Krčki knezovi na hrvatskom kopnu

Mihovil Bolonić
Izvor:
Crkveni patronat na području Senjsko-modruške biskupije, Senjski zbornik Vol.5, No.1, 1973.
Frakopanski posjedi na kopnu, Google maps

1. Krčki knezovi, kasnije prozvani Frankopani, koji se pojavljuju na povijesnoj pozornici otoka Krka u drugom desetljeću XII. stoljeća domaći su sinovi koji će doskora postati nasljedni knezovi na istom otoku. Kao prvi krčki knez i prema tome kao praotac krčkih knezova spominje se knez (comes) Dujam koji je odmah kad se otok Krk našao u mletačkoj vlasti, tj. oko god. 1118, primio kneštvo i upravljao ne samo gradom Krkom nego i cijelim otokom sve do god. 1163. Dujmovi sinovi Bartol i Vid sklapajući god. 1163. s duždom Vitalom Mihajlovim ugovor primaju »samo kneštvo i čitav otok« (ipsum comitatum et totam insulam).

To gospodstvo nad otokom Krkom zadržat će krčki knezovi Frankopani sve do 25. veljače 1480, kad će otok Krk potpasti za oko tri stotine godina pod mletačku republiku. Krčki knezovi upotrebljavat će plemićki naslov Frankopani (»de Frankapan«, »de Frangipanibus«) od 1426. godine. Zanimljivo je zabilježiti da ga je prvi put upotrijebio knez i ban Nikola u povelji od 6.prosinca 1426. koju je izdao senjskom kaptolu (na latinskom jeziku), a već god. 1428. nalazimo ga i u jednoj hrvatskoj ispravi: »Mi knez Mikula de Frankapan krčki, senski, modruški knez i pročaja, ban Dalmacie i hrvacki«, pa onda opet god. 1430. Po njegovoj smrti činit će to i njegovi sinovi i ostali njegovi potomci sve do izumiranja same porodice. Koliko je malo zatim bila ugledna i moćna obitelj krčkih knezova, pokazuje nam činjenica što su isti svoju vlast naskoro pretegnuli i na susjedno hrvatsko kopno gdje će njihova moć i ugled iz dana u dan sve više rasti tako da će postati jedna od najuglednijih kneževskih obitelji u Hrvatskoj kao i najimućnijih i najbogatijih velikaša koji će novčano pomagati i same hrvatsko-ugarske kraljeve, kako ćemo kasnije vidjeti.

2. Prvi krčki knez koji je stupio na susjedno hrvatsko kopno bio je Bartol II. koji je poslije god. 1186. ostavio otok Krk i prešao u službu hrvatsko-ugarskog kralja Bele II. (III.), koji mu poradi njegove iskrenosti i vjernosti (sinceritatem ac devotionem dilecti ac fidelis nostri comitis Bartolomei — attendentes) god. 1193. dariva za sva vremena županiju Modruš. Uz jedini uvjet »da nas spomenuti knez u vojsci naše prejasnosti, unutar granica države, pomaže s deset oklopnika… Izvan države služit će nam s četiri oklopnika … « i to samo onda kada kralj pozove hrvatsku vojsku pod oružje.
Ako bi knez umro bez potomaka, može ga u vlasti naslijediti jedan od sinova
njegove braće (lunus ех filiis fratrum ipsius) uz iste uvjete.

Tržan sa Modrušom, razglednica Tomislav Marković

3. Po smrti kneza Bartola II. (oko god. 1224) kralj Andrija II. darovao je negdje godine 1225. krčkom knezu Vidu II. uz Modruš također i županiju Vinodol. Prema darovnici od god. 1225. kralj Andrija daje knezu Vidu i njegovim potomcima za sva vremena »čitavu zemlju unutar hercegovine slovinske, naime Vinodol i Modruš sa svima prihodima i dohocima« uz jedini uvjet da može knez što dostojnije služiti kraljevskoj časti. Ovo darivanje županija Modruša i Vinodola potvrdit će kralj Bela IV. Vidovim sinovima Ivanu II, Fridriku I, Bartolu III. i Vidu III. poveljom izdanom u Trogiru 10. ožujka 1242. Kao razlog povelji kralj navodi njihovu vjernu službu koju su mu knezovi iskazali u borbi s Tatarima pred kojima je morao bježati čak do Trogira (cum nos persecucio impelleret Tatarorum et ipsorum non modicum indigeremus servicio). A za uzvrat rečeni knezovi bili su dužni za Modruš služiti kralju, kad bude boravio u primorskim krajevima i na moru (circa maritima) s dva broda tzv. »galija i šajka« (que wlgariter galia et seyeca vocantur). A kad kralj ne bi bio na moru, tada mu imaju iskazati službe prema povelji od god. 1193. za Modruš. A za župu
Vinodol imali su služiti u granicama kraljevstva s tri dobro opremljena vojnika (konjanika), a izvan države kad se digne »hrvatska vojska« (exercitus croaticus) samo s dva. Kralj Bela IV. potvrdi istim knezovima 5. travnja 1251. spomenute darovnice uz preinaku da će u slučaju da dobiju natrag otok Krk (si vero Veglam insulam suam rehabebunt), služiti kralju na moru s jednom galijom (cum una navi, que galea dicitur), a kad bude »hrvatska vojiska« pozvana pod oružje, morat će dati dvadeset dobro opremljenih vojnika (miles) za vojne unutar gore Gvozd, a samo deset vojnika za vojne s one strane Gvozda.
Hrvatsko-ugarski kralj Stjepan god. 1270. potvrdi knezovima Fridriku II, Bartolu IV. i Vidu IV. sve stare privilegije i darovnice za Modruš i Vinodol.
Isto će učiniti i kralj Ladislav god. 1279. knezovima Ivanu III, Leonardu, Stjepanu i Dujmu. Kao gospodari Vinodola spominju se god. 1288. Ivan, Leonard, Dujam, Bartol i Vid knezovi krčki, vinodolski i modruški. Ta je naime godina posebno važna ne samo za sam Vinodol nego uopće za kulturnu povijest hrvatskog naroda, jer je te godine sastavljen poznati Vinodolski zakonik. Taj znameniti pravni spomenik, pisan glagoljicom i na hrvatskom jeziku, pokazuje kako običajno pučko pravo postaje pisanim zakonom. Zakonik ima 77 točaka. Prema Vinodolskom zakoniku župa Vinodol (Vallis vinaria, Vallis vinosa, Valdevino) imala je tada devet gradova ili kaštela, i to: Ledenice, Novigrad ili Novi, Bribir, Grižane, Drivenik, Hreljin, Bakar, Trsat i Grobnik, koji su bili također i sjedišta istoimenih općina. Župa Modruš je pak obuhvaćala današnje kotare Ogulin i Vrbovsko u površini od 1430 km2 i graničila je sa županijama: na jugoistoku drežničkom, jugozapadu iza Gvozda (Kapele) gackom, na zapadu i sjeverozapadu vinodolskom, na sjeveru zagrebačkom, i na istoku s goričkom. Važniji gradovi (kašteli) u županiji Modruš bili su slijedeći: Plaški (Plaši), Vitunj (ispod Kleka), Ključ, Janjac (blizu Generalskoga Stola), Saborsko, Jesenice, Tounj, Gomirje, Lukovdol (Severin), Ogulin, Bosiljevo.

Plaški, fotografija Josip Anušić
Tounj, izvor Laszowski, Hrvatske povjestne gradjevine

Međutim, Frankopani su širili svoju vlast i svoju državinu i preko onoga što im je bilo dano darovnicama za modrušku i vinodolsku županiju, jer tada nije bilo točno označenih medija. Tako su oni svoju vlast s krajnje točke Vinodola, tj. od Grobnika pokušali širiti prema međama Kranjske, a isto tako od Bosiljeva i Severina (Lukovdola) prema Grobniku, gdje su po današnjem Gorskom kotaru osnovali posebne gradove (Gerovo, Brod, Čabar, Lič, Mrkopalj i dr.). Tim načinom zaokružiše svoju državinu modrušku i vinodolsku sve do međa Kranjske od Prezida do Kupe i Kupom sve do Ozlja. Udajom Katarine Frankopanske, sestre kneza Stjepana Frankopana, s pridjevom Ozaljski, s knezom Nikolom Zrinsikim god. 1538. frankopanska imanja u Modrušu i Vinodolu doći će konačno u ruke porodice Zrinskih i ostat će više manje u njihovoj vlasti sve do Zransko-Frankopanske katastrofe (1671), kad će pasti pod zapljenu i pod upravu ugarske komore.

4. Sedamdesetih godina XIII. stoljeća krčki knezovi proširit će svoju vlast na hrvatskom kopnu. Uz grad Senj dobili su u svoju vlast i županiju Gacku koja je zapremala čitavo područje uz rijeku Gacku i njezinih pritoka te se je prostirala između Senjskog bila i gore Gvozda (Kapele). Na sjeveru i sjeverozapadu graničila je sa senjskim kotarom i Vinodolom, na istoku i jugoistoku s drežničkom i krbavskom župom, a na jugu sa župom Bužanima ili Buškim kneštvom. Uz utvrđeni grad Otočac, koji se nalazio gotovo u središtu župe, spominju se kasnije u Gackoj još i drugi gradovi kao Prozor, Dabar i Vrhovine, te brojna sela kao Kamenik, dvije Lučice, Sinac, Zalug, Kneza Vas, Podgradac, Papraćani, Kutnjani, Švica, Kovačice i drugi.

Otočac – grad na vodi, fotografija Vinko Šafar, 1913. godina, izvor udruga Baštinica


Župom Gackom kojom su do god. 1269. upravljali templari koji su držali i grad Senj s okolicom, od god. 1270. upravljali su kroz neko doba posebni župani da god. 1275. dalmatinsko-hrvatski ban Nikola istodobno bude i potestat (knez) u Senju i župan u Gackoj (comite de Scenia et de Guechka). A god. 1300. potvrdit će napuljski kralj Karlo krčkom knezu Dujmu II. »županiju Gacku, koju sada drži« (comitatum Gezege, quern nunc tenet). Frankopani su držali Gaoku s Otočcem do god. 1466. kad im je oduže kralj Mati ja Korvin u čije su ime od tada župom i gradom upravljali kraljevski porkulabi, a onda kapetani. Da navedemo ovdje još i ovo. Premda se ne može dokazati da li su grad Sokol (Sokolac) i pod njim varoš Brinje pripadali župi Gackoj, izvan je sumnje da su Frankopani vrlo rano vladali i gradom i varoši, dok nisu u prvoj polovici XVI. stoljeća došli u vlast kralja Ferdinanda I. te postali krajiškim gradovima.

Brinje

5. Nimalo nije čudno da su se krčki knezovi Franikopani koji su već dobro bili zakoracali, proširili svoju vlast i učvrstili se na susjednom hrvatskom kopnu, željeli domoći i grada Senja jer im je to bio ključ i prolaz za njihovu modrušku župu, kao i važno trgovačko središte. To nijesu htjeli postići silom nego su za to čekali pogodan čas koji im je napokon nadošao god. 1271. Gradom Senjom upravljali su templari od god. 1184. kad im ga je darovao kralj Bela III. do god. 1269. kad su se zbog nemirnog stanja »buntovnih i zločestih građana« dogovorno s kraljem Belom IV. odrekli Senja i Gacke, a u zamjenu dobili dubičku župu. Kad su templari napustili Senj, kojim su od god. 1269. do 1271. upravljali kraljevi službenici, krčki su knezovi poduzimali sve moguće mjere kako bi dobili u posjed tako važni grad i okolicu. Želja im je ispunjena 20. listopada 1271. kad su sabrani senjski građani, vlastela, suci i vijećnici na trgu pred stolnom crkvom sv. Marije (na kaptolskom trgu) jednoglasno izabrali Vida IV, kneza krčkoga, modruškoga i vinodolskoga kao i njegove potomke za vječne potestate i upravitelje grada Senja (Seniae oivitatis perpetuo potestaset rector).
Ovaj izbor potvrdi još iste godine hrvatsko-ugarski kralj Stjepan (1270—1272) posebnom poveljom, izdanom knezu Vidu i njegovu sinu Ivanu. Poslije smrti kneza Vida istu potvrdi njegovu sinu Ivanu kralj Ladislav Kumanac god. 1279.
Isti kralj potvrdio je 11. lipnja 1289. krčkim knezovima sva dotadanja njihova prava i posjede kao i patronatsko pravo nad krbavskom i senjskom biskupijom. Za frankopanske vladavine, koja je trajala skoro dvije stotine godina, Senj je postao uvaženi centar koji će igrati veliku ulogu ne samo u političkom već osobito u trgovačkom pogledu. Zbog tijesnih veza knezova Frankopana s hrvatsko-ugarskim kraljevima kroz Senj će često prolaziti ili u njemu boraviti ne samo kraljevi nego i njihovi izaslanici te papinski i mletački poklisari, što će neobično podići ugled i moć grada. Frankopanska vladavina u Senju posebno obilježava jači razvitak pomorske trgovine i
zanatstva. Preko Senja ići će sva trgovina. U tom smislu razvile su se jače trgovačke veze s Venecijom što potvrđuje i nekoliko frankopansko-mletačkih trgovačkih ugovora. Senj je bila u to doba neobično važna luka, zapravo jedina luka za kraljevinu Ugarsku i Slavoniju.
Frankopani kao senjski knezovi (potestati) mudro su i taktički upravljali gradom Senjem poštujući njihova prava, a dajući im često i naloge.
Tako su knezovi Anž i Stjepan Frankopan 5. svibnja 1388. dali Senju statut koji građanima garantira njihova stara prava i određuje nove propise, važne za sigurnost, javni red, čistoću, trgovinu, brodarstvo i šume. Statut broji 168 paragrafa i za razliku od Vinodolskog (1288) i Vrbničkog (1388) statuta, koji su bili pisani na hrvatskom jeziku, senjski je statut bio pisan latinskim jezikom. Izvornik ovog statuta (na pergameni) pisan gotičkim slovima čuva se u gradskom arhivu u Senju.
Što je značio Senj za knezove Frankopane i koliko im je bio prirasao srcu, govori nam sastanak istih knezova u Modrušu 12—14. lipnja 1449. gdje su podijelili svoju prostranu državinu na osam dijelova, tj. između sedmero živuće braće kneza i bana Nikole i njihova sinovca Jurja I, sina pokojnoga Ivana VI. i Katarine Nelipićeve. Zanimljiva je odluka da svi knezovi skupno vladaju gradovima Krkom i Senjom i da svaka grana imade u njima svoj dio (porcio) dohodaka i nekretnina, da se tako barem nekako sačuva zajednica porodice.
Međutim, uza sva nastojanja knezova Frankopana da sačuvaju Senj u svojoj vlasti, neće uspjeti. Frankopani u jesen 1469. godine nisu se mogli oduprijeti naletu bana Majera Blaža koga je kralj Matijaš Korvin poslao vojskom na Senj i zauvijek izgubiše grad koji će postati kraljevskim gradom u kojem će se uvesti kapetanat, izrazito vojnička institucija, koji će voditi malo računa o »civilnim« stvarima.

Ovaj unos je objavljen u Uncategorized i označen sa , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.