Županija gorička

Filip Škiljan
Izvor: Kulturno-historijski spomenici Korduna

Steničnjak u 19. stoljeću

Županija gorička spominje se u pisanim izvorima već početkom 12. stoljeća. Granice županije su bile prilično velike i uglavnom su obuhvaćale područje današnjeg Korduna. Na jugu su granicu predstavljale Županija psetska (oko današnjih Bosanskog Petrovca i Bosanske Krupe) i Drežnička (oko Drežnika), a na istoku Gorska (područje današnje Banovine). Krajem 12. stoljeća spominje se u povijesnim dokumentima kao gorički župan Stjepan Babonić. Kao svaka županija, tako je i Gorička imala svoj utvrđeni županijski grad. Gdje se taj grad nalazio, nije posve sigurno. Vrlo je vjerojatno to bio Steničnjak , ali je isto tako moguće da je to bio Budački. Sve do 1325. godine knezovi Babonići su bili najjači feudalni gospodari u Županiji goričkoj, dok ban Stjepan i njegova braća, koji su se pobunili protiv kralja, nisu izgubili sva imanja oko Kupe i moćni grad Steničnjak. Tada je cijela županija potpala pod bana, te je izgubila dotadašnju samostalnost. Kralj Ludovik je 1380.g. Steničnjak dao u zalog Stjepanu Frankopanu Krčkom, koji je postao gospodarem cijele nekadašnje Županije goričke.

Uz veliku vlastelu, kakva su bili Frankopani i Babonići, na području današnjeg Korduna postojalo je više slobodnih plemenskih općina, tj. “bratstva plemenitih ljudi”, kako se oni sami nazivaju. Tako se spominju, naprimjer, Strelče, Otok, Smrčković, Ladihović, Husići, Stojmerić, Hutinja, Zlat, Goričani, Tušilovići, Klokočani, Bovićani, rodovi i naselja koja su više ili manje bila ovisna o gospodarima grada Steničnjaka. Nekada su svi ti rodovi bili potpuno slobodni, ali su jačanjem moći pojedinih feudalaca potpadali pod njihovu vlast, pa im je sloboda u najmanju ruku bila ograničena.
Na čelu takvih “bratstava plemenitih ljudi” stajao je “sudac braće” kojeg je svako pleme izabiralo po svojoj volji. Svoje sastanke pleme je držalo redovito u blizini crkvi koje su teritorijalno pripadale rodu. Naprimjer, općina strelačkoga plemena sastajala se kod svoje crkve svetog Tomaša u Strelču (oko Skakavca) ili kod svetog Ivana u Trebinji. Ipak, kao što sam napomenuo, oni nisu bili potpuno slobodni. Tako su, naprimjer, godine 1462. pleme strelačko, otočko (oko današnjeg Mekušja) i ostali koranski plemići bili pod upravom kneza Martina Frankopana, “ljubitelja mira i zaštitnika crkava i pravice”, koji njihove zaključke potvrđuje i odobrava. Isprave što ih izdaju bratstva pisane su na pergamentu, i to na latinskom ili hrvatskom, a hrvatske isprave su pisane i glagoljicom duboko u 16. stoljeće. Pojedina plemena imala su utvrde za vlastitu obranu. Tako su Ladihovići imali Kremen, Otmići Otmić-grad, Vojkovići grad Vojković na Glini, Klokočani Klokoč, Goričani Goricu… Te su male plemenske zajednice uglavnom stradale
za vrijeme turskih nasrtaja na Kordun. Gradovi su nestali, a njihovi su članovi ili izginuli, ili postali vojnici, ili se najčešće iselili. Ispod utvrđenih gradova nastajali su trgovi – mjesta za trgovanje. Tako su na Kordunu trg pod gradom imali Skrad, Budački, Belaj, Cetin, Steničnjak i Blagaj na Korani. Redovito je vlasnik grada bio i vlasnik trga ispod grada. Položaj stanovnika trgovišta bio je u razvijenom srednjem vijeku dosta povoljan i slobodan, ali se pogoršao kad su se feudalci toliko osilili da kralj nije više mogao pružiti potrebnu zaštitu trgovištu. Najveće je trgovište na Kordunu bilo Skrad, jer se nalazio na starom putu koji je vodio iz Kranjske preko Ribnika, Trga, Lipe na Dobri za Bihać i Pounje.

Crkvena organizacija na području nekadašnje Županije goričke bila je pod Zagrebačkom biskupijom. Arhiđakonat gorički svoje je središte imao u Gorici kod crkve svetog Martina. Na tom mjestu i danas stoji crkva (brdo Martinščak iznad Velemerića). Arhiđakonat je obuhvaćao područje od Jastrebarskog do Bosiljeva, Perne i Cetina, kao i dio današnje Bele krajine (Metlika, Črnomelj i Vinica). U 14. stoljeću arhiđakonat gorički je imao 62 župe. Dijelio se u tri kotara (podgorski, metlički i gorički). Gorički kotar je imao 33 župe. Interesantno je da je naprimjer krbavski biskup ubirao crkvenu desetinu u pojedinim mjestima goričkog kotara, iako je on pripadao Zagrebačkoj biskupiji, u trenucima kad je oslabio utjecaj Babonića (početak 14. stoljeća). Iz toga vidimo kako su se u srednjem vijeku i duhovna lica ponašala kao feudalci.

Početkom 15. stoljeća počeli su Osmanlije ozbiljno prijetiti i ovome dijelu Hrvatske. Naime, godine 1408. prodiru čak do Metlike. Od tada su njihovi upadi u nezaštićeno područje sve češći. Ti napadi su se pojačali posebno nakon pada bosanskog kraljevstva 1463.g. Već u 15. stoljeću nastradali su pavlinski samostani Zlat i Kamensko. Posebno nakon 1493.g., tj. nakon poraza hrvatskih plemića na Krbavskom polju, dolazi do turskih upada na područje Korduna. Osmanlije su upadali na Kordun jer se on nalazio na putevima koji su vodili prema zapadu. U mjesecu svibnju 1527.g. uništili su Osmanlije okolicu Novigrada i Ozlja, predjele oko Vinice i Belaja, a 1541.g. Rečicu, Švarču, Otok (Mekušje), Trebinju i Dubovac. Godine 1548. stradali su Zlat i Topusko, a 1558.g. Perna, Krstinja, Vrnograč i Bojna. Godine 1575. odigrala se velika bitka kod Budačkog, te je u potoku Radonji poginuo general Herbert Auersperg. Iste te godine stradali su Steničnjak, Trebinja, Utinja, a 1576. Belaj, Smrčković (današnji Vojnić)… Nabrajanje turskih upada jasno ilustrira koliko je nesiguran bio tada život u ovim krajevima. U svakom prepadu Turci su spaljivali sela i odvodili ljude. Oni koje Osmanlije nisu odveli ili pobili pobjegli su u sigurnije krajeve. Krajem 16. stoljeća na Kordunu gotovo da uopće više nije bilo stanovnika.