Ivan VII. ml. Krčki Frankapan

akademik Petar Strčić
Izvor: Hrvatski biografski leksikon, hbl.lzmk.hr
Fotografija Milovan Kirinčić, otok-krk.org

FRANKAPAN, Ivan VII. ml. Krčki (de Frangapanis, Frangepan, de Frangepanibus; Ioannes, Johannes), knez (?, nakon 25. VII. 1424 — Zákány, 14. III. 1486?). Sin Nikole IV. i Doroteje Gorjanske. Prvih godina nakon smrti oca Nikole IV. spominje se s ostalom braćom i kao oni nosi naslov kneza Krka, Senja i Modruša, a za života najstarijeg brata Ivana VI. st. i oznaku »iunior«. Samostalnije nastupa nakon smrti brata Ivana VI. st. 1436, odn. smrti kralja Žigmunda 1437. kada sa starijom braćom podupire kraljicu Elizabetu i 23. VIII. 1440. pristupa savezu s Fridrikom III. Habsburgovcem i grofovima Celjskim. Za obiteljskih razmirica od pol. 1440-ih Ivan traži oslonac u Mlecima i predvodi nezadovoljnu braću protiv braće Stjepana III (II) i Martina IV. God. 1448. boravi u Veneciji od koje traži pomoć. Diobom obiteljskih imanja 1449. dobio je županiju Bužane i grad Hreljin u Vinodolu. Iako je, osim tih posjeda, potkraj 1449. držao i grad Drivenik, bio je nezadovoljan dobivenim te je nastavio sukobe s braćom do 1451. kada je svoje kopnene posjede zamijenio za otok Krk. Potkraj godine stavio je sebe i otok Krk pod mletačku zaštitu, a od 1452. bio je jedini gospodar matičnog posjeda obitelji. Otada se naziva »Veglae tociusque insulae dominus et comes«, a u hrvatskim ispravama »gospodin Ivan Frankapan, krčki i otoka gospodin i senjski i modruški i pročaja knez«. Kao gospodar Krka on stoluje »u svom gradu Krku« te 20. II. 1453. dariva krčkom biskupu dvije kapele u kotaru grada Vrbniku. Nekoliko dana poslije (2. III) oporučno je razdijelio svoju imovinu, a otok Krk ostavio Mlečanima ako bi umro bez potomaka, uz uvjet da ga brane do smrti. Svoju vezu s Venecijom učvrstio je 1454. ženidbom s Elizabetom, kćeri Paola Morosinija (Maurocena). Postavši jedinim gospodarom Krka, potpuno se odvojio od braće te više ne sudjeluje u zajedničkim sastancima i ne utječe na zbivanja na kopnu. Postupno jačanje mletačkog pritiska na njega (1461. traže da potpuno uništi krčke solane) približava ga privremeno hrvatsko-ugarskom kralju Matiji Korvinu i napuljskom kralju Ferdinandu I. Tek 1469. pokazuje zanimanje za prilike na kopnu i pridružuje se braći i rođacima protiv kraljeva kapetana Blaža Podmanickog koji je potkraj te godine zauzeo Senj. Istodobno Ivan se utvrđuje na otoku; 1470. gradi kaštel s kulom u Omišlju. Nešto ranije, 1465–68. naselio je Murlake (Vlahe) oko Omišlja. Kao mletački podanik ratuje u Istri i drugim područjima pod vlašću cara Fridrika III. God. 1479. napao je posjede bolesnog brata Martina IV. te zaposjeo njegove gradove Novi i Bribir, što je ponukalo Martina IV. da baštinu ostavi kralju Matiji. Uz pomoć senjskoga i gatanskoga kapetana, Dubrovčanina M. Žunjevića, Podmanicki je otjerao Ivana i 1480. zavladao Martinovim dijelom Vinodola, privremeno zauzeo Omišalj te opsjedao Krk. Na to je Ivan predao otok Krk Mlečanima koji su protjerali Podmanickog i preuzeli upravu nad otokom. Iako je Ivan i dalje formalno bio gospodar Krka (imenovao je podknežine, suce i poreznike), stvarnu vlast imali su Mlečani; od 19. IV. providur A. Vinciguerra. Vrhovnom pomorskom kapetanu V. Superanciju (Soranzo) naređeno je 28. III. 1480. da Ivana dovede u Veneciju. U drugoj pol. 1481. Ivan je iz mletačke internacije pobjegao caru Fridriku III, na čiji su zahtjev Mlečani 1483. prihvatili isplatiti Ivanu novac i povratiti stoku i pokretnu imovinu s Krka. Nezadovoljan držanjem Venecije, pristupio je 1484. savezu Milana, Ferrare i Napulja protiv Mlečana, ali svoje posjede nije ponovno stekao. Potom se priključio Matiji Korvinu u ratu protiv cara Fridrika III. i 1485. s kraljem ušao u Beč gdje ga je Matija imenovao svojim dvorjanikom, a namjeravao ga je imenovati i upraviteljem Beča. Uskoro se Ivan sukobio s kraljem, pa je protjeran iz Kraljevine. Na putu se razbolio i zaustavio u naselju Zákány kraj Drave u blizini granice s Hrvatskom gdje je i umro prije 26. IV. 1486. kada je providur Vinciguerra javio vijest o njegovoj smrti u Mletke. Vjerojatno je umro 14. III. 1486. i poslije pokopan na otočiću Košljunu (V. Klaić). Umro je bez nove oporuke tako da je vrijedila ona iz 1453. kojom je Mletačku Republiku imenovao svojom nasljednicom. — Bio je nagle ćudi, a u hrvatskoj krčkoj tradiciji prerastao je u simpatičnu i tragičnu osobu. Darivao je crkve, kaptole i samostane. S bratom Martinom IV. doveo je franjevce na otočić Košljun (o. 1447), a pavlinskom samostanu sv. Spasa u Senju darovao je 20. VIII. 1455. crkvu sv. Kuzme i Damjana (sa svim njezinim posjedima) u Bašćanskoj Drazi. Njegovao je glagoljicu i staroslavensku službu Božju te skupljao glagoljske rukopise. Njemu je pripadao kodeks iz XI. st. pisan glagoljicom, čiji je sačuvani dio poznat kao Kločev glagoljaš (izdao ga je J. Kopitar — Glagolita Clozianus. Beč 1836). Uz Ivanovo ime veže se i prva tiskana hrvatska knjiga glagoljski Misal iz 1483. Prema tradiciji, Ivan, njegova supruga Elizabeta i njihova djeca Marija Katarina i Nikola prikazani su kao donatori na pali oltara Gospe od Ružarija u župnoj crkvi u Vrbniku; u novije doba utvrdili su povjesničari umjetnosti da su oltar i pala djela XVII. st. (o. 1617). Njegova kći Marija Katarina (umrla prije 30. IV. 1520) ostala je u Veneciji i nakon očeva bijega, tamo se dva puta udavala i umrla. Oporukom je ostavila 1000 dukata za dovršenje crkve na otočiću Košljunu i po svojoj želji bila 1529. pokopana uz glavni oltar (njezini su ostaci u XVIII. st. preseljeni u kapelu sv. Bernardina, a u XX. st. kraj ulaza u crkvu). Grob su 27. XII. 1920. devastirali D’Annunzijevi arditi.LIT.: D. Mavrović: Katarina Frankopan, kći zadnjeg krčkog kneza Ivana i košljunski franjevci. Vjesnik Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji, 12(1970) 1, str. 220–226. — N. Klaić: Knezovi Frankapani kao krčka vlastela. Krčki zbornik, 1970 1, str. 145–150. — B. Zmajić: Grbovi Krčkih knezova, kasnijih Frankopana. Ibid., str. 257. — M. Bolonić: Otok Krk koljevka glagoljice. Zagreb 1980. — R. Matejčić: Barok u Istri i Hrvatskom primorju (u: A. Horvat, R. Matejčić i K. Prijatelj: Barok u Hrvatskoj. Zagreb 1982, 489). — V. Klaić: Krčki knezovi Frankapani. Rijeka 19912, 38, 219–223, 227–228, 233–238, 244, 248, 252, 261–262, 272–278, 280–292, 330, 338, 341–344, 349.

Ovaj unos je objavljen u Uncategorized i označen sa , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.