Pohod na stari grad Pernu

Tekst/fotografije Tomislav Beronić

Samo putovanje u Pernu je doživljaj za sebe. Bolja je varijanta preko Toupuskog, pa kod ostataka opatije skrenuti desno prema Ponikvarima i onda oko deset kilometara po glavnoj cesti. Nakon table „Perna“ vozite ravno kroz selo i dolazite do križanja gdje asfalt vodi lijevo, a ravno je makadam. Taj makadam je smjer prema Vrginmostu, no samo 2-3 kilometra, a onda je i tamo asfalt. To je lošija varijanta prilaza baš zbog tog makadama. U oba slučaja na tom križanju nastavite asfaltnom cestom prema jugozapadu. Nakon 200-300 metara preći ćete preko potoka mostićem koji je ucrtan u sve karte koje sam pronašao, uključivo i onu iz 1774. godine. To vam je najbolji pokazatelj da ste na dobrom putu. Držite se ceste i nakon sljedećih dvjesto metara imate makadam u desno koji vodi na neko imanje, no držite se asfalta još nekih stotinjak metara. Asfaltna cesta vodi desno u brdo, no vi nastavite još malo ravno i tu negdje parkirajte. Baš kao i mi. Nemojte ponoviti našu grešku i uputiti se niz livadu do potoka. Idite pješice još malo niz cestu, možda sljedećih stotinjak metara, prođite pored drvene kuće s desna i ispred sebe ćete vidjeti još jednu drvenu kuću s lijeve strane. Tu skrenite u polje ili livadu i prođite skroz ispod i iza kuće prema potoku. Danas su tu bile košnice – možda neće biti kada vi budete išli. Otprilike u ravnini kuće na brijegu s lijeve strane nalaze se ostaci grada Pernika ili Perne, kako hoćete. Nećete ga vidjeti jednako kao ni Zimić (prošli tjedan) ni Skrad (pretprošli tjedan) jer je jednako dobro skriven u raslinju. Da ste na dobrom putu znat ćete po tome što ćete vidjeti brvno s rukohvatom (mostić bi bio superlativ). Pređite preko njega i poludesno uz brdo, ako nije vegetacija te s malo sreće i vjerom u Boga ugledat ćete ostatke plašta vanjskog zida. To je to! GPS 45.28295537429758, 15.854805912481432 Slično kao i kod Zimića i Skrada, Perna je gradina na tri razine.

Svaki sljedeći korak pokazuje koliko je sve to skupa bilo veliko i impresivno. Hodajući od istoka prema zapadu zid je sve veći i veći… Sad se već ima što za slikati.

Zid ne na ovom djelu visok preko pet metara. No ako pogledate tlo oko Bibe, vidjet ćete da je kosina ustvari urušeni materijal, kamen i žbuka izmiješan za zemljom. Neka buduća otkopavanja na ovom mjestu pokazala bi da zid ide u dubinu možda i preko dva metra do svojih temelja.

Ovaj otvor za gredu je na preko dva metra visine od sadašnje razine tla, a barem metar i pol ispod mene je kamenje i žbuka urušeni od višeg dijela zidova. Pustite mašti na volju i zamislite što je ovdje sve moglo biti… Drvena kula, nosač krovne konstrukcije neke drvene kuće ispod zida ili…

Uvijek mi je lijepo vidjeti bršljan na starom zidu. Ovdje je zid visok preko šest metara i k tome još dodajte možda i dva metra ispod mene, a to na čemu stojim je bilo u stvari gore. Kad sve zbrojim i oduzmem, zid je u ovom dijelu mogao biti visok možda čak i desetak metara….

Drugi “lom” i oštećenje u zidu, sada već gledamo prema zapadu i položaju ceste… tu je dolje ispod – tek se malo dade naslutiti na ovoj slici – koja vodi prema gradskim vratima od kojih nije ostalo ništa vidljivo na najzapadnijem dijelu grada.

Ovo je već na srednjoj razini. Desno od ovoga su bila gradska vrata. Gore se vidi viša razina, bolje rečeno međurazina koja vodi prema kulama na vrh gradine.

Vanjski plašt pruža se prema zapadu polukružno u dužini od kojih pedesetak metara. To je ujedno i najimpresivniji dio za vidjeti. Teško vidljiva, ali ipak vidljiva, je prilazna cesta koja obilazi zidine sa zapadne strane i tu su nekada davno bila gradska vrata koja su vodila u podgrađe, prostor između vanjskog i srednjeg plašta. Tu ćete na nekoliko mjesta pronaći ostatke zidova. Koristeći se kartom Gjure Szabe, koju je malo bolje uredio Krešo Regan, uspijevamo se nekako snaći i prepoznati gdje je što bilo ili barem moglo biti. Ipak je prošlo preko 700 godina od kako je napravljeno. Uspon na srednju i višu razinu vrlo je naporan. Nakon rušenja gradine zemlja i humus su načinili dosta nepristupačne strmine i popeti se na najvišu razinu na kojoj su bile dvije kule je uistinu prava pustolovina. No kada se uspijete domoći vrha onda imate što vidjeti. Ako ste uranili kao mi i još nema vegetacije, naravno. Pogled puca da je milina. Zaslužili smo sendviče, banane, vodu i naravno travaricu rođaka Zorana Blagaića sa Šolte, onu koja pali grlo, dezinficira želudac, liječi tjelesne i duhovne rane i otpušta sve grijehe. U povratku prolazimo južnom stranom gradine, kroz jarak koji je imao očitu fortifikacijsku ulogu i dolazimo do ulaza u pećine. Prema Lopašićevoj knjizi, tuneli su dugi preko stotinu metara. Goran nam objašnjava kako su ih speleolozi istražili, a pretpostavljam da su ispred ostavili ono veliko kamenje da bi u najboljoj namjeri odvratili sve ostale namjernike u njihovim namjerama U povratku idemo preko mostića, bolje rečeno brvna kojega sam već spomenuo (otkrili smo ga u međuvremenu), a moj pokušaj pronalaska ostataka dvije mlinice nije baš sretno završio. Ono kamenja i slapa što sam našao možda jesu bili vezani uz mlinove, a možda i nisu. Naplavine su prevelike, a ja preumoran za više istraživanja. U povratku pokušavamo pronaći lokacije stare crkve (pravoslavne) i još starije Sv. Marije (katoličke), no ni to nam nije pošlo za rukom. Ipak, više nego zadovoljni izletom, naročito cucak Dante koji je iskoristio priliku za kupanje u potoku, odlazimo svi skupa u Topusko na kavu, pivu i sve to duplo. Sređujući dojmove prekopavamo pomalo i po prošlosti, naročito Frankopanskoj, i potvrđujemo dogovor za sljedeći tjedan: Klokoč, Otmić, Kestenovac, Krstinja… pa koliko od toga stignemo.

Sve fotografije, kao i video zapise sa Perne možete pronaći na Facebook stranici Tomislava Beronića.

O PERNI

Perna se nalazi 9 km južno od Gvozda (bivši Vrginmost) u općini Topusko koja je u sastavu Sisačko-moslavačke županije. Ruševine utvrde, u izvorima se naziva i Pernik, nalaze se na stijeni iznad zaselka Suha Perna.

Valja reći da je Perna bio prvi grad u Hrvatskoj koji je 1225. od Bele IV. dobio povlastice slobodnoga kraljevskog grada, dakle 17 godina prije zagrebačkog Gradeca. Od početka 14. st., darovnicom kralja Žigmunda, u posjedu je knezova Peranskih. Zapravo dobio ju je Jakov, sin Pavla iz Bribira, iz roda Šubića. Ali ti peranski Šubići kao da nisu bili istog roda kao Šubići Zrinski, a uspjeli su utvrdu i posjed sačuvati u velikim sukobima tijekom 16. st. S Keglevićima, upraviteljima topuske opatije, koji su im nanijeli mnogo štete. Pernu su Turci temeljito opustošili u dva navrata (1558. i 1578.) i stoga je 1584. odlukom Ratnog vijeća oduzeta dotadašnjim vlasnicima te napuštena i prepuštena turskoj vojsci. Peranski su bili krajinski časnici i nove su posjede stekli u okolici Karlovca. Najistaknutiji je član obitelji bio Janko Peranski Šubić, koji je nakon vojničke karijere u Vojnoj krajini stupio u službu saksonskog kneza Ivana Jurja II. i bio glavar okružja grada Morizburga.

Nakon povratka u Hrvatsku 1681. kupnjom je povećao obiteljske posjede (Brlog, Slapno, Trešćen). Peranski su izumrli sredinom 18. stoljeća.

Perna je po nekim sačuvanim tlocrtima bila primjer dobro branjena grada. Bila je četverokutnog oblika, a u predvorje se ulazilo kroz posebnu ulaznu kulu te potom ljestvama do ulaza u glavnu kulu. I predvorje utvrde i sama utvrda bili su opasani zidom koji je bio ojačan okruglim i četverostranim kulama.

Nakon oslobođenja od Turaka Perna nije vraćena vlasnicima, već je naseljena Vlasima, prebjezima iz Bosne.

U utvrdi su bile krajiške straže, ali su je u dva navrata zajedno s naseljem tijekom 18. st. (1717. i 1788.) spalili Turci. Poslije je napuštena i danas su od nje sačuvani samo ostaci.

Župna se crkva Sv. Marije u Perni spominje u sastavu goričkog arhiđakonata 1334. u zborniku arhiđakona Ivana.