područja. Iako raseljavano tijekom 16 i 17 stoljeća na ovom području su se relativno očuvala; starost  naselja, toponomastika, kao i govor čak najbolje između Zrmanje i Kapele. Stanovništvo tog kraja oslanjalo se na tvrđave u Otočcu, Prozoru i Brinju te je u velikom broju ostalo na starim kućišćima.Nakon oslobađanja od Turaka dolaze novi stanovnici iz drugih krajeva Like, s obale i bunjevačkog kraja. Bez obzira na priliv stanovništva dominiraju dobro razvijeni stari rodovi, osobito Tonkovići,  Čorci, Kostelci, Dubravčići, Kolakovići, Kolaci i Bobinci.

Vrila Gacke

Vrila Gacke su modre oči rijeke Gacke ozrcaljene bistrinom, to su oči cijelog gackog kraja, u kojima se u odrazu stapa nebo i voda. Gacka  na svoja dva velika, pored još tridesetak malih, vrila Tonkovićevom, Majerovome i Klanac vrilu tiho izbija iz podzemlja, tvoreći okasta plavetna jezerca na čijim se rubovima ljudska ruka napravila u prošlosti, tko zna kada prve mlinove. Mlinice ili kako ih mi na svom čakavskom dijalektu zovemo malenice – i tako još uvijek čuva svoj iskonski jezik čija se starost mjeri stoljećima i čije se podrijetlo vuče iz dubokih slojeva starohrvatskog i staroslavenskog jezika bile su jednako toliko važne koliko i čista voda. Ako je voda pojila, malenice su hranile gladna usta samljevenim žitom. Zato su ih i cijenili, i oni čije su bile, jer su davale dobar ušur, i oni koji su dolazili mljeti, oslobađajući ih silna napora gotovo dnevnog okretanja teškoga ručnog žrvnja. U drugoj polovici prošlog stoljeća, malenice su gubile sve više i više svoj gospodarski značaj. Sve manje se dolazilo mljeti, jednostavno, civilizacijski napredak je učinio svoje. Malenice su prepuštene zubu vremena, malo tko ih je održavao. Ipak u posljednjih nekoliko godina učinjeni su neki pomaci ali ne i dovoljni.  Tako je danas obnovljeno nekoliko objekata na vrila Gacke kao da vraća prošlost, kada su „skele“ – prostor na kojima su sagrađene mlinice, pilane, koševi istupe – vrvjeli od života. Danima se čekalo na red da bi samljeli ono svoje teško uzgojene muke. Obilje slobodna vremena u čekanju na red davalo je ljudima mogućnost  boljeg upoznavanja, dolazili su u Sinac mljeti i iz udaljenih krajeva Like i Krbave, naročito u sušnim razdobljima, a Gacka je tu također bila neusporediva – nikad nije presušivala i vode je uvijek bilo dovoljno. Miješali su se govori i narječja , tradicija narodnog pripovijedanja je održavana na tako nenametljiv ali uspješan način. Jednostavno malenice u Sincu na Gacki imale svoj način života i reda. Sva ta nama, iz ovoga vremena promatrano, romantičarska događanja kao da na trenutak ožive dolaskom gostiju na Gackina vrila. Doduše spajaju se neki stari i neki novi zvukovi: šum slapa, potmulo udaranje stupa, zvuk automobila, zujanje kamera i škljocanje foto-aparata, suzvučje različitih jezika, tvoreći neki novi obećavajući trenutak jedne nove nade i opstanka. M.K

web_large_mlinice2Fotografija TZ Ličko-senjske županije, visit-lika.com

Mlinice

Na Gacki i njenim pritocima radilo je tijekom 20. stoljeća oko šezdeset mlinica, a danas ih tek nekoliko na vrilima u Sincu još obavlja svoju prastaru funkciju meljave, koristeći pogonsku snagu ove rijeke. Trajući u ravnoteži i dosluhu između čovjeka i prirode, kao objektivizacija njihovog sklada i suradnje, čuvaju one ovdje sjećanje na jedan od starih, izumrlih obrta… Mlinski kamenovi na sinačkim skelama kloparali su neprekidno, uz huk i šum vode, i danju i noću, preko cijele godine. Najviše od vršidbe do kraja jeseni, a za velikih povodnji ili niskih vodostaja rijeke Like, ovamo u meljavu putovalo se satima iz udaljenih krajeva Krbave i Like. Dovozilo se žito na volovskim kolima ili samaricama a zimi saonicama. Sve vrvjelo je od pokreta, od života i ljudi; na skelu dolazilo je dnevno i red na meljavu čekalo je i po dvadesetak vozova. Skoro nestvarno u slici ovog, od mlinarenja nekad imućnog, danas izumirućeg naselja. Mlinarenje svojim autohtonim, stoljetnim iskustvom održavalo se ne samo kao način gospodarenja; uz mlinove razmjenjivala su se znanja i iskustva, učvrščivale su se veze i prijateljstva, razvijala se komunikacija uz puno šala i smijeha… Jer na meljavu trebalo je čekati, pa su dovozeći žito, seljaci sobom donosili hranu i sijeno za blago. Ako je trebalo čekati dulje, a na red čekalo se ponekad i po dva tri dana, mlinar se brinuo za njihov boravak, skrbeći za njih hranu i smještaj. Trebao je namiriti sijenom njihovo blago i dovoljno kruha ispeći dnevno. Do svog ugleda trebao je držati, paziti na žito, da se uvijek melje fino. Bilo je i mlinara kojima je bilo važno samo da se mlin okreće kako bi meljava brzo bila gotova i kako bi u naplati usluge ubrali više ujma, pa se i mlinarenje činilo izvorom lake zarade i sigurnog prihoda… Ali mlinsko kamenje trebalo je održavati. Svakih nekoliko dana, ovisno o količini meljave, trebalo ga je izvaliti i klepanjem naoštriti, a samo vještiji mlinari znali su kamen isklesati, složiti ga u kružni kalup od dasaka i zaliti smolom, pa kad se ona stvrdne, zakovati ga limenim obručima… Imala je mlinica i po nekoliko suvlasnika koji su po dogovorenom rasporedu imali pravo na zaradu od samo jednog mlinskog kamena. Oni su «držali rede», a pravo na red dobivalo se nasljeđivanjem i darivanjem ili se stjecalo kupnjom vlasničkog udjela. Čak su ga i djevojke dobivale kao miraz. Nisu preživjela sjećanja o izgradnji novih mlinica. Postojeće je svaki naraštaj obnavljao i održavao znanjem i marom svojih predaka. Danas, na početku novog stoljeća, na vrilima Gacke mlinice još odolijevaju kao ostaci narodnog graditeljstva, uz rijetki klopot mlina.

Ovaj unos je objavljen u Uncategorized i označen sa , , , , , , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.