Sv. Nikola na Gvozdu Modruškom (Glagoljaški Pavlini)

akademik Eduard Hercigonja
Izvor:
Radoslav Lopašić, Urbar Modruški iz 1486.

Fotografija © 2019 Darko Antolković

I iz drugih srednjovjekovnih izvora s ovog područja koje je spadalo pod krbavsku (modrušku) i ninsku i biskupiju razabire se materijalna osiguranost tamošnjih glagoljaških crkvenih institucija iz XV. st., koje su često dotirane posjedima i privilegijama i koje su zemljišni posjed prilično intenzivno povećavale kupnjom za znatne novčane iznose, a neke su – poput pavlinskog samostana sv. Nikole na Gvozdu – razvile živu gospodarsku djelatnost.

Godine 1395. (2. studenog) pri razvodu međa Mošćenica i Kožljaka kao prvi svjedok se spominje (… naiprvo be…) »fratar Ivan ‘Polak’ preur’ i vikar’ od svetoga Mikule od modruškoga Gvozda« za kojega Dujam, pisar razvodne isprave kaže da je tada došao sa svojom braćom »primiti crikav poli ezera ku nim’ da gospod’ Erman’«. Tom prigodom modruški pavlini dobivaju od Hermana Kožljačkog i ‘list’ o toj donaciji. Lopašić s pravom ističe da je taj glagoljaški samostan, koji je utemeljio oko 1380. god. knez Ivan Krčki, imao »silan posjed, najviše u Modruškoj i Gackoj županiji«. Mikula Frankopan je 1401. god. darovao samostanu »dvor« i ribnjake u Plasima, a druga 2 »dvora«: prvi u Plasima (Plaškom), drugi u Vrhriki kod Plaškog poklonio je spomenutim pavlinima Stjepan Frankopan. God. 1405. u samostanu Kamensko udova Stjepanova, Katarina, zapisuje samostanu »sv. Mikule na Gvozdi« jedan »dvor na Kupi sa svim službama«. To je današnji Fratrovac (nekada Radovac). Izvori mogu samo donekle rekonstruirati opseg i lokacije posjeda tog samostana na potezu od Krke do Kupe: 11. IV. 1413. baščanski satnik Ivanola Prvošić, pred potknežinom, plovanom baškim i općinskim sucima daruje »… s volju op’ćini barke gospodinu Ivanušu vikanju svetago Mikuli z’Gvozda….. 1 lapat’ zemle…«. Zanimijiva je — kao ilustracija relativno povoljnog položaja kmetova u Modruši — darovna isprava Matka Grepčića, »plebanuša« gojmerskog (izdana u Bosiljevu, 5. VI. 1461), koji samostanu sv. Nikole ostavlja jedno selište vrijedno 7 dukata što ga je naslijedio od svoga brata Antona, a ovaj je to »selo« kupio »… budući kmet Šimuna Dragšetića pod tom’ istom’ zem’lom’… i kada e… preminul’… tada e naporučil’ meni popu Matku a svom bratu sve ča e imal’ kuplen’e i svoga iman’e…«.

Stara cesta ispred samostana, fotografija © 2019 Darko Antolković

Iskazujući stupanj pravne sposobnosti kmeta, citirana isprava potvrđuje i za ovo područje, na relaciji vlasnik zemljišta (‘sela’) — zemljište — obrađivač zemljišta (kmet), odnose karakteristične za feudalno vlastelinstvo u Hrvatskoj i Sloveniji: kmetovo nasljedno i posjedovno pravo na »selište«, zemlju koja mu je predana na obradu. O stanju tih odnosa na feudalnom zemljišnom posjedu u srednjovjekovnoj Slavoniji pisala je svojedobno N. Klaić, a u novije vrijeme i T. Raukar ponovno upozorava da je na slavonskom području »… kmet… ponegdje imao posjedovno pravo nad zemljom«. Tako, na primjer, »Liber rubeus« zagrebačkog kaptola iz 1470. dopušta da selišta »budu tako slobodna da se mogu prodavati i kupovati«. Psiholingvistički (–semantički) zanimljiva je — kao rezultanta određenog intelektualno–emotivnog odnosa prema oblikovanju iskaza — fraza »budući kmet pod tom zemlom«. Ovo »kmet pod tom zemljom« umjesto današnjem poimanju primjerenog »kmet na toj zemlji« duboko je smisaono kazalo jednog stanja duha izraslog iz odgovarajuće socijalno–kulturne podloge, iz osjećaja podređenosti vječitoj ‘alrnae matri’ — zemlji. Ima zaista nečeg značenjski arhetipskog, usudno teškog, u ovoj formulaciji (inače se obično piše: »zemlja na koj je« ili »selo na kom sjedi« itd.). O financijskim i zemljišnim transakcijama glagoljaških institucija Modruše informira opširna isprava od 4. VIII. 1463. (Modruša) kojom je regulirana nagodba između potknežina Apaja Likovića i modruškog kaptola te samostana sv. Nikole na Gvozdu u vezi s nekim njegovim obavezama prema kapitularnoj crkvi sv. Marije i pavlinskom samostanu. Liković, naime, moli da se dvor što ga on posjeduje u varošu modruškom, po nasljeđu svoje žene Jelke, oslobodi plaćanja godišnjeg »dohod’ka« od 3 dukata kapitularnoj crkvi sv. Marije i 10 dukata samostanu sv. Nikole. Taj je legat spomenutim crkvenim ustanovama ostavio za »svoju dušu« Jelin djed »portovan’ muž’ purgar’ modruški« Andrija Žudijin (12 dukata, na 13 ga je povećala njegova snaha Margarita). U zamjenu za oslobođenje od plaćanja te zaklade (koja je redovito isplaćivana) Liković nudi kanonicima tri kmeta koja je kupio i čije su sesije u Tolićima (»sideće u Tolićih«), zatim jedno prazno selište i »pećnicu na Tošići s vrtlom’«, a kaptol neka se nagodi s pavlinima. U ispravi kanonici izjavljuju »… priesmo te kmete v naše ruke…«, a zatim slijede rezultati dogovora kanonika s vikarom pavlinskog samostana fratrom Stanislavom i »s nega kun’ven’tom’« na kojem je utvrđeno da samostan dobiva od kaptola jedno »selo« (s pripadajućim sjenokošama) na »Kocli brdi« na kojem »biše kmet sideći po imenu Cvitko«, dohodak desetine s tog sela i od neke zemlje »v Kocli brdi«. Samostan je time namiren i nema više pravo potraživanja spomenutog dohotka s dvora Andrije Žudijina.

Fotografija © 2019 Darko Antolković

O ugledu glagoljaškog samostana sv. Nikole, njegovim gospodarskim interesima i aktivnostima svjedoči i već spomenuti veliki oporučni legat frankapanskog dvorjanika viteza Karla od 400 zlatnika koje su, međutim, Frankapani, kao što kaže knez Žigmunt u ispravi od 9. VIII. 1464. uzeli za se, a zauzvrat im dali jednoga kmeta »na Svoišći« koji je davao samostanu godišnje 8 zlatnika rente. Ovom ispravom uzimlje im Žigmunt toga kmeta i daje »selo Tisovik’ na kom’ seli side edan’ kmet’ po imeni Simun’«, sa svim prihodima. Žigmunt pavlinima vraća i mjesto na Švici na kome je bila fratarska pila (koju su, po navodima listine, uništili braća i sinovci Žigmuntovi zajedno s njegovim mlinovima i pilama) i ujedno im dopušta da tu podignu pilu, mlin ili stupu, a vraća im i dva mlina i jednu stupu na Švici »za prošnju krala Matiša i kmeti ugr’skih’«. Nastojanje glagoljaških ustanova oko koncentracije zemljišnog posjeda — posebno vinograda kao izuzetno unosnog vrela prihoda — uočljivo u mnogim citiranim listinama, izraženo je i u kupoprodajnoj ispravi od 1. IV. 1475. kojom Vitko Krajač iz Modruše potvrđuje prodaju vinograda »ki est u Koteli brdi ki se uzdr’ži vr’hu vinograda svetoga Mikule z’ Gvozda« vikaru samostana sv. Nikole, Stanislavu, za 8 zlatnika »po zakonu modruškoga stola«. Karakteristična je ličnost dinamičnog fra Stanislava koji se spominje u većem broju glagoljskih (i latinskih) isprava što se odnose na gospodarski život primorsko–istarske pavlinske vikarije. Ti nam izvori otkrivaju razne vidove njegove djelatnosti: putovanja radi gospodarskih i imovinskih poslova pavlinskih samostana povjerenih njegovoj brizi, primanje darovnica, ugovaranja kupnje zemljišta, uspješna nastojanja oko potvrde i proširenja posjeda i benificija glagoljaških pavlina od strane knezova i biskupa, pa je posve opravdan Štefanićev sud o fra Stanislavu kao »ocu primorsko—istarske vikarije«, koji je u dijelu XV. stoljeća »… neumorno radio i na ekonomskom osiguranju kao i na kulturnom osamostaljenju hrvatskih glagoljaških pavlina«. Isprava kneza Martina Frankapana od 4. V. 1478, izdan a u Novom, upućuje na to da su neka prava gvozdanskih pavlina u sferi gospodarske aktivnosti (prvenstveno njezina opsega) vjerojatno bila osporavana od kneževih činovnika jer se njome naređuje potknežinu, oficijalima i pisarima da sami ne ometaju i da, štoviše, pred svakim brane pravo pavlina iz Sv. Nikole na slobodnu prerađivačku i uslužnu djelatnost u njihovim mlinovima, pilanama i stupama za sukno (»… da na nih’ maline i na stupu i na pilu svaki človik’ da e volan’ i slobodan’ kusce voziti i sukno nositi…«), kao i pravo (koje im je dao knez Martin) da slobodno utvrđuju cijenu za obavljeni posao (… da su volni i slobod’ni svakomu človiku ki bi u nih’… maline kusce trti i sukno valati, poč’ nim’ drago i kako nim’ drago…). 9. VIII. 1482. »kancilir krčski« Žan Jakov daruje u čast crkve samostana sv. Nikole »ka e na Gvozdi« i samostana sv. Spasa kod Senja komad zemlje za vrt koji »… leži v drazi baškoi blizu mora… a ta vrt est dlg sežan. 16. a širok. 14. sežan«. Pavline pri činu darivanja zastupa fra Valent, a u ispravi se kaže da je donator zemlju dao »za nega prošnu«. I ova je isprava karakteristična kao izraz kontinuiranih nastojanja pavlina da za svoje gospodarstvo osiguraju povoljna zemljišta u Drazi Baščanskoj. Učestala spominjanja vrtova u pavlinskim listinama potvrđuju njihov interes i za hortikulturnu proizvodnju za koju su npr. na poklonjenoj čestici Žan Jakova vjerojatno postojali vrlo dobri uvjeti jer su »kun’fini… toga vrta za zmorca i z bure voda ka se zove Ričica…«.

0 vinogradima gvozdanskih pavlina na Krku (u Baškoj) saznajemo iz naredbe krčkog biskupa Donata da se utvrdi opseg trsja toga samostana »ko plaća osmo«, što sudac Šimko čini »mer’nim’ sežnem«, po navodima 4 zaprisegnuta starca koji su morali odrediti dio vinograda što je — po njihovu sjećanju — plaćao biskupu osminu. Vinograd je izmjeren (uzduž 36 sežanja, dolje i u sredini 18, a gore 6 sežanja) u prisutnosti niza svjedoka: potknežina, plovana baškog, popa, fratara, priora samostana sv. Nikole i sv. Spasa i 4 svjedoka jer se očito vrlo važnim smatralo točno utvrđivanje veličine zemljišta s kojega valja dati spomenuto podavanje. Knez Anž Frankopan, potaknut »vrućostju ljubavi božanstvene«, daje 25. I. 1495. samostanu na Gvozdu 3 kmeta čije su sesije u selu Črnici, a za njihova »sela« se kaže »i ta sela esu poli pr’voga našega dan’e ko smo mi prie darovali rečenomu kloštru v’ Gvozdi«. Isprava o tom prethodnom darivanju nije sačuvana. Gvozdanski pavlini nastoje svoj posjed na brinjskom području i dalje proširiti kupnjom zemljišta: u listini kneza Anža od 1. IV. 1496. kaže se da je fra Anton, vikar samostana sv. Nikole, došao preda nj »… proseći… umilenim’ zakonom’ pomoći crik’vi rečenoi kako bi služba bože na više prišla…« i stoga knez odlučuje da pavlinima proda (prodasmo i dasmo i darovasmo i daemo dobrovolnim zakonom) na svom »vladanju« brinjskom »selo ko se zove Mokro… sa vsimi seli ča k’ nim’ pristoi.. sa vsimi službami malimi i velikami..« za 150 »zlatih dobra i čista zlata i pune mire«. Ispravom od 1. XII. 1498. izdanom u Brinjama knez Anž potvrđuje darovnicu Jurja i Pavla Tomkovića samostanu sv. Nikole za neku zemlju na području Modruše. Juraj Tomković 15. I. 1499. prodaje »z dopušćeniem knezov i va voli… brate« pavlinima Sv. Nikole svoje selo Škinje »u ladani brinskom« za »dukat 9« (a jedan »kus zemle« do toga sela daruje za grijehe svoje i svojih mrtvih). Osim posjeda ovog samostana za koji Klaić ustanovljuje da je »… bio bogat i prostran…« pa je u njemu u razdoblju uspona i procvata glagoljaštva na ovim područjima (okvirno do početka XVI. st.) »… živjelo… do 80 redovnika, sve samih Hrvata i glagoljaša«, razvijaju se u krbavskoj (modruškoj) i ninskoj biskupiji znatni posjedi i nekih drugih glagoljaških samostana i crkava.

Tužna slika samostana danas, fotografija © 2019 Darko Antolković
Ovaj unos je objavljen u Samostani i označen sa , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.